Pratite nas

Pregled

Dan arhiva: Dostupno oko 60.000 dosjea bivše Službe državne sigurnosti

Objavljeno

na

Djelatnici Hrvatskog državnog arhiva (HDA) spremni su za primjenu novog pravilnika o načinu davanja na uvid dosjea nastalih radom bivše Službe državne sigurnosti (SDS), poručio je pomoćnik ravnatelja HDA za arhivske informacijske sustave i međunarodnu suradnju Jozo Ivanović uoči Međunarodnog dana arhiva, 9. lipnja, ali i mjesec dana nakon usvajanja izmjena i dopuna Zakona o arhivskom gradivu i arhivima kojim je olakšan pristup dosad “zabranjenoj” dokumentaciji.

U tom ranije široj javnosti nedostupnom arhivskom gradivu posebno se ističe deklasificirana dokumentacija SDS-a, bivše jugoslavenske tajne službe, predana Arhivu i pohranjena u spremištu u koje su, kao prvi novinari, ušli izvjestitelji Hine.

Duboko u podrumu HDA pohranjen je arhivski fond signature HR HDA 1561 s predanom dokumentacijom Službe državne sigurnosti Republičkog Sekretarijata unutrašnjih poslova SR Hrvatske – ukupno oko 1200 kutija s dosjeima kojih je oko 60.000, mikro filmovima i s još oko 600 kutija ostalog arhivskog gradiva.

To je gradivo predavano Arhivu zadnjih desetak godina, a posljednji i najveći dio dokumentacije predan je krajem 2015.

200 dužnih metara materijala

“Dio gradiva nastalih radom bivše Službe državne sigurnosti bio je predan još i ranije, a 2015. predana je posljednja količina i prema onome što znamo, odnosno prema podacima koji su nam dostavljeni, to bi trebala biti većina identificirane dokumentacije te službe i njezinih prednika. Pred nama je cjelokupno gradivo Službe državne sigurnosti koje je slijednik bivšeg SDS-a identificirao kao takvo za predaju Arhivu. Ne možemo biti sigurni da neko gradivo nije još negdje ostalo. Također, možemo različito definirati što je to cjelina gradiva: Je li to sve gradivo koje i danas postoji ili sve gradivo koje je svojevremeno nastalo ili je bilo logično da nastane? To su bitno važne razlike”, poručuje Ivanović.

Uglavnom u spremištu HDA je oko 200 dužnih metara materijala u kojem ima još i puno dokumentacije na mikrofilmovima.

“Materijal je predala Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u više navrata i mislim da je gradivo relativno dobro pripremljeno i popisano prilikom tih primopredaja. Kvalitetniji popisi nego što su propisani minimalnim standardima doprinijeti će boljem pretraživanju i dostupnosti. Djelatnici HDA spremni su za primjenu novog pravilnika o načinu davanja na uvid dosjea nastalih radom bivše Službe državne sigurnosti. No, postoje i određene sitne dileme oko interpretacije pojedinih odredbi novog zakona. Naime, novi zakon u svojim prijelaznim i završnim odredbama utvrđuje da osobe koje smatraju da su im kršena ljudska prava i slobode imaju godinu dana vremena zatražiti da se prikrije njihov identitet”, ističe Ivanović.

Po njegovim riječima, postavlja se pitanje što će biti ako neka stranka dođe i želi vidjeti dosje druge osobe u razdoblju prije isteka tih godinu dana. Netko može smatrati da mu je povrijeđeno pravo da zatraži da mu se prikrije identitet ako arhiv prije isteka propisanog roka omogući drugima uvid u njegove osobne podatke ili ako ti podaci budu i objavljeni. No, intencija zakona, pojašnjava, sigurno nije bila da se na taj način oteža korištenje gradiva.

“U drugim slučajevima, ravnatelj arhiva dužan je obaviti test razmjernosti interesa za pristup podacima i štićenih interesa radi kojih se zabranjuje pristup podacima i ako utvrdi da javni interes koji se postiže dostupnošću prevladava nad štetom koja bi eventualno mogla nastati privatnoj osobi, onda donosi odluku da to gradivo može biti dostupno”, kaže Ivanović, dodajući da više nema ograničenje u korištenju sada dostupnih podataka – odnosno u njihovu umnožavanju i objavljivanju.

