DANAS JE 54-ta OBLJETNICA POGLAVNIKOVE SMRTI!

    14

    S POGLAVNIKOM NA POVLAČENJU
    Ima puno priča i mnogo verzija kako je Poglavnik napustio Zagreb 7.5.1945. Ima i takovih priča da je otputovao sa avionom pun hrvatskog zlata. Danas poslije 54 godine njegove, Poglavnikove smrti, trebali bi se javiti svi oni koji nešto o tom zlatu znaju ili o Pavelićevu bijegu iz Hrvatske. Trebali bi se javiti Poglavnikovi i prijatelji i neprijatelji, pa neka kažu svoje, tako da se ISTINA zna.

    S Poglavnikom na povlačenju

    (Donosim ovdje bez ikakovih ispravaka jedan opis Prof. Dolores Abracanović koji je izišao u časopisu USTAŠA, specijalni broj posvećen 30-toj obljetnici Desetog Travnja Proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941 – 1971. Prof. Abracanović donosi svoja sijećanja u pratnji Poglavnika od Zagreba pa do sastanka sa svojom obitelji. Čitao sam nekoliko opisa ljudi koji su bili u pratnji s Poglavnikom. Ovaj opis mi je nekako, malo, drugačiji od svih prijašnjih, iako sada nebih bio u stanju pronaći prijašnje opise te ih usporediti sa ovim opisom. Možda netko od čitatelja ovog opisa mogne nešto reći o tome. Otporaš.)

    Oko tri sata poslije podne, pri povlačenju iz Zagreba, zaustevila se naša kolona kod Novih Dvora. Tu su se medju ostalima pridružila i jedna crna kola.

    “Poglavnik!” reče mi dr. Niedzielski. (Dr. Felix Niedzielski je napisao knjigu SOCIJALNI ESEJI koju je kao drugo dopunjeno izdanje tiskao DRINAPRESS, Madrid, 1964. Kjniga je razdjeljena u tri dijela: 1. Temelji marksističke ideologije, 2. Dislektički i historijski materijalizam, 3. Socijalna nauka Crkve, mo, Otporaš) “Sidjemo, da ga pozdravimo” Bio je miran, ozbiljan i sabran kao uviek, samo je iz njegovih dubokih očiju gledala u nas bezkrajna tuga. Pružio mi je ruku i rekao: “Još ćemo se vidjeti”.

    Osjetila sam tek sada, da idemo iz Hrvatske. (Ja mislim da tadašnju vladajuću političku klimu u Hrvatskoj možemo usporediti sa današnjom političkom situacijom vladajućeg VRH RH. Koliko su tada Hrvati bili politički podjeljeni, moglo bi se reći da su toliko i danas; pa iz te perspektive trebamo gledati kako bi se Hrvati osjećali kada bi danas morali napuštati Hrvatsku zbog političke situacije, mo, Otporaš.) Kolona je krenula. Mnoštvo naroda, more – bujica! Sve je isprepleteno: samovozi, pješaci, seljačka kola i dvokolice. Idu starci i djeca, žene i muškarci. (Ovaj eksodus bi se mogao usporediti sa eksodusom srpskog pučanstva koje je bježalo iz Hrvatske 1995.,po nagovoru svojih vođa, s tom razlikom da je hrvatski eksodus bio tri puta veći, mo,Otporaš) Idu seljaci i radnici, djaci i intelektualci. Ide jedna vojska, ide jedan narod u progonstvo! Ide zato, što je poslije osam stoljeća obnovio svoju državu, što ju je gradio i branio od neprijatelja. Ide u progonstvo jedan narod, koji je svojom krvlju obilježio na zemljopisnoj karti hrvatske državne granice, narod, koji je zahtijevao svoje mjesto pod suncem i tražio uviek samo svoje, a nikada tudje.

    Ide nepregledno mnoštvo mirno i dostojanstveno. Nad nama lete zrakoplovi zapadnih saveznika. Nitko ih se ne boji, niti se pred njima sakriva. Ne smatramo ih neprijateljima. Pomislih, kad bi bar iz tih zrakoplova snimili ovaj naš mimohod pred nepravdom zapadnog svijeta! Možda bi oni iz Londona i Washingtona gledajući te snimke shvatili bar nešto od naše tragedije!

    Prelazimo granicu i ostavljamo za sobom našu dragu i svetu Hrvatsku! Noćimo u Rogaškoj Slatini.

    8. svibnja. –

    Krenemo prema Mariboru. Pred odlazak još vidim Poglavnika, kako u odori s crnim plaštem stoji na stubištu bolinice u Rogaškoj Slatini i promatra pokret. Par kilometara pred Mariborom partizani pokušavaju napad na našu kolonu. Nastaje puškaranje. Bez velikih potežkoća sliedimo put. U Spielfeldu oko pet sati popodne sazivlje nas Poglavnik i kaže nam da će Niemci te noći kapitulirati pred Rusima, pa da nam je glavni zadatak ostaviti što prije rusko područje. Daje nam nalog, da se preobučemo u gradjanska odiela. Ove se noći ne spava. Vozimo se najprije prema Klagenfurtu.

    9. svibnja. –

    Stiže viest, da su u Klagenfurtu već partizani. Mienjamo pravac – Judenburg. U Zeltbergu predvečer, iznenade nas Rusi bombadiranjem naše kolone. Ima nekoliko ranjenih. Sve je u vatri. Dosta je stradalo austrijsko pučanstvo, koje je bilo izišlo na ulicu, ne sluteći nikakvo zlo, i mirno gledalo naše povlačenje. Tako su postupali Rusi, iako je već bila najavljena kapitulacija. Od sada računamo i na opasnost ruskog bombadiranja, pa se na zvukove zrakoplova sklanjamo s ceste, što prije nismo činili, jer nas zapadni saveznici nisu bombadirali na povlačenju.

    Namjeravamo ovu noć ostati tu pokraj ceste. General Begić daje naglo nalog za pokret. Trčim u bolinicu po jednog našeg ranjenika. Mrtvi i ranjeni leže pokriveni dekama. U tami ne razpoznajem nikoga. Zovem ga po imenu. Odlazimo skupa. Ni ove noći nema spavanja ni odmora. Bujic se neprestano i polagano kreće, kao da smo na mehaničkim stubama. Ne možemo se zaustaviti niti da bi htjeli, jer oni, koji su iza nas žure se napried.

    10 svibnja. –

    Stižemo u 5 sati ujutro u Judenburg i tu se namjeravamo predati Amerikancima. Dolazi nagla zapovied za pokret: Amerikanci se povlače iz Judenburga, a ulaze Rusi. Žurimo se prema Trieben-u. Zabasasmo. Našli smo opet pravi put. Najednom zastoj! Sa strane Triebena u bezglavom trku jure Kozaci na konjima: Rusi su u Trieben-u. Nalazimo se u klopki! S jedne i druge strane, iz Judenburga i Trieben-a dolaze prema nama Rusi. Stojim tako na cesti, savjetujući se, što da učinimo. Mišljenja su različita. Poglavnik predlaže šumu. Jedan dio nas uzimlje naprtnjače i sliedi Poglavnika.

    Šuma se naglo uzpinje. Previše nas je na okupu. Dielimo se u dvie grupe. Jednoj je na čelu Poglavnik, a drugoj general Begić. Kak smo stigli na prvi vrhunac dielimo se ponovno u dvie grupe. Uz Poglavnika ostaje njegov sin (Velimir, mo) i nas četvero, od kojih su dvojica već mrtvi.

    Spustila se noć. Ne možemo dalje, jer čujemo puškaranje. Prespavat ćemo ili bolje rečeno probdjeti tu na jednoj strmini, pod vedrim nebom, hvatajući se stabala, da se ne odskliznemo. Hladno je, a nemamo se čim pokriti.

    11. svibnja. –

    rano ujutro krećemo, još prije zore. Uviek kroz šumu u brda. Nemamo hrane, jedna kutija od kile šećera u kockama, je sva naša zaliha. Bratski je dielimo. Svako par sati jedna kocka po osobi. Čitav dan pješačimo. Spušta se noć. Izcrpljeni odlučujemo približiti se selu. U jednoj seljačkoj šupi, provedemo noć na golom podu tresući se od studeni.

    12. svibnja. –

    ujutro smo od seljaka dobili mlieka i jednu kokoš, koju smo zaklanu uzeli sa sobom, jer nismo imali vremena prirediti je. Idemo dalje. Vrhunac za vrhuncom se niže. Prodjemo jedan i mislimo, da ćemo odahnuti a ono drugi uzkrsnu pred nama još viš i strmniji. (Upoznat sam sa ovime, jer kada samo Kukić (ovo mu je nadimak) i ja koncem pedesetih godina prošlog stoljeća prelazili Alpe iz Italije za Francusku, imali smo isto iskusto. Lutajući po tim Alpama bez konačnog kraja, jedva smo ostali živi. Zahvaljujući talijanskim Carabinjerima koji su nas spasili sigurne smrti, ostali smo živi, mo, Otporaš.) Oko nas snieg. Umorni smo i gladni, gutamo snieg, da ugasimo strašnu žedj, koja nas muči. To smo predvečerje napokon prešli Taurske Alpe! Na vrhu smo se odmorili deset minuta, a onda smo se žurno počeli spuštati. Padali smo, sklizali se, opet se dizali i kotrljali, ali noć nas nije smjela tu zateći! Konačno smo stigli do prve seljačke kuće.

    Pohlepno gledamo kokoš i kropmir, koji smo dobili. To će biti gostba! Kao jedinoj ženi u grupi zapala me dužnost, da to skuham. Kuharsko umjeće nije nikada bila moja jaka strana. Poglavnik, kao da to zna pa će mi smješeći se: !A znaš li ti profesorice?” I drugi se smiju. Moj odgovor i držanje bili su nesigurni. Poglavnik mi priskoči u pomoć.

    Uživajući u toplini kuhinje i prvim mirisima kokošije juhe čekali smo strpljivo čas, kada ćemo poslije pet dana pojesti nešto toplo. Okrepljeni, prospavali smo ugodno tu prvu noć, na sijenu u štagelju.

    13. svibnja. –

    U Donnersbachu, susrećemo drugu grupu Hrvata, pa siedimo skupa dalje. Žurimo se cestom od Irdinga. Kažu nam, da će na ovoj strani mosta Ense Rusi sada preuzeti stražu. Ako se to dogodi ne ćemo moći preći u američku zonu. Svi smo umorni i izcrpljeni, te ne možemo dalje. Poglavnik nas bodri, da uztrajemo. Na drugoj strani Esne ćemo se odmoriti! Skupljamo zadnje snage, pješačimo bez odmora. Napokon ugledamo most, i Amerikance kako dolaze Rusima. Taj smo momenat izkoristili, da predjemo most. Najradije bi se bacili na travu pokraj ceste, da se odmorimo, ali moramo dalje, još dalje, samo dalje o demarkacione linije. Napokon se zaustavimo u Klankau i tu prespavamo.

    14. svibnja. –

    Nastavlja se pješačenje. Nogu se nam umorne i izranjene, pune mjehurića. Čim dodjemo do kojeg potoka uranjamo ih u vodu, da ublažimo bol. Pijemo na svakom izvoru. Voda osvježuje i daje snage za daljnji put.

    Neka žena na cesti stala pred svoju kuću uz veliki kotao i bezplatno dieli svima prolaznicima toplu kavu. Neka joj Bog plati. Taj smo dan susreli i Madjare, kako se u dugom nizu seljačkih kola voze. U Bad Ausse nadjemo prvo konačište na krevetima. Tu se napokon malo operemo i uredimo. Ali hrane nije bilo.

    15. svibnja. –

    U napasti smo, da krenemo, željeznicom dalje, jer smo izcrpljeni dugim pješačenjem, ali doznajemo, da je kontrola na željeznici. Ne preostaje nego šumom na Obertraum. Susrećemo opet jednu grupu Hrvata, koja nas prepoznaje i daje nam jesti. U Hallstattu bi htjeli prespavati u jednoj gostioni, ali potrebno je izpuniti prijavnice. Prenoćili smo kod nekih ljudi, koji su nam čak dali i jesti konjskog gulaša, ali se naka njihova stara tetka bojala, da nas primi na spavanje, pa je nepristano htjela ići prijaviti policiji.

    16.svibnja. –

    Morali smo zato još prije zore prosliediti put, koji nas je vodio uz jezero Poslije toliko vremena osjetih opet ljepotu prirode i pozdravim je kao jednu našu vjernu saveznicu.

    Hoćemo prema Pass Geschutt-u, ali Amerikanci stoje na raskršću i upućuju sve u logor Bad Ischel. Stali smo i razmišljali šta ćemo. Nije bilo drugog izlaza , jer su se uz cestu odmah strmovito dizale hrdine i nemoguće je bilo zaobići taj prolaz. Opet nam je Bog pomogao. Straža je na čas ostavila svoj položaj i ušla u kućicu, koja je tamo stajala, a dotle smo mi brzo, prešli. (Neki će se sjetiti kako je prošle godine Večernji List pisao kako su Amerikanci spasili od izručenja Titi Poglavnika Dra. Antu Pavelića u Austriji 1945. Netko bi mogao sada pomisliti da su ovi američki stražari namjerno otišli u tu kućicu kako bi se Poglavnik sa svojom pratnjom, ako bi se ovih četvero osoba uopće mogli prozvati “Poglavnikova pratnja, prebacio na drugu stranu, mo, Otporaš) U Russbachu smo u jednoj seljačkoj kući skuhali gulaš od krompira što su nam ga seljaci dali.

    17. svibnja.-

    Ponovno smo prošli jednu američku stražu, koja je sve legetimirala osim Poglavnika i mene, jer smo mi bili zadnji u grupi. Pada kiša. Sklonismo se u šumu k nekim radnicima.

    18. svibnja.-

    Približavamo se cilju, još nekoliko brda pa ćemo stići. Pješačimo bez odmora. Kiša sipi.

    Leingreith! Konačno smo stigli. Tu je Poglavnikova obitelj i neki drugi Hrvati. Ostajemo tu svi na okupu očekujući daljnji razvoj dogadjaja.

    20. svibnja. –

    Došli su general Moškov i bojnik Šarić po upute. Poglavnik je po Moškovu poslao poruku dru. Mačeku, da poradi za hrvatsku stvar. (Ovdje se treba nadodati jedna stvar a ta je da prof. Dolores Braćanović niti jedne jedine riječi ne govori o “Poglavnikovu zlatu” koji da je navodno, po neprijateljskoj promidžbi on odnio sa sobom. Također se često puta spominje i general Ante Moškov kako je išao tražiti po Austriji Poglavnika da mu preda zlato. A što se tiče Poglavnikove poruke koju je po Moškovu poslao dru. Mačeku, nekako mi to zvuči čudno. Zvuči mi čudno je je dr. Branko Pršelj u Hrvatskoj Revije sve potanko opisao svoj put uz dra. Mačeka iz Hrvatske, mislim 8 svibnja 1845., pa sve do Pariza, gdje su skupa ostali sve do polovice 1947 godine, kada su dobili potrebne papire za ulazak u Ameriku. Po mome mišljenu Poglavnik tada nije moga znati gdje se nalazi dr. Maček 20 svibnja 1945. recimo da je Poglavnik po generalu Moškovu i poslao toga dana jednu poruku, ta poruka se je odnosila ili za nadbiskupa Stepinca ili za dra. Mačeka, što je Poglavnik mislio da su oba u Zagrebu, mo. Otporaš)

    1.lipnja. –

    Poglavnik se prijavio američkim vlastima. (Po svoj prilici iz ovih izvora je Večernji Listi crpio svoje opise kako su Amerikanci spasili i čuvali Poglavnika, mo)

    6.lipnja. –

    Navečer čujemo za izručenje i pogibiju hrvatskr vlade. Tu nas je viest porazila.

    Sutrodan rano ujutro otišao je Poglavnik iz Leingreitha. Par dana iza toga došli su Saveznici tražiti Poglavnika. Neke su od nas preslušavali i odveli. Osobito su pravili pritisak na obitelj, da bi otkrili Poglavnikovo skrovište. Nitko se od nas nije smio udaljiti od mjesta boravišta. Bog je čuvao Poglavnika!

    xxxxx

    Od ovih dogadjaja prošlo je više od petnaest godina. Kroz to vrieme čula sam i čitala u našem tisku mnogo neistina, dajem zato u javnost ove moje bilježke. Neka bude skromno poljsko cvieće položeno na grob Poglavnika, – čovjeka velike životne snage, hrabrosti i mudrosti, čovjeka od kojeg kroz sve te dane našeg povlačenja nismo čuli ni jednu rieč tužbe ili pregovora, koji nije bio ni gladan ni žedan ni umoran ni iznemogao, kao svi mi drugi. Čovjeka, koji je kroz tih dvanaest dana, a i kasnije u emigraciji imao za sve nas samo liepu rieč pobude i poticaja, koji je bio izvor naše snage i naše nade u budućnost.

    Prof. DOLORES BRACANOVIĆ

    facebook komentari

    • Otporaš uvaženi Korisnik

      21 lis 2012 20:04:47

      Otporaš 19.04.2009 11:11 h

      Ovaj članak kojeg prilažem dragim i uzvišenim, cijenjenim i ljubeznim
      Korisnicima ovog vrijednog Foruma Slobodna Dalmacija sam stavio na
      portal javno.com prije tri godine,vrlo jasno obznanjuje osobna
      promišljanja dr. Ante Pavelića za odvajanje Hrvatske iz beogradskih
      žvalja. Pročitajte i komentirajte, a ne napamet komentirati a da
      članak niste ni pročitali. Pozdrav. Otporaš.

      DR. ANTE PAVELIĆ: NEKA SVATKO ZNADE!

      Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima
      potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da
      hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire
      sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi
      drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će
      ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili
      hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu
      i rezultate, koje hrvatski narod želi.

      Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju
      pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne
      borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije
      borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog
      centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za
      neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za
      podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa
      Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne
      Hrvatske.

      SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM
      HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA
      HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA
      IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE
      DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

      Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska
      država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu
      državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

      Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u
      dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima,
      na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona
      ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj
      drugoj državi ili o kom drugom narodu.

      NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI
      KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU
      ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I
      NAJNEZNATNIJI.

      Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je
      to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

      To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i
      nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću
      svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju,
      svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet
      njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se
      danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

      Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne
      riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije
      na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude
      opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se
      je to bilo pisalo s Austrijom.

      NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM
      DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE
      I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH
      ŽIVOTA.

      Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su
      zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske
      zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i
      zajednice.

      Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske
      države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova
      šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti
      beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo
      svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918.
      stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom
      zametku bezobzirno ugušiti.

      BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE,
      NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA
      SVATKO ZNATI!

      Dr. Ante Pavelić

      (Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.)

    • Otporaš uvaženi Korisnik

      21 lis 2012 20:04:47

      Otporaš 19.04.2009 11:11 h

      Ovaj članak kojeg prilažem dragim i uzvišenim, cijenjenim i ljubeznim
      Korisnicima ovog vrijednog Foruma Slobodna Dalmacija sam stavio na
      portal javno.com prije tri godine,vrlo jasno obznanjuje osobna
      promišljanja dr. Ante Pavelića za odvajanje Hrvatske iz beogradskih
      žvalja. Pročitajte i komentirajte, a ne napamet komentirati a da
      članak niste ni pročitali. Pozdrav. Otporaš.

      DR. ANTE PAVELIĆ: NEKA SVATKO ZNADE!

      Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima
      potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da
      hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire
      sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi
      drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će
      ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili
      hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu
      i rezultate, koje hrvatski narod želi.

      Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju
      pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne
      borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije
      borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog
      centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za
      neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za
      podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa
      Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne
      Hrvatske.

      SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM
      HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA
      HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA
      IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE
      DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

      Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska
      država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu
      državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

      Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u
      dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima,
      na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona
      ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj
      drugoj državi ili o kom drugom narodu.

      NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI
      KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU
      ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I
      NAJNEZNATNIJI.

      Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je
      to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

      To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i
      nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću
      svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju,
      svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet
      njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se
      danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

      Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne
      riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije
      na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude
      opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se
      je to bilo pisalo s Austrijom.

      NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM
      DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE
      I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH
      ŽIVOTA.

      Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su
      zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske
      zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i
      zajednice.

      Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske
      države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova
      šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti
      beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo
      svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918.
      stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom
      zametku bezobzirno ugušiti.

      BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE,
      NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA
      SVATKO ZNATI!

      Dr. Ante Pavelić

      (Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.)

    • Član Delivuk (Milan Gabric)
      09.02.2012 01:32 h
      Poglavnik, Stepinac, Tito, Jakov Blaževi
      Prvi puta san čuja za Stepinca, mislin da je to bilo 1959 godine, kat sam sa didon poliva lozu u strani iznad naši kuća u našem vinogradu. Baba je donila užinu i u novinu zamotala ono malo slanine i pršuta što nam je donila za jisti. Did se na nju izdera što mu je novinu upropastila. Ja uzmen novinu i na kolinu je malo ispegla tako da se more čitati. Did počne čitati i meni objašnjavati čta u novini piše.

      Did čita oko prilike ovako: ” Ratni zločinac, kvisling, kolaborator i domaći izdajica Alojzija Stepinac danas nije tija isti ranu koju mu je naša straža donila. Na pritisak straže da ide, On je rekaČ vi zatnjite prvi kašiku i pojedite, onda ću ja”.

      Pitan ja dida ko je taj čovik da se tako opire drugu Titi? Moj sinko, nastavlja did. On je naš rvacki Biskup koji zna što oće. On se je opira i Poglavniku, ali, istini za volju, Poglavnik je najmanje kriv za ono zašto ga se okrivljuje. Bilo je tu svega i svašta u ta vremena. Mali, ti si još malen, neznaš ništa,. Još ti ni ona stvar, neka mi dragi Bog oprosti, nije porunjavila. Za tebe nisu sve stvari da znaš. bolje ti je muči. Jer ne znaš šta nosi dan a šta noć. Ovin vragovima nije virovati.

      Pa, dida. Ti meni nisi ništa reka ko je taj Stepinac? Sinko! Taj Stepinac je naše gore list. On je Rvat o kojem će se govoriti dok se sunce okreće oko ove naše zemlje. Dide. Meni su pričali da se zemlja okreće oko sunca, a ti meni sada obratno govoriš. Eh, moj sinčiću dragi. Svašta ćeš ti još čuti od ove današnje vlasti. Čućeš ti da smo mi i od majmuna postali. Sve oni, ti današnji vragovi, tako govore samo da se Boga ne spominje. A di se Bog ne spominje tu se ni naša Rvacka ne spominje.

      Dide. Sve sam to do sada razumija. Ali još ti meni ne reče niš o Stepincu. To mene zanima.

      Sinko. Stepinac! Njega su puna usta kat ga spomeneš. Tito ga se boja. Zato je pronaša nekog takojevića po imenu Jokov Blažević, koji je, kako pričaju, završija šumsku školu za vrime rata i posta državni tužitelj. Njega taj tvoj drug Tito ujarnija da napiše, sastavi i okiti ko božićno drvce optućnicu protiv našeg Biskupa dra. Alozija Stepinca. Ovaj šumski seljak, da se udvori tvome drugu Titi, se požurija i sastavija optužnicu, ne samo protiv nadbiskupa Stepinca nego protiv svi nas Rvata. U toj optužnici, kaže moj, sada pok. dida, sve je rečeno što se more smatrati LAŽ.

      Ali, naš dragi Nadbiskup, Uzvišeni Alojzije Stepinac, se junački na sudu drža. On je njima sve u brk skresa. Reka njim je da je rvacki narod bija u bivšoj Jugoslaviju, koju su oni naslidili, Tito i partija, bija rob i, kaže Nadbiskup Alojzija Stepinac: ” Ja bih bija ništarija kada ne bih osjetio bilo (osjećaj) hrvatskog naroda…”

      Užina prošla, na posa se mora ići i did, ko did i kućni autoritet, svak ga mora slušati pa tako i ja, ko njegov unuk, dignem se i polivaču za polivanje loze na leđa i po onoj našoj dalmatinskoj žegi, nastavi polivati lozu. Ostevilči smo Poglavnika, Stepinca, Tita i Jakova Blaževića na miru. Ali ja nisan bija miran. Svakog puta kat bi dida sta da svije škiju ja bi ga zaletija i pita: Zašto su Tito i partija bili protiv Poglavnika i Stepinca? Did ljutito i oštro meni, ko da san ja kriv za sve to: Tvoj Tito i partija su tili uništiti Poglavnika i Stepinca ko prve ljude u našoj Rvackoj i ko prave Rvate. A ti znaš da se zmija u glavu tuče, i kat joj glavu razbiješ, tilo je mrtvo. Tito i partija su tili ubiti rvacku glavu, Poglavnika i Stepinca, onda je lako za tilo. Tilo se osuši kat glave nema.

    • Član Delivuk (Milan Gabrić)
      09.02.2012 01:32 h

      Poglavnik, Stepinac, Tito, Jakov Blažević
      Prvi puta san čuja za Stepinca, mislin da je to bilo 1959 godine, kat sam sa didon poliva lozu u strani iznad naši kuća u našem vinogradu. Baba je donila užinu i u novinu zamotala ono malo slanine i pršuta što nam je donila za jisti. Did se na nju izdera što mu je novinu upropastila. Ja uzmen novinu i na kolinu je malo ispegla tako da se more čitati. Did počne čitati i meni objašnjavati čta u novini piše.

      Did čita oko prilike ovako: ” Ratni zločinac, kvisling, kolaborator i domaći izdajica Alojzija Stepinac danas nije tija isti ranu koju mu je naša straža donila. Na pritisak straže da ide, On je reka vi zatnjite prvi kašiku i pojedite, onda ću ja”.

      Pitan ja dida ko je taj čovik da se tako opire drugu Titi? Moj sinko, nastavlja did. On je naš rvacki Biskup koji zna što oće. On se je opira i Poglavniku, ali, istini za volju, Poglavnik je najmanje kriv za ono zašto ga se okrivljuje. Bilo je tu svega i svašta u ta vremena. Mali, ti si još malen, neznaš ništa,. Još ti ni ona stvar, neka mi dragi Bog oprosti, nije porunjavila. Za tebe nisu sve stvari da znaš. bolje ti je muči. Jer ne znaš šta nosi dan a šta noć. Ovin vragovima nije virovati.

      Pa, dida. Ti meni nisi ništa reka ko je taj Stepinac? Sinko! Taj Stepinac je naše gore list. On je Rvat o kojem će se govoriti dok se sunce okreće oko ove naše zemlje. Dide. Meni su pričali da se zemlja okreće oko sunca, a ti meni sada obratno govoriš. Eh, moj sinčiću dragi. Svašta ćeš ti još čuti od ove današnje vlasti. Čućeš ti da smo mi i od majmuna postali. Sve oni, ti današnji vragovi, tako govore samo da se Boga ne spominje. A di se Bog ne spominje tu se ni naša Rvacka ne spominje.

      Dide. Sve sam to do sada razumija. Ali još ti meni ne reče niš o Stepincu. To mene zanima.

      Sinko. Stepinac! Njega su puna usta kat ga spomeneš. Tito ga se boja. Zato je pronaša nekog takojevića po imenu Jokov Blažević, koji je, kako pričaju, završija šumsku školu za vrime rata i posta državni tužitelj. Njega taj tvoj drug Tito ujarnija da napiše, sastavi i okiti ko božićno drvce optućnicu protiv našeg Biskupa dra. Alozija Stepinca. Ovaj šumski seljak, da se udvori tvome drugu Titi, se požurija i sastavija optužnicu, ne samo protiv nadbiskupa Stepinca nego protiv svi nas Rvata. U toj optužnici, kaže moj, sada pok. dida, sve je rečeno što se more smatrati LAŽ.

      Ali, naš dragi Nadbiskup, Uzvišeni Alojzije Stepinac, se junački na sudu drža. On je njima sve u brk skresa. Reka njim je da je rvacki narod bija u bivšoj Jugoslaviju, koju su oni naslidili, Tito i partija, bija rob i, kaže Nadbiskup Alojzija Stepinac: ” Ja bih bija ništarija kada ne bih osjetio bilo (osjećaj) hrvatskog naroda…”

      Užina prošla, na posa se mora ići i did, ko did i kućni autoritet, svak ga mora slušati pa tako i ja, ko njegov unuk, dignem se i polivaču za polivanje loze na leđa i po onoj našoj dalmatinskoj žegi, nastavi polivati lozu. Ostevilči smo Poglavnika, Stepinca, Tita i Jakova Blaževića na miru. Ali ja nisan bija miran. Svakog puta kat bi dida sta da svije škiju ja bi ga zaletija i pita: Zašto su Tito i partija bili protiv Poglavnika i Stepinca? Did ljutito i oštro meni, ko da san ja kriv za sve to: Tvoj Tito i partija su tili uništiti Poglavnika i Stepinca ko prve ljude u našoj Rvackoj i ko prave Rvate. A ti znaš da se zmija u glavu tuče, i kat joj glavu razbiješ, tilo je mrtvo. Tito i partija su tili ubiti rvacku glavu, Poglavnika i Stepinca, onda je lako za tilo. Tilo se osuši kat glave nema.

    • APOLOGIJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

      T e z e (Protiv kolajućih predrasuda I laži).

      1. Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945) nastala je kao rezultat povijesne težnje I naravne potrebe hrvatskoga naroda the brani svoju samosvojnost (egzistenciju, suverenitet) I samobitnost (esenciju, identitet). Bez vlastite države narodi na dulje staze propadaju.

      2. NDH nije bila sila Osovine. Ove su rado surađivale s kraljevskom J. Hitler se priklonio hrvatskoj varijanti tek kada je bio stavljen pred svršen čin. Ali, tada je za NDH došlo u obzir samo savezništvo s Osovinom: demokratske sile I SSSR podupirale su obnovu J.

      3. Poglavnik nije imao kud nego potpisati Rimske ugovore I pro forma priznati talijanskog princa za kralja. The to nije učinio, Talijani bi ga zamijenili potpunim poslušnikom. Osim toga, već Rapalskim ugovorom kraljevska se J. odrekla Cresa, Lošinja, Lastova I Zadra. A Poglavnik je već 10. rujna 1943, dan nakon kapitulacije Italije, Hrvatskoj pripojio čitavu Dalmaciju, pa I Istru, koja nikada nije bila u sastavu hrvatske države.

      4. Premda je Ustaštvo izvorno nastalo kao nefašistički osloboditeljski pokret, u duhu vremena, NDH je uspostavila određeni oblik fašističkog poretka. To ne može biti razlog za njezino osuđivanje, niti oportunističko odricanje od fašizma (i Ustaštva) može išta popraviti ugled hrvatskih nacionalista u očima njihovih neprijatelja. NDH je, u najtežim uvjetima, njegovala začudnu razinu sloboština, uljudba je cvjetala, I postizan je napredak na svim poljima javnog života.

      5. Ustaški pokret I vojska predstavljali su prirodno sredstvo samoobrane hrvatskog naroda, u kojoj su počinili neviđena junaštva. Mogući ispadi, koji su poslužili za kriminalizaciju hrvatske države I naroda, bili su razumljiva popratna pojava rata protiv četničkih koljača. – Danas se, s kriminalizacijom Domovinskoga rata, ponavlja ista povijest, s istovjetnim ciljem.

      6. Sabirno-radni logori u NDH nastali su iz potrebe the se privremeno drže pod nadzorom stvarni ili mogući državni neprijatelji. Srbi su protiv NDH odmah pokrenuli rat, nešto kasnije I komunisti, Židovi je velikim dijelom nisu priznali (lojalni pak Židovi, kao I Srbi-pravoslavci, sudjelovali su u vlasti, vojsci I Ustaškom pokretu), Cigani su predstavljali asocijalni element. Ispadi do kojih bi gdjegdje došlo shvatljivi su iz povijesne situacije, a neprijateljska ih je propaganda mnogostruko umnožila I uvećala.

      7. Najveći je promašaj NDH, zacijelo, bio onaj koji je doveo do Bleiburga. Trebalo je voditi rat do kraja (što je mjestimice I činjeno) te ginuti junački, a ne kao razoružana I prijevarom izručena vojska. Ipak, Poglavnik je računao the će na taj način spasiti živote, a odlaskom u emigraciju nastaviti borbu. Bleiburški zločin, pak, počinili su Englezi I titovci, a ne Ustaše.

    • APOLOGIJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

      T e z e (Protiv kolajućih predrasuda I laži).

      1. Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945) nastala je kao rezultat povijesne težnje I naravne potrebe hrvatskoga naroda the brani svoju samosvojnost (egzistenciju, suverenitet) I samobitnost (esenciju, identitet). Bez vlastite države narodi na dulje staze propadaju.

      2. NDH nije bila sila Osovine. Ove su rado surađivale s kraljevskom J. Hitler se priklonio hrvatskoj varijanti tek kada je bio stavljen pred svršen čin. Ali, tada je za NDH došlo u obzir samo savezništvo s Osovinom: demokratske sile I SSSR podupirale su obnovu J.

      3. Poglavnik nije imao kud nego potpisati Rimske ugovore I pro forma priznati talijanskog princa za kralja. The to nije učinio, Talijani bi ga zamijenili potpunim poslušnikom. Osim toga, već Rapalskim ugovorom kraljevska se J. odrekla Cresa, Lošinja, Lastova I Zadra. A Poglavnik je već 10. rujna 1943, dan nakon kapitulacije Italije, Hrvatskoj pripojio čitavu Dalmaciju, pa I Istru, koja nikada nije bila u sastavu hrvatske države.

      4. Premda je Ustaštvo izvorno nastalo kao nefašistički osloboditeljski pokret, u duhu vremena, NDH je uspostavila određeni oblik fašističkog poretka. To ne može biti razlog za njezino osuđivanje, niti oportunističko odricanje od fašizma (i Ustaštva) može išta popraviti ugled hrvatskih nacionalista u očima njihovih neprijatelja. NDH je, u najtežim uvjetima, njegovala začudnu razinu sloboština, uljudba je cvjetala, I postizan je napredak na svim poljima javnog života.

      5. Ustaški pokret I vojska predstavljali su prirodno sredstvo samoobrane hrvatskog naroda, u kojoj su počinili neviđena junaštva. Mogući ispadi, koji su poslužili za kriminalizaciju hrvatske države I naroda, bili su razumljiva popratna pojava rata protiv četničkih koljača. – Danas se, s kriminalizacijom Domovinskoga rata, ponavlja ista povijest, s istovjetnim ciljem.

      6. Sabirno-radni logori u NDH nastali su iz potrebe the se privremeno drže pod nadzorom stvarni ili mogući državni neprijatelji. Srbi su protiv NDH odmah pokrenuli rat, nešto kasnije I komunisti, Židovi je velikim dijelom nisu priznali (lojalni pak Židovi, kao I Srbi-pravoslavci, sudjelovali su u vlasti, vojsci I Ustaškom pokretu), Cigani su predstavljali asocijalni element. Ispadi do kojih bi gdjegdje došlo shvatljivi su iz povijesne situacije, a neprijateljska ih je propaganda mnogostruko umnožila I uvećala.

      7. Najveći je promašaj NDH, zacijelo, bio onaj koji je doveo do Bleiburga. Trebalo je voditi rat do kraja (što je mjestimice I činjeno) te ginuti junački, a ne kao razoružana I prijevarom izručena vojska. Ipak, Poglavnik je računao the će na taj način spasiti živote, a odlaskom u emigraciju nastaviti borbu. Bleiburški zločin, pak, počinili su Englezi I titovci, a ne Ustaše.

    • Meštrović o Srbima u razgovoru s Poglavnikom.

      Bez obzira na mogućnost da sama ideja o stvaranju
      hrvatske Pravoslavne crkve nije potekla od Ante Pavelića,
      nedvojbena je i jedino važna činjenica da je stvaranje hrvatske
      Pravoslavne crkve isključivo Pavelićevo osobno djelo. Pavelić je
      vjerovao da će stvaranjem HPC-a stvoriti građanski mir u NDH i da
      pravoslavni u NDH, kao potomci pravoslavnih Vlaha, ne mogu biti
      Srbi, nego samo pravoslavni Hrvati.U jednom razgovoru poslije Meštrovićeva
      izlaska iz zatvora, on je Meštroviću to ovako obrazložio: »Ne
      idem ja za istrebljenjem tobožnih Srba, nego srbijanske pete
      kolone, s kojom su nas mislili vječno u podređenom položaju držati,
      kao u svojoj koloniji. Takvih je dosta poginulo, ali više zato da
      se drugi uplaše i pobjegnu preko Drine, ili da se smire i postanu
      lojalni građani. Ne treba ih siliti da se pokatoliče, kako neki
      misle. Briga mene za Katoličku crkvu. Neka se oni priznadu
      Hrvatima, pa ću i ja primiti pravoslavlje. Napravit ćemo mi
      Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu i dokrajčiti nesporazum« (I. Meštrović,
      Uspomene na političke ljude i događaje, Buenos Aires, 1961.,
      s.364.).

      Pavelić je (jednako kao i Ante Starčević) posebno simpatizirao
      islam, i to iz uvjerenja da su bosanski Muslimani etnički najčišći
      Hrvati. I iz Pavelićevih simpatija prema Muslimanima vidi se da on
      nije bio katolički fanatik. Pavelić je, kako piše Ismet Muftić,
      već u emigraciji bio odlučio da će se graditi džamija u Zagrebu.
      Čak je sam napravio njezin nacrt i donio ga kad se vratio u
      domovinu. Bez uspjeha je ostala intervencija opata Marconea,
      izaslanika Svete Stolice kod hrvatskog episkopata 1941.—1945.,
      koji je prigovorio Paveliću da će gradnja džamije u središtu
      Zagreba uznemiriti katoličko pučanstvo. Pavelićevo je uvjerenje
      bilo da su Muslimani »krv naše krvi, oni su cviet naše hrvatske
      narodnosti«. Pavelić je u susretu s Hitlerom u Berlinu 6. lipnja
      1941. izrazio mišljenje da su Muslimani »najčistiji dio hrvatskog
      naroda«.

      • srka

        Pa ako je to tako…zasto su se netki vasi nesretnici 90-tih minulog stoljeca zdruzili sa cetnickom bratijom ???
        Nije mi nikako jasno???

        by Srka®

        • kvot

          Zbog VOJVODE Mustafe Mulalića.
          Nadam se da ti je sada jasnije, patkojahač.

          Nego, šta reče Angela Redži!?
          -Nikada u EU, a možda ni tada…
          he he he ehehehehehehehehehe

          Izgore ti pederacija….. :)))

          • srka

            tebe nisam nisto pitao nesretnice…

            by Srka®

    • Meštrović o Srbima u razgovoru s Poglavnikom.

      Bez obzira na mogućnost da sama ideja o stvaranju
      hrvatske Pravoslavne crkve nije potekla od Ante Pavelića,
      nedvojbena je i jedino važna činjenica da je stvaranje hrvatske
      Pravoslavne crkve isključivo Pavelićevo osobno djelo. Pavelić je
      vjerovao da će stvaranjem HPC-a stvoriti građanski mir u NDH i da
      pravoslavni u NDH, kao potomci pravoslavnih Vlaha, ne mogu biti
      Srbi, nego samo pravoslavni Hrvati.U jednom razgovoru poslije Meštrovićeva
      izlaska iz zatvora, on je Meštroviću to ovako obrazložio: »Ne
      idem ja za istrebljenjem tobožnih Srba, nego srbijanske pete
      kolone, s kojom su nas mislili vječno u podređenom položaju držati,
      kao u svojoj koloniji. Takvih je dosta poginulo, ali više zato da
      se drugi uplaše i pobjegnu preko Drine, ili da se smire i postanu
      lojalni građani. Ne treba ih siliti da se pokatoliče, kako neki
      misle. Briga mene za Katoličku crkvu. Neka se oni priznadu
      Hrvatima, pa ću i ja primiti pravoslavlje. Napravit ćemo mi
      Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu i dokrajčiti nesporazum« (I. Meštrović,
      Uspomene na političke ljude i događaje, Buenos Aires, 1961.,
      s.364.).

      Pavelić je (jednako kao i Ante Starčević) posebno simpatizirao
      islam, i to iz uvjerenja da su bosanski Muslimani etnički najčišći
      Hrvati. I iz Pavelićevih simpatija prema Muslimanima vidi se da on
      nije bio katolički fanatik. Pavelić je, kako piše Ismet Muftić,
      već u emigraciji bio odlučio da će se graditi džamija u Zagrebu.
      Čak je sam napravio njezin nacrt i donio ga kad se vratio u
      domovinu. Bez uspjeha je ostala intervencija opata Marconea,
      izaslanika Svete Stolice kod hrvatskog episkopata 1941.—1945.,
      koji je prigovorio Paveliću da će gradnja džamije u središtu
      Zagreba uznemiriti katoličko pučanstvo. Pavelićevo je uvjerenje
      bilo da su Muslimani »krv naše krvi, oni su cviet naše hrvatske
      narodnosti«. Pavelić je u susretu s Hitlerom u Berlinu 6. lipnja
      1941. izrazio mišljenje da su Muslimani »najčistiji dio hrvatskog
      naroda«.

      • srka

        Pa ako je to tako…zasto su se netki vasi nesretnici 90-tih minulog stoljeca zdruzili sa cetnickom bratijom ???
        Nije mi nikako jasno???

        by Srka®

        • kvot

          Zbog VOJVODE Mustafe Mulalića.
          Nadam se da ti je sada jasnije, patkojahač.

          Nego, šta reče Angela Redži!?
          -Nikada u EU, a možda ni tada…
          he he he ehehehehehehehehehe

          Izgore ti pederacija….. :)))

          • srka

            tebe nisam nisto pitao nesretnice…

            by Srka®