DAN AMERIČKE NEZAVISNOSTI U SARAJEVU

2

Već tradicionalno u BiH proslava 4. srpnja, dana američke neovisnosti, prigoda je za simboličko potvrđivanje ovisnosti zemlje u kojoj se prigodni prijem održava. Paralelna suvremena povijest BiH mogla bi se napisati analizirajući prijeme u američkom veleposlanstvu u Sarajevu.

nicholas-hill-580x385Senad Avdić mi je dan nakon prijema nad prijemima, na kojem nijedan od nas nije imao sreće pribivati, uz brzu kavu pred snimanje emisije “Reflex” iznio zanimljiv detalj. Novine u BiH kad trebaju dobru fotografiju nekog političara, gospodarstvenika ili druge javne osobe najbolje slike pronalaze upravo s prijema u američkoj ambasadi.

Dakle, tamo bi, barem donedavno, dolazio svatko tko je važan, i u mističnoj atmosferi četvrtog srpnja, na prigodno okićenom travnjaku unutar neprobojne utvrde, fotografima dao najbolje od sebe. Očito im je to najvažnija prigoda u godini, važnija i od državnih bh. blagdana, velikih obljetnica i prijema povodom vjerskih blagdana, pa su na prijemu u američkoj tvrđavi iz koje se vlada Sarajevom i zemljom, bili posebno skockani, opeglani, nafrizirani, namirisani. Istina, mnogi od onih koji su viđani zadnjih godina na prijemu kasnije su završili u zatvoru, a neke današnje miljenike vjerojatno slično uskoro očekuje, ali ne treba tražiti dlaku u jajetu.

Dimenzije američkog veleposlanstva govore da je to glavna zgrada u zemlji. Ono što uznemirava je nesklad između zgrade i ljudi koji zadnjih godina njome i nama upravljaju. Patrick Moon na čelu takve utvrde djelovao je kao vrtićko dijete za upravljačem mlaznog aviona. Sa smušenog Moona, izravnog krivca što je zemlja, napose Federacija BiH, dovedena u stanje potpune institucionalne razvaline, a frustrirani Hrvati prebačeni u centrifugalni Dodikov vagon, Ambasada je spala na nesretnog otpravnika Nicholasa Hilla, koji je definitivno zaglavio u diskurzivnoj izmaglici koju je Veselin Gatalo svojevremeno nazvao “tamna strana fildžana”, i sa čijeg dna tragikomično pokušava ostaviti dojam ozbiljnosti neozbiljnog tima u ozbiljnoj zgradi, i u očima bh. javnosti pokrpati činjenicu da već godinu dana nema novog veleposlanika.

Već tradicionalno prijemu svih prijema nazoče uzvanici iz, kako se to lijepo veli, političkog, kulturnog i javnog života, članovi diplomatskog zbora i predstavnici međunarodnih organizacija. Budući da nevladin sektor predstavlja preko dvadeset posto BDP-a zemlje, u Sarajevu valjda i preko polovice, radi se i o glavnim gospodarskim subjektima. Crème de la crème balkanskog američkog protektorata.

Mediji prenose kako je, obraćajući se gostima, otpravnik Hill kazao da je prošle godine u ovo vrijeme i sam mislio da će im se obratiti nova ambasadorica Maureen Cormack, ali da, nažalost, ne može reći datum kad će ona preuzeti ovu funkciju u BiH. Umjesto da uzvanike otpravi doma, otpravnik je glumio veleposlanika i redovno stanje, prema očevicima, posebno nježno gledajući Komšića i Lijanoviće, za koje se priča da, kao umiljato čedo, imaju i svoj krevet u Ambasadi.

Hill je prigodni govor započeo rezimeom vlastitog rada, pa kazao da se u prvoj polovini ove godine dogodilo mnogo značajnih stvari u BiH. Započeo je s prosvjedima iz veljače: “U februaru smo imali široko rasprostranjene demonstracije koje su liderima ove zemlje bile jasan podsjetnik da je građanima dosta visoke stope nezaposlenosti, nekontrolirane korupcije i političkih igara nauštrb budućnosti njihove djece”. Možda je došlo do pogreške u prijevodu pa je Bošnjaci prevedeno kao “građani”, a neupućeni Hill nasjeo. Teško je to znati, ali kad bi se morali kladiti na ruku u pozadini paljenja kantonalnih institucija koje je krenulo kao na pritisak daljinskog upravljača i jednako tako i završilo, ne bismo puno riskirali tipujući negdje oko Marijin Dvora.

Igrokaz s prosvjedima nije uspio, ljudi koji su se priključili iz očaja danas su dodatno razočarani i demotivirani, nacionalna netrpeljivost produbljena, a postojeće političke elite nisu uzdrmane, već dodatno učvršćene.

Najveća šega u govoru otpravnika Hilla bila je isticanje nastupa BiH na Svjetskom prvenstvu u Brazilu sa “multietničkim timom koji predstavlja bolju stranu ove zemlje”. Tko mu je rekao da je to multietnički tim? Je li od 23 igrača i selektora troje nebošnjaka dovoljno za multietničnost? Ali ako je pet trećina od 17, kako su u Ambasadi naučili Inzka, a on uvjeravao sve nas, zašto i 3/24 ne bi bilo jednako 50 posto. Volio bih ga upitati za tu računicu. I je li veći neprijatelj multietničnosti onaj koji je simulira tamo gdje je nema, ili onaj koji ukazuje na tu obmanu?

“Svi ovi događaji me podsjećaju zašto je moja zemlja Amerika ovdje u BiH i koji su naši ciljevi kad je riječ o budućnosti vaše zemlje”, poentira Hill. Dakle, on razumije tu ulogu kao izazivanje dirigiranih prosvjeda preko, o njima ovisne, NVO mreže, te laganje o multietničnosti tamo gdje je nema, umjesto da se otvori dijalog i stvore okviri za stvaranje istinske multietničnosti, na svim razinama pa i simbolički važnim poput reprezentacije.

Otpravnik je na koncu poručio “da njegova zemlja (SAD) želi stabilnu, prosperitetnu, multietničku, demokratsku BiH, zemlju u kojoj mladi ljudi imaju ekonomsku budućnost, zemlju u kojoj izbori ne predstavljaju samo simboličko pregrupisavanje snaga, nego su sredstvo da se traži odgovornost od izabranih lidera, zemlju u kojoj svi ljudi žive zajedno i podržavaju jedni druge kada je to potrebno, zemlju u kojoj se ljudi zajednički raduju njenim uspjesima”.

Pa zašto onda na tome i ne radi kad već ističe kako to tako silno želi? Je li tim u Ambasadi nesposoban ispuniti želje i namjere politike svoje zemlje prema BiH, je li možda godinama bio “izgubljen u prijevodu”, pa i tu treba tražiti razlog zašto sada godinu dana nema veleposlanika, a sada traže izlaz iz kaše koju su sami zakuhali, ili je održavanje nestabilnosti u BiH dugoročna politika koju provode svjesno?

Uz uvjerenje da je to budućnost koju građani BiH žele, Hill je naglasio da će SAD nastaviti raditi na ostvarivanju te budućnosti. – Nemoj više, majke ti!, rekli bi u Mostaru.

Od ovakve američke politike u BiH nitko nije imao koristi, iako se dio bošnjačke političke elite i njihovi hrvatski privjesci zanose da su miljenici Ambasade i da će ih politika poticanja alijansi, platformi i sličnih, za krhku višenacionalnu državu, katastrofalnih projekata, dugoročno isplatiti. Nisu naučili lekciju iz bliske prošlosti kako američki trenutni miljenici vrlo brzo budu odbačeni kad postanu nepotrebni. Od Biljane Plavšić do Jadranka Prlića, mnogi su u jednom trenutku bespogovorno igrali američku igru, ali ih to nije spasilo.

Američka politika i intervencija u Europi nekada je bila svjetlo u totalitarnom mraku, i velikim dijelom je zaslužna zašto je Europa, prije svega njen zapadni dio nakon rata postao jedno od najboljih mjesta za život na Zemlji. Na kontinentu koji je bio razderan fašizmom, nacizmom i komunizmom, Amerika je odigrala presudnu ulogu za stvarane okvira za bolje, slobodnije, pravednije i razvijenije društvo. Amerika je zemlja u kojoj sam od svih koje sam vidio sreo najveći postotak dragih, ljubaznih i srdačnih ljudi. Ali Amerika je, nažalost, i država čija je politika u BiH, oličena u sarajevskoj tvrđavi, krivac jer mi obitelj živi bez političkih prava, kao građani drugog reda kojima pripadnici brojnijeg naroda odabiru političke predstavnike.

Dio bošnjačke političke elite je nasjeo na priču o vječnom američkom miljeništvu i umjesto da traži pravedno i kompromisno rješenje s druga dva naroda i ostalima unutar BiH, koristi američku potporu za pokušaj političke majorizacije nad drugima. Ispuštaju iz vida da se američka politika lako “prevrne” i da su Amerikanci ostavljali na vjetrometini svoje lokalne saveznika i u Vijetnamu i u Iraku. A nije loše podsjetiti se i kako su nedavno podržavali do kasno u noć Mubaraka, da bi već ujutro, nakon prevrata, čestitali narodu Egipta na svrgavanju diktatora.

O tome da, globalno, Amerikanci ili sve teže drže konce, ili im se politika umjesto širenja sloboda svela na širenje nestabilnosti, govori stanje proizvedeno u Ukrajini, ili ono što im se događa s ISIL-om u Iraku, pa im sada u borbi protiv onoga što su sami proizveli odjednom valja i savezništvo s Assadom, Rusijom ili Iranom. Suočeni s takvim stvarima legitimno se upitati imamo li mi, u stvari, posla s totalnim bezveznjacima? Je li imperij u bitnome već urušen u smislu da je ostala vojska, tehnologija, novac, ali njima upravljaju potpuno nedorasli ljudi i vode sve prema propasti?

Na kraju vrijedi se još jednom podsjetiti Hillove poslanice: “Svi ovi događaji me podsjećaju zašto je moja zemlja, Amerika, ovdje u BiH i koji su naši ciljevi kada je riječ o budućnosti vaše zemlje. Želimo stabilnu, prosperitetnu, multietničku, demokratsku BiH (…)”

Misli li na to da bude stabilna kao danas, nakon njihovog krojenja izbornog zakona, od Berijevih amandmana pa sve do stvaranja Platforme, i da bude multietnička kao što je bh. nogometna reprezentacija? Ako je tako, možemo mu samo poželjeti, prema onoj staroj “hvala, također”, da se i njemu i onome tko ga je poslao i drži na funkciji recipročno dogodi ista stabilnost, pravednost i multietničnost kakvu potiče i proizvodi ovdje.

Nino Raspudić/nezavisne novine

facebook komentari

  • S.T.R.A.H.

    Nino kao i uvijek “aktuelan”.
    Prošlo je 10 dana od ovoga događaja.

  • S.T.R.A.H.

    Nino kao i uvijek “aktuelan”.
    Prošlo je 10 dana od ovoga događaja.