“To je pitanje posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima riješeno tako da se navodi da za gradivo koje je dostupno nema ograničenja u korištenju. To znači da se podaci do kojih se došlo uvidom u gradivo nastalo do 1990. mogu slobodno koristiti i objavljivati, vodeći, eventualno, računa o autorskom i srodnim pravima. U vidu treba, naravno, imati i druge propise – na primjer Zakon o pravu na pristup informacijama, jer se potencijalni korisnici gradiva ili osobe koje ne pristaju da podaci o njima budu javni mogu pozivati i na druge propise. Dakle, trebate voditi računa jeste li korištenjem nečijih osobnih podataka nekome nanijeli štetu. Pravno je pitanje na koji bi način u nekom eventualnom sporu sud ili drugo tijelo odlučilo o tome”, zaključuje Ivanović dodajući i kako u predanoj dokumentaciji nema onoga što je široj javnosti dosad bilo najzanimljivije.

Nema dosjea suradnika Udbe

“Koliko je meni poznato, nemamo dosjee suradnika Udbe – ono što je ljudima najzanimljivije, toga nema tu u Arhivu. Nemamo informaciju nalazi li se ta dokumentacija još kod nekoga. Ima više razloga iz kojih dokumentacija može nedostajati, neki su banalni – naprosto nebriga ili nesustavno vođenje dokumentacije. U vremenima kada se institucije mijenjaju, ukidaju, transformiraju ili sele zna doći do nenamjernih gubitaka dokumentacije. No, zna doći i do ciljanog gubitka dokumentacije”, dodaje Ivanović.

S druge strane, kako smo se uvjerili u kratkom uvidu u spremištu dokumenata SDS-a, sadržani su i neki od dokumenata vezanih uz takozvane grupne obrade bivše Službe državne sigurnosti – uključivši, primjerice, i zapisnike sa saslušanja sudionika grupe Kavran – Miloš, što je bila akcija Udbe još iz davne 1947-1948.

No, s druge strane, potvrđeno nam je da nema dokumentacije o grupnoj obradi kodnog imena “Trs” iz sredine 80-ih, u koju je navodno bio uključen bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko kojeg je Josip Manolić optužio da je bio suradnik Udbe, a što je sada predmet sudskog spora. No, bez obzira na “osjetljivost” sada dostupnih i dugo vremena klasificiranih dokumenata u HDA pozitivnim ocjenjuju novi, olakšan pristup i tom arhivskom gradivu.

“Novo otvaranje pristupa arhivima pozitivan je trend. Šteta što nije na još jednom području napravljeno nešto što je dosta važno – čak i važnije od nekih već izloženih segmenata. To je rok od 30 godina – dakle, prema važećem zakonu arhivsko gradivo postaje dostupno u roku 30 godina od nastajanja, a dostupno je i ranije ako je od nastanka namijenjeno javnosti.

Imate dosta dokumentacije kojoj nije istekao rok od 30 godina, a nije ni tajna niti sadrži zaštićene osobne podatke. Inicijalno ta dokumentacija nije bila namijenjena javnosti, tako da je nedostupna samo zbog toga što još nije prošlo 30 godina. To je primjerice tekuća operativna dokumentacija tijela hrvatske uprave u posljednjih 30 godina. Ministarstvo kulture je pripremilo prijedlog cjelovitog novog zakona kojim bi to bilo riješeno. U tom slučaju nitko se ne bi mogao pozivati na rok od 30 godina kao na ograničavajući faktor”, pojašnjava Ivanović.

Dodaje da posljednje izmjene zakona imaju i prilično neobične posljedice za mnoge političare važne za noviju hrvatsku povijest, a čiji su podaci sada deklasificirani kao podaci “starog sustava” – onog prije 1990. Konkreno, to se odnosi na podatke o hrvatskim dužnosnicima i saborskim zastupnicima od konstituiranja prvog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. do 22. prosinca 1990. i donošenja Božićnog Ustava.

“Zanimljivo je da su sada svi ti zastupnici nakon zadnjih izmjena i dopuna zakona – funkcionari bivšeg sustava i na njih se odnose ove odredbe – odnosno njihovi podaci nisu zaštićeni”, zaključuje Ivanović.

