Davor Marijan: Vremena jednoumlja, kada je partija određivala povijesnu istinu, prošla su, izišli smo iz komunizma, no on nije izišao iz mnogih od nas

2

Nedavno objavljen Nacrt zakona o arhivskom gradivu i arhivima navodno ima nakanu ispraviti brojne probleme oko pristupa i korištenja arhivskoga gradiva, ponajprije u znanstvene svrhe.

Nacrt ima nekoliko ozbiljnih nedorečenosti pa se s pravom može postaviti pitanje razine razumijevanja problema od strane predlagatelja, da ne postavljamo pitanje dobronamjernosti sastavljača, piše Davor Marijan za Vijenac.

Dvojbeno je što su Nacrt zakona napravili predstavnici arhivske struke, koja je dala ključni doprinos postojećem problemu. Stoga ne čudi da se pokušava nametnuti dojam da su svi dosadašnji problemi nastali iz objektivnih, a ne subjektivnih pobuda.

Objektivne pobude krivnju prebacuju na nedorečenost Zakona o arhivskom gradivu i arhivima i poslije donesenim zakonima, čime se amnestira ljudski čimbenik, odnosno pojedini arhivisti ili visoko rangirane osobe u arhivskom sustavu koje su godinama i nažalost uspješno o(ne)mogućavale pristup gradivu. Taj pristup ne upoznaje javnost s pravom slikom problema s kojim se susreću povjesničari u nastojanju da obave posao za koji su plaćeni.

Proizvoljnost tumačenja svesti na minimum

Postojeći Zakon o arhivskom gradivu i arhivima nije uopće toliko loš koliko se tvrdi, što posebice dolazi do izražaja kada se usporedi s nacrtom novoga zakona, koji ne nudi pomake na bolje. Povjesničari kojima je na različite načine onemogućivano da se bave primarnim dokumentima, što je temelj za utemeljenu interpretaciju prošlosti smatraju da neke od formulacija nisu jamac da će se stanje poboljšati. Iz dosadašnjih iskustava oni smatraju da su pristup gradivu ograničavali pojedinci, a ne zakonske odredbe.

Prebacivanje odgovornosti na odredbe Zakona o zaštiti osobnih podataka i Zakona o tajnosti podataka korišteno je da se onemogući pristup arhivskom gradivu nastalu u razdoblju komunističke vlasti, odnosno razdoblju do 30. svibnja 1990. Bît problema je, s čime je javnost upoznata, u tome da se između zakona Republike Hrvatske i potrebe zaštite privatnosti određenih građana, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu odlučio za nametanje pravila iz privatnog ugovora s pravnim i ideološkim sljednikom Saveza komunista Hrvatske.

To je tek temelj problema, jer takva praksa onemogućavanja pristupa gradivu proširena je i na ostale ključne aktere socijalističkog razdoblja, posebice Predsjedništvo Socijalističke Republike Hrvatske i Republički komitet SRH za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu. To je još jedan pokazatelj da mogućnost proizvoljna tumačenja treba ne svesti na malu mjeru, nego ga potpuno ukloniti iz zakona. Zakon treba urediti tako da kada korisnik uđe u arhiv, u startu mora znati što može dobiti i da je samo tehničko pitanje koliko će čekati na ispunjenje svog zahtjeva. Sve ostalo ponovo nas čvrsto drži u sivoj zoni, u kojoj se već predugo nalazimo.

Predlagatelj ne vidi ništa sporno u tome da se na prvom koraku, zahtjevu za uvid u gradivo, objašnjava razlog istraživanja premda sada u obliku dragovoljnoga pristanka korisnika. Od korisnika mogu se tražiti samo podaci na osobnoj iskaznici: ime i prezime i prebivalište i ništa više. Sve ostalo odraz je vremena kada je pristupni obrazac sastavljala Služba sigurnosti ili SKH te zadiranje u osobna prava. Ako je gradivo javno i navodno dostupno, onda je nebitno radi li korisnik povijesno istraživanje ili dokono „ubija vrijeme“ u arhivu dok vani pada kiša.

