Pratite nas

Istaknuto

Dan antifašističke borbe trebalo bi obilježavati 2.ožujka, a ne 22.lipnja

Objavljeno

na

Zgodna je dosjetka bila Danom antifašističke borbe proglasiti 22. lipnja, iako se tog nadnevka 1941. godine nije dogodilo ništa vrijedno spomena, jer izražavanje nemoći, očaja i bijesa demonstrativnim odlaskom u šumu to sigurno nije. Podsjetimo, skupinu zagriženih idolopoklonika njihov je bog Staljin “u šumu okrenuo”, jer ga je dojučerašnji saveznik napadom preduhitrio. Tako je jedna slatka mala laž poslužila kao sjeme iz kojeg je iznikla divovska biljka ljudožderka –  kraljica laži.

Doista je neobično da jedan narod kao državni praznik obilježava nepostojeći početak itekako postojeće niske događaja koji su rezultirali njegovim dotad neviđenim biološkim iskorjenjivanjem – što mnoštvenim pomorom ljudi u naponu životne snage ili neposredno pred njim, što ciljanim smaknućem najumnijih mu glava kao poveznice sa srednjoeuropskim kulturno-civilizacijskim krugom čijim je dionikom hrvatski narod stoljećima bio. Događaji su to koji su označili ne samo nasilnu biološku smrt velikog broja Hrvata, nego i promjenu identiteta hrvatskog naroda, svojevrsnu degeneraciju njegovog genetskog koda. Organizam domaćina izobličila su dva parazita – jugoslavenstvo kao nadnacionalna, upravo šovinistička negacija hrvatstva i komunizam, nutkan na zavodljivoj paroli o jednakosti svih ljudi, kao čak i logička suprotnost tisućljetnom kršćanstvu u Hrvata koje naučava kako je svaki čovjek jedinstven, dakle da ne postoje ni dva jednaka.

I kao da već sve to samo po sebi nije dovoljno, u objektivnom vrednovanju protuhrvatskog prevrata umotanog u veo antifašističke borbe ne pomaže ni to što se dobar dio priče (osim samog kraja) pola stoljeća poslije gotovo navlas ponovio. Događaji iz ’41 i ’91 imaju najmanje tri bitne poveznice koje ih u srži i motivaciji čine gotovo istovjetnima. Prva je pobuna protiv države Hrvatske, druga – etničko čišćenje Hrvata s područja kojima su pobunjenici ovladali, i treća – pokolj ranjenika kao trajni biljeg nečovještva počinitelja. Sve je to dobrim dijelom provedeno i pod identičnim znakovljem.

Da pobuna ’41 nije predstavljala ustanak protiv fašizma, potvrđuje logistička i materijalna potpora ustanicima upravo od strane talijanskih fašista, ovjekovječena sporazumom u Otriću. Prema tome tzv. antifašisti su u vrijeme prve ustaničke puške bili u savezu s fašistima na obostrano zadovoljstvo. Nije im, dakle, fašizam toliko smetao, nego su se ipak pobunili protiv nečeg drugog. Kako će ne sasvim uspjela repriza pola stoljeća kasnije pokazati – protiv Hrvatske!

Da etničko čišćenje Hrvata ’41, s područja zapadne Bosne (Drvar, Krnjeuša, sela oko Grahova,…), istočne Like (Udbina, Boričevac, Rudopolje, Priboj, …), Banovine (Zrin) i zapadne Slavonije (Španovica) nije bilo nikakav eksces osvetom vođenih pojedinaca i skupina, pokazuje onemogućavanje povratka na ognjišta stanovnicima tih naselja po završetku rata čime je etničko čišćenje de facto potvrđeno.

Isti modus operandi između jame Jazovke, i tko zna koliko još njih popunjenih žrtvama u poraću Drugog svjetskog rata, i vukovarske Ovčare je toliko očit da čovjek u jezi ostaje bez riječi. Razlika je tek u razmjerima. Naime, vukovarska pobjeda onih koji su digli ruku na Hrvatsku bila je tek lokalnog i privremenog karaktera, dok je ona pola stoljeća ranije pod uplivom moćnih vanjskih sila – u početku fašističke Italije, a u prijelomnim trenutcima komunističkog SSSR-a – omogućila da se sotonski ples otpleše do krajnjih granica. Devedesetih, u uvjetima izostanka izravne pomoći velikih stranih sila, poduprti tek majčicom Srbijom, ustanici su – unatoč nemjerljivoj početnoj prednosti u oružju i vojnoj organizaciji kao posljedici faktične pobjede u prethodnom ratu, samo još učvršćenoj tijekom hladnog mira – potučeni do nogu. Prema nekim razmišljanjima takav ishod Hrvati imaju zahvaliti napokon pokazanom jedinstvu, premda, ruku na srce, ni za Drugog svjetskog rata štovatelji staljinističkog kulta nisu nailazili na zamjetniju potporu u hrvatskom narodu. No, je li u ratnom sukobu devedesetih Hrvatska baš posve bila lišena Hrvata – “partizana”?

Recimo, Zvonko Jurjević je bio zapovjednik JNA zrakoplovstva koje je bombardiralo hrvatske gradove, infrastrukturu i položaje hrvatske vojske, ali i izvelo atentat na hrvatskog predsjednika. Budimir Lončar ostat će upamćen po embargu na uvoz oružja u trenutcima kad je Hrvatska bila razoružana a protivnik naoružan do zuba. Franko Simatović Frenki je bio jedan od vodećih organizatora i obučavatelja srpskih paravojnih postrojba, operativnih izvršitelja projekta protjerivanja Hrvata s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države kako u svojoj presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid navodi Međunarodni sud pravde u Haagu. Srpsku istinu o ratu, nakon pretrpljenog poraza modificiranu u mantru o podijeljenoj krivnji za rat, inače u popriličnom raskoraku s nalazima maločas spomenutog međunarodnog suda, još od sredine devedesetih neumorno pronose dvije Vesne – Pusić i Teršelič. Potonja se aktivno angažirala i na odvraćanju Hrvata od mobilizacije time izravno podrivajući obrambenu sposobnost Hrvatske. Kasnije će obje, ne manje revno, činiti još veću štetu po hrvatske interese – prva iz pozicije vladine, a druga “nevladine” vlasti. Manolić, Mesić i Boljkovac ’94 simbolički “prelaze preko Kupe”, iako fizički ostaju u Zagrebu. Ipak, na potpunu obnovu nasljeđa crvene zvijezde petokrake i komunizma, ovaj put pod mimikrijskim nazivom prilagođenim novim okolnostima – antifašizam – morat će pričekati još 6 godina. I dok im je antifašistički original poklonio veliki brat s Istoka, blijeda kopija će im (ne)očekivano biti darovana sa Zapada. Tako su napokon došli na svoje oni, ne tako malobrojni, koji su još ’91 potajice s kitama cvijeća čekali JNA da ih oslobodi. No, od predugog čekanja cvijeće im je uvenulo i u rukama im ostale samo kite, a to, kako se pokazalo, hrvatskim braniteljima nisu zaboravili …

Da bi se dodvorilo takvima, i dalje se, posve shizofreno, pod najvišim državnim pokroviteljstvom slavi pobjeda onoga što je moglo zaživjeti samo ako će Hrvati umrijeti, da bi se mjesec-dva potom slavila pobjeda nad tim istim, pri čemu se nikako ne smije reći da je to isto, kako bi Hrvati mogli živjeti.

Ako je u turbulentnim okolnostima stvaranja moderne hrvatske države proglašenje 22. lipnja Danom antifašističke borbe bio razumljiv i pragmatičan potez, sada je već sazrelo vrijeme napraviti iskorak po tom pitanju. U svrhu obrane od mogućih teritorijalnih posezanja tradicionalno nesklonog joj susjeda, ali i nikad skrivanih težnji za odvajanjem najvećeg hrvatskog poluotoka od matice, te potpunog prianjanja tamo nastanjenog dijela hrvatskog naroda uz jedinstveno hrvatsko narodno biće dan spomena na antifašizam Hrvatska bi trebala preinačiti u 2. ožujka.

Naime, hrvatski narod se doista prvi u Europi pobunio protiv fašizma – ne u svojoj državi u kojoj ionako nikad nije uhvatio korijena, nego u njegovoj postojbini. Riječ je o pobuni labinskih rudara, poznatoj pod nazivom “Labinska Republika”, započetoj 2. ožujka 1921. Za razliku od 22. lipnja 1941. i Brezovice tu se radilo o stvarnoj borbi protiv stvarnog fašizma, i to na samom njegovom začetku, čak i prije nego što je stupio na vlast u Italiji. Kad bi se sjećanje na ustanak labinskih rudara protiv fašizma obilježavalo kao nacionalni antifašistički praznik, to bi značilo homogenizaciju i zbližavanje Hrvata, nasuprot sustavnom podgrijavanju podjela čiji je 22. lipnja jedan od grotesknih generatora. Uvaži li se ovaj prijedlog, ipak ostaje pitanje – što dalje s 22. lipnja? A što drugo, nego dostojno obilježavati velebnu pobjedu nad Turcima izvojevanu kod Siska 1593. godine!

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati