Pratite nas

Komentar

Davor Domazet Lošo: Militantni liberalizam kao ideologija uništio je kršćanski identitet Europe

Objavljeno

na

Povodom najave Švedske o uvođenju vojnog roka upitali smo admirala Davora Domazeta Lošu za komentar. Zašto Švedska uvodi vojnu obvezu te treba li to učiniti i Hrvatska i druge europske države, pojasnio je za direktno.hr

Lošo kaže da nimalo ne iznenađuje uvođenje vojnog roka u Švedskoj ako se sagleda geopolitička situacija u svijetu i novo preslagivanje.

“Za geopolitičare potpuno je noramalna pojava uvođenje vojnog roka u pojedine države Europe”, rekao je.

Admiral objašnjava da je Europa postala slaba i da je izgubila svoj identitet, za što je okrivio militantni liberalizam.

“Militantni liberalizam kao ideologija uništio je kršćanski identitet Europe. Uništio je četiri glavne vrijednosti: samog čovjeka, obitelji, domovine i vjere”, rekao je i dodao da je to pokazala migrantska kriza, koja je bila programirana da se dotuče kršćanska Europa.

U kontekstu u kojem se Rusija pod vodstvom Putina digla i postala druga velesila po jakosti, u kojem SAD se mora repozicionirati naspram Kine, koja je treća najjača sila, Europa kao sedma po redu vojna sila, logično je da ona mora ojačati.

Obamina administracija dodatno je oslabila Europu, a Trumpov dolazak na vlast projektiran je tako da Amerika vrati svoj identitet, pojasnio je Lošo.

“U tom kontekstu Švedska nije slučajno najavila uvođenje vojnog roka. Kada je Trump prošle godine napad čovjeka u IKEI nazvao terorističkim, mediji ga nisu prenosili.

Svi mediji su šutjeli o tome da je nožem ubijena i majka i dijete, kao i o tome da je predsjednik švedske vlade bio zatrpan ogromnom količinom pisama u kojima su ljudi molili da se nešto poduzme”, rekao je admiral.

Nadalje je objasnio pravi razlog uvođenja vojnog roka, što nije ugroza od Rusije, jer ona ne postoji, budući da Švedska nije u NATO-u.

“Migranti koji su došli u Švedsku stvorili su svoje enklave u kojima Švedska kao država ne može primjenjivati svoje zakone. Primaju veću socijalnu pomoć nego oni koji su prije 40 godina došli.

Švedska vidi da joj prijeti ugroza iznutra od samih migranata. Njih će se rađati sve više, oni sami se neće promijeniti, islam će uhvatiti korijene, što prijeti identitetu Švedske”.

Radi se o postupku vraćanja identiteta Europe, ocijenio je Lošo, i dodao da mu je drago da je to počela Švedska, jedna od najsnažnijih socijalnih država u Europi koja i nije članica NATO-a. Hrvatska bi na tom tragu trebala slijediti Švedsku obzirom da se nalazi “na trusnom području geopolitičkog preslagivanja i BiH u susjedstvu, taj ekstremizam vidimo svaki dan. Ako to jedna Švedska čini, onda Hrvatska sigurno ima više razloga za to”, tvrdi admiral.

Lošo također smatra da je vrijeme unipolarnosti svijeta prošlo i da dolazi ponovno vrijeme nacionalnih država, no da to ne znači da će doći do nacionalizama, kako neki krivo tumače, i da će te države ići u rat.

“Nova geopolitička situacija je sasvim drukčija, a to je Europa sa svojim kršćanskim identitetom i snažnom svakom svojom državom i njezinom posebnošću. Različitost je je bogatstvo Europe i to se polako sada vraća.

Danas se nacionalna sigurnost ne mora ugrožavati vojnom silom, ima i asimetrične ugroze, nema više individualne, nego dolazi kolektivna obrana, ali posve jednog drugog tipa. Ne u smislu velikih vojnih saveza”, naglasio je.

Govoreći o vojnom roku kod nas i prijedlogu Predsjednice istog, Lošo je kazao da je mjesec dana vojnog roka malo neozbiljno te da je gotovo siguran da neće biti toliko. On smatra da je potpuno pogrešno ako Predsjednica smatra da je to dovoljno i nudi svoju verziju.

Prema njemu, trajao bi tri mjeseca. Umjesto vojarni predlaže kampove koji će se ljeti nalaziti na moru i imati funkciju zaštite od požara, a zimi u područjima snijega, gdje će isto imati svoju funkciju.

“Bit će to tri mjeseca intenzivne obuke bez odlaska doma i bez priziva savjesti. Bez puške da, ali će oni s prizivom savjesti nešto drugo raditi na vojnoj obuci”, zaključio je admiral.

> Nevjerojatno mi je da je ovo Švedska u 21. stoljeću

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

J. Novak: 9500 službenih vozila…

Objavljeno

na

Objavio

Hina je jučer objavila jedan po svemu strašan podatak za 2015. godinu, za rujan, znači važeći za dvije godine unazad: po Revizijskom izvješću, RH je imala 9.500 službenih vozila plaćanih iz proračuna.

Drugi strašan podatak je da su ta vozila u 2014. za gorivo, registraciju, osiguranje i najam, ali BEZ troškova nabave vozila, porezne obveznike stajala dodatnih 366 milijuna kuna.

Naravno da je u Republici Hrvatskoj s prenapuhanom prosječnom plaćom od oko 5.000 kn to strahovito velik broj službenih vozila. U tu nazovi prosječnu plaću naime ulaze i direktori banaka, upravnih odbora, menađeri na posebnim ugovorima, stotine saborskih zastupnika i vladinih zaposlenika, koji su u ovih 27 godina otišli u povlaštene mirovine ili su još aktivni poput nekih za koje niti važe godine staža niti starosne godine pa protiv svih logika i dalje rade u državnoj službi na visokoj poziciji. Prvi koje sam naveo u ovoj skupini osim osnovne plaće od više stotina tisuća kuna mjesečno, dobivaju i znatne godišnje bonuse te provizije po sklopljenim poslićima pa se njihova godišnja plaća ne rijetko iskazuje u milijunima kuna. Kakva dakle prosječna plaća od 5.000mjesečno odnosno 60.000 kn godišnje? Gdje je u tom pogledu realnost mizernih mirovina od 2.000 i manje kuna (pod stalnom prijetnjom pucanja mirovinskog sustava)?

U toj i takvoj situaciji hranjenja iz kontejnera, naravno da je za Republiku Hrvatsku, koja broji 200.356 nezaposlenih (podatak HZZ za 2017.) ogromna brojka od 9.500 službenih vozila. Računajući više od 60.000 iseljenih, Hrvatska broji jedva 4.200 000 stanovnika pa sadašnja genijalno najmanja nezaposlenost prelazi 21% od ukupna stanovništva. Ako uzmemo samo radno sposobno stanovništvo – taj je postotak kud i kamo viši… i veća tragedija. Na sve to dolazi strašan broj od devet i po tisuća proračunom hranjenih službenih vozila bez kojih jednostavno ne možemo.

Pogledajmo sada kako stoji stvar s najčešćim, ali ne i najskupljim službenim vozilima. Ako od tvornice Škoda izuzmemo dvije kategorije Octavije: najjeftiniji i najskuplji model (Active i RS model) osnovna dakle gola cijena tog vozila kreće se od 148.000 do 190.000 kuna. Bez dodatne opreme, bez posebnih narudžbi, bez osiguranja i kaska te bez registracije. Znači, kao radni prosjek trebali bi uzeti 169.000 kn ali… Drugu grupu prometala, koja svakodnevno gledamo su službena vozila WV i Audi. Političari ne vole automobile slabije od 2.000 kubika pa tako omiljeni WV Passati 2.0 TDI BMT imaju raspon od 283.600 do 316.000 kn. I opet prosječna je cijena 299.800 kn, ali je za vjerovati kako političari u RH na tu cijenu zatravljeno nadodaju još nekoliko desetaka tisuća kuna za dodatnu i luksuznuopremu (ovisnu o stupnju puberteta).

Na kraju pogledajmo toliko česte Audije gdje najjeftinija limuzina stoji 252.000, a najskuplji A7 čak 748.600 kn. No to nije sve, za A8 nije ni iskazana cijena… Imate dakle približnu sličicu koliko nas ta kolica koštaju kad se udrobi još ponešto dodatne opreme bez koje političari u Hrvatskoj ne mogu ni do Novog Zagreba. Jesam li spomenuo još i sve troškove do kaska i registracije?

Jeziv podatak

U jednoj maloj zemlji s hudim nasljeđem polu-stoljetnog komunizma, zemlje koja je sustavno pola stoljeća pljačkana, kojoj su ostali jugoslavenski dugovi, koja je pretrpjela pljačku svog svojeg oružja za koje je velike iznose izdvajala pola stoljeća, za zemlju koja je pretrpjela ilegalno naoružavanje po švercerskim cijenama zatim preživjela razorni rat i sve ratne štete, uništenje gospodarstva, koja je zbrinula desetine i desetine tisuća ranjenih što iz BiH što iz RH te stotine tisuća izbjeglica iz obje države, za zemlju koja je platila ogromnu cijenu obnove kuća, mostova, prometnica, škola, famoznih povratnika i njihovih mirovina, sakralnih objekata, elektro-postrojenja i odašiljača, za zemlju kojoj je Tito pobio najvitalniji i najsposobniji dio građanstva i seljaštva, kojoj je upravo on stvorio jednu od svjetski najbrojnijih dijaspora, zemlju koja je depopulirana i opljačkana ponovno i po treći puta kroz privatizaciju… za tu i takvu malu Hrvatsku koja stenje pod vanjskim dugom, pod logikama svih Vlada o prezaduživanju po lihvarskim kamatama, za tu iscijeđenu Hrvatsku, koja nema čak ni svoju auto-industriju – 9.500 stranih službenih automobila – upravo je jeziv podatak.

Uzmemo li te Škode, Passate i Audije pa ih ugrubo po njihovim prosjecima zbrojimo dobit ćemo prosječni iznos službenog vozila u RH veći od 320.000 kn. No, uzmimo manji iznos, recimo „samo“ 250.000 po vozilu. I sad ponovimo što je iskazalo Revizijsko izviješće: s onih 366 milijuna kuna i 9 i po tisuća vozila riječ je o iznosima godišnjeg održavanja i broju službenih vozila u rujnu 2015. Prije pune dvije godine. Možete samo pogađati koliko su u ove dvije godine narasli troškovi održavanja velikih vozila i uvjeti njihova kreditiranja. No, već se i od iznosa iz tog prošlog vremena čovjeku zavrti u glavi: 9.500 vozila pomnoženo s 250.000 kn. To je dvije milijarde i 375 tisuća kuna. Samo za nabavu vozila, a onda su tu još i oko 360 milijuna kuna za održavanjeali puta 4 godine. I tako svake četiri godine! Ukupno, to je više od tri milijarde iosamsto milijuna i to po cijenama koje sam sastavljao u prosjeku pa umanjio jer dobili smo sigurno i popust i proviziju i rabat. Ukratko zabadava. I sve to uz ovaj naglasak iz Revizijskog izvješća: „četiri korisnika iz sigurnosnog sustava, pozivajući se na mjerodavni im zakon, nisu dostavili podatke o broju službenih vozila.“ Znači više od tri milijarde po nepotpunim a starim podacima. Posebna je priča zašto se uvijek objavljuju stari podaci i zašto Izvješće revizije toliko kasni…

