Pratite nas

Kronika

Joca Jocić Sreten Amsterdam oslobođen zbog nedostaka dokaza

Objavljeno

na

Jocić oslobođen zbog nedostaka dokaza, Milovanoviću 40 godina zatvora, Kuzmanoviću pet

Četiri godine od početka beogradskog dijela suđenja za ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića, koji su likvidirani paklenom napravom u listopadu 2008. u središtu Zagreba, na Specijalnom sudu u Beogradu Sreten Jocić je oslobođen, Milovanović je kao neposredni izvršitelj osuđen na 40, a Kuzmanović kao pomagač na pet godina zatvora.

Ova tišina govori da smo na kraju – kazao je Vladimir Vučinić, predsjednik sudskog vijeća Specijalnog suda u Beogradu nakon što je ušao u sudnicu, gdje su odluku o svojoj daljnjoj sudbini nestrpljivo iščekivali Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, Željko Milovanović iMilenko Kuzmanović, optuženi za likvidaciju Ive Pukanića i Nikole Franjića u listopadu 2008. u Zagrebu.

Kuzmanović, koji se brani sa slobode, izgledao je pomalo nervozno, dok je Milovanović nepomičan kao kip sjedio okružen četvoricom pravosudnih policajaca. Jocić je pak sjedio okružen trojicom pravosudnih policajca, a s vremena na vrijeme okrenuo bi se prema publici u kojoj su mu sjedili supruga i drugi članovi obitelji. Nekoliko minuta nakon što je sudsko vijeće ušlo u sudnicu, sudac Vučinić objavio je:

U ime naroda donosim presudu, Željko Milovanović i Milenko Kuzmanović krivi su…

Počeli pljeskati i zahvaljivati Bogu

Već je u tom trenutku bilo jasno da je Jocić oslobođen optužbi, no dok je sudac došao do tog djela te obrazloženja da je Jocić oslobođen zbog nedostatka dokaza, po pravnoj maksimi in dubio pro reo – a ta je odluka izazvala salve oduševljenja kod njegove obitelji, koja je počela pljeskati, zahvaljivati Bogu te se križati – Milovanović je doznao da je nepravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu od maksimalnih 40 godina zatvora. Sudsko vijeće Kuzmanoviću je odrezalo pet godina, što su njegova djevojka i sestre koje su sjedile u publici popratile teškim uzdahom.

Milovanovića se osim za teško ubojstvo teretilo i za nedozvoljeno držanje oružja i krivotvorenje isprava. Za ubojstvo je dobio 40 godina, za nedozvoljeno držanje oružja pet godina, a za krivotvorenje isprava tri. Izrečena mu je jedinstvena maksimalna kazna od 40 godina, a na toliko je osuđen i u zagrebačkom djelu suđenja.

Sudac Vučinić, koji inače sudi i tajkunu Miroslavu Miškoviću, obrazlažući odluku svog vijeća kazao je da je Milovanović osuđen kao supočinitelj teškog ubojstva i to na temelju brojnih dokaza, kao što su iskazi svjedoka, materijalni tragovi poput njegova DNK nađenog u stanu u Petrinjskoj u Zagrebu.

Milovanović čak ne negira da je u to vrijeme bio u Zagrebu, no tvrdi da su on i Robert Matanić dogovarali ilegalnu trgovinu oružjem, što ne proizlazi iz provedenih iskaza, a njegova je obrana u suprotnosti s tim dokazima – kazao je sudac Vučinić.

Kuzmanović, protiv kojeg je u Hrvatskoj odbačena kaznena prijava zbog pomaganja počinitelju nakon počinjenja djela, osuđen je kao pomagač, a sudac Vučinić obrazložio je da odluka hrvatskog pravosuđa ne znači da je riječ o presuđenoj stvari, jer hrvatsko pravosuđe u trenutku donošenja odluke nije imalo sve dokaze protiv Kuzmanovića.

Što se tiče Jocića, sudac Vučinić kazao je da je protiv njega bilo dosta indicija, no te indicije nisu dokaz, a kako je kazao sudac dokazi su jedino na čemu se presuda može temeljiti. Vijeće je zaključilo i da nije dokazano zločinačko udruživanje, što se svoj trojici stavljalo na teret. Pri tome su se vodili logikom da ako Jociću nije dokazano da je organizator zločinačkog udruživanja te naručitelj ubojstva, onda ni ostali nisu mogli biti članovi tog udruženja.

Jocić bez obzira na oslobađajuću presudu neće na slobodu jer već otprije izdržava kaznu od 15 godina zatvora zbog ubojstva iz 90-ih. Sudac Vučinić na kraju je poručio i da, s obzirom na sistematičnost i isplaniranost počinjenog zločina, žrtve nisu imale nikakve šanse da prežive, što je bila izrazito otegotna okolnost. Kazao je i da nikakva presuda neće donijeti satisfakciju obiteljima Pukanić i Franjić.

1,5 milijuna eura za ubojstvo

Prema optužnici srbijanskog tužiteljstva za organizirani kriminal Jocić se teretio da je sa zasad neidentificiranom osobom postigao dogovor da za iznos od najmanje 1,5 milijuna eura ubije Ivu Pukanića.

Jocić je, navodi se u optužnici, organizaciju ubojstva povjerio svom kumu Slobodanu Đuroviću (pravomoćno osuđenom u Hrvatskoj na 22 godine zatvora, op.a.), tražeći od njega da to bude što prije. “Režijski troškovi” za organizaciju ubojstva iznosili su20.000 eura, a ostatak novca trebao je biti isplaćen nakon likvidacije. Tužiteljima je dokaz za te navode bila činjenica da je u stanu djevojke Roberta Matanića nađeno15.000 eura, a on je taj novac ostavio prije nego što je otišao prema Spačvi, gdje je i uhićen zajedno s Lukom Matanićem te Đurovićem i Milenkom Kuzmanovićem krajem listopada 2008. Dodatnih 20.000 eura nađeno je i pretragom stana Željka Milovanovića u Doboju, a još 3500 eura nađeno je u stanu u Beogradu u kojem je uhićen. Kako nitko od optuženih nije imao stalan izvor prihoda, za tužitelje je to bio dokaz da novac potječe od ilegalnog djela.

Milovanović optužen kao neposredni izvršitelj ubojstva

No spona koja prema tužiteljima najviše povezuje Jocića s Pukanićevom likvidacijom Đurovićev je račun u crnogorskoj banci na koji je početkom listopada 2008. uplaćeno780.760 eura, a on je s tog računa 3. listopada podigao 50.000 eura. Kao neposredni izvršitelj ubojstva optužen je Milovanović, kojeg se tereti da je u dvorište Nacionala dovezao skuter s paklenom napravom. Odlazak iz dvorišta snimile su nadzorne kamere, a njegov DNK nađen je u stanu u kojem se skrivao, kao i u stanu R. Matanića u Zagrebu. U tom stanu nađen je i Kuzmanovićev DNK. Sve navedeno bili su dokazi na temelju kojih je srbijansko tužiteljstvo tražilo osuđujuće presude za Jocića i društvo, koji pak smatraju da im ništa od navedenih optužbi nije dokazano. Beogradsko suđenje tako je prije svega obilježio show Sretena Jocića, koji je tvrdio da je tu riječ o podmetanju hrvatsko-crnogorsko-albanskih obavještajno-policijskih frakcija, a postavljajući pitanje svjedocima, pokazao je očito poznavanje hrvatske kriminalne i političke scene.

Tvrdio je da je on poslovni čovjek, a ne kriminalac iako, primjerice, nesrazmjer svojih prihoda i stila života sudu nije znao objasniti. Tijekom suđenja zajedno s Milovanovićem završio je u strogoj izolaciji jer se sumnjalo da je organizirao pokušaj bijega iz zatvora Milovanoviću i Sretku Kaliniću u veljači 2012. Sumnjičio se i da je negdje u to vrijeme iz zatvora naručio likvidaciju Tomislava Karamarka, bivšeg hrvatskog ministra policije i sadašnjeg šefa HDZ-a, a Jocićevo ime spominjalo se i u kontekstu naručivanja likvidacija nekih srbijanskih političara i sudaca. Sve te sumnje Jocić je u sudnici sa smiješkom pobijao.

Odvjetnik: Uhićenje Jocića bio je ustupak Srbije Hrvatskoj

–  Čestitam ovom sudskom vijeću na hrabrosti, a ova presuda je prije svega jaka poruka organima gonjenja, prije svega tužiteljstvu, da se ljudi ne mogu ljudi hapsiti na temelju dojma i političke potrebe. Slučaj Sretena Jocića koji je četiri godine bio u pritvoru, kojem je nanijeta velika šteta neosnovanim boravkom u pritvoru, čija je obitelj zbog svega toga trpjela, a velika je šteta nanijeta prije svega njegovoj djeci, slučaj je s jakom porukom da se organi gonjenja moraju pažljivije odnositi prema svom poslu. Ako se tužiteljstvo bude žalilo, mi ćemo uložiti prigovor na tu žalbu, a podsjetit ćemo da je od početka suđenja obrana Sretena Jocića naglašavala i davala dokaze da je uhićenje Sretena Jocića bio proizvod političke potrebe i ustupka koji je Srbija učinila Hrvatskoj, a ne nikako proizvod želje srpskih organa gonjenja da rasvijetle ubojstvo Ive Pukanića – rekao je Jocićev odvjetnik Zdravko Tomanović.

Joca i dalje u zatvoru zbog ubojstva iz 1995.

Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, inače bez obzira na oslobađajuću presudu neće na slobodu jer već od ranije izdržava kaznu od 15 godina zatvora zbog ubojstva iz 90-ih.

Sudac Vučinić na koncu je poručio i da s obzirom na sistematičnost i isplaniranost počinjenog zločina, žrtve nisu imale nikakve šanse da prežive, što je bila izrazito otegotna okolnost. Kazao je i da nikakva persuda neće donijeti satisfakciju obiteljima Pukanić i Franjić. VL

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

25. srpnja 1992. u selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta.

Objavljeno

na

Objavio

Pokolj u Briševu je bio ratni zločin, počinjen početkom srpske agresije na BiH 24. i 25. srpnja 1992. Počinili su ga srpski teroristi nad Hrvatima iz sela Briševa u župi Stara Rijeka, 4 km južno od Prijedora.

U selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta. Pokolj u Briševu 1992., hrvatskom selu između Prijedora i Sanskog Mosta počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta, što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.

I zlodusi bi krvnicima pozavidjeli na maštovitim metodama gašenja čitavih obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10,Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero.

U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16- godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

Preživjeli svjedoci tvrde da su zločini strašni i da su u njima stradale cijele obitelji. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, uši i drugim zvjerstvima.

Ubijeno je i deset članova obitelji Buzuk, a Buzuk Marku, nećaku fra Stanka Buzuka, oderano je lice u obliku križa na živo. Nakon toga je zaklan. Buzuk Mato je masakriran, odsječene su mu uši, nos i genitalije, te je nakon toga zaklan….

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati