Damir Pešorda: Nedovršena država

1

Na svijetu, uz normalne, postoje i nedovršene države. One i jesu i nisu, one su u stalnom prijelazu između postojanja i nepostojanja, između postajanja i nestajanja. Prepoznat ćete ih po tomu što u njima nakon desetljeća samoporicanja provali silni nacionalni zanos iliti, po ljevičarski, nacionalizam.

[ad id=”93788″]

Zatim se brzo ispuše, usahne i one opet nekoliko desetljeća provode u stanju svojevrsne hibernacije. Uglavnom u sklopu neke veće naddržavne tvorevine. Takva je država, recimo, Ukrajina. Takva je i Hrvatska, koliko god to nama bilo teško priznati.

Da je tomu tako, dokaz je činjenica da se odmah nakon pobjede u Domovinskom ratu u Hrvatskoj počelo sumnjati u svrhu njezina postojanja. To traje već dvadesetak godina, a sjena Jugoslavije nad Hrvatskom biva sve veća. Na simboličkoj razini to najbolje ilustrira Račanovo brisanje atributa ‘državni’ iz naziva Hrvatskog (državnog) sabora. Kada je u inauguralnom govoru predsjednik Sabora Reiner iskazao namjeru da se pridjev ‘državni’ u naziv Sabora vrati, na nj je odmah podignuta tolika graja da je, čini se, on od toga naprasno odustao. U svakom slučaju, to više nitko ne spominje. Kao ni promjenu naziva nekih ministarstava koje je prethodna vlast besramno srbizirala.

A trebao bi HDZ! Samo brisanje atributa ‘državni’ iz naziva Sabora bio je drzak, bezobziran i protuhrvatski čin, dok bi brisanje tog brisanja bilo tek ispravljanje nepravde i povratak samosvjesnoj Hrvatskoj. Barem na simboličkoj razini. Na žalost, sputan šizofrenom političkom konstelacijom HDZ odustaje polako od svojih proklamiranih obećanja. Hrvatska nam se nesmiljeno jugoslavenizirala pod ”komunjarama”, a sada se internacionalizira pod ”desničarima”. Tako da na vrhu imamo Kanađana, Francuza, a i ponekog Hrvata. Kao npr. Hasanbegovića.

Uz odricanje dobrog dijela suvereniteta u ime europskog zajedništva, Hrvatska se nikako ne uspijeva osloboditi ni jugoslavenske prošlosti. Taj zlosretni jugoslavenski (balkanski) okvir Hrvatskoj se uporno silom navlači kao luđačka košulja. I po tomu se vidi da je Hrvatska nedovršena država, kojoj se još uvijek dogodi da joj tu i tamo puste jugoslavensku himnu, da je zamijene s nekom drugom bivšom jugoslavenskom republikom ili je osakate na nekoj karti. U našim novinama uobičajeni su članci koji o prostoru bivše Jugoslavije govore kao da je to još uvijek na neki način jedinstven prostor.

To je posebice izraženo kad je sport u pitanju, uostalom u većini timskih sportova već imamo i zajedničke lige. Tomu se odupire jedino nogomet, zato hrvatsko nogometno vodstvo i jest meta stalnih medijskih i sudskih napada, a ne stoga što bi u nogometu korupcija bila veća nego u drugim segmentima društvenog i gospodarskog života. I taj jugoslavenski žal i protuhrvatski žar bit će prosipani sa stranica naših novina sve dok zagovornicima Regiona ne pođe za rukom da sklepaju nekakvu regionalnu ligu.

Čitam tako prije mjesec ili nešto više dana u Jutarnjem listu: ” TREBA LI NETKO JOŠ NEKI DODATNI DOKAZ? Evo zašto je Hrvatska nogometna kraljica bivše Jugoslavije!” U članku se onda navodi kako je World Soccer objavio listu 500 najvažnijih igrača svijeta i kako su među njima desetorica Hrvata. I kako je to najbolji plasman uzimaju li se u obzir samo bivše jugoslavenske republike. Vjerojatno Hrvatska ima najbolji plasman i među državama proisteklim iz bivše Austrougarske Monarhije, ali razmišljati u tim relacijama novinarima Jutarnjeg lista ne pada na pamet.

Jučer opet čitam, ovaj put u Večernjem : ” Kako bi izgledala nogometna momčad Jugoslavije sastavljena od današnjih igrača pitaju se Talijani, koji su izdvojili najbolje što regija u ovom trenutku posjeduje. Na spisku se nalazi osam hrvatskih igrača, najviše od svih, dok Srbija ima jednog manje.” Članak je, mimikrije radi, okićen kockastim dresovima, no poruka je jasna – nema nam života izvan Regiona. Ovdje su, doduše, u pomoć priskočili Talijani, no sumnjam da je njima ideja za članak pala tek tako na pamet, sigurno tu postoji i neka balkanska veza. Kao što nikomu tko poznaje i voli knjiženost ne bi na um palo predložiti Matvejevića za Nobelovu nagradu. Da u svemu tomu ne postoji i ta famozna balkanska poveznica.

A kad su viši ciljevi u igri, o ukusima se ne raspravlja.

Damir Pešorda/hrsvijet.hr

facebook komentari

  • EMINƎM

    a da ipak ogledamo snage unutar Hrvatske i tko izgubi boj neka se gubi od HR-a , van ma tko to bio