Kažem baratao sam s umanjenim prosjecima, ali političari u hrvatskoj (još uvijek ne i hrvatski političari) tj. brojni od njih, još nisu izašli iz puberteta, neki ratuju s kompleksima, a gotovo svi su uvjereni u svoj izniman značaj. Oni daleko premašuju navedene prosjeke izračuna. Oni su moćni po automobilima, ne po svome radu i postignućima. Evo primjera: Sanader i Kalmeta vozili su se u BMW-ima koji su čak bili i dorađivani i/ili blindirani. Da su ovi moji izračuni za neke hrvatske političare običan sitniš dokazuje cijena Sanaderova BMW-a od (kako mediji pišu) nevjerojatnih 575.000 ali ne kuna nego eura! No, ovo su dva najčešće rabljena podatka iz ere nastavka detuđmanizacije i hajke i harange na HDZ. Primjerice ne tako davno, u novom povelikom automobilu pred Vladom je osvanuo u privatnoj (što je još gore!) srebrnoj mercedesovoj limuzini vrli tadašnji ministar poljoprivrede Pankretić. Još donedavno ministrica Mrak Taritaš vozila se u vjerojatno najvećem mercedesu… i tako dalje.Gdje je kraj pokvarenoj bahatosti i rasipnosti političara u hrvatskoj kada je u pitanju državna blagajna i novac poreznih obveznika?

Blago nama

Čini mi se bio je to jedan velikogorički mudrac, koji nas sve drži budalama i nepismenima, pa je prije koju godinu, kad su ga novinari zaskočili s pitanjima o razbacivanju novca poreznih obveznika, nasmijavši se samouvjereno povikao i sve do kraja obrazložio nama neukima: „Ali pa nije to gotov novac! Što je vama! To je leasing! Pa to je na kredit!“ Onda dobro. Jer čuo sam… zato banke i auto kuće tako obilato i rado daju i jedno i drugo… da bi gubile upravo na leasingu, na kreditima, ne? One sve te stare aute uzmu pod (masivni) račun natrag, tako da za nove još dobijemo i povrat novca…Zgodno je i ono njihovo obrazloženje kako tu ne bi bilo velikih ušteda. Valjda po onoj (jedino njima svojstvenoj) logici: mi trebamo ili veliku ili nikakvu uštedu. Blago nama s takvim financijašima, ekonomskim analitičarima i vodećim političarima…

Naravno, zamislite da je samo trećina tog novca svake četiri godine potrošena za poticaje kupnje stanova za mlade obitelji. Zamislite da je ta trećina potrošena kao polog kreditu za nabavu vatrogasnih vozila i opreme. Zamislite… ali to možete i sami bolje od mene…

Taj ogroman spiskan novac maligan je još po nečemu. Nije tu samo u pitanju bahatost političkih krezova u hrvatskoj ni jednokratna potrošnja niti visoke cifre niti bacanje novca u vjetar svake četvrte godine – riječ je o modelu, o oglednu primjeru svima drugima koji su blizu bilo koje državne blagajne: od direktora i menađera do rukovoditelja svih razina. Svima njima, godinama se nesmetano šalje poruka: ako mi možemo spaliti 3 milijarde kuna vi slobodno možete 300 milijuna. Već stupnjevito i prema hijerarhiji a da nikome ne padne vlas s glave. To je model i primjer za ovu malu opljačkanu hrvatsku koja gospodarski grca. A kako i ne bipod ovakvim kočijašima.

I sve bi to bilo još i malo kad bi tu bio početak i kraj političkim bahaćenjima i uništavanju sredstava poreznih obveznika… ali tu je još cijeli niz drugih, trećih i petih privilegija kojima kraja nema. Koje javnost (još) ne smije ni čuti. Hrvatska je raznesena ovakvom, bahatom vlašću. Netko tko se kune u svoj rad na gospodarskom oporavku taj nema vozni park od devet i po tisuća vozila. On se ne šepiri i ne natječe s vlastitim ogledalom u audijima, mercedesima i bmwima posebno opremljenima, hlađenima i grijanima, vlaženima i utišanima, kožnatima. Njemu su dovoljni serijski Opeli. Za saborske i Vladine, ministarske i predsjedničine, policijske i druge državne potrebe dovoljno je mnogo manje vozila. Država treba imati dvadesetak reprezentativnih vozila a svi drugi izvolite u službene škode, opele, suzukije. I to u razinu opreme koja ne prelazi 150.000 kuna.

Ali, vjerujući u prosudbu političara u hrvatskoj oni (bez obzira na sve) njeguju stari imperatorski-Titov i hajleselasijeafro-trend. Oni su u velikom kao onaj saborski zastupnik u malom, koji je kao odabranu tiskovinu kojuželi primati i iz koje se hoće informirati odabrao, naručio (i dobio!) – magazin Playboy.

Javor Novak/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

REFERENDUM: Promjena Izbornog zakona jest ultimatuum za spas države Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Udruga U ime obitelji smatra da treba mijenjati hrvatski Izborni zakon. On je nedemokratski i potrebno ga je na svim razinama uskladiti s demokratskim zakonima u Europskoj uniji. Dakle, Hrvatska ima najsuženiji prostor odlučivanja birača o svojm političkim predstavnicima na način da šefovi političkih stranaka de facto imaju potpuno moć u odlučivanju, o tome tko će predstavljati birače, a zbog toga su političari i zastupnici često više odgovorni šefu svoje stranke nego biraču kojega trebaju predstavljati. Prema tome, mi smatramo da treba mijenjati zakon, mi smo već imali inicijativu prije tri godine “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”. Kao što znate, skupili smo više od 380 tisuća potpisa i tada je dogovorom između vodstava HDZ-a i SDP-a referendum zaustavljen, tvrdnjom ministra Bauka da u Hrvatskoj ima 4,1 milijun birača, iako je u Hrvatkoj u tom trenutku živjelo 3,5 milijuna punoljetnih osoba – izjavila je prije nekoliko dana Željka Markić.

Retorična kao i obično, dr. Markić propustila je kazati (a medij za koji je govorila, teško da bi joj i dopustio širu eksplikaciju) – dakle, govorila je o tome da šefovi hrvatskih stranaka postavljaju svoje favorite na izborne liste na temelju vlastitih ideoloških ili sličnih koruptivno-klijentelističkih simpatija, što u krajnjem učinku rezultira iznevjerivanjem – vlastitog, ali i općega biračkog tijela, koje je prisiljeno manje-više glasovati za STRANAČKE LISTE, a ne za stvarne kandidate, pa se onda i participacipacija u saborskoj i izvršnoj vlasti svodi na stranačke preraspodjele i nagodbe, nikako demokratske-predstavničke naravi – kako bi to NAČELNO trebalo biti.

No, neovisno o tome, Željka Markić kazala je nešto od krucijalna značaja uopće za pomak aktualne Hrvatske iz bjelodano nedemokratske kaljuže u kojoj grca, a gdje se – s koje god se analitičke strane pogledalo!  – sadašnji Izborni zakon, i trenutna njegova primjena u praksi zajedno s “naputcima”, nameće kao žilet-žica razapeta voljom onih društvenih struktura koje se vole igrati skrivača, čak se predstavljati kao “nepostojeće”,  u smislu “vidim te, ne vidiš me”.

– Smatram da je potrebno jednako iste kriterije primijenjivati na sve. Dakle, potrebno je reći da u RH trebamo imati tri preferencijalna glasa bez praga. Mi u ovom trenutku, upravo zahvaljujući našoj inicijativi od prije tri godine, imamo samo jedan preferencijalni glas s pragom, i već ta mogućnost je u Sabor dovela ljude koji su potpuno politički neovisni i djeluju u skladu s očekivanjima svojih birača. Druga stvar, ako govorima o manjinama, prema manjinama se trebamo odnositi kao prema svim drugim građanima. Dakle, osigurati zaštitu manjinskih prava, ali istodobno držati europski standard. Niti u jednoj zemlji ne mogu oni zastupnici koji su privilegijama, dakle oni koji su posebnim statusom, ušli u parlament, odlučivati o sastavu vlade ili o proračunu. Moramo se uskladiti sa standardima kakvi postoje u EU – kazala je dr. Markić.

xxx

Trenutni Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, u Općim i temeljnim odredbama, u članku 3. Zakona, propisuje da se “jamči sloboda opredjeljenja birača i tajnost njihova glasovanja”, da “birač na istim izborima može glasovati samo jedanput”, da “nitko ne može glasovati u ime druge osobe”, da “nitko ne može zahtijevati izjašnjavanje birača o njegovu glasačkom opredjeljenju”, da je “birač slobodan objaviti svoje glasačko opredjeljenje” te da “nitko ne može biti pozvan na odgovornost zbog glasovanja ili zbog toga što nije glasovao”.

U članku 4. stoji da “zastupnike u Sabor biraju, na temelju općeg i jednakog biračkog prava, svi hrvatski državljani s navršenih 18 godina života (u daljnjem tekstu: birači), te da “za zastupnika može biti biran hrvatski državljanin s navršenih 18 godina života”.

Članak 16. toga zakona kaže da “pripadnici nacionalnih manjina u republici Hrvatskoj imaju pravo birati osam zastupnika u Sabor koji se biraju u posebnoj izbornoj jedinici koju čini područje Republike Hrvatske”, te da se “odredbe ovoga zakona o preferencijskom glasovanju ne odnose na glasovanje za izbor zastupnika nacionalnih manjina”, dok se u članku 17. precizira da “pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina” (dok pripadnici ostalih manjina, njih 21, dakle, biraju još pet zastupnika).

Zakon o izbornim jedinicama pak u svojemu članku 12. navodi da je XI. izborna jedinica “zasebna izborna jedinica za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora koje biraju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj”, a u članku 13. specificira se pod “XII. izborna jedinica” da “pripadnici autohtonih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, biraju svoje zastupnike u Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora u jednoj izbornoj jedinici koju čini cjelokupno područje Republike Hrvatske”.

xxx

No, pogledajmo kakav se nesklad razvijao u pogledu izbornih pravila od 2000. do danas, kako na razini usporedbe glavnih 10 izbornih jedinica sa XI., zatim na razini usporedbe XI. i XII., potom na razini usporedbe glavnih 10 i XII. izborne jedinice?

Na izborima u siječnju 2000., kada je u ukupnom rezultatu pobijedila postizborna SDP-ova šesterokraka Račanova koalicija, u XI. izbornoj jedinici (tzv. dijaspora, tj. inozemstvo, plus Hrvati iz BiH) , bilo je upisano 360.110 birača, a glasovalo je njih 127.046 (17,35 posto). SDP je tada imao svoju “listu za diasporu”, ali je u Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora ušlo šestero NEZAJAMČENIH HDZ-ovih zastupnika. U XII. izbornoj jedinici (nacionalne manjine), izabrano je NEZAJAMČENIH pet zastupnika (samo jedan Srbin) u Zastupnički dom. Ali, gle!, potom je ukinut Županijski dom Sabora, a s uskorim izborom Stjepana Mesića na mjesto predsjednika države, pokrenute su još neke tekstonske izmjene u cjelokupnom političko sustavu, uvedene su izborne kvote, i koješta još.

Na izborima u prosincu 2003., kada je ukupnu pobjedu odnio Sanaderov HDZ, upisana su bila 4.371.432 birača, a glasovalo je njih 2.604.889 (59,59 posto) na 6795 izbornih mjesta. Tada je XI. izborna jedinica imala 396.617 birača, a glasovalo je njih 70.527, odnosno 17,78 posto, u čak 50 zemalja (BiH je imala 30 izbornih mjesta, Australija 17, Njemačka 22, tadašnja prijelazna tvorevina zvana SiCG 6, SAD 5, Kanada 4, itd…), pa su u Sabor ušla četiri NEZAJAMČENA zastupnika iz te jedinice. U XII. manjinskoj izbornoj jedinici, na izborima su 26.273 birača, od upisanih 283.879, “uspješno” izabrala svih svojih osam – od sada ZAJAMČENIH – zastupnika (pa i ona tri srpska među njima).

Na izborima 2007. godine, kada je ukupnu pobjedu ponovo odnio Sanaderov HDZ (a kada je SDP posljednji put istaknuo svoju listu za dijasporu), na 265 izbornih mjesta u XI. izbornoj jedinici, od upisanih 404.950 birača, glasovalo je njih 90.402 (22,32 posto), i tada je u Sabor ušlo NEZAJAMČENIH pet zastupnika. Tada su izbori održani na 6550 izbornih mjesta, a u XII. manjinskoj izbornoj jedinici bilo je upisano 190.510 birača, od čega je izborima pristupilo njih 25.888 (13.59 posto), koji su – naravno, “uspješno”! – osvojili svih osam ionako ZAJAMČENIH saborskih mjesta (od čega su ona poslovično ZAJAMČENA tri pripala Srbima).

Na parlamentarnim izborima 2011. godine, koju možemo uzeti kao svojevrsnu prekretnicu u manipulacijama s izbornim zakonom i očevidnim inženjeringom koji daje “poželjne” (?!) rezultate, ukupnu je izbornu većinu u svih 12 izbornih jedinica, na 6572 biračka mjesta, osvojila tzv. Kukuriku koalicija, na čelu s Milanovićevim SDP-om, koja se u XI. izbornoj jedinici nije uopće natjecala tj. nije istaknula listu (jer to, očito, više nije bilo ni potrebno). U toj XI. izbornoj jedinici bilo je tada upisano 411.758 birača, a glasovanju je na 124 biračka mjesta pristupilo njih 21.114 (5,13 posto). Istodobno, u XII. izbornoj jedinici (tzv. manjine, njih 22), ukupno je upisan 250.131 birač, a glasovalo je njih svega 45.471:

– srpska nacionalna manjina: upisanih 183.992, glasovalo 23.267 (12,65 posto);

– mađarska nacionalna manjina: upisanih 9.731, glasovalo 4.823 (49,56 posto);

– talijanska nacionalna manjina: upisanih 10.005, glasovalo 3.159 (31,57 posto);

– češka i slovačka nacionalna manjina: upisanih 6.927, glasovalo 3.327 (99,02 posto);

– austrijska, bugarska, njemačka, poljska, romska, rumunjska, rusinska, ruska, turska, ukrajinska, vlaška i židovska nacionalna manjina: upisanih 13.163, glasovalo 4.638 (35,24 posto);

– albanska, bošnjačka, crnogorska, makedonska i slovenska nacionalna manjina: upisanih 26.312, glasovalo 6.257 (23,78 posto).

Razvidno, 21.114 pripadnika tzv. dijaspore i Hrvata u BiH 2011. “uspješno” – nego kako! – izabrali su tri (restriktivno!) ZAJAMČENA zastupnika, a 45.471 pripadnik 22 nacionalne manjine “još uspješnije” izabrao je osam svojih ZAJAMČENIH zastupnika, od čega je 23.267 Srba “uspješno izabralo” sva tri svoja ionako ZAJAMČENA zastupnika. Kako je takav nesrazmjer uopće bilo moguće postignuti?

Pa, administracijski, birokratski, vrlo jednostavno: svim pripadnicima nacionalnih “manjina” omogućeno je da glasuju “u jednoj izbornoj jedinici”, eufemistički rečeno, “na području cijele Republike Hrvatske” tj. na 6572 biračka mjesta (XII. izborna jedinica), a pripadnici “dijaspore i Hrvata autohtonih u BiH” prisiljeni su glasovati na svega 124 biračka mjesta (XI. izborna jedinica). Na taj – nedvojbeno nasilan nači, makar on bio SAMO administracijski nasilan! – pokazalo se da su na izborima 2011. apstinirala 390.644 glasača iz dijaspore i BiH, ali je apstiniralo i 214.660 glasača manjina, makar su oni bili “stimulirani” 6448 puta više, naime, toliko im je biračkih mjesta više ponuđeno!

Na parlamentarnim izborima 2015., taj je nesklad, kako u svojoj zakonskoj regulativi, tako i po odredbama Državnoga izbornog povjerenstva, a posebno po NAPUTCIMA koje je izdalo Ministarstvo uprave Arsena Bauka (i druga neka ministarstva koja su u toj raboti sudjelovala, prvenstveno Ministarstvo unutarnjih poslova Ranka Ostojića), igre s izbornim listama i s izbornim mjestima u XI. izbornoj jedinici poprimile su gotovo oblik – savršene manipulacije.

Nažalost, ni zakonska regulativa, a ni naputci nisu se promijenili ni u slučaju izvanrednih parlamentarnih izbora 2016. godine, na temelju kojih imamo današnji sastav Sabora, Vlade i raspodjele mjesta u državnoj upravi (kasnija personalna preslagivanja spadaju u drugu temu, pa o njima ovdje začas nećemo govoriti).

xxx

Zašto je sve tome tako? Kako je konkretno izborni inženjering uspostavljen kao “demokratska zakonska regulativa”?  Evo nekih glavnih primjera.

Nakon famoznih ustavnih promjena iz 2010. (predsjednik RH bio je Ivo Josipović, na vlasti je bila HDZ-ova hrvatsko-srpska koalicija s oktroiranom premijerkom Jadrankom Kosor na čelu, a predsjednik Hrvatskoga Sabora, HDZ-ovac Luka Bebić), zahvaljujući famoznim “naputcima”, u BiH se može glasovati SAMO u diplomatsko-konzularnih predstavništvima (u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci), a koliki god da odaziv bude, u Sabor RH idu fiksna tri zastupnika (za usporedbu, 1995. godine u najvišem zakonodavnom tijelu u Hrvatskoj sjedilo je čak 12 zastupnika iz dijaspore i Hrvata iz BiH, a do 2010., Hrvati u BiH su mogli glasovati u 43 grada). Uz to, u svim drugim zemljama u svijetu gdje žive veće skupine hrvatskih građana/državljana, također se od 2010. može glasovati ISKLJUČIVO u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Također, novim Zakonom o popisu birača uveden je i novi institut tzv. prethodne registracije birača za glasovanje u inozemstvu. Tamo se kaže da se tzv. prethodna registracija provodi za:

– birače bez prebivališta u Republici Hrvatskoj (promjena boravišta u istoj državi i promjena države boravišta)

– birače s prebivalištem u Republici Hrvatskoj koji trajnije borave u inozemstvu

– birače bez prebivališta u Republici Hrvatskoj koji borave ili će se na dan izbora zateći u Republici Hrvatskoj.

Naravno, te su fantastične ustavne promjene već na slijedećim parlamentarnim izborima 2011., a zatim na referendumu o ulasku u EU, te na zadnjim predsjedničkim izborima, dovele do “očekivanih” rezultata (vidi ranije), naprosto, jer je usmjerenom akcijom:

1.) drastično smanjen broj izbornih mjesta izvan RH (sveli ih na svega 92 u 50 zemalja),

2.) cinično se surovo poigrali s lokacijom izbornih mjesta, što je posebno pogodilo BiH, te sve teritorijalno velike zemlje s brojnim hrvatskim iseljeništvom (dakle, s državljanima RH, a NE samo s onim iseljeništvom koje se odreklo hrvatskoga državljanstva ili ga nikada nije ni imalo), poput Njemačke, Australije, Kanade, SAD-a, pa i Francuske, itd.

3.) broj država u kojima se uopće moglo glasovati ograničili na 50 (rekli smo, s ukupno 92 izborna mjesta), i to po nepronicljivom ad hoc načelu, zbog kojega je na toj svetkovini demokracije s popisa otpao, primjerice, Novi Zeland, ali su se zato, recimo, na popis plasirale zemlje koje su na zadnjim predsjedničkim izborima zabilježile samo diplomatske glasove: Albanija i Indija po 6, Brazil i Japan po 7, Ukrajina 8, Maroko 9 i Iran “visokih” 10 glasova,

4.) uveli striktna pravila za prethodnu registraciju,

5.) vremenski ograničili izbore (ranije se, primjerice u Australiji, glasovalo dva dana, a na zadnjim izborima samo jedan, i to isključivo u prostorijama DKP-a),

6.) Državno izborno povjerenstvo (predsjednik Branko Hrvatin) odbilo je bilo kakav razgovor o mogućnosti dopisnoga ili elektronskog glasovanja.

O čudnovatim kljunaškim anomalijama Izbornoga zakona u praksi, po okončanju drugoga kruga predsjedničkih izbora u siječnju 2015. godine (uključivši i do danas u RH konzekventno prešućivani podatak: da je na hrvatskim predsjedničkim izborima, u Republici Srbiji početkom 2015. glasovalo svega 477 hrvatsko-srpskih birača, i to zajedno s Hrvatima koji, makar kao nekonstitutivna manjina, žive u Srbiji, te zajedno s činovnicima iz DKP-a), pisao sam na Maxportalu pod naslovom “Administrativni genocid nad dijasporom, hrvatskim Srbima i Hrvatima iz BiH”, bacite pogled tamo ako vam je usput, a o dijelu drugih anomalija izbornoga zakona povezanoga s parlamentarnim izborima 2015., pisao sam na portalu Direktno.hr  pod naslovom “Anomalije Izbornog zakona u praksi na primjeru glasovanja u dijaspori”. Uz tamo navedene katastrofalne podatke, svakako valja razmotriti i tadašnji navod HDZ-ova saborskog zastupnika Davorina Mlakara da je s izbornih lista 2015. “izbrisano oko 250 tisuća ljudi” koji su TOBOŽE otišli “na privremeni rad u inozemstvo”: vrijedilo je to, pretpostavimo, i za izvanredne izbore 2016., a koliki bi taj potencijalni broj mogao biti na izborima koji nas svakako čekaju, može se saznati eventualno iz staklenih vračarskih kugli, kladionice su otvorene.

No, zahtijeva to i dodatno objašnjenje. Kako su, naime, izbrisani? Odnosno, što to uopće znači?

Navodno, Ostojićeva je policija 2015., a Orepićeva 2016., po uputama Baukova Ministarstva uprave (koje se ni kasnije nisu mijenjale), u suglasju s Hrvatinovim Državnim izbornim povjerenstvom, tragom prethodnih izlazaka na izbore, provjeravala jednu za drugom adrese prebivališta hrvatskih birača, kucajući im na vrata doma (možda ih nazivajući telefonom, nikad ne znaš). Ukoliko bi se takvom primitivnom policijskom provjerom, utvrdilo da dotične osobe nema na adresi prebivališta, a sumnja se da se nalazi negdje u inozemstvu, njegovo je ime s biračkoga popisa u jednoj od glavnih 10 izbornih jedinica, automatski prebačeno – u XI. izbornu jedinicu, podložnu prethodnoj registraciji. Na taj način, ako je to istina, osmišljena je VELIČANSTVENA PREVARA – 250.000 BIRAČA prebačeno je u izbornu jedinicu koja, bila brojčano kolika god bila, pridodat će se onomu dijelu izbornog tijela koje ne može glasovati za više od tri (3) zastupnika. Ali im je istodobno oduzeto (eto što znači riječ – neotuđivo!) pravo da glasuju za nekoga kandidata u matičnoj izbornoj jedinici!

Ukupan, dakle, zbroj birača koji su izmanipulirani, izbrisani, ili na druge načine zakinuti za neotuđivo, ustavno, ljudsko pravo na izbore – jer, bilo da im se “sugerira” apstinencija po načelu “ionako izbori nemaju smisla”, bilo da se njihov glas svodi na razinu blizu statističke nule – zapravo je nemoguće izračunati!

xxx

Stoga, tijekom protekle dvije sam godine – možda malo previše s mišlju na nepoznati broj Hrvata i hrvatskih državljana koji žive izvan granica RH – kontemplirao ovako:

1.) XI. i XII. izbornu jedinicu treba ukinuti jer:  a.) predstavljaju manipulativne političke “osigurače”,  b) neusklađene su kako s obzirom na pravila za ostalih 10 izbornih jedinica, tako i međusobno, a posebno s obzirom na zdrav razum (da se ne bih sad i ja pozivao na demokratske tradicije zapadnog svijeta).

2.) Izborne jedinice treba uskladiti prema Censusu (Popisu stanovništva), ali nipošto – kako često tvrde medijski jataci zlomislećih hrvatskih političkih manipulatora – prema poreznoj osnovici. Štoviše, ovo drugo rješenje – to, s obzirom na porez! – unaprijed je isključeno, civilizacijski i zdravorazumski, jer je nonsens, tj. povratak u prvobitni kapitalizam, odnosno feudalizam.

3.) Izborno pravo proizilazi iz Zakona o državljanstvu, i treba ga tretirati isključivo tako, te nije i ne smije biti, OGRANIČENO nijednim drugim zakonom (osim Kaznenoga, a i to sasvim određenim slučajevima).  Jer, glasovanje tj. izlazak na izbore u Hrvatskoj, nažalost, nije zakonska OBVEZA (kao što ja mislim da bi trebalo biti!), ali jest PRAVO. I to NEOTUĐIVO (pravo da biraš i da budeš biran).

Hrvatsko pak državljanstvo može prestati samo otpustom, odricanjem ili po međunarodnim ugovorima, a ispravci podataka u evidenciji o hrvatskom državljanstvu mogu se izvršiti samo na temelju rješenja nadležnog tijela koje je odredila upis u Knjigu državljana (a takvo rješenje, za one koji su državljanstvo stekli rođenjem ili podrijetlom, može se izdati ISKLJUČIVO na osobni zahtjev državljanina, nipošto na temelju slobodne volje nekoga državnog činovnika, pa bio on i sam premijer osobno).

4.) Glasovanje u inozemstvu IONAKO vrijedi samo za građane/državljane RH, što označuje kategoriju “onih koji privremeno žive na strani”. Zakon o prebivalištu, u koji je ugrađena distinkcija između prebivališta i boravišta, NE SMIJE SE tumačiti kao nekovrsna “uvodna odredba” u IZBORNI zakon, niti se POREZNI zakoni SMIJU ili MOGU tumačiti kao takva “uvodna odredba”.

5.) Naime, koliko se može provjeriti, SVE VRSTE POREZA koje se primjenjuju na građane RH u TUZEMSTVU ionako se primjenjuju i na građane RH u INOZEMSTVU, zavisno u mjeri u kojoj su aplikabilni. Hrvatski porezni sustav je jasan, on podrazumijeva: porez na dobit, porez na dohodak, porez na dodanu vrijednost, posebne poreze – akcize (za naftu i naftne derivate, duhanske prerađevine, alkohol, bezalkoholna pića, pivo, kavu, osobne automobile i ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove, luksuzne proizvode), porez na premije osiguranja od automobilske odgovornosti, porez na promet nekretnina, porez na igre na sreću, određene vrste poreza koji su prihod jedinica lokalne uprave i samouprave, a kažu, uskoro i na porez na nekretnine.

