Pratite nas

Povijesnice

NA DANAŠNJI DAN: Šestosiječanjska diktatura

Objavljeno

na

Aleksandar-1934-u-Marseille-ubijen

Pojam Šestosiječanjska diktatura odnosi se na monarhističku diktaturu koju je 6. siječnja 1929. u Kraljevini SHS uveo kralj Aleksandar I. Karađorđević.

Raspušten je parlament, zabranjen rad svih političkih stranaka, uvedena je stroga cenzura, a politički protivnici su ne samo zatvarani, već i ubijani.

Zavladala je ideologija “integralnog jugoslavenstva” i promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija.

Zemlja je administrativno podijeljena u devet banovina koje ne slijede povijesne granice, s ciljem da se povijesne pokrajine razbiju. Zabranjeni su svi nacionalni simboli (zastave, grbovi, himne) i rad svih “plemenskih” (nacionalnih) organizacija.

Pojačan je policijski teror; politički protivnici su zatvarani, premlaćivani, mučeni i ubijani. Proklamirana je ideologija integralnog jugoslavenstva i promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija. Većina oporbenih srbijanskih političara prima uvođenje diktature bez aktivnog otpora. Na udar režima dolazi Dragoljub Jovanović, vođa lijevog krila Saveza semljoradnika, koji 1932. objavljuje brošuru Što nas košta svađa s Hrvatima; osuđen je na godinu dana zatvora.
Zavlada je velika kriza. Samo iz željezničke radionice u Slavonskomu Brodu je otpušteno 2.300. radnika. Većina stanovništva je doslovna gladovala. Prola se mnoge banke i štedionice. Beograd je uništio hrvatsko novčarstvo. Od 1932. Zagreb nije više financijsko središte države koje se seli u Beograd.
Slabo stanje u državi prisililo je Dvor da 19312. vrati nametnuti ustav, potšuno apsolutistički i unitarisristički.U Hrvatskoj su se oko 1928.- 1932. događali nezapamćeni atentati na viđenije hrvatske političare: Milan Šuflay, Mile Budak.
Dr, Vladko Maček uime HSSa, dr. Mile Budak uime Hrvatske stranke prava i Većeslav Vilder uime Samostalne demokratske stranke uzdaju Zagrebačke punktacije koje je formulirao dr. Ante Trumbić. On je nakon Vidovdanskog ustava odbacio svoje unitarističke poglede. Zastupao je federalističko načelo i podupirao Radićevu politiku obrane hrvatske narodne individualnosti. Nakon Radićeve smrti pristupio je HSSu.
1931. kralj je pod pritiscima odustao od otvorene diktature, ali zapravo se ništa nije promijenilo. Donesen je Oktroirani ustav i provedeni formalni parlamentarni izbori.

Godine 1934. kralj Aleksandar ubijen je u Marsejskom atentatu. Pod regentom Pavlom Karađorđevićem dolazi do popuštanja režima i raspisivanja izbora 1935., na kojima nastupa ujedinjena opozicija. Iako je parlamentarizam ponovo uspostavljen, a uspostavom Banovine Hrvatske 1939. napušten centralizam i ideologija integralnog jugoslavenstva, Oktroirani ustav je ostao na snazi sve do raspada Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941.

U Kraljevini Jugoslaviji, proglašenoj u listopadu 1929. godine, kao i u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, nacionalno pitanje nije se moglo riješiti. U političkom životu različito su se pojavljivali nacionalni problemi, od jedne nacije do druge. Nacionalni sukobi bili su dio općih socijalnih prilika, a nacionalno pitanje kao da je od samog početka jugoslavenske državne zajednice određivalo karakter i svih drugih problema – od stvaranja Kraljevine SHS-a pa sve do sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Među uzrocima toga sloma bilo je i nacionalno pitanje, piše kamenjar.com

Vladajući velikosrpski krugovi, predvođeni nacionalističkom Radikalnom strankom Nikole Pašića doživjeli su Jugoslaviju kao svojevrsno proširenje Srbije. Državom se upravljalo iz Beograda,  a važnu ulogu imao je kralj. Beogradska vlast vladala je političkim pritiscima i policijskim terorom.  Monarhodiktatura uspostavljena je kada je u vladajućim velikosrpskim krugovima ocjenjeno da se politika nacionalnog i državnog unitarizma ne može više sprovesti parlamentarnim sredstvima. Nakon atentata na Stjepana Radića i zastupnike HSS-a u beogradskoj skupštini došlo je do nemira, a to je velikosrpska hegemonija iskoristila i uspostavila otvorenu Šestosiječanjsku dikaturu kralja Aleksanda Karađorđevića, sa suspenzijom Ustava i zabranom političkih stranaka.

U noći na 6. siječnja  1929. godine alarmiran je i pokrenut cijeli državni aparat. Tada su se u poštama nalazili policijski kontrolori, koji su imali ovlaštenja prekinuti nepoželjne političke razgovore. Također su imali zadatak da spriječe kolanje nepovoljnih vijesti o “novom političkom sistemu”. Zabranjeno je održavanje svih javnih zborova, konferencija stranaka i stranačkih zabava. Obustavljeno je funkcioniranje oblasnih skupština i odbora. Inozemnim dopisnicima zabranjeno je bilo kakvo kritiziranje novog poretka. Zato je sredinom srpnja 1929. godine iz Beograda protjeran dopisnik njemačkog lista “Berliner Tageblatt” T. Berkes. Njegove novine su zaplijenjene zbog objavljivanja vijesti o tom incidentu. Ujutro, 6. siječnja poslije 10 sati niti predsjednik Narodne skupštine nije mogao ući u skupštinsku zgradu, a poslanicima je naknadno dozvoljeno da uzmu svoje stvari.

Milan-sufflayMilan Šufflay, hrvatski povjesničar, ubijen je u policijskom atentatu u Zagrebu 1931.godine, u doba diktature kralja Aleksandra. U političkom djelovanju istupao je kao starčevičanac. Istraživao je albanološke teme i povijest Balkana. Doktorirao je povijest u Zagrebu 1901.godine.

Šestosiječanjska diktatura izvedena je konvencionalnom operacijom državnog udara “odozgo” i objavom Manifesta kralja Aleksandra. Kralj se pozvao na vladarsku obavezu da “svim sredstvima spašava državno i narodno jedinstvo, a s ciljem da se u što kraćem vremenu postigne ostvarenje onih ustanova one državne uprave i onog državnog uređenja koje će najbolje odgovarati općim narodnim potrebama i državnim interesima” te ukinuo Vidovdanski ustav, raspustio Narodnu skupštinu i sebe promovirao za isključivog zakonodavca i neprikosnovenog vlastodršca u zemlji. Tako je iz vrha jugoslavenske države voljom monarha proglašen i nametnut apsolutizam, koji opravdava postupke višepartijskom anarhijom.

Ubojstvo kralja Aleksandra

AleksandarI_ubijenPosebno je specifičan dispozitiv kraljeve proklamacije, koji je ovako glasio: “Nastupio je čas kada između naroda i Kralja ne može i ne smije biti posrednika”. Tako je počelo novo razdoblje vladavine nasilja koje pokazuje i Zakon o kraljevskoj vladi i vrhovnoj državnoj upravi, koji je utvrđivao i propisivao i sljedeće: „Kralj je nosilac sve vlasti u zemlji. Kralj izdaje i proglašava zakone… Kralj imenuje Predsjednika i članove Ministarskog savjeta koji stoje neposredno pred kraljem i rade po njegovom ovlaštenju. Ministri su odgovorni kralju.“

A „Zakonom o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi“ zabranjeni su svi oblici udruživanja i djelovanja koji nisu u skladu sa idejno-političkim načelima autokratskog režima. Posebnim zakonima prošireni su dotadašnji propisi o tisku i suspendirani mandati izbornih općinskih i oblasnih samoupravnih tijela. Samo dan poslije uvođenja Šestosiječanjske diktature, 7. siječnja ustanovljen je specijalni državni sud nadležan za političke delinkvencije. Tijekom 1929. godine bio je vrlo intenzivan zakonodavni rad čime su nosioci diktature željeli što hitnije zaštititi i institucionalizirati novi državno-politički poredak. Time su željeli i uspostaviti odgovarajući sistem vrijednosti i obaveznih normi socijalnog ponašanja građana čiji je status sveden na nivo podanika.

Petar_ZivkovicPetar Živković

Komandant kraljeve garde divizijski general Petar Živković, inače utjecajan čovjek na dvoru i vođa tajne oficirske grupe „Bela ruka“ imenovan je za premijera i ministra unutarnjih poslova. Najjače uporište novog režima bili su vojni vrhovi i aparat državne sigurnosti.

Zakonom o nazivu i podijeli Kraljevine na upravna područja 3. listopada 1929. godine promijenjen je službeni naziv države u Kraljevina Jugoslavija. To je trebalo izgledati kao prvi korak u odstupanju od strogog državnog centralizma, jer tada je Kraljevina Jugoslavija podijeljena na devet upravno-teritorijalnih cjelina-banovina. Željelo se stvoriti iluziju kao da se vodi računa o tradicijama hrvatskog područja. Međutim, u stvarnosti je i dalje provođena velikosrpska hegemonija, sve do sloma Jugoslavije 1941. godine. A tako je bilo i od samog početka jugoslavenske države 1918. godine.

Progoni Hrvata i drugih nesrpskih naroda, teror policije i četnika četnici nad Muslimanima u Bosni, Makedoncima, i nad Albancima na Kosovu doprinijeli su jačanju radikalnih nacionalnih i ekstremističkih pokreta. Rezultat toga je atentat u Marseilleu 9. listopada 1934. godine, kada su ustaški atentatori, uz pomoć atentatora iz VMRO-a (Vnatrešna Makedonska Revolucionerna Organizacija) ubili kralja Aleksandra. Poslije kraljeve smrti uspostavljen je poludiktatorski režim vlada Bogoljuba Jevtića i Milana Stojadinovića i Jugoslavija se sve više približavala fašističkim zemljama. Ni te vlade nisu uspjele postići sporazum s Hrvatima, pa je nastojanjem regenta, princa Pavla postignut sporazum Cvetković-Maček, kojim je Hrvatska u kolovozu 1939. godine dobila ograničenu državnost.

Banovina Hrvatska

DubrovnikI Dubrovnik je bio dio Banovine Hrvatske

Na temelju toga sporazuma predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiše Cvetkovića i predsjednika Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka ustrojena je Banovina Hrvatska, upravno-teritorijalna jedinica Kraljevine Jugoslavije. Sporazumom i Uredbom o Banovini Hrvatskoj utvrđen je njezin teritorij i njezine ovlasti. One su uključivale poljoprivredu, trgovinu, industriju, šume, rudnike, građevine, socijalnu politiku i zdravstvo, tjelesni odgoj, prosvjetu i unutarnju upravu. Teritorij Banovine Hrvatske činili su: Savska i Primorska Banovina, Dubrovnik, Šid, Ilok ,Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Ivan Šubašič bio je ban. Ustrojem Banovine Hrvatske pokrenuto je pitanje preuređenja Jugoslavije prema federativnim načelima, ali je već na samom početku došlo do iskazivanja nepomirljivih suprotnosti između Mačeka i srbijanskih političara zbog postupaka za nastavak promjena i broja budućih samoupravnih jedinica. Maček je zastupao stajalište da se najprije u cijelosti provede procedura ustroja Banovine Hrvatske, dok je srpska strana tražila da se prije saziva parlamenta uspostave i druge jedinice.

Politički čimbenici Srbije tražili su da se cjelokupan prostor istočno od Bosne i Hercegovine uključi u treću, srpsku jedinicu. Muslimani su zagovarali autonomiju BiH, dok je pitanje Slovenije bilo najmanje prijeporno. I prije završetka tih rasprava, početkom II. svjetskog rata, u travnju 1941. godine Jugoslavija se raspala. Tada su kralj i vlada pobjegli u inozemstvo. Do sloma Jugoslavije došlo je zbog stalne političke i socijalne krize, u kojima od početka jugoslavenske države 1918. godine dominira provođenje velikosrpske hegemonije.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

17. listopada 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

facebook komentari

Nastavi čitati