Dejan Jović: Da nije bilo prijetnji i nasilja, Hrvati bi glasali kao Škoti

8

Za ostanak u Jugoslaviji. To je teza koju otvoreno zastupa Dejan Jović u svom tekstu potaknutom škotskim referendumom o neovisnosti, naslovljenom “SAMO U MITOVIMA SVAKI NAROD ŽELI DRŽAVU. U STVARNOSTI – NE.”

Koliko je političar stvarno ono za što se predstavlja, najlakše je prosuditi po ljudima koje okuplja oko sebe. Ma koliko netko bio slatkorječiv i fin, ako uz njega vidite sumnjive tipove, znate na čemu ste. Predsjednikova bulumenta suradnika, od lažne zviždačice Ankice Lepej, preko Perkovića juniora, do Dejana Jovića, daje jasnu sliku: a svima im je zajedničko da su na ovaj ili onaj način potkopavali Hrvatsku samostalnost.

“Nedavni škotski referendum o nezavisnosti ostavio je iza sebe nekoliko važnih pouka, koje se mogu primijeniti i na druge slučajeve, pa i na one u post-jugoslavenskom prostoru”, kaže Jović. “Njegov ishod je pokazao da nije istina da svaki narod želi svoju samostalnu državu.” Evo, Škoti recimo ne žele državu, pa slijedom toga Jović u završnici izvlači zaključak da je zapravo nisu htjeli ni Hrvati, nego ih je Tuđman prisilio, uperio im pištolj u čelo takoreći. Jasno, to je grubo izvrtanje stvarnosti: uperen pištolj u Hrvate su imali upravo Jovićevi sunarodnjaci i neprežaljena mu Jugoslavija, odnosno JNA.

Stvaranje nezavisne države
“Nacionalisti  polaze od „aksiomatskog” zaključka da je stvaranje nezavisne države neupitna i trajna želja svih naroda. Svi narodi, navodno, sanjaju jedan jedini trajni i uvijek isti „tisućljetni san”: san o svojoj državi. Stvaranje, obrana i jačanje nacionalne države glavni je, a ponekad i jedini, cilj suverenističkih politika. Taj cilj je toliko „svet” da za njih ima karakter nadpolitičkog i predpolitičkog. Za njega je opravdano učiniti ili baš sve ili skoro sve – uključujući i dovesti u pitanje vlastiti život ili živote drugih”, kaže Jović. “Navodna želja za državom središnji je dio procesa konstruiranja i afirmiranja nacionalnog identiteta i fokusna točka oko koje se okuplja nacija. Ako neki narod nema državu, to nije zato što je ne želi, nego zato što joj netko stoji na putu ostvarenja tog jedinog smisla postojanja i preduvjeta opstanka naroda. Nitko sam ne bira neslobodu – a država je otjelovljenje ideala narodne slobode”.

Radi se o lažima. Narodi ne žele državu zbog države, nego da bi sebe zaštitili od toga da budu potčinjeni nekom drugom narodu u zajedničkoj državi. Po Joviću, “nacionalisti” su spremni ubijati da bi taj cilj ostvarili: u stvarnosti – protivnici hrvatske suverenosti su ti koji su krenuli ubijati Hrvate kako bi povećali svoj državni teritorij! U srpskom fašizmu devedesetih Jović ne vidi problem, niti u posezanjima za tuđom zemljom! Ne, već u otporu koji su Hrvati pružili takvim posezanjima, najavljenim u “memorandumu” iz 1986., kojim je jasno rečeno da je “srpski narod neravnopravan u Jugoslaviji”, i da su mu otete teritorije! Dakle, nije pitanje jesu li Hrvati željeli državu. Oni su je – trebali.

No, u nastavku je Jović još žešći: “Tako je to u nacionalističkoj interpretaciji smisla postojanja nacije (…) u stvarnosti je potrebno, tvrde nacionalisti, da se domovina „materijalizira”. To materijaliziranje postiže se kontrolom teritorija. (…) Na putu ostvarenju državnosti, nacionalisti tvrde, stoje Neprijateljski Drugi – koje se u nacionalističkim narativima naziva i „agresorima”, „kolonizatorima” ili „okupatorima”. Unutar granica, ti Drugi su tretirani kao peta kolona, izdajnici ili nacionalno neosviješteni. I u jednom i u drugom slučaju, cilj nacionalističkih politika jest: njihovo isključenje ili makar marginaliziranje. Oni koji nisu za nezavisnost, de facto ne pripadaju Naciji. Oni su se sami iz nje isključili – pa to treba samo „provesti” i formalno u djelo.

I tu se radi o nastavku grubog krivotvorenja. Agresore i kolonizatore ne treba stavljati pod navodnike: zna se tko su oni u zadnjem ratu, na koji se on otvoreno referira, bili. A kao izdajnici jugoslavenske ideje su bili tretirani – Hrvati. I još su, od strane Jovića i sličnih. Zapravo, radi se o grubom spinu kojim Jović svoj srpski nacionalizam, i to onaj maligni, koji ima pretenzije spram tuđe slobode i teritorija, amnestira od odgovornosti, te prebacuje lopticu Hrvatima koji su, eto, Srbe iz čista mira proglasili neprijateljima.

Dotakao se i velikih. “Nacionalistički diskurs ratuje i protiv moćnih svjetskih sila, koje su zainteresirane za status quo, te stoga ne vide i ne žele vidjeti navodnu trajnu i snažnu želju svake nacije (a naročito „naše”) za nezavisnošću. Prema tom diskursu, strane moćne sile ili izravno rade protiv malih naroda, ili jednostavno žele zadržati status quo te nerado prihvaćaju raspad postojećih država. Jednostavno im ne odgovaraju promjene, pa ih ne omogućavaju. Teorije zavjera – o unutarnjim i vanjskim preprekama, koje su najčešće i „povezane” međusobno – jedino su konstantno „objašnjenje” za bezdržavni status neke nacije”. No, tu se naravno ne radi o teoriji zavjere, već o čistoj realnoj politici. On prezentira interese velikih sila kao neku paranoju “malih naroda” – no naravno da strane moćne sile izravno rade u svom interesu, ne u interesu malih naroda. Kad se interesi velikih sila kose s interesima malih naroda, mali narodi, suvereni ili ne, prolaze loše. Uostalom, nije li i Jugoslavija upravo bila eklatantan primjer države koja je stalno širila paranoju o tome kako su se svi urotili protiv nje? Nije li upravo mantra Jugoslavena kako su “belosvetske sile iz svojih sebičnih interesa razorile Jugoslaviju”, iako je neupitna činjenica da su je upravo one iz svojih interesa stvorile, održavale na životu, i pokušavale spasiti do zadnjeg trenutka, a i nakon njenog sloma je pokušavaju sastaviti od ostataka?

Što su Hrvati htjeli?

dejan jovićUkratko, sve što Jović piše je radikalno izvrtanje činjenica. “Nacionalistički narativ, jednostavno, ne dopušta mogućnost da nacija na želi svoju državu. On prihvaća samo da u određenim okolnostima i vremenima nacija ne može ostvariti državu – ali za to ne krivi nedostatak želje, nego prepreke koje stoje na putu ostvarenju te „neupitne” želje za državnošću”, kaže on. Drugim riječima, mi smo – izmanipulirani. Mi eto nismo zapravo željeli svoju državu, jer bi nam s Miloševićem bilo baš lijepo.