U skladu s time, ako u RH npr. nemaš vlastito poduzeće, auto, dohodak, pokretnu ili nepokretnu imovinu, itd., na njega u RH nećeš ni plaćati porez, a ukoliko ih imaš, morat ćeš ga platiti, kao što ćeš ga morati platiti ukoliko ti na račun Zagrebačke banke sjedne milijun dolara iz inozemstva, bez obzira ko si, što si i čemu stremiš. Ukoliko pak posjeduješ vikendicu na Ognjenoj zemlji, ili se na Aljasci baviš proizvodnjom alkohola, ili ako pak dobiješ na lutriji u Christchurchu na Novom Zelandu ili u Mostaru u BiH, naravno da nećeš zbog toga plaćati porez u Hrvatskoj, bez obzira je li s dotičnim zemljama sklopljen Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja ili nije. Dakle, više je nego vidljivo kako zakoni o porezima ne samo da nisu povezani s Izbornim zakonom, nego to nikako NE SMIJU biti.

6.) Gerrymandering je sjajan izraz na engleskom, kakvoga nema u hrvatskom jeziku, a nema ga, čini mi se, i stoga da bi se prikrilo kako je on u Hrvatskoj gotovo OZAKONJEN (tj. nije ozakonjen doslovno, nego je “ozakonjen” podzemnom političkom praksom i političkim naputcima, prvenstveno iz Ministarstva uprave). Objašnjava se kao: manipuliranje, pomicanje granica (izbornih pravila) kako bi se pogodovalo nekoj stranci ili društvenoj klasi.

7.) Sve u svemu, Ministarstvo uprave, ili Ministarstvo unutarnjih poslova, ili bilo koje drugo “ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena”  nema niti teoretsko pravo samoinicijativno i samovoljno ukidati BILO ČIJE izborno pravo, niti manipulirati s njime na bilo koji način, pa niti prebacivanjem iz jedne izborne jedinice u drugu, tj. nema pravo da ijednoga birača, protivno njegovoj slobodnoj volji, umjesto u nekoj od temeljnih 10, kao žrtva SDP-ova i HDZ-ova gerrymanderinga, prisiljavati da glasuje u (više nego spornima) XI. i XII. izbornoj jedinici.

xxx

Dakle, tako sam proteklih godina kontemplirao ja osobno. Ne sjećam se više koliko sam tekstova objavio po različitim web-portalima o tome, a još se manje sjećam u koliko sam diskusija na istu temu sudjelovao na društvenim mrežama, prije svega na Facebooku, a ponešto i govorio, javno ili manje javno. Uostalom, moje je mišljenje samo moje, tj. privatno je.  Ili je makar bilo privatno, prije nego što je uobličeno – uz korektive osnivača Udruge PROJEKT VELEBIT – u Nacrt programski načela, gdje jasno u točki 23. stoji zapisano da:

– PROJEKT VELEBIT posebno drži kako valja izmijeniti hrvatski Izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:

  1. uvesti OBVEZNO glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske.
  2. uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta
  3. ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori
  4. ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju “dijasporom”.
  5. ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.

xxx

– Mi smatramo da trebaju svi hrvatski birači imati jednaku mogućnost utjecanja na političku situaciju u Hrvatskoj. Također, smatramo da birači moraju imati pravo dopisnog ili elektroničničkog glasovanja (Čak i BiH ima tu mogućnost, a Hrvatska nema.) Što se tiče pripadnika manjina, oni – dakle hrvatski građani srpske nacionalnosti u Hrvatskoj – sigurno da nam je važno da se oni ovdje osjećaju kao kod kuće, ali isto tako nam je jako važno da se na njih primijenjuju isti oni demokratski kriteriji koji se primijenjuju na sve druge građane – kazala je Željka Markić.

– To bi u praksi značilo da ćemo mi pripremiti prijedlog koji će biti ujednačen i koji će se prema svim građanima odnositi na isti način.  Nas jako puno ljudi traži da ponovimo prikupljanje potpisa za referendumsko izjašnjavanje o promjeni izbornog sustava, pogotovo jer ljudi vide da je korupcija u Hrvatskoj usko povezana s političkim kastama koje nisu nikome odgovorne. Cilj nam je prije početka referenduma imati volontera u svakom gradu, općini i selu! Potrebno je prikupiti 10 posto potpisa svih birača u Hrvatskoj i to je veliki posao, mi smo ga dva puta odradili, jednom na refrendumu o braku a drugi put o promjeni izbornog sustava. Ako nam se javi dovoljan broj građana koji žele referendum, mi ćemo ga rado organizirati – zaključila je dr. Markić, pozivajući:

Ako smatrate da je Hrvatskoj potreban cjelovit i suvremen izborni sustav prema kojemu:

1) saborske zastupnike biramo imenom i prezimenom,

2) svi hrvatski državljani, koji žive u Hrvatskoj i izvan nje, mogu glasovati i dopisnim i elektroničkim putem,

3) sve stranke imaju jednake uvjete natjecanja za Sabor,

4) svaki glas birača vrijedi podjednako u svim izbornim jedinicama

pošaljite nam na [email protected] svoje ime, prezime, adresu i grad u kojem živite i broj telefona.

xxx

Ne poklapa se to u potpunosti s idejama PROJEKTA VELEBIT, još manje s mojima (što vidite, možda i iz teksta, naime, necjelovitim se to meni čini), ali vjerujte, to treba podržati. U ime budućnosti, jednostavno, zbog naše djece: svaka buduća izmjena Izbornoga zakona mora biti pozitivna, inače smo nastradali: i mi, i manjine, i dijaspora, i Hrvati iz BiH.

Piše: Mate Bašić

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentari

Sponzori