Damir Pešorda: O logici i politici

0

Genijalni i nesretni austrijski filozof židovskog podrijetla, Otto Weininger, držao je da su logika i etika jedno te isto. Logički zakoni, tvrdio je, čovjeka obvezuju, pa i kada ih krši, čini to s osjećajem nelagode i grižnje savjesti. Ukoliko pak ta nelagoda kod nekoga izostaje, onda taj i nije čovjek u punom smislu riječi. ”Čovjek je tek tada potpuno on sam kada je potpuno logičan” – neumoljiv je mladi Weininger. Nedugo nakon te spoznaje Weininger se ubio. Zašto nikada nije pouzdano utvrđeno, nagađanja su obično išla u smjeru psihološkog ili psihoanalitičkog kopanja po njegovoj biografiji, no zašto isključiti čisto filozofski razlog, razlog uvjerenja? Ljudi u svijetu oko nas lako zanemaruju logiku, čak i oni intelektualno dorasli poimanju njezinih zakonitosti, a da i ne govorimo o onima koji i ne poimaju da u tim zakonitostima ima išta obvezujuće. Takav svijet za nekoga komu su načelo identiteta i načelo proturječnosti podjednako neprikosnoveni kao gravitacija baš i nije gostoljubivo mjesto.

[dropcap]O[/dropcap]pet, i postojano zanemarivanje logike ima svoju cijenu. Kada to čine naivni, budalasti ljudi, cijenu uglavnom plaćaju oni sami. Kada to čine lukavci, kojima jedino načelo vlastiti materijalni interes, cijenu uglavnom plaćaju oni oko njih. I tako dolazimo do naše teme – logike i politike ili logike u politici. Moja teza je da u politici imamo toliko nepoštenja i korupcije stoga što, stjecajem povijesnih okolnosti i negativne selekcije, u političkoj eliti imamo previše neinteligentnih ili, izravnije rečeno, glupih ljudi. Koje logika ni istina ne obvezuju. Manjak intelekta nadoknađuju lukavošću i pohlepom. Još poraznija je činjenica da nam ljudi sličnog profila vladaju kulturnim i medijskim prostorom. Onda oni lukavost svojih političkih zaštitnika prikazuju kao inteligenciju, a pohlepu kao snalažljivost u zasluženoj podjeli plijena. Ukratko, čini mi se, manjak morala u našem društvu izravna je posljedica manjka pameti, to jest nepoštivanja načela logičnog mišljenja.

Razmišljajući o našoj novijoj politici, gotovo da i ne nalazim političara koji je pokazivao poštovanje prema logici i istini. Osim Tuđmana. On je zbog toga imao hrpu problema, ali je jedini ostvario ono što je obećao i što je iskreno držao prirodnim pravom hrvatskog naroda. Kada je rekao da mu supruga nije ni Židovka ni Srpkinja, postupio je kao čovjek koji radije govori istinu nego smišlja politički korektne kalambure. Kada je i NDH priznao kao izraz težnje hrvatskog naroda, iako je znao da će mu to nanijeti i nemalu političku štetu, postupio je kao čovjek kojega logika i istina obvezuju. Kada je izišao s idejom unutarhrvatskog pomirenja, postupio je kako logika nalaže. Tako mali narod kao Hrvati nije si mogao uslijed agresije izvana priuštiti i unutarnji ideološki sukob. I sve što je u politici radio, radio je kao čovjek kojega logika obvezuje i kao čovjek koji teži k istini kao vrhunskom idealu. Na tom tragu je i njegov predsmrtni odlazak u Vatikan i obraćanje novinarima u zračnoj luci nakon povratka iz Vatikana.

Tuđmanova suprotnost je Stipe Mesić. Čovjek koji je vlastitu supruga, vodeći računa o vlastitim političkim probitcima, proglasio Ukrajinkom ili U-Krajinkom, kako je to tumačio svojem bližem okruženju. Čovjek koji na pitanje gdje su novci koje je dijaspora po njemu poslala za obranu Hrvatske, lakonski kaže da mu se negdje zaturio. Čovjek koji danas tvrdi da nešto nije potpisao, a već sutra priznaje da je potpisao, ali nije znao što potpisuje itd. Takvo ponašanje prije sugerira da je riječ o čovjeku kojemu možda treba naći skrbnika negoli ga izabrati za predsjednika da skrbi o interesima cijele zemlje. Ali mi Hrvati imamo neke svoje kriterije.

S logikom se stalno svađao i Ivo Sanader. Tvrdio je da bi on uhitio Gotovinu ako bi ga slučajno sreo. To je već bio pouzdan znak da s tim čovjekom nešto nije u redu. Prvo, debeljuškasti, mekoputni raspop ni u lošem filmu ne uhićuje bivše legionare. Drugo, ni u jednoj državi na svijetu premijer ne uhićuje ljude osobno, to jednostavno nije u opisu njegovih poslova. Jadranka Kosor, po svemu sudeći, o postojanju nekakvih zakonitosti logičnog mišljenja nije ni načula. Ivo Josipović logici pristupa oboružan zakonima dijamata iliti dijalektičkog materijalizma. Njih je izložio Josif Džugašvili Staljin u svom ”Kratkom kursu”, no ukratko se mogu svesti na pravilo: Dobro je i istinito ono što je korisno za mene i moje.

Posebno je zanimljiv slučaj Zoran Milanović. On je, čini se, negdje došao u doticaj s logikom. Da li u srednjoj školi ili nekim vlastitim uvidom, teško je znati. Stoga u hrpi nelogičnosti i kontradikcija koje redovito izbacuje u svojim javnim nastupima ponekada zaiskri trag logičnog mišljenja, odnosno spontani iskaz obveze prema elementarnoj logici. Tako izoliran ispad logičnog mišljenja u gomili koještarija i proturječnosti njegov javni govor čini još apsurdnijim, pa mu i iz njegove partije sve češće zamjeraju nekontrolirane ispade. Ipak, i to malo čini ga ”najmuževnijim” među espedeovcima. Naime, Weininger tvrdi da je čovjek tim više muškarac što logiku više osjeća obvezujućom. Do onog načina iskazivanja muškosti, s kojim su mediji nedavno povezivali Igora Dragovana, spomenuti austrijski filozof ne drži previše.

Bilo kako bilo, to jest bio Weininger u pravu ili ne, malo više poštovanja prema logici i malo više istinoljubivosti u politici dobro bi nam došlo. Predmnijevam da bi skupa s njima u naš javno život ušlo i više moralno ispravnog ponašanja.

Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari