Dan antifašističke borbe trebalo bi obilježavati 2.ožujka, a ne 22.lipnja

2
pobuna labinskih rudara

Zgodna je dosjetka bila Danom antifašističke borbe proglasiti 22. lipnja, iako se tog nadnevka 1941. godine nije dogodilo ništa vrijedno spomena, jer izražavanje nemoći, očaja i bijesa demonstrativnim odlaskom u šumu to sigurno nije. Podsjetimo, skupinu zagriženih idolopoklonika njihov je bog Staljin “u šumu okrenuo”, jer ga je dojučerašnji saveznik napadom preduhitrio. Tako je jedna slatka mala laž poslužila kao sjeme iz kojeg je iznikla divovska biljka ljudožderka –  kraljica laži.

Doista je neobično da jedan narod kao državni praznik obilježava nepostojeći početak itekako postojeće niske događaja koji su rezultirali njegovim dotad neviđenim biološkim iskorjenjivanjem – što mnoštvenim pomorom ljudi u naponu životne snage ili neposredno pred njim, što ciljanim smaknućem najumnijih mu glava kao poveznice sa srednjoeuropskim kulturno-civilizacijskim krugom čijim je dionikom hrvatski narod stoljećima bio. Događaji su to koji su označili ne samo nasilnu biološku smrt velikog broja Hrvata, nego i promjenu identiteta hrvatskog naroda, svojevrsnu degeneraciju njegovog genetskog koda. Organizam domaćina izobličila su dva parazita – jugoslavenstvo kao nadnacionalna, upravo šovinistička negacija hrvatstva i komunizam, nutkan na zavodljivoj paroli o jednakosti svih ljudi, kao čak i logička suprotnost tisućljetnom kršćanstvu u Hrvata koje naučava kako je svaki čovjek jedinstven, dakle da ne postoje ni dva jednaka.

I kao da već sve to samo po sebi nije dovoljno, u objektivnom vrednovanju protuhrvatskog prevrata umotanog u veo antifašističke borbe ne pomaže ni to što se dobar dio priče (osim samog kraja) pola stoljeća poslije gotovo navlas ponovio. Događaji iz ’41 i ’91 imaju najmanje tri bitne poveznice koje ih u srži i motivaciji čine gotovo istovjetnima. Prva je pobuna protiv države Hrvatske, druga – etničko čišćenje Hrvata s područja kojima su pobunjenici ovladali, i treća – pokolj ranjenika kao trajni biljeg nečovještva počinitelja. Sve je to dobrim dijelom provedeno i pod identičnim znakovljem.

Da pobuna ’41 nije predstavljala ustanak protiv fašizma, potvrđuje logistička i materijalna potpora ustanicima upravo od strane talijanskih fašista, ovjekovječena sporazumom u Otriću. Prema tome tzv. antifašisti su u vrijeme prve ustaničke puške bili u savezu s fašistima na obostrano zadovoljstvo. Nije im, dakle, fašizam toliko smetao, nego su se ipak pobunili protiv nečeg drugog. Kako će ne sasvim uspjela repriza pola stoljeća kasnije pokazati – protiv Hrvatske!

Da etničko čišćenje Hrvata ’41, s područja zapadne Bosne (Drvar, Krnjeuša, sela oko Grahova,…), istočne Like (Udbina, Boričevac, Rudopolje, Priboj, …), Banovine (Zrin) i zapadne Slavonije (Španovica) nije bilo nikakav eksces osvetom vođenih pojedinaca i skupina, pokazuje onemogućavanje povratka na ognjišta stanovnicima tih naselja po završetku rata čime je etničko čišćenje de facto potvrđeno.

Isti modus operandi između jame Jazovke, i tko zna koliko još njih popunjenih žrtvama u poraću Drugog svjetskog rata, i vukovarske Ovčare je toliko očit da čovjek u jezi ostaje bez riječi. Razlika je tek u razmjerima. Naime, vukovarska pobjeda onih koji su digli ruku na Hrvatsku bila je tek lokalnog i privremenog karaktera, dok je ona pola stoljeća ranije pod uplivom moćnih vanjskih sila – u početku fašističke Italije, a u prijelomnim trenutcima komunističkog SSSR-a – omogućila da se sotonski ples otpleše do krajnjih granica. Devedesetih, u uvjetima izostanka izravne pomoći velikih stranih sila, poduprti tek majčicom Srbijom, ustanici su – unatoč nemjerljivoj početnoj prednosti u oružju i vojnoj organizaciji kao posljedici faktične pobjede u prethodnom ratu, samo još učvršćenoj tijekom hladnog mira – potučeni do nogu. Prema nekim razmišljanjima takav ishod Hrvati imaju zahvaliti napokon pokazanom jedinstvu, premda, ruku na srce, ni za Drugog svjetskog rata štovatelji staljinističkog kulta nisu nailazili na zamjetniju potporu u hrvatskom narodu. No, je li u ratnom sukobu devedesetih Hrvatska baš posve bila lišena Hrvata – “partizana”?

Recimo, Zvonko Jurjević je bio zapovjednik JNA zrakoplovstva koje je bombardiralo hrvatske gradove, infrastrukturu i položaje hrvatske vojske, ali i izvelo atentat na hrvatskog predsjednika. Budimir Lončar ostat će upamćen po embargu na uvoz oružja u trenutcima kad je Hrvatska bila razoružana a protivnik naoružan do zuba. Franko Simatović Frenki je bio jedan od vodećih organizatora i obučavatelja srpskih paravojnih postrojba, operativnih izvršitelja projekta protjerivanja Hrvata s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države kako u svojoj presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid navodi Međunarodni sud pravde u Haagu. Srpsku istinu o ratu, nakon pretrpljenog poraza modificiranu u mantru o podijeljenoj krivnji za rat, inače u popriličnom raskoraku s nalazima maločas spomenutog međunarodnog suda, još od sredine devedesetih neumorno pronose dvije Vesne – Pusić i Teršelič. Potonja se aktivno angažirala i na odvraćanju Hrvata od mobilizacije time izravno podrivajući obrambenu sposobnost Hrvatske. Kasnije će obje, ne manje revno, činiti još veću štetu po hrvatske interese – prva iz pozicije vladine, a druga “nevladine” vlasti. Manolić, Mesić i Boljkovac ’94 simbolički “prelaze preko Kupe”, iako fizički ostaju u Zagrebu. Ipak, na potpunu obnovu nasljeđa crvene zvijezde petokrake i komunizma, ovaj put pod mimikrijskim nazivom prilagođenim novim okolnostima – antifašizam – morat će pričekati još 6 godina. I dok im je antifašistički original poklonio veliki brat s Istoka, blijeda kopija će im (ne)očekivano biti darovana sa Zapada. Tako su napokon došli na svoje oni, ne tako malobrojni, koji su još ’91 potajice s kitama cvijeća čekali JNA da ih oslobodi. No, od predugog čekanja cvijeće im je uvenulo i u rukama im ostale samo kite, a to, kako se pokazalo, hrvatskim braniteljima nisu zaboravili …

Da bi se dodvorilo takvima, i dalje se, posve shizofreno, pod najvišim državnim pokroviteljstvom slavi pobjeda onoga što je moglo zaživjeti samo ako će Hrvati umrijeti, da bi se mjesec-dva potom slavila pobjeda nad tim istim, pri čemu se nikako ne smije reći da je to isto, kako bi Hrvati mogli živjeti.

Ako je u turbulentnim okolnostima stvaranja moderne hrvatske države proglašenje 22. lipnja Danom antifašističke borbe bio razumljiv i pragmatičan potez, sada je već sazrelo vrijeme napraviti iskorak po tom pitanju. U svrhu obrane od mogućih teritorijalnih posezanja tradicionalno nesklonog joj susjeda, ali i nikad skrivanih težnji za odvajanjem najvećeg hrvatskog poluotoka od matice, te potpunog prianjanja tamo nastanjenog dijela hrvatskog naroda uz jedinstveno hrvatsko narodno biće dan spomena na antifašizam Hrvatska bi trebala preinačiti u 2. ožujka.

Naime, hrvatski narod se doista prvi u Europi pobunio protiv fašizma – ne u svojoj državi u kojoj ionako nikad nije uhvatio korijena, nego u njegovoj postojbini. Riječ je o pobuni labinskih rudara, poznatoj pod nazivom “Labinska Republika”, započetoj 2. ožujka 1921. Za razliku od 22. lipnja 1941. i Brezovice tu se radilo o stvarnoj borbi protiv stvarnog fašizma, i to na samom njegovom začetku, čak i prije nego što je stupio na vlast u Italiji. Kad bi se sjećanje na ustanak labinskih rudara protiv fašizma obilježavalo kao nacionalni antifašistički praznik, to bi značilo homogenizaciju i zbližavanje Hrvata, nasuprot sustavnom podgrijavanju podjela čiji je 22. lipnja jedan od grotesknih generatora. Uvaži li se ovaj prijedlog, ipak ostaje pitanje – što dalje s 22. lipnja? A što drugo, nego dostojno obilježavati velebnu pobjedu nad Turcima izvojevanu kod Siska 1593. godine!

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

  • Bobo Mostarac

    Vrlo dobar i poučan tekst sa dosta nepoznatih detalja u široj javnosti!
    Vidimo da je reforma šklostva vrlo važna i neophodna, ali da ju ne provode ‘povjesničari i profesori’ profila, Dragan Markovina, Hrvoje Klasić, Neven Budak, Boris Jović i slični, koji su iznikli kao rezultat bivšeg i propalog yugokomunističkog jednoumlja.

  • Krešimire Kraljeviću uvijek te zaboravim pitati da li si ti ikada čuo za udbaški zločin u Širokome Brijegu koje se je zbio 25 ožujka 1980. godine. Radi se o nekoliko hrvatskih mladića iz Širokog Brijega i okolice. Članak ću prepisati iz novine NOVA HRVATSKA, br. 7 1980., st. 10. Prepisat ću doslovno ne mjenjajući ništa. Članak počima:

    “UBIJEN REGRUT NEDALEKO ŠIROKOG BRIJEGA
    Početkom ožujka o.g. dogodio se na području Širokog Brijega slučaj o kojem se govori u čitavoj Hercegovini. U jednom selu nedaleko Lištice pozvano je u vojsku nekoliko mladića. prije odlaska sastali su se u seoskoj gostionici i jedan od njih, koji se napio, zapjevao je pogrdnu pjesmu na račun Tita. (Za podsjetiti je da je upravo u to vrijeme tito bio u bolinici u ljubljani, kako se je pričalo u smrtnoj agoniji. Moja opaska)
    Za kratko vrijeme dojurila su u selo dva milicijska automobila puna milicionara naoružanih do zubi. Ušli su u gostionicu i bez ispitivanja krvoločno otvorili vatru na nesretnog mladića, koji je ostao na mjestu mrtav. Kako su došli tako su bez riječi otišli, uz proteste i zgražanje čitavog sela. To je, vjerojatno, također bila jedna od “energičnih i beskopromisnih” mjera koje, kako je 25.III. izjavio šef Udbe za BiH Mato Andrić, vlasti poduzimaju protiv unutrašnjeg neprijatelja”.

    Tako piše u Novini NOVA HRVATSKA. A naši hrvatski glupani koje sebe smatraju i zovu hrvatskim antifašistima. Njima bi pristojnije bilo da sami sebe zovu bilo čijim antifašistima svijeta, samo neka se ne zovu HRVATSKIM i neka ne kaljaju naše SVETO HRVATSKO IME!
    http://otporas.com/revolver-stolu-dra-vladka-maceka/