Foto: Hina

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Pregled

General Željko Šiljeg: Ljudi koji su danas progonjeni branili su teritorij i narod u BiH i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Prošlo je nešto manje od godinu dana od uhićenja hrvatskih branitelja u Orašju.

Oni su sada u sudskom procesu i moraju poštivati određene mjere koje je nametnuo pravosudni sustav Bosne i Hercegovine.

No, oni nisu bili jedini na popisu za lišavanje slobode zbog navodnih ratnih zločina, a javnost je mnogo manje upoznata sa sličnim događanjima u Livnu, Čapljini, Mostaru, Stocu, Ljubuškom, Širokom Brijegu, Posušju itd.

O svim tim procesima, njihovim uzrocima i posljedicama govorit će se na tribini u srijedu, 27. rujna u dvorani Vijenac, Kaptol 29A, u 19 sati.

Tribina se održava u organizaciji Hrvatskog generalskog zbora pod nazivom: “Sudski procesi protiv hrvatskih branitelja u BiH i posljedice za hrvatski narod u BiH i RH”. Tim povodom za narod.hr komentirao je general Željko Šiljeg, jedan od predavača koji će govoriti u srijedu.

“Ljudi su to koji su od agresije branili i teritorij i narod u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj” rekao je general govoreći o uhićenima te istaknuo kako je ovo već 17. u nizu tribina koje je organizirao Hrvatski generalski zbor.

Dosadašnje tribine su se održale u Zagrebu, Splitu, Imotskom, Makarskoj, Metkoviću, Vukovaru, Vinkovcima, Đakovu, Varaždinu, Krapini i mnogim drugim mjestima.

“Ljudima prezentiramo ono što ne mogu sazati u javnosti i ono što tišti hrvatske branitelje” kaže Šiljeg osvrćući se na protekle tribine, a također dodaje:

„Ima dosta mladih ljudi na svim tribinama, što raduje, jer ovi stariji bi trebali više znati o tome.”

Posebno se osvrnuo na onu održanu u Studentskom domu Stjepan Radić u Zagrebu, gdje je kino-dvorana bila puna studenata i mladih ljudi koji su se prvi put susreli s tom problematikom i koja im je, vjeruje, kroz predavanje postala jasnija. Mladima poručuje da budu informirani o Domovinskom ratu jer se jedino na temelju istinitih činjenica “može dalje koračati u budućnost.”

Govoreći općenito o položaju Hrvata u BiH, Šiljeg kaže: „Mi govorimo o tome da rat nije završen, da je samo utihnulo oružje. Oni koji nisu ostvarili svoje političke ciljeve koriste rat i hrvatske branitelje kroz razne institucije kao i kroz pravosudni sustav BiH da bi dugoročno oslabili poziciju i položaj hrvatskog naroda” te dodaje kako je nužno stvaranje “političkih, gospodarskih i sigurnosnih uvjeta za opstanak Hrvata tamo gdje više od tisuću godina obitavaju.”

narod.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Zdravko Mamić: Znam tko mi je poslao atentatore!

Objavljeno

na

Objavio

Kriminal, uostalom kao i nogomet, govori univerzalnim jezikom, ne poznaje granice i jako lijepo uspijeva i na prilazima našim stadionima.

Dragiša Binić napustio je u nedjelju navečer svoju kuću u ulici Nova 101 kada su na njega iz mraka zapucala dva maskirana napadača, pisale su u proljeće 2004. godine beogradske novine, ali našem društvu u kutu Domagoja od leada vijesti o još jednom atentatu na vrućem velegradskom asfaltu uvijek je bio privlačniji njezin tarantinovski nastavak.

U njemu, naime, nekad hitro krilo Crvene zvezde iz njezinih zlatnih dana spretno pronalazi zaklon iza svojeg kabrio Porschea, zatim izvlači pištolj i otvara vatru.

Kada atentatori uhvate džadu, Binić kao kompletan igrač iz faze aktivne obrane prelazi u žustru tranzicijsku igru, u veličanstvenu “coast to coast” akciju začinjenu “slam dunkom”, ili da se spustimo natrag na gradski asfalt, baca se u sumanutu filmsku potjeru za “killerima”.

Pritom tako vješto rukuje oružjem da u punoj brzini propucava napadača, koji se tijekom iste večeri, bogatiji za dvije prostrijelne rane, već gotovo iskrvario, prijavljuje u gradsku bolnicu. Ondje će ga liječnici pokrpati, spakirati u šok sobu i sljedećeg jutra isporučiti policiji.

“Iako su zlikovci dejstvovali pod okriljem noći, iskusni direktor fudbalskog kluba Obilić osujetio je njihov napad, pravovremeno se bacio na tle i čak uspeo da uzvrati paljbu”, dopisivali smo za restoranskim stolom izvještaj o zasjedi, oponašajući stil najluđe beogradske bulevarske štampe kad god bi se anegdota našla na tapeti.

“Da nisam preduzeo izvesne mere samoodbrane, skotovi bi me ucmekali načisto, overili bi me ko kera za tarabom. Ali nije ni Dragiša amater, ne da on da mu o glavu radu kojekakva buranija, rekao nam je Binić dok se dimilo iz vruće cevi njegova revolvera”, cerekali smo se dok smo nemilice kitili svoju verziju izvještaja.

“Organi bezbednosti i gonjenja stigli su dockan. Kao i obično. Ali ovaj put, bato, ne mogu da kažu da im falu dokazi. Evo, Dragiša im spakovo ubicu ravno na hirurgiju, poentirao je pred novinarima bivši Zvezdin napadač, kao i u igračkim danima – brži od metka”, odbijali smo završiti i napokon predati izvještaj.

Da skratim, živopisna epizoda iz života Dragiše Binića nama novinarima u restoranu pod maksimirskim zapadom neko je vrijeme služila kao dobar štof za zajebanciju u sitne sate, kada bi zamro razgovor o odgledanoj Dinamovoj utakmici, pa onda o Lamzi, Zeki i Mlinki, a društvu se baš i nije žurilo kućama.

Znali smo da su nam fore manje-više plitke, ali svejedno nismo propuštali priliku ironizirati nad predloškom. Živjeli smo valjda u uvjerenju da je tamo u istočnom susjedstvu stasala nekakva europska Kolumbija, nama nedostižna zemlja magijskog realizma i magičnog rijalitija u kojoj je najnormalnija stvar da se svakodnevno i neprekidno, uzduž i poprijeko, noževima i strojnicama, bubaju i kokaju… premijeri i novinari, dileri i murjaci, estrada i gangsteri, nogometaši i nogometni dužnosnici.

Nogometni dužnosnici, da dobro ste pročitali. Nepuna dva mjeseca prije napada na Binića, u ožujku 2004. godine, u Beogradu je u atentatu ubijen Branko Bulatović, glavni tajnik Nogometnog saveza (tada još) Srbije i Crne Gore. U prostorijama saveza ubojica se glavnom tajniku prikrao sleđa, ispalio mu metak u zatiljak i nestao, piše Jutarnji list.

Prekid igre

U sezoni otvorenog nogometnog lova nema zaštićenih vrsta, objavio je Hrvatski nogometni savez preko Damira Vrbanovića u paketu s informacijom da je Rijeka istrgnula Osijeku domaćinstvo utakmice Hrvatska vs. Finska. U prijevodu, upravo istječe jamstvo Anti Čačiću.

Ne dobije li Finsku, izbornik koji vodi ‘vatrene’ već dvije godine može odmah isprazniti ladice i predati žezlo nasljedniku. Bljedunjavim nastupima u 2017. izbornik je izgubio mnoge saveznike i ne bih se kladio da će voditi momčad u Rusiji čak i ako ovjeri kartu za SP. Nasljednik Zlatko Dalić čeka u niskom startu.

Nismo morali dugo čekati da shvatimo kako kriminal, uostalom kao i nogomet, govori univerzalnim jezikom, ne poznaje granice i jako lijepo uspijeva i na prilazima našim stadionima i svlačionicama.

