Dan neovisnosti je prilika da se prisjetimo koliko smo ovisni

2

Na dan kada obilježavamo uspostavu hrvatskog državnog suvereniteta trebali bismo se također prisjetiti svih propusta koje su učinile hrvatske Vlade od uspostave neovisnosti do danas koji su doveli do toga da smo postali društvo posvemašnje ovisnosti.

Politika  se u Hrvatskoj u zadnjih 20-ak godina odvijala strogo po Nietzscheovom načelu “vječno vraćanje istoga” (“ewige Wiederkehr des Gleichen”), što u slobodnom politološkom prijevodu glasi “sjaši Kurta da zajaši Murta”.  Mijenjale su se Vlade različitih profila i orijentacija, ostale su nepromijenjene glavne odrednice hrvatskog društva:  permanentno zaduživanje, porast proračunskoga deficita, pad proizvodnje, porast nezaposlenosti te sve veći egzodus mladih stručnjaka. Bauk bankrota nadvio se nad Lijepom našom poput tmurnih oblaka u pozno jesensko doba. Ulazak Hrvatske u članstvo Europske unije nije donio očekivana ulaganja stranih investitora. Umjesto investicija prijeti nam Damaklov mač sankcija zbog suludog pokušaja Predsjednika države, Vlade i Hrvatskog sabora da zaštitimo bivše udbaše osporavajući važnost Europskog uhidbenog naloga. U rekordnom roku uspjeli smo se posvađati s glavnim političkim prijateljima i saveznicima u Europskoj uniji, Njemačkom i Mađarskom. Iz najnovije izjave šarmantne potpredsjednice Europske komisije Viviane Reding razvidno je da smo sankcije već dobili. Sada se razmatra hoće li ih EK ukinuti ako budemo poslušno i pokorno provodili sve  zacrtane odredbe vezane uz Europski uhidbeni nalog, poznatiji kao “Lex Perković”.

Prostudiramo li pažljivo što je sadašnji predsjednik Vlade govorio prije tri godine uoči Dana neovisnosti, u vremenu kada je bio vođa oporbe, postaje nam jasno da je hrvatska politika prerasla u prozirnu demagogiju koja nam svima sve više ide na jetra. Žalobno je da građani ove zemlje, koji sve češće u kravatama prebiru po kantama za smeće, ne vide ozbiljne alternative sadašnjoj nesposobnoj Vladi. Nakon svega čelnik oporbe, ako je vjerovati anketama, još uvijek je najnepopularniji političar u državi. Da podsjetimo, Milanović je prije tri godine rekao da kriza u Hrvatskoj nije samo gospodarske naravi nego je rezultat dugogodišnjega lutanja i nesnalaženja: “Hrvatska je postala zemlja slomljenoga duha”. On, Milanović, i njegova partija nudili su tada gospodarski rast od pet posto po uzoru na kraljevstvo Božje u kojemu vlada Angie Merkel, obećavali otvaranje novih 80 tisuća radnih mjesta i smanjenje nezaposlenosti ispod deset posto. Nakon polovice premijerskoga mandata ostalo je sve na onoj narodnoj “obećanje ludom radovanje”, zavladala je posvemašnja depresija, Hrvatska sve više nalikuje nasukanom brodu iz Platonove “Države”, a “lepi kormilar” iz trešnjevačkoga kvarta šepuri se pred tv-kamarama i krivnju svaljuje na HDZ-ovce. On očito još uvijek misli i vjeruje da su građani obične ovce.

Na dan kada obilježavamo uspostavu hrvatskog državnog suvereniteta trebali bismo se također prisjetiti svih propusta koje su učinile hrvatske Vlade od uspostave neovisnosti do danas koji su doveli do toga da smo postali društvo posvemašnje ovisnosti. Spomenut ću samo neke od njih. Zabrinjavajuća ovisnost o alkoholizmu u Lijepoj našoj postaje već lagano simbolična za naciju. Imamo li u vidu da u Hrvatskoj alkohol prekomjerno konzumira preko dva milijuna i dvjesto tisuća građana,  alarm s crvenom lampicom opće opasnosti zdravstvenog rizika trebao je već davno biti upaljen. Daleko više od alkohola mene boli glava zbog ovisnosti o glupostima medija poput Večernjeg, Yutarnjeg ili tabloidnih portala. Broj ovisnika o drogama kod mladog i radno sposobnog stanovništva penje se na desetke tisuća. U prošloj godini liječilo se gotovo devet tisuća narkomana. Stručnjaci tvrde da je povratak ovisnika u normalne društvene okvire jako  mukotrpan i složen proces. Hoćemo li morati, parafrazirajući starogrčkog državnika Perikla, reći da je nacija početkom trećega tisućljeća izgubila svoje “proljeće”, ostala bez jedne mladosti.

Ovisnost o internetu postala je bolest suvremenoga društva koja je u visokorazvijenim zemljama uvrštena u psihološko-mentalne poremećaje pa bolesnici imaju pravo na liječenje o trošku zdravstvenog zavoda i osiguranja. Mladi su ljudi danas postali neobični eremiti koji isposnički provode većinu svoga vremena pred svojim omiljenim elektroničkim ljubimcima, izolirani od obitelji, prijatelja i društvene zajednice. Posljedice njihova nekontroliranoga druženja s internetom su emocionalna zatvorenost, depresivnost, pomanjkanje osjećaja za komunikaciju, dijalog i toleranciju. Svi pokušaji odvikavanja od Interneta u pravilu završavaju neuspjehom. U Hrvatskoj, uz sve druge nedaće, ovisnost o internetu nije još ni zapažena niti dijagnosticirana kao gorući društveni problem. Slično je bilo i s gospodarskom krizom 2008.

U ovom kontekstu nameće se pitanje jesu li ovisnosti rezultat loše gospodarske situacije u državi? A hrvatsko je gospodarstvo u katastrofalnom stanju zbog ovisnosti o “stranim” izvorima (ne)financiranja. To je posebice izišlo na vidjelo otkada smo početkom trećega tisućljeća banke s hrvatskim nazivima (Zagrebačka, Splitska, Privredna) prodali stranim vlasnicima (UniCredit, Société Générale, Gruppo Intesa). Umjesto da ovdje u Hrvatskoj investiraju ogromnu dobit, oni je transferiraju u svoje matične zemlje. Kada razgovarate s našim poduzetnicima, čujete u pravilu istu priču: banke će velikodušno kreditirati potrošnju za talijanske, francuske i austrijske proizvode, a za poticanje proizvodnje u Hrvatskoj nemaju nikakva razumijevanja jer takve su stvari  okarakterizirane kao krajnje rizične. Najveći je paradoks da nijedna Vlada u Hrvatskoj nije uspjela natjerati bahate banke da plate porez na ostvarenu dobit i zaradu.

Priču o ovisnosti završit ću dopisom koji sam prošli tjedan dobio od Hrvatskog Telekoma da prisustvujem konferenciji “Znanjem rastemo” (4. 10.), koju su gospoda organizirala u Hypo centru. Kao počasni gost, stajalo je u dopisu, pozvan je “Alain de Botton, jedan od najpoznatijih europskih filozofa mlađe generacije, autor svjetskih bestselera, vizionar i poduzetnik.” Zaboravili su napisati da je “filozof” sinek “ženevskog milijardera, bankara”. Naravno da nisam otišao, iako mi je čak i parking bio osiguran. Razlog je taj što smatram da me drski i bahati  “hrvatski” T-com ne treba još o filozofiji podučavati s intencijom da kupim  de Bottonovu knjigu “Utjeha filozofije” (The Consolations of Philosophy) koja bi trebala poslužit kao “opijum” desperatnoj naciji čije su  građane elegantno opljačkali i  poharali bankarski lihvari poput de Bottonovog tatice.

Umjesto da prisustvujem navedenom simpoziju, pozvao sam gospodu Mudrinića i Upravu “hrvatskog” T-coma da dođu na našu konferenciju na Hvaru (12. do 17. listopada) “Bildung and Paideia. Philosophical Models of Education”. Počastit ćemo ih kavom u hotelu Amfori kao i sve sudionike simpozija. Nismo pozvali Alaina de Bottona jer smatramo da nam nema što reći, ali smo pozvali druge ugledne stručnjake za navedenu temu kao i mlade doktorande da svoje ideje izlože na “posterima”. U sklopu simpozija 13. listopada u Franjevačkom samostanu  na Hvaru  održat će koncert ugledni berlinski pijanist, židovskoga podrijetla, Vladimir Stoupel i islandska violinistica Judith Ingolfsson.

Organizatori simpozija koje predvodi udruga Platonovo društvo poslali su stotinjak zamolbi na razne firme,  državne institucije, ministarstva i slično. Rezultat donacija ravan je nuli. Između ostaloga poslali su zamolbu i T-com-u, čiji mobitel, internet i fiksnu telefoniju uredno plaćam godinama i sramim se da nemam hrabrosti istupiti iz tog robovlasničkoga sustava. Iako nismo uspjeli za koncert uglednih glazbenika dobiti ni lipe, umjetnički par Stoupel-Ingolfsonn su odlučili nastupiti besplatno na Hvaru. Htjeli smo dragim nepostojećim donatorima i «hrvatskom» T-comu potiho šapnuti da ipak još nismo postali «banana-država» što bi oni rado htjeli da budemo. Jedna ugledna hercegovačka firma obećala je glazbenicima platiti avionske karte uz uvjet da ne spomenemo njihovo ime. Pogodite o kojoj je firmi riječ… Unatoč svemu, trudim se da ne postanem ovisnik hercegovačkoga lokalpatrotizma.

Da uvijek ima nade, potvrđuje najnoviji primjer Jurice Meića, urbanog zagrebačkog dečeca, koji je ljetos diplomirao ekonomiju u 37. godini života, a ovih dana zaposlen je kao savjetnik ministra Miranda Mrsića u Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava. Sjajan primjer cijeloživotnoga obrazovanja bivše perjanice Foruma mladih SDP koji je naciju zabavljao originalnim istupima u Gradskoj skupštini grada Zagreba. Naravno sve o trošku poreznih obveznika. Ako pogledate «Zločin i kaznu» u Gavelli u režiji Zlatka Svibena, primijetit ćete da je glavni lik predstave Raskoljnikov u 22. godini života proglašen “propalim studentom”. Kad uskoro doktorira, Jurica Meić će poslužiti kao paradigma uspješnoga studenta, dobrog građanina i uzornoga političara.

Jure Zovko/dnevno

facebook komentari

  • peppermintt

    neovisnost, sloboda to jednostavno ne postoji u reali

  • peppermintt

    neovisnost, sloboda to jednostavno ne postoji u reali