Sumnje u dobronamjernost i iskrenost predlagača Nacrta Zakona utemeljeno se javljaju na samom startu u točki o ocjeni postojećega stanja što je ustvari obrazloženje prijedloga novog zakona. Naime u dijelu Nacrta piše da je pristup gradivu „koje sadrži tajne podatke određeno“ da „postaje javno dostupnim pedeset godina od nastanka, ako posebnim propisom nije drugačije određeno“.

Takva tvrdnja krajnje slobodno interpretira članak 20. aktualnog zakona. U njemu naime piše da arhivsko i „registraturno gradivo koje sadrži podatke što se odnose na obranu, međunarodne odnose i na poslove nacionalne sigurnosti, uključujući one za održavanje reda i mira, te na gospodarske interese države, a čijim bi objavljivanjem nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes Republike Hrvatske, dostupno je za korištenje po isteku od 50 godina od njegovog nastanka, ako posebnim propisom nije drukčije određeno.“

Istini za volju, to jesu tajni podaci, no pitamo se ilustrira li ovakva formulacija bît problema ili je njezina svrha da se odgovornost pojedinih arhivista za nastali problem potpuno relativizira. Da je korištena predviđena zakonska opcija da ravnatelj arhiva povjesničarima dopusti korištenje gradiva radi znanstvenih istraživanja, danas ne bi bilo ni izbliza problema kakve imamo. To znači da je zakon uz dobru volju i poštivanje zvanja povjesničara pružao dobru osnovu za korektan, da ne kažemo zdravorazumski, odnos prema njima. Zar bi netko zbog takva pristupa prozivao arhiviste?

U stavku 4. članka 25. Nacrta zakona piše da je „javno arhivsko gradivo koje sadrži klasificirane i druge tajne podatke“ dostupno „po isteku od 40 godina od nastanka“. S obzirom na prevladavajuću praksu u arhivima nužna je dopuna da se to nikako ne može odnositi na gradivo nastalo prije 30. svibnja 1990. i da je svrha odredbe isključivo da dugoročno odredi pristup prema gradivu koje je u procesu nastanka.

U članku se spominje nešto slično s 31. prosincem 1990, što nije dobro rješenje jer teorijski nije isključeno da u gradivu nastalu od 1. lipnja do 31. prosinca 1990. postoje dokumenti koji mogu ugroziti nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, odnosno biti izlika za izvrdavanje zakonskih odredbi. S rokom od 30. svibnja 1990. ta se mogućnost potpuno uklanja.

Javni interes nasuprot „zaštiti intime pojedinca“

Da ima razloga za sumnju, vidi se iz formulacije iz stavka 9. članka 25, u kojem piše da su podaci u „javnom arhivskom gradivu koje je nastalo do 31. prosinca 1990. godine“ dostupni „bez ograničenja, osim zaštićenih osobnih podataka i podataka čija bi dostupnost mogla naštetiti opravdanim gospodarskim interesima ili sigurnosti ljudi i stvari“.

Što uopće znači ta formulacija? Stavak 10. istog članka određuje da se to ne odnosi na osobe koje su obnašale javne dužnosti i osobe koje su bile pripadnici i suradnici službi sigurnosti. S obzirom na prevladavajuću praksu, pitamo se štite li se na taj način osobe kojima je bivši sustav bio polazište za nelegalno stjecanje osobne koristi? Stoga ovakvoj formulaciji nije mjesto u zakonu, a intima pojedinca valjda se štiti Zakonom o osobnim podacima.

