Pratite nas

Kolumne

Davor Marijan: Vremena jednoumlja, kada je partija određivala povijesnu istinu, prošla su, izišli smo iz komunizma, no on nije izišao iz mnogih od nas

Objavljeno

na

Nedavno objavljen Nacrt zakona o arhivskom gradivu i arhivima navodno ima nakanu ispraviti brojne probleme oko pristupa i korištenja arhivskoga gradiva, ponajprije u znanstvene svrhe.

Nacrt ima nekoliko ozbiljnih nedorečenosti pa se s pravom može postaviti pitanje razine razumijevanja problema od strane predlagatelja, da ne postavljamo pitanje dobronamjernosti sastavljača, piše Davor Marijan za Vijenac.

Dvojbeno je što su Nacrt zakona napravili predstavnici arhivske struke, koja je dala ključni doprinos postojećem problemu. Stoga ne čudi da se pokušava nametnuti dojam da su svi dosadašnji problemi nastali iz objektivnih, a ne subjektivnih pobuda.

Objektivne pobude krivnju prebacuju na nedorečenost Zakona o arhivskom gradivu i arhivima i poslije donesenim zakonima, čime se amnestira ljudski čimbenik, odnosno pojedini arhivisti ili visoko rangirane osobe u arhivskom sustavu koje su godinama i nažalost uspješno o(ne)mogućavale pristup gradivu. Taj pristup ne upoznaje javnost s pravom slikom problema s kojim se susreću povjesničari u nastojanju da obave posao za koji su plaćeni.

Proizvoljnost tumačenja svesti na minimum

Postojeći Zakon o arhivskom gradivu i arhivima nije uopće toliko loš koliko se tvrdi, što posebice dolazi do izražaja kada se usporedi s nacrtom novoga zakona, koji ne nudi pomake na bolje. Povjesničari kojima je na različite načine onemogućivano da se bave primarnim dokumentima, što je temelj za utemeljenu interpretaciju prošlosti smatraju da neke od formulacija nisu jamac da će se stanje poboljšati. Iz dosadašnjih iskustava oni smatraju da su pristup gradivu ograničavali pojedinci, a ne zakonske odredbe.

Prebacivanje odgovornosti na odredbe Zakona o zaštiti osobnih podataka i Zakona o tajnosti podataka korišteno je da se onemogući pristup arhivskom gradivu nastalu u razdoblju komunističke vlasti, odnosno razdoblju do 30. svibnja 1990. Bît problema je, s čime je javnost upoznata, u tome da se između zakona Republike Hrvatske i potrebe zaštite privatnosti određenih građana, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu odlučio za nametanje pravila iz privatnog ugovora s pravnim i ideološkim sljednikom Saveza komunista Hrvatske.

To je tek temelj problema, jer takva praksa onemogućavanja pristupa gradivu proširena je i na ostale ključne aktere socijalističkog razdoblja, posebice Predsjedništvo Socijalističke Republike Hrvatske i Republički komitet SRH za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu. To je još jedan pokazatelj da mogućnost proizvoljna tumačenja treba ne svesti na malu mjeru, nego ga potpuno ukloniti iz zakona. Zakon treba urediti tako da kada korisnik uđe u arhiv, u startu mora znati što može dobiti i da je samo tehničko pitanje koliko će čekati na ispunjenje svog zahtjeva. Sve ostalo ponovo nas čvrsto drži u sivoj zoni, u kojoj se već predugo nalazimo.

Predlagatelj ne vidi ništa sporno u tome da se na prvom koraku, zahtjevu za uvid u gradivo, objašnjava razlog istraživanja premda sada u obliku dragovoljnoga pristanka korisnika. Od korisnika mogu se tražiti samo podaci na osobnoj iskaznici: ime i prezime i prebivalište i ništa više. Sve ostalo odraz je vremena kada je pristupni obrazac sastavljala Služba sigurnosti ili SKH te zadiranje u osobna prava. Ako je gradivo javno i navodno dostupno, onda je nebitno radi li korisnik povijesno istraživanje ili dokono „ubija vrijeme“ u arhivu dok vani pada kiša.

Sumnje u dobronamjernost i iskrenost predlagača Nacrta Zakona utemeljeno se javljaju na samom startu u točki o ocjeni postojećega stanja što je ustvari obrazloženje prijedloga novog zakona. Naime u dijelu Nacrta piše da je pristup gradivu „koje sadrži tajne podatke određeno“ da „postaje javno dostupnim pedeset godina od nastanka, ako posebnim propisom nije drugačije određeno“.

Takva tvrdnja krajnje slobodno interpretira članak 20. aktualnog zakona. U njemu naime piše da arhivsko i „registraturno gradivo koje sadrži podatke što se odnose na obranu, međunarodne odnose i na poslove nacionalne sigurnosti, uključujući one za održavanje reda i mira, te na gospodarske interese države, a čijim bi objavljivanjem nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes Republike Hrvatske, dostupno je za korištenje po isteku od 50 godina od njegovog nastanka, ako posebnim propisom nije drukčije određeno.“

Istini za volju, to jesu tajni podaci, no pitamo se ilustrira li ovakva formulacija bît problema ili je njezina svrha da se odgovornost pojedinih arhivista za nastali problem potpuno relativizira. Da je korištena predviđena zakonska opcija da ravnatelj arhiva povjesničarima dopusti korištenje gradiva radi znanstvenih istraživanja, danas ne bi bilo ni izbliza problema kakve imamo. To znači da je zakon uz dobru volju i poštivanje zvanja povjesničara pružao dobru osnovu za korektan, da ne kažemo zdravorazumski, odnos prema njima. Zar bi netko zbog takva pristupa prozivao arhiviste?

U stavku 4. članka 25. Nacrta zakona piše da je „javno arhivsko gradivo koje sadrži klasificirane i druge tajne podatke“ dostupno „po isteku od 40 godina od nastanka“. S obzirom na prevladavajuću praksu u arhivima nužna je dopuna da se to nikako ne može odnositi na gradivo nastalo prije 30. svibnja 1990. i da je svrha odredbe isključivo da dugoročno odredi pristup prema gradivu koje je u procesu nastanka.

U članku se spominje nešto slično s 31. prosincem 1990, što nije dobro rješenje jer teorijski nije isključeno da u gradivu nastalu od 1. lipnja do 31. prosinca 1990. postoje dokumenti koji mogu ugroziti nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, odnosno biti izlika za izvrdavanje zakonskih odredbi. S rokom od 30. svibnja 1990. ta se mogućnost potpuno uklanja.

Javni interes nasuprot „zaštiti intime pojedinca“

Da ima razloga za sumnju, vidi se iz formulacije iz stavka 9. članka 25, u kojem piše da su podaci u „javnom arhivskom gradivu koje je nastalo do 31. prosinca 1990. godine“ dostupni „bez ograničenja, osim zaštićenih osobnih podataka i podataka čija bi dostupnost mogla naštetiti opravdanim gospodarskim interesima ili sigurnosti ljudi i stvari“.

Što uopće znači ta formulacija? Stavak 10. istog članka određuje da se to ne odnosi na osobe koje su obnašale javne dužnosti i osobe koje su bile pripadnici i suradnici službi sigurnosti. S obzirom na prevladavajuću praksu, pitamo se štite li se na taj način osobe kojima je bivši sustav bio polazište za nelegalno stjecanje osobne koristi? Stoga ovakvoj formulaciji nije mjesto u zakonu, a intima pojedinca valjda se štiti Zakonom o osobnim podacima.

Sfera osobnog za povjesničara je i dalje siva zona. Pritom predlagatelj potpuno zanemaruje različit povijesni razvoj i tretman osobnog u Hrvatskoj kao dijelu totalitarne Jugoslavije i demokratskim zemljama zapadne Europe. Što se onemogućava ograničavanjem pristupa osobnim podacima u obliku dosjea? Mogućnost da povjesničar dobije sliku vremena i metodologiju rada službe sigurnosti ili da napravi statistiku progona tih osoba. Je li ovo način da se na posredan način štite potpisi „ovlaštenih službenih osoba“?

Ako nekomu nije jasno o čemu je riječ, dovoljno je da potraži i pogleda objavljeni dosje političkog zatvorenika Vice Vukojevića. U njegovu progonu sudjelovalo je oko 360 osoba, od kojih 110 iz pravosudnih struktura. Smatramo da povjesničaru mora biti dostupno bez iznimke sve što je nastalo prije 30. svibnja 1990. i da se Zakon o zaštiti osobnih podataka može primjenjivati samo u slučaju da povjesničar traži kopije pojedinih dokumenata i da tada konačnu riječ daje osoba čiji je dosje, a ne ravnatelj arhiva. Intima pojedinca može se osigurati popratnom izjavom da podaci neće biti korišteni u neke druge svrhe.

Teško se oteti dojmu da oni koji su sastavili nacrt imaju ozbiljnih problema s razumijevanjem smisla i svrhe arhiva te da im nije jasan odnos arhiv – povijesna znanost. Što je uopće svrha arhiva ako se povjesničar tretira kao beskrupulozna osoba koja iz prikrajka čeka da se počne baviti intimom osoba koje je 45 godina terorizirala dobro organizirana družina.

Je li povjesničar sumnjiva osoba i, pitanje je, ima li osnova za takvo stajalište? Je li kršenje etike i intelektualnog poštenja u suvremenoj hrvatskoj historiografiji uobičajena stvar, da ne kažem pravilo, ili nešto toliko rijetko da nije vrijedno spomena? Mislim da je u pitanju ovo drugo. Vremena jednoumlja, kada je partija određivala povijesnu istinu, prošla su, izišli smo iz komunizma, no on nije izišao iz mnogih od nas.

Nacrt zakona o arhivskom gradivu kao da je pisan po obrascu maršala Tita da se Ustav ne piše zbog nas, nego zbog Engleza, a u ovom slučaju Europske Unije.

Davor Marijan / Vijenac

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati