Damir Pešorda: Zaboravljeni Hrvati

    0

    Čovjek je zaboravno biće. To se ne može reći za druge vrste budući da je pretpostavka zaboravljanja sposobnost pamćenja. Riba ne zaboravlja jer ne posjeduje sposobnost svjesnog pamćenja. S čovjekom je drukčije, on uglavnom pamti većinu onoga što je doživio, no sposoban je i potisnuti u zaborav one uspomene koje su neugodne ili nevažne. Ljudske zajednice također potiskuju neka sjećanja. Nekada zato što su neugodna, a nekada zbog manipuliranja javnim mnijenjem.

    veljkoUspješnije su i dugotrajnije one zajednice koje ustrajavaju pamćenju vlastite povijesti, kulture, žrtava, poraza i pobjeda. Pogledajmo Židove, oni su od tvrdoglavog ustrajavanja u pamćenju učinili glavnu odrednicu nacionalnog identiteta.Hrvati su dijametralno suprotan primjer. Oni lako zaboravljaju. Ne stoga što bi bili genetski tako programirani, nego zato što su njima uglavnom vladali drugi i što su im ti drugi pisali povijest više negoli oni sami. Čak i u samostalnoj Hrvatskoj pisanje povijesti i oblikovanje javnog mnijenja ostalo je uglavnom u rukama onih kojima je srcu bila prirasla bivša država, a Hrvatsku niti su željeli niti su je iskreno prihvatili. Tako da se može reći da su Hrvati zaboravan narod. To se osobito odnosi na zaboravljanje vlastitih nacionalnih interesa i zaboravljanje zaslužnih ljudi.

    Svojedobno se dosta pisalo o veljku Mariću, hrvatskom branitelju koji je zaglavio u srpskom zatvoru. Uhićen je bugarsko-srpskoj granici zbog navodnog zločina u Domovinskom ratu. Osuđen je na dvanaest godina iako protiv njega, barem po onome što se u Hrvatskoj moglo pročitati, nema valjanih dokaza. Tako se na jednoga čovjeka obrušila sva srpska težnja da i oni Hrvatima sude za zločine u ratu koji je vođen u Hrvatskoj. Počinjene i nepočinjene. Hrvatske vlasti nikada se nisu previše brinule za sudbinu Veljka Marića, njima su važniji bili dobri odnosi sa Srbijom, izgradnja ”Regiona” i slični prioriteti. Jedino su branitelji pokazivali zanimanje za sudbinu svoga suborca u nevolji, javnost već puno manje. S vremenom su gotovo svi zaboravili Marića. Moram priznati da ga ni sam već dugo nisam spomenuo u svojim kolumnama. A nisam trebao. Ako moje i pisanje sličnih meni ima ikakvu svrhu, onda je to podsjećanje na ljude, događaje i fenomene koje društvo ne bi smjelo olako zaboravljati. I koliko god odjek takvih podsjećanja bio mali, mora se ustrajati. Jer u protivnom – čemu uopće pisati!?

    Ovih dana jedan je hrvatski portal objavio apel Marićeva prijatelja Damira Markuša Kutine hrvatskoj javnosti o teškom stanju u kojemu se nalazi hrvatski branitelj u srpskom zatvoru. Markuš poziva ministra branitelja, brojne udruge i pojedince na sastanak o Marićevu slučaju. Poziva također i medije da potaknu to pitanje, da ne dopuste nastavak šutnje Mariću, koji u cijeloj priči ispada ”žrtveno janje” nekih viših interesa ili jednostavno nebrige i nerada hrvatskih vlasti. Markuševu apelu spremno se odazivam premda sam svjestan da kolumna zadnjoj stranici ”Hrvatskog slova” ne može puno promijeniti, ni u Marićevu slučaju ni općenito. Barem će mi savjest biti malo mirnija. Iako nikome od nas savjest ne može biti potpuno mirna dok itko od onih koji su se borili za slobodu sviju nas bez dokazane krivnje leži u bilo kojem zatvoru, a mi ništa ne činimo ili ne činimo dovoljno da mu pomognemo.

    Ako ovim pisanjem potaknem barem još nekoga da se na bilo koji način angažira oko pomoći zatočenom Mariću, ona je ispunila svoju svrhu.

    Damir Pešorda, HR Svijet.net

    facebook komentari