Sfera osobnog za povjesničara je i dalje siva zona. Pritom predlagatelj potpuno zanemaruje različit povijesni razvoj i tretman osobnog u Hrvatskoj kao dijelu totalitarne Jugoslavije i demokratskim zemljama zapadne Europe. Što se onemogućava ograničavanjem pristupa osobnim podacima u obliku dosjea? Mogućnost da povjesničar dobije sliku vremena i metodologiju rada službe sigurnosti ili da napravi statistiku progona tih osoba. Je li ovo način da se na posredan način štite potpisi „ovlaštenih službenih osoba“?

Ako nekomu nije jasno o čemu je riječ, dovoljno je da potraži i pogleda objavljeni dosje političkog zatvorenika Vice Vukojevića. U njegovu progonu sudjelovalo je oko 360 osoba, od kojih 110 iz pravosudnih struktura. Smatramo da povjesničaru mora biti dostupno bez iznimke sve što je nastalo prije 30. svibnja 1990. i da se Zakon o zaštiti osobnih podataka može primjenjivati samo u slučaju da povjesničar traži kopije pojedinih dokumenata i da tada konačnu riječ daje osoba čiji je dosje, a ne ravnatelj arhiva. Intima pojedinca može se osigurati popratnom izjavom da podaci neće biti korišteni u neke druge svrhe.

Teško se oteti dojmu da oni koji su sastavili nacrt imaju ozbiljnih problema s razumijevanjem smisla i svrhe arhiva te da im nije jasan odnos arhiv – povijesna znanost. Što je uopće svrha arhiva ako se povjesničar tretira kao beskrupulozna osoba koja iz prikrajka čeka da se počne baviti intimom osoba koje je 45 godina terorizirala dobro organizirana družina.

Je li povjesničar sumnjiva osoba i, pitanje je, ima li osnova za takvo stajalište? Je li kršenje etike i intelektualnog poštenja u suvremenoj hrvatskoj historiografiji uobičajena stvar, da ne kažem pravilo, ili nešto toliko rijetko da nije vrijedno spomena? Mislim da je u pitanju ovo drugo. Vremena jednoumlja, kada je partija određivala povijesnu istinu, prošla su, izišli smo iz komunizma, no on nije izišao iz mnogih od nas.

Nacrt zakona o arhivskom gradivu kao da je pisan po obrascu maršala Tita da se Ustav ne piše zbog nas, nego zbog Engleza, a u ovom slučaju Europske Unije.

Davor Marijan / Vijenac

facebook komentari

  • EMINƎM

    Zločinačka komunistička partija određuje i danas pravila umjesto da se ona zabrani i procesuira po nedjelima koja su počinili.

  • Dusko Besenic

    Kada se sve pažljivo izanalizira sasvim je jasno zašto je Plenkovićev izbor takav kakav je i zašto nisu izabrani ljudi koji su,uz potrebnu stručnost,beskompromisni borci i protivnici bivšeg totalitarnog režima i ondašnjih i sadašnjih njihovih pripadnika ili suradnika! Možda Plenković ima razloga štititi svog taticu,a i još nečije “tate” ili njihovu djecu,kao što je i sam?! Mislim,da je znao koliko će se razotkriti samo na primjeru marginaliziranja Hasanbegovića,da bi bio pokušao potražiti neko drugo,skrovitije,riješenje.Nema “savršenog zločina”,jer i najvještiji i najistreniraniji zlikovci naprave poneku pogrješku.Plenković ih je napravio sasvim dosta,za razumne ljude,a što se tiče onih drugih uopće i ne mora paziti. Sve u svemu,poduzete su mjere da se negativci i dalje zaštićuju kako se ne bi “primitivan narod” krenuo osvećivati,a mi se želimo “osvetiti”,ne na krvav način kao oni koje se i dalje želi štititi,već tako da im se ne dozvoli obnašanje određenih funkcija i rad na ključnim pozicijama u svim područjima društvenog i javnog života,kako bi im se oduzela mogućnost da i dalje rade protiv interesa Hrvatske i da se konačno počne uvoditi red u državi ! Dok kritična masa ljudi ne shvati šta Plenković radi,nema boljitka hrvatskom narodu!