Pratite nas

Dan neovisnosti BiH

Objavljeno

na

Neradni dan se ne prenosi na ponedjeljak, s obzirom da 1. ožujak 2014. godine pada u subotu, on se obilježava neradno samo na taj dan.. 

Referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine održavan je od 29. veljače do 1. ožujka 1992. Glasovalo je ukupno 2.073.568 glasača (izlaznost 63.6%). 99.7% bilo je za neovisnost, a 0.3% protiv. SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Tako je referendum pretežno bojkotiran od Srba.
Referendumsko pitanje je glasilo:

[quote]”Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”[/quote]

Mjesec dana nakon referenduma, uslijedila je otvorena velikosrpska agresija na BiH.

Rezultat referenduma o neovisnosti Bosne i Hercegovine 99.7% Za,  0.3% Protiv

Referendum_1_ožujka_1992Bruxellesskom Deklaracijom o Jugoslaviji od 17. prosinca 1991., na temelju preporuka međunarodne Arbitražne komisije, kojom je predsjedavao Robert Badinter, konstatirana je disolucija SFRJ i tadašnje republike su pozvane da se do 23. prosinca 1991. izjasne o neovisnosti. Republike su dobile obećanja da će do 15. siječnja biti i međunarodno priznate. Tri dana prije isteka spomenutog roka, točnije 20. prosinca 1991., koalicijaStranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice podnijela je traženi zahtjev, a sutra je Skupština srpskoga naroda donijela odluku o osnutku Srpske Republike Bosne i Hercegovine.

Skupština SRBiH je 25 siječnja 1992. donijela odlukuo raspisivanju referenduma o neovisnosti, koju su podržali SDA i HDZ BiH. SDS-a BiH u svemu tome nije bilo, jer su Srbi u međuvremenu donijeli proveli u djelu odluku o ustroju Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja je proglašena 9. sijeĉnja 1992. Održavanje referenduma je najavljeno za 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine.

Livanjsko pitanje

Grb Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine

HDZ BiH je imao primjedbu na referendumsko pitanje i postavio je zahtjev za nacionalnim kantonima, iako to pitanje nije razmatrano u Skupštini SRBiH, bilo je prihvaćeno sa strane međunarodne zajednice i kasnije je ponuđeno u raznim planovima i prijedlozima iste. Prijedlog HDZ-a BiH za referendumsko pitanje je bio sljedeći:

“Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)?”

Bez obzira na odbijanje promjene referendumskog pitanja sa strane muslimanskog vrha, HDZ BiH je, kao i službeni Zagreb i dalje u potpunosti podržavao neovisnost BiH te pozivao Hrvate da izađu na referundum, te da glasuju za neovisnost. Srbi su, kao što je bilo i očekivano, bojkotirali referendum, tako da je na glasovanje izašlo 64 % biračkog tijela, od kojih se 99.7 % odlučilo za neovisnost. Na temelju ishoda referenduma EZ je 6. travnja 1992. priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu i suverenu državu. Iz priloženoga je zapravo vidljivo koliko je veliki doprinos bosanskohercegovačkih Hrvata za put BiH prema neovisnosti jer da su oni bojkotirali referendum kao što su to učinili Srbi, referendum bi propao, te ne bi došlo do međunarodnog priznanja RBiH.

Sukobi 1. ožujka

Prvi dan referenduma, 29. veljače 1992. donio je ljudske žrtve. Na cesti između Turbeta i Komarna, nedaleko od Travnika ubijena su dvojica ljudi, a jedan je teško ranjen, nakon što su se pokušali probiti automobilom kroz barikadu koju su postavili mještani srpske nacionalnosti. Barikada je navodno postavljena kao odgovor na blokadu u Novom Travniku, gdje su mještani Hrvati onemogućili transport oružja iz tvornice Bratstvo. Apsurdno je da su oba poginula također bili Srbi.[1]U nedjeljno rano poslijepodne, 1. ožujka 1992, drugog dana referenduma, u središtu Sarajeva dogodio se težak zločin. Nekoliko osoba muslimanske nacionalnosti pucali su u svatove pod srpskom zastavom. Jednog čovjeka su ubili, a drugog teško ranili. Pripadnik Zelenih beretki, Ramiz Delalaić, ubio je pucnjem iz pištolja mladoženjinog oca Nikolu Gardovića i ranio svećenika Srpske pravoslavne crkve, Radenka Mikovića, ispred Stare crkve na Baščaršiji, što je prema srpskom shvaćanju početak rata.

