Damir Pešorda: Taiku

0

U nekoliko navrata reče mi da te je Matoševa ”Stara pjesma” predodredila još kao dječarca da svoj život zavjetuješ Hrvatskoj. Navlastito onaj stih iz druge tercine, pretposljednji: Ni umrijeti za te Hrvat snage nema. Pjesmu si govorio naizust, kao i brojne druge, kao i cijele ulomke iz Platona, Spenglera, Dostojevskog. Ono što me potresa zapamtim bez učenja i napora, govorio si. Što ti je grebena sudbina, da si iznikao negdje drugdje, čitao bi neke druge pjesme. I svi bi bilo drugačije, a opet isto – jer čovjek mora za nešto umrijeti. Samo sitnjavež ljudska hvata se ovoga ovdje i sada kao čičak čarapa i nogavica.

E, ima, ima – zarekao si se nad Matoševom turobnom jadikovkom – ima barem jedan, ja! Velike riječi za dječarca, sudbonosne za Taika. I sad dok se prisjećam tih naših razgovora, sričem – da, baš sričem kao s nekog zaslona u dubini sjećanja – stihove te pjesme jer je, eto, i ja, iako nevješt pamćenju stihova, kao dječarac napamet naučih:

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Sričem i udarim se rukom po čelu, opet si me nadmudrio, nadigrao, zaveo na krivi put! Ta tvoja goričanska dovitljivost činila te nenadmašnim u intelektualnom nadigravanju. Pisati nisi volio, poput Sokrata i onih Grka koji cijenjaše više govor od pisma radije si govorio. Opraštam ti to malo lukavstvo, to što si me naveo na pomisao da ti u Matoševoj pjesmi važnije bjehu tercine od katrena. Kako sam mogao i pomisliti da čovjek poput tebe išta gleda parcijalno, trgovački ili prigodničarski!? A, zapravo, sada to vidim, podjednako te kao i nacionalna nesloboda mučila i ”ta uska varoš” i ”ti uski ljudi”, cijelo to okruženje u kojem ”zdrav razum”, ”polet duše i srce koje sniva” ne vrijede gotovo ništa. Ta se pjesma proročanski nalijepila na tebe, i kao da si je živio unatrag, s kraja prema početku.

Nadvladao si ”propast” koju ti je ”stranac spremao”, pokazao spremnost žrtve za Domovinu, dočekao da joj izađe sunce slobode, dočekao da se i Hrvati pod Tuđmanom svrstaju među narode slobodne i poštovanja dostojne, kroz sve te nevolje sačuvao zdrav razum, polet duše i srce koje sniva, ali na koncu te ubi ”ta uska varoš … ti uski ljudi … taj puk što dnevno već slijepac biva”. Opraštam ti i to što me na kraju, ma koliko te cijenio, učini zavidnim, a to nikada nisam volio biti. Ne zavidim ti na životu pustolovnom, junačkom i dramatičnom jer nisam ni pustolov ni junak, a drame se klonim koliko mogu, ma zavidim ti što si me opet nadigrao, vječnim mukom nadgovorio, još jednu slatkogorku raspravu dobio. Jer, prijatelju, ti sad znaš istinu, ma kakva ona bila! Meni ostaje tapkati u polumraku i tumačiti nestalne sjene na zidu.

A ti meni i svima nama koji smo te poštovali, ako možeš, oprosti što te nismo znali dostojno slijediti dok si bio među nama. A možeš, znam, jer u tebe je srce veliko. Srce koje sniva.

Damir Pešorda

facebook komentari