Damir Pešorda: Tko skida ploče?

0

U zemlji koja je na rubu bijede i gospodarskog kolapsa netko skida ploče s dvojezičnim natpisima. U zemlji koja rasprodaje posljednje profitabilne tvrtke za sitniš, piše se o gužvi oko ploča, a ne o toj rasprodaji. Tako u zemlji Hrvatskoj, ključno pitanje postaje pitanje prava srpske nacionalne manjine. Iste one etničke skupine koja se prije dvadeset i tri godine oružjem digla na svoju domovinu i svoje hrvatske susjede. Premijer, koji dvije godine nije ništa suvislo učinio da zemlju izvuče iz gospodarske krize, uhvatio se ploča u Vukovaru kao zadnje slamke spasa, nastojeći valjda međunacionalnim svađama nekako zabašuriti katastrofalne učinke svoje vladavine. Živnuo je i etnopoduzetnik Milorad Pupavac, prijetnja mu sijeva iz vječno suznih očiju, a žuč lije iz plačno-prijetećeg glasa. Ipak, ostaje pitanje: tko skida te vražje ploče?

U Vukovaru je stvar, čini se, jasna, to čine ogorčeni branitelji i članovi obitelji poginulih branitelja. No, ni tu stvar nije jednostavna. Sramotno noćno postavljanje ploča u Vukovaru, izvedeno u jeku prijepora oko famoznog ”lexa Perković”, više je djelovalo kao provokacija s ciljem skretanja pozornosti s događanja oko Perkovića negoli kao provođenje zakona o pravima nacionalnih manjina. Takvim akcijama međunacionalni su odnosi u Vukovaru dodatno pogoršani. No pravo je pitanje tko skida ploče u mjestima gdje dosada one nisu nikome smetale, Krnjaku, Udbini, Vojniću? Ili je barem dosada izgledalo da nikome ne smetaju. Ne može se izbjeći dojam da je to skidanje, bez obzira tko bio počinitelj, inspirirano vukovarskim događanjima. Tako da se prilično argumentirano može braniti teza da je ploče u Krnjaku, Udbini i Vojniću posredno skinuo onaj tko ih je u Vukovaru postavio.

Strašno je ako vlast namjerno stvara nered i pomutnju, a još je strašnije ako je sačinjena od tako ograničenih individua koje nered i pomutnju stvaraju iz dobrih namjera. Bilo kako bilo, loše nam se piše. Premijer i ministri kao da namjerno provociraju ugrožene ili frustrirane dijelove društva, osorno odbijaju bilo kakav dijalog s onima s kojima se ne slažu, a ne prežu ni od zaobilaženja istine prilikom prezentiranja svojih postupaka i poteza javnosti. Zoran primjer za to je petljanje oko spominjanog Zakona o europskom uhidbenom nalogu. Premijer je sam ponudio nekoliko razloga za to petljanje, svaki put neki novi razlog. Nijedan od tih razloga međutim ne može opravdati odlaganje primjene zakona do 1. siječnja 2014. Prema tome, svi su lažni. Prije izbora Kukuriku koalicija obećavala je smanjivanje poreza, pokretanje proizvodnje, kleli su se da neće prodavati HPB i CO, jamčili rast BDP-a itd. Pokazalo se, što su oni prisebniji i tada znali, da se radi o običnim predizbornim lažima. Takve laži su donekle i razumljive, u kampanji se koješta obećava, no opasno je kada se u istom revijalnom tonu nastave izbacivati floskule bez ikakva uporišta u stvarnosti. Još opasnije je kada se i ono što se čini radi tako da odnosi u društvu iz dana u dan budu gori a ne bolji!

Početkom devedesetih, dok su Manolić, Boljkovac, Perković i drugi kadrovi naslijeđeni iz oznaško-udbaških struktura imali vrlo velik utjecaj na hrvatsku policiju i obavještajne službe, događale su se, blago rečeno, čudne stvari. Miro Barešić i Ante Paradžik poginuli su na vrlo sumnjiv način, Mile Dedaković i neki drugi vukovarski branitelji zatvarani su i zlostavljani, u Židovskoj općini odjeknula je eksplozije, brojne akcije naših snaga provaljene su prije nego su počele itd. Nakon neuspjelog Manolić-Mesićeva puča takve stvari su prestale. Nakon dolaske trećesječanjske ekipe na vlast opet su se počele događati neke čudne stvari. Državne i vojne tajne cure domaćim i inozemnim medijima te sudu u Haagu, počinje hajka na ”lažne branitelje”, sumnjivi pojedinci i skupine prikupljaju dokaze hrvatske vojske kako bi pomogli Carli del Ponte u kriminalizaciji ”Oluje”, ne prezajući pri tome ni od izmišljanja, laži i falsifikata, dopušta se upad britanskih obavještajnih službi u hrvatske obavještajne službe itd.

Dolaskom aktualne vlasti opet se počinju događati čudne stvari. U izbornoj noći Manolić se grli s Milanovićem, pravosudni aparat sve više usklađuje svoje djelovanje sa željama politike, padaju presude bez valjanih dokaza, ne preže se ni od uporabe psihijatrije u političko-pravosudne svrhe, provode se čistke u državnom aparatu i javnim poduzećima, moralno-politička podobnost u potpunosti eliminira stručnost, ideološki diskurs više se i ne prikriva u javnim medijima, u ljude se opet uvlači strah. A sad i te ploče! Netko kao da opet pokušava instrumentalizirati srpsku manjinu u Hrvatskoj, isprovocirati branitelje, katolike, seljake … E, sada bi razuman i umjeren kolumnist stao i pustio čitatelja da sam prosudi tko je taj netko. Meni je dosadilo tako pisati jer su stvari odavno jasne i nema potrebe da se lažemo. Taj netko, odnosno ti neki su jugoslavenski nacionalisti, najokrutniji, najdrskiji i najfašistoidniji nacionalisti koji su harali ovim prostorima. Nisu nužno na prvim mjestima u vlasti, premda ih i tu ima, nego su dobro raspoređeni u strukturama političke, gospodarske i medijske moći, ali i na estradi, u kriminalnom miljeu i drugdje.

Možda i ne vjeruju više u obnovu Jugoslavije, premda se nadaju, ali dovoljna im je satisfakcija, čini se, i temeljito uništavanje Hrvatske. Rado će ponuditi svoje usluge bilo kome izvana tko ih je u tome spreman podržati i pomoći. U ovoj zemlji odavno je nemoguće počiniti izdaju, barem sa stanovišta institucija koje su zadužene da vode brigu o takvim stvarima. Ako ikada itko i bude osuđen za takvo djelo, gotovo sam siguran da će biti riječ o očajniku koji se pokušao suprotstaviti permanentnoj izdaji. A što se ploča tiče, mira će, čini se, biti kada ”dvojezične ploče” zamijene natpisi na kineskom ili kojem drugom jeziku pred kojim je izgledna budućnost.

Ukoliko, što je malo vjerojatno, jednoga lijepog dana ne progledaju i Srbi i Hrvati i riješe se jugoslavenskog balasta.

 

 

Damir Pešorda

facebook komentari