Prije nego što je nekadašnji izbacivač u Saloonu, pa poduzetnik i na koncu sve utjecajniji menadžer Dino Pokrovac 2005. godine likvidiran na kućnom pragu u Zagrebu – događaj kojim će ovdje neslužbeno započeti do danas nezavršena sezona nogometnih ubojstava, pokušaja atentata, premlaćivanja i paleža automobila – potpisnik ovih redaka na vlastitoj se koži uvjerio da “sačekuša” ipak nije drugo ime za nogometni bunker, nikakav elaborirani catenaccio, već predstavlja bitno ofenzivniji i inovativniji pristup predivnoj igri. Iz mraka je pred haustorom izronio batinaš da mi čvrstim argumentom prenese poruku naručitelja.

Kada iz današnje perspektive analiziram slučaj, znam da sam s tih nekoliko masnica i podljeva zapravo dobro prošao i da za sretan epilog moram biti zahvalan našem gostioničaru Lepom; tih dana on je u Tri cicera točio takav metanol kakvog nije bilo od vremena prohibicije, a poznato je da ovi steroidima napumpani batinaši iz teretane što iskaču iz mraka nikada nisu dobro podnosili alkohol. Dovoljno je bilo da im se iskesiš u lice i kažeš “buuuu”, a oni bi se suočeni s tvoja dva promila totalno stiltali, bacili koplje u trnje ili odložili palicu u grmlje i zbrisali glavom bez obzira.

“Ja znam tko mi je poslao atentatore, to su opasni tipovi koji ne pozdravljaju s ‘dobar dan’ nego ‘u koje koljeno hoćeš da ti pucam?’” rekao mi je Zdravko Mamić. Susreli smo se u srijedu popodne, u prostorijama Jutarnjeg lista. Slučaj je htio da četiri ili pet sati kasnije, odmah preko puta Vukovarske ulice, iz Martinovke prekoračiš u Vrbik, premlaćen bude njegov trener Mario Cvitanović.

Dinamov “savjetnik” došao je u posjet naoružan vrećicom punom dokumenata, po slobodnoj procjeni teškoj tri do četiri kilograma, te istrgnutom stranicom ove kolumne od prošle nedjelje. Tamo sam mu se napio krvi zbog još jedne maratonske press konferencije koja se pretvorila u novo ispiranje mozga, ali ne bi to šamponiranje ni najmanje uzbudilo Mamića da nije bilo začinjeno poglavljem knjige Ralfa Buschmanna, njegova “sljedećeg dušmanina”.

U knjizi “Football Leaks: Die Schmutzigen Geschäfte im Profifußball” nagrađivani njemački novinar osam stranica posvećuje Mamićevim transfernim operacijama koje preko Švicarske i njegova sina Marija kao posrednika sežu do poreznih oaza u Belizeu,

Hong Kongu i na Djevičanskim otocima. Buschmann ih navodi kao egzemplarni primjer pohlepe, prevare i nelojalnosti klubu, tako svojstvene današnjem svijetu korporativnog nogometa.

“Ovdje imam presudu švicarskog suda, nostrificiranu na našem županijskom sudu, koja kaže da nema ničeg spornog u poslovanju tvrtke Rasport i kojom sutra dobivam tužbu za klevetu protiv autora ove knjige”, kaže Mamić. Odbija prijedlog mojeg glavnog urednika da tu presudu objavimo u novinama. “Najjače adute čuvam za sudnicu. Imam takve argumente da ću pomesti tužitelja i optužnicu”, uvjerava nas. Razilazimo se u miru. Do večernjih vijesti koje započinju informacijom o premlaćivanju Marija Cvitanovića.

Jutro nakon napada Dinamov povjerenik za sigurnost Krešimir Antolić reći će da su “retardirani idioti” nasrnuli na trenera u atmosferi općeg napada na Dinamo. Navečer će Miroslav Rožić u “Otvorenom” u isti lonac gurati huliganske ispade u St. Etienneu, atentat na Mamića, poljudsku svastiku i nasrtaj na Cvitanovića. Ne slaže se baš s Mamićevom interpretacijom, ali barem paše uz dijagnozu Dragiše Binića. Organi bezbednosti stigli su dockan, kao i obično.

 

Zdravko Mamić: Hvala svim građanima naše Hrvatske na iskrenim riječima podrške i željama za brzi oporavak

facebook komentari

Nastavi čitati