Damir Pešorda: Pijesak

0

Još uvijek, kada se u internetskim raspravama zapodjene prepirka o Tuđmanu i Titu, titoljubci slavodobitno potegnu argument  velebnog Titova sprovoda na koji su došle političke vođe iz cijeloga svijeta, dok su Tuđmanu došli samo Demirel i Kučan.

Dobro, u internetskim raspravama može se čuti koješta, no navedeni argument korišten je i na televiziji i u tisku, otuda se i proširio na internet. Zato sam, priznajem, ne bez malčice zluradosti pročitao neki dan u dnevnom tisku vijest da je umjesto Titova tijela u kovčegu izloženom u beogradskoj Skupštini bio pijesak.

Naše tiskovine prenose izjavu Obrena Đorđevića, nekadašnjeg načelnika SDB-a Srbije, danu beogradskim Novostima: ”Kada je Josip Broz Tito umro, pojedini članovi Predsjedništva SFRJ, prije svega Stane Dolanc i Stevan Dronjski, željeli su da ga balzamiraju i stave u mauzolej kakav ima Lenjin na Crvenom trgu. Titovo tijelo, međutim, bilo je puno različitih lijekova pa se počelo prerano raspadati i širiti oko sebe neugodan miris. Iz medicinskih i higijenskih razloga, prije svega Dolanc, Mikulić i Dronjski, odlučili su da se sahrana obavi bez njegova tijela”. Lukavi je Zagorac, ako je uopće bio Zagorac, markirao i s vlastite sahrane!

Uz ovu kratku vijest mogao bi se napisati cijeli esej o naravi bivšeg sustava i njegovim posljedicama čak i na suvremeno stanje svijesti u našoj zemlji. I šire! Ipak, prvo treba ispraviti nemarnog novinara, u vrhu ondašnje Jugoslavije nije bio nikakav Stevan Dronjski, radilo se o Stevanu Doronjskom. S druge strane, dobro je da je zaborav iz naše kolektivne svijesti izbrisao Doronjskog i slične nebitne likove koji su nekoć i te kako utjecali na naše živote. Kamo sreće da je tako i s Titom i svim onim pijeskom što nam ga je bacao u oči tijekom svoje vladavine.

U cijeloj ovoj vijesti, unatoč činjenici da govori o jednom pogrebu, ima nešto urnebesno smiješno. Recimo, ideja o mauzoleju! Svi ti Dolanci, Mikulići, Doronjski i slični do kraja su ostali ograničeni boljševici, socrealističke kreature. A, eto, njihov im je ”Staljin” na kraju uvalio kajlu. Odbivši ugodno mirisati i nakon smrti. Druže Tito, mirisavo cvijeće – kako si mogao!? Pa su ga onda iz ”medicinskih i higijenskih razloga” udaljili s njegova vlastitoga sprovoda! Valjda da ne smrdi engleskoj kraljici.

I dok su emotivniji igrači Crvene zvezde i Hajduka ridali na Poljudu za ”najvećim sinom naših naroda i narodnosti”, on je već i Stani Dolancu toliko smrdio da ga je bez grižnje savjesti zamijenio vrećom pijeska. Što ti znači biti na izvoru informacija! Tamo se puno ranije osjeti pravi miris dolazećeg vremena. No, najsmješnije od svega u ovoj priči o ”velebnom sprovodu” jest činjenica da ona do kraja dekonstruira jedan mit koji se ispleo oko Titova imena, a u kojemu je i epizoda sa sprovodom jedna od bitnih komponenti. Ukratko, silni državnici iz bijeloga svijeta nikada se nisu poklonili Josipu Brozu Titu. Poklonili su se vreći pijeska u skupocjenom kovčegu.

Na koncu, svi oni koji veličaju neka bivše vremena trebali bi se upitati kakva su to bila vremena u kojima vlasti ni svoje prvake nisu dostojanstveno pokapale. A pijesak u kovčegu pokojnog diktatora treba shvatiti kao realiziranu metaforu. Jer ”bacati pijesak u oči” znači zavaravati koga. Baš kao što se cijeli Titov sustav temeljio na lažima, manipulaciji i, kada nije išlo drukčije, nasilju.

Damir Pešorda/Hrsvijet

facebook komentari