Priopćenjem se oglasila SDS, koja je ustvrdila da se ne radi samo o ugrožavanju života ljudi, nego je to napad na dostojanstvo i integritet cijelog srpskog naroda.[2] Malo prije ponoći, blokirano je Sarajevo. Na svim važnijim raskrižjima postavljene su barikade. Barikade su postavljene i u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini: Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu, Derventi i Odžaku. SDS se oglasila priopćenjem iz kojega je bilo jasno da je ona organizator.[3] Prve noći na barikadama je ubijeno troje, a ranjeno četvero.[4]U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne jedinice su nakon referenduma, 1. ožujka, podigli barikadu, koju su polako pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana, 3. ožujka, blokirali su most praznom cisternom.[5] Na policijsku patrolu, koja je pokušala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon čega se sukob razbuktao i s manjim ili većim intenzitetom (razmjenjivanje pješačke i topničke paljbe) nastavio do eskalacije rata.
Na barikadama u Sarajevu je bilo i po nekoliko tisuća maskiranih osoba, uglavnom lokalnog srpskog stanovništva.[6] Bila je to generalna proba rata za glavni grad. Zanimljive su i ocjene stanja u Bosni i Hercegovini. Svjetske agencije izvješćivale su o barikadama i žrtvama u Sarajevu. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman izjavio je da je težište jugoslavenske krize preneseno u središte, na BiH, gdje treba tražiti rješenje da se ne bi proširili ratno krvoproliće. Istakao je da se rješenje može pronaći samo pregovorima svih triju strana.[7]Nakon što su barikade privremeno uklonjene, 5. ožujka, predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović ustvrdio je da je situacija pod kontrolom i pozivao je građane da iziđu u šetnju i da se druže.[8] Umjesto šetnje i druženja, širom Bosne i Hercegovine organizirani su različiti skupovi, čiji će vrhunac uslijediti 6. travnja 1992. u Sarajevu, najvećim prosvjedom.

 
Izvori
  1.  “Smrt sa barikada”, Oslobođenje, 29. veljače 1992., 1.
  2.  “Počelo pucanjem na svadbi”, Oslobođenje, 2. ožujka, 1992., 2.
  3.  “Barikade protiv Sarajeva”, Oslobođenje, 2. ožujka 1992., 1.
  4.  “Troje mrtvih, četvero povrijeđenih”, Oslobođenje, 2. ožujka 1992., 3.
  5.  BOSNIA ASKING U.N. FOR PEACE FORCES, NYT 29.03.1992.
  6.  “Na kozijoj ćupriji 2000 ljudi”, Oslobođenje, 2. ožujka 1992., 3.
  7. “Učinit ćemo sve da se rat u BiH ne proširi”, Oslobođenje, 3. ožujka 1992., 12.
  8.  “Prošetajte”, Oslobođenje, 5. ožujka 1992., 1.

kamenjar.com/wikipedia

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 3. Dio

Objavljeno

na

Objavio

5). Jedna od činjenica koju obožavatelji „lika i djela“ rahmetli Alije Izetbegovića uvijek i bez izuzetka zaobilaze u širokom luku i obvezno prešućuju, jeste njegov poraz na prvim Općim izborima za člana Predsjedništva SR B i H (iz redova muslimanskog naroda – tada još uvijek nisu postojali „bošnjaci“) kojemu je pred sam rat po nacionalnom ključu pripala funkcija predsjednika Predsjedništva SR B i H (predsjednik Skupštine postao je Srbin, a predsjednik republičke Vlade Hrvat).

Na tim izborima u B i H, u studenome 1990. godine, dogodilo se nešto nezabilježeno u europskoj demokratskoj i parlamentarnoj praksi.

Najveći broj glasova (uzimajući u obzir nacionalne liste) osvojio je Fikret Abdić (1.045.539 ili 47,4%), drugi je bio Alija Izetbegović (879.266 glasova ili 39,9%), dakle, razlika između Abdića i Izetbegovića bila je 166.273 glasa (ili 7,5%) u korist Abdića. Pod nikad razjašnjenim okolnostima, Fikret Abdić odustaje od funkcije i prepušta je izbornom gubitniku Aliji. Zanimljivo je i to da treće mjesto na spomenutim izborima osvaja dr Ejup Ganić sa 709.691 glasom, koji se iako član SDA izjašnjava kao „Jugoslaven“ (i tako ulazi u izbore), te dobiva 32,2% glasova (s nacionalne liste), iako je broj onih koji su se izjašnjavali kao „Jugoslaveni“ (i to na razini cijele B i H) iznosio samo 5,54%. Naravno da Ganić nije bio nikakav „Jugoslaven“, nego slijepi Alijin poslušnik i tvrdi islamski fanatik, što je dokazao svojim ukupnim ponašanjem i djelovanjem kroz cijelo ratno i poratno razdoblje, a ova mimikrija (u režiji SDA) služila je samo tomu da se privuče određeni broj glasova onih koji su imali otklon od tvrde islamističke struje, te da se u slučaju neuspjeha kandidata koji su se legitimirali kao nacionalni lideri, pod krinkom „jugoslavenštine“ ostvare oni interesi koje su zacrtali muslimanski nacionalisti okupljeni u SDA.

Naime, mnogi su bosansko-hercegovački muslimani imali poseban sentiment prema SFRJ i Josipu Brozu stoga, jer su prvi put u svojoj povijesti 1971. godine priznati kao konstitutivni narod, pod nazivom „Muslimani“ (dakle, tako što je u nazivu njihove vjerske odrednice početno slovo pretvoreno u veliko). Provedeno je to na temelju političke odluke koju je u svibnju 1968. godine donio CK SK B i H, pa je SDA i to uzela u obzir krojeći svoju izbornu strategiju. Ejup Ganić je bio Alijin „trojanski konj“ i jako se dobro znalo da njegovi glasovi idu u isti koš.

Postavlja se pitanje, međutim,  kakav je bio legitimitet izbornog gubitnika Alije Izetbegovića u najvišem tijelu vlasti B i H, naročito s obzirom na to da je i od 1992. godine (u samostalnoj B i H) formalno nastavio obnašati dužnost „predsjednika Predsjedništva B i H“? „Argument“ kako je do ove zamjene na liniji Abdić-Izetbegović došlo „dogovorom unutar SDA“ je smiješan, jer stranka koja derogira volju birača nije demokratska, niti su takve odluke i postupci sastavnice demokratskih procesa, barem u civiliziranom svijetu s parlamentarnim ustrojem vlasti.

Alija nikad Abdiću nije oprostio taj poraz.

Odmah nakon što mu je praktično nasilno (pritiscima stranačke infrastrukture) oteta poziciju pobjednika na izborima (1990.), započela je hajka na lidera zapadne Bosne, koji je za razliku od Izetbegovića imao karizmu u toj regiji a i šire, kao sposoban gospodarstvenik i vješt političar, uz sve to i hrabar i otresit; jednom riječju, „Babo“ (kako su Abdića zvali oni koji su ga poštovali) je bio sve ono o čemu je bezlični Alija bez stava i karaktera državnika i vođe mogao tek sanjati. Abdić se najprije susreo sa zidom šutnje u samoj stranci (SDA) u kojoj nitko od uglednijih i utjecajnijih članova nije s njime komunicirao. Vrh stranke i same vlasti uporno se oglušivao na sva njegova izvješća i zahtjeve (vezano za aktualnu situaciju u pojedinim regijama – posebice Cazinskoj krajini) i njega se postupno i  smišljeno izoliralo na sve raspoložive načine.

Budući da se radilo se o čovjeku koji je u svojoj regiji (zapadnoj Bosni) uživao veliki, neprijeporan ugled u narodu, još od vremena kad joj je u komunizmu kao direktor „Agrokomerca“ svojim uspješnim vođenjem poduzeća osiguravao prosperitet i napredak, čak i u vrijeme recesije u SFRJ – od kraja 70-ih godina nadalje, uz to pobjedniku izbora za najvišu funkciju u republici, sasvim je prirodno da je to u Aliji stvorilo kompleks i zavist.

Tko god što o njemu mislio, Fikret Abdić ostaje zapamćen kao čovjek sa stavom. Jedini iz delegacije Predsjedništva B i H koja je (po nalogu predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića) posjetila Bijeljinu (poslije pokolja nad muslimanskim življem od strane srpskih paravojnih formacija u travnju 1992. godine), nije pristao na poniženje. Odbio je poslušati zapovijed naoružanih arkanovaca i leći u blato, pozivajući ih da mu pucaju u grudi.

Budući da je u svojoj regiji zbog politike Sarajeva bio praktično izoliran i odsječen od ostatka B i H (našavši se s jedne strane okružen „republikom srpskom“ a s druge „republikom srpskom krajinom“) i u isto vrijeme odbačen od strane Alije i njegovog kruga suradnika i politički marginaliziran, Abdić se sve više okreće sebi i počinje voditi samostalnu politiku.

U svojoj knjizi Od idola do ratnog zločinca i natrag (promovirana krajem 2016. godine), Abdić o svemu iznosi svoju stranu priče. Svjedoči kako je u nemilosti Alije Izetbegovića i onih koji su ga okruživali bio od samoga početka, odnosno, od vremena kad je poslije izborne pobjede trebao preuzeti čelnu dužnost u Predsjedništvu B i H. Nailazio je na zid šutnje i odbojnost i u institucijama i kod samoga Alije i između njega i vlasti u Sarajevu nije bilo nikakve komunikacije, unatoč svim njegovim naporima i nastojanjima za dijalogom. Takva politika isključivosti nastavljena je sve dok se u tada vrlo teškim i složenim uvjetima (okružen srpskim paradržavnim područjima, a odsječen od Sarajeva) Abdić nije u potpunosti okrenuo svojoj Demokratskoj narodnoj zajednici i na koncu (u rujnu  1993.) proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (od dijelova Cazinske krajine i općine Velika Kladuša).

Do još većeg raskola između Izetbegovića i Abdića dolazi nakon što srpska paradržavna tvorevina „republika srpska“ (22.10.1993.) „priznaje“ AP Zapadna Bosna i proglašava „trajni mir“ s njom. Naravno, Srbi su imali svoju računicu, jer su dobro znali da područje zapadne Bosne nema izbora i da će prije ili kasnije ovladati njime – a u međuvremenu im je bio potreban mir kako bi završili započete vojne operacije u ostatku Bosne i Hercegovine.

Abdić je od početka tvrdio kako njegova AP ZB nije nikakva separatistička tvorevina i da je nema namjeru izdvajati iz državne cjeline B i H, ali to u Sarajevu nije prihvaćeno. Alija je a priori odbijao svaki dijalog i ultimativno tražio da Abdić pristane na njegove uvjete (poništavanje autonomije), što ovaj koji je uživao gotovo plebiscitarnu potporu stanovništva svoje novoproglašene autonomne jedinice nije nikako prihvaćao.

Nepopustljiv i uporan kakav je inače bio, „Babo“ Aliji uzvraća proglašenjem „Republike Zapadna Bosna“ i nakon toga Sarajevo kreće u otvoreni obračun s njim pozivajući se na Ustav B i H i optužujući ga za „separatizam“.

Uslijedila je medijska sotonizacija Fikreta Abdića i njegovih „autonomaša“, što je bila samo pripremna faza za oružani obračun.

Zanimljivo je da su Alija i društvo zamjerali Abdiću razgovore sa srpskom i hrvatskom stranom u B i H (prije svega Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom) i Republikom Hrvatskom, dok su oni cijelo vrijeme održavali još intenzivnije kontakte s agresorima i to ne samo s Karadžićem, nego i Slobodanom Miloševićem radeći (već u jesen 1992. godine) tajno na dogovorima o podjeli Bosne i Hercegovine i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak (o čemu u svojoj knjizi Lukava strategija svjedoči Sefer Halilović tadašnji komandant vojske bosanskih muslimana – što će kasnije biti detaljnije obrazloženo).

„Babo“ je uspostavio i oružane formacije u cilju obrane svoga područja (tzv. Narodnu obranu „Republike Zapadna Bosna“) i započinju oružani sukobi između Armije B i H i Abdićevih snaga na području Cazina, što se uskoro širi na cijelo područje novoproglašene administrativne jedinice.

Armija B i H ulazi 21. kolovoza 1994. godine u Veliku Kladušu, a pred njima (dan prije) bježi oko 3000 civila koji su primorani spas tražiti u srpskoj paradržavnoj tvorevini „republici srpskoj krajini“ uspostavljenoj na okupiranom području Republike Hrvatske. Nakon što su regularne snage ušle u ovaj grad (koji je bio proglašen središtem „Republike Zapadna Bosna“), s ovog područja se povlači gotovo 32.000 Abdićevih pristaša (oko 1.500 pripadnika „Narodne obrane“ i više od 30.000 civila). Hrvatska im pruža utočište i bivaju smješteni u okolici Slunja i Topuskog. Procjene o ukupno izbjeglim muslimanima s područja cazinske, velikokladuške i bihaćke regije u ovom razdoblju kreću se preko 52.000.

Naoružani do zuba (oružjem i oruđima bivše „JNA“), Srbi s okupiranih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih prostora („republika srpska krajina“ i „republika srpska“) započinju žestoke napade na bihaćko područje i postrojbe Armije B i H uskoro su se našle u potpunom okruženju iz kojega ih spašava Hrvatska vojska kolovoza 1995. godine svojom operacijom „Oluja“. Da nije bilo HV, regija zapadne Bosne doživjela bi mnogo goru sudbinu nego Srebrenica.

Abdić i njegov krug suradnika bježe u Zagreb i Alija konačno dobiva prigodu da mu se osveti. Naravno, on mu nikad nije zaboravio ni oprostio onu pobjedu na izborima i da ga se tada dočepao „Babo“ bi sasvim sigurno bio ubijen.

Zbog „ratnih zločina“ i „formiranja ‘AP ZB’ protivno Ustavu B i H“, Abdić je 2003. godine (na Županijskom sudu u Karlovcu) osuđen na 20 godina zatvora, što mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio u 15 godina. U ožujku 2012. godine, pušten je na slobodu iz pulskog zatvora, nakon gotovo 11 godina izdržane robije.

Neslomljivi „Babo“, uvjerljivo je pobijedio na izborima (2016. godine) za načelnika općine Velika Kladuša i nastavio s javnim radom.

Osim što je objavio knjigu, RTV Unsko-sanskog kantona upravo je nedavno (11. rujna o.g.) započela s emitiranjem dokumentarnog serijala „Svi zločini Fikreta Abdića“. Serijal je čini se temeljito pripreman, jer je taj posao trajao čitavih godinu dana.

No, središnja vlast na čelu s biološkim i stranačkim nasljednikom rahmetli Alije, Bakirom Izetbegovićem, nastoji po svaku cijenu onemogućiti emitiranje serijala, jer menedžment ove TV kuće se već javno žali na pritiske koji stižu iz Sarajeva.

Bakir se ne boji bez razloga istine, jer njegov rahmetli babo Alija Izetbegović je neusporedivo veći ratni zločinac od bilo kojeg muslimana u B i H, a SDA toliko opterećena hipotekom zločinačke prošlosti i premrežena kriminalom, da već gubi oslonac i u vlastitim redovima.

Fikret Abdić, za razliku od Alije, nije dovodio mudžahedine i nije nikomu “skidao glave” – i to je činjenica koja se ne može pobiti.

nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Akademik Davorin Rudolf: Premijeri mogu pitanje zaljeva riješiti uz kavu u pet minuta!

Objavljeno

na

Objavio

Slovenska  strana, točnije ministar vanjskih poslova Erjavec, svojedobno je izjavio kako se problemi s Hrvatskom ne mogu riješiti u idućih sto godina. Čini se kako se od te izjave do danas ništa nije promijenilo.

Hrvatska je izišla iz arbitraže, a nakon govora našeg premijera Plenkovića na zasjedanju Oće skupštine UN-a Slovenci su otkazali sastanak u Zagrebu.

Gostujući iz splitskog studija u Studiju 4, Davorin Rudolf naglasio je kako pitanje granica  nije stranačko pitanje . To je vitalno nacionalno pitanje.  Trebamo mogučnost opoziva političara koji strše s neodmjeenim i za Hrvatsku štetnim izjavama.

Potpuno je neshvatljiva pretenzija Slovenije da čak i nalaže našem predsjedniku Vlade što mora govoriti kad je na međunarodnim pozornicama.  U svojoj sam karijeri susretao mnoge ministre vanjskih poslova, ali ovakvog kao što je ovaj slovenski još nisam nikad, naglasio je Rudgolf. Više od oštre reakcije Ljubljane zanimljivije su mu oštre reakcije u zemlji. Nastup Vesne Pusić koja je govor Plenkovića prozvala štetnim, politički je nedopustiv, neutemeljen i diletantski. Ostao sam jako začuđen, naglasio je.

Granica na moru je crta sredine, jednako udaljena od obje obale. Sud je presudio da Sloveniji ide 4/5 zaljeva ili 80 posto, obrazlažući presudu na redikulozan način. Srećom ta presuda nije na snazi jer je naš Sabor donio odluku da napuštamo arbitražu, podsjetio je Rudolf. Zalaže se za model kondominij ili koimperij (zaljev Fonseca, Bodensko jezero..) kojim, kada nema teritorijalnih pretenzija, bi se Hrvatska i Slovenija složile da Savudrijski zaljev bude zajednički, da dijelimo suverenost, da nema granica, da ga zajednički koristimo – za ribolov, plovidbu i što je izuzetno za važno ekologiju. Spor koji traje već 27 godina, premijeri mogu dogovoriti uz kavu u pet minuta, poručio je!

Neka međunarodna zajednica uhvati Ljubljanu za uši i pita što oni to prijete, što oni hoće. Samo strpljenja, bit će sve u redu, zakljućio je Rudolf.

Akademik Davorin Rudolf: Predlažem kondominij – rješenje koje nije ni prohrvatsko ni antislovensko

facebook komentari

Nastavi čitati