To što je Milošević istjerao Hrvate i Slovence kao šugave pse iz Jugoslavije, i što je srpska propaganda godinama trubila o sebičnim i kradljivim slovencima i ustašoidnim Hrvatima, njemu baš i nije bitno. Zašto? Pa kad bismo gledali stvari otvorenih očiju, jasno je da je Srbija od početka radila upravo na tome da što više Hrvata odbije od ideje Jugoslavenstva. Politika Miloševićeve Srbije je bila prozirna, tipično bizantska. Hrvatima se sustavno prijetilo, čak i najveći pobornici jugoslavenstva poput Šuvara su bili proglašavani ustašama, sve kako bi se Hrvate “navelo” da zatraže neovisnost. Tada bi Milošević mogao reći “evo oni hoće da se otcepe”, vojno zauzeti dijelove zemlje zacrtane u “mapama” Velike Srbije, očistiti ga od Hrvata i Slovenaca, a potom se riješiti “remetilačkog faktora” – ostataka Hrvatske i Slovenije, koje je nudio Mađarima, Austriji i Italiji, koje su redom odbile ponudu da budu upletene u tu bizantsku spletku.

Naravno, nije slučajno da je Jugoslavija “pukla” upravo po granici zapadnog i istočnog kršćanstva. Milošević je jako dobro znao da krajeve Jugoslavije koji su katolički ne može uključiti u projekt velike Srbije, koja bi zamijenila SFRJ koja Srbima nikako nije odgovarala, jednostavno zato jer to nije bila njihova nacionalna država. Jović nije neuk čovjek poput ostalih apologeta jugoslavenstva tipa Tomića, koji s oficiriskom školom možda i ne razumiju najbolje neke stvari. Jović podlo i vrlo studiozno podmeće Hrvatima “istočni grijeh” nacionalizma, iako je hrvatski nacionalizam imao tek oslobodilačke težnje, koje su po njemu neprihvatljive, dok je srpski imao imperijalne i teritorijalne ambicije. Da se ne radi o tome da smo htjeli “državu radi države” najbolje dokazuje ulazak Hrvatske u EU, koju većina Hrvata vidi kao prirodno okruženje, kao nešto gdje Hrvatska spada, i kao državnu zajednicu u kojoj Hrvati neće biti tretirani kao građani drugog i trećeg reda, kako je to u pravilu bilo u Jugoslaviji.

Hrvatski referendum o neovisnosti

Dalje Jović lamentira o nasilju i demokratskim standardima te ustanovljava da je u slučaju Škotske sve proteklo u skladu s demokratskim standardima. “Koliko smo mi udaljeni od tog standarda?”, pita Jović.  I odmah odgovara: “Naši referendumi o nezavisnosti bili su – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni. (…) nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli. Na jednoj strani bili su oni koji su separatizam a priori i bez ikakve potrebe za objašnjenjem proglasili nedopustivom opcijom i „izdajom”. Na drugoj strani, oni koji su krenuli putem otcjepljenja, i koji su proglasili one druge – koji su zagovarali opstanak zajedničke države – „agresorima” (ako se radilo o pripadnicima nekog drugog naroda) ili „izdajnicima” (u slučaju da se radilo o pripadnicima istog naroda) (…) Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših „referenduma o nezavisnosti”. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira.”

Još jedna notorna laž. Hrvatski referendum o neovisnosti (a ne o otcjepljenju, jer je arbitražom ustanovljeno da nikakvog otcjepljenja nije bilo – radilo se o raspadu države, no u Jovićevoj svijesti je Hrvatska valjda bila dio Srbije pa se od nje “otcijepila”) je protekao u atmosferi straha – ali ne i agresivnosti i nasilja. Najgnjusnija Jovićeva laž je da su Hrvati u strahu glasali za neovisnost! U strahu od JNA, da! Ali ne u strahu od toga da ne budu proglašeni izdajicama: Glasovanje je bilo tajno. I zato je bilo – liberalno. Svatko je mogao zaokružiti što je htio.

A ishod je bio kakav je bio, jer se Srbija pobrinula da bude takav. Da je htjela da bude drukčiji, probala bi na svoju stranu pridobiti jugofile među Hrvatima, a takvih ima dobra trećina. No za Jovića nema dileme: “Uspjeh separatizma bio je, dakle, u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji i neslobode – a ne slobodno izražene volje izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka. (…) ne može se govoriti o free and fair okolnostima.”!

Dakle: Hrvatski referendum o neovisnosti za Jovića je – nelegalan i neregularan!

“U Škotskoj je, međutim, bilo drukčije. Iako se odlučivalo o samom opstanku države, rasprava je bila slobodna, demokratska i mirna, a strane su bile potpuno ravnopravne, i obje su poticale svoje podržavatelje da izađu na referendum”, kaže Jović. O ravnopravnosti bi se dalo pričati – ali škotski slučaj s Hrvatskim stvarno nije usporediv. Škotska je dio istog kulturnog i civilizacijskog kruga kao i Engleska, Škotima nitko nije prijetio, a osim toga Velika britanija je normalna i ekonomski uspješna država, što Jugoslavija posljednjih deset godina svog života nije bila. Usto, jugoslavija nikad nije bila demokratska.

Joviću očito i dalje strašno smeta što se Hrvatska “otcepila”, pa koristi slučaj Škotske kako bi još jednom prodao nešto pod bubrege. Sukus svega je: Hrvati su nacionalisti, Srbi su samo htjeli da živimo zajedno u miru i slozi, možda to nisu znali na lijep način reći, ali eto stvarno nije lijepo da smo odabrali EU umjesto Jugoslavije, a zapravo nije ni legalno jer nam je Tuđman prijetio pa smo u strahu glasali za otcjepljenje. A za ogroman postotak kojim su Hrvati izglasali neovisnost Jović isto ima objašnjenje: “Jednoglasnost po tom pitanju (neovisnosti) moguća je jedino u sustavima koji ne dopuštaju slobodno izražavanje. Što je manje demokracije i slobode, to je veće „jedinstvo” i veća „jednoglasnost”. Naravno – prisilna. Ili – na dogmi nacionalnog mita konstruirana.

Jović zapravo ovim nije rekao ništa drugo od onog što je govorio Šešelj, samo umotano u celofan intelektualizma i “antinacionalizma”. S tim da je Šešelj u zatvoru, a Jović sjedi desno od predsjednika RH, kao njegov – savjetnik za nacionalnu sigurnost! To ima smisla kao i da Joseph Goebels bude savjetnik za nacionalnu sigurnost Izraela. U svakoj drugoj državi, ovakvi javno izraženi stavovi predsjednikovog savjetnika bi rezultirali trenutnim zahtjevom za ostavkom. Ne savjetnika, predsjednika. A vjerojatno i krivičnim gonjenjem. U Hrvatskoj, vjerojatno će sve skupa rezultirati reizborom predsjednika.

 Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

facebook komentari

  • Ljuta Trava

    Lijepo sam ja jednom napisao da je Josipović najbolji ministra vanjskih poslova kojeg je Srbija ikad imala.Dejan Jović mu je glavni savjetnik sa svojim otvorenim srbovanjem .

    • Ida Galić

      Zar to nije dovoljno! Zar bi nekii Hrvati štovaoci ovog stvora i njegovi birači željeli još neke jače dokaze o njegovoj izdajničkoj prirodi! On usprkos ovakvim jasnim dokazima, da je Jović stvarno jedan od najvećih Srbenda što postoje Lignjun još stalno ima veliki ” stepen poverenja u njega i njegove “savete” koji su nas i doveli tu gdje smo! Treba ga odstraniti milom ili silom ne birajući sredstva! Nikako se ne bi smio kandidirati za položaj predsjednika Hrvatske!

      • peppermintt

        ida temeljem izjava njegovog savjetnika ima elemenata za tužbu za izdaju nacionalnih interesa Republike Hrvatske. Jer ova dva su politički dužnosnici te iste države, protiv koje iznose negativne teze i teorije.

    • tako je, dobro si to rekao! A nije Jović sam! Načičkalo se na Pantovčak mnogo jovića

  • peppermintt

    Dejanu ne smeta nacionalizam velikih niti drugih malih nego su smeta nacionalizam Hrvata.
    Na njegovu veliku žalost i iako je uporabio sve svoje sposobnosti neće mu uspjeti demontirati mrsku mu domovinu, Hrvatsku.
    Povlači paralelu s Škotkim referendumom , he he da su Škoti doista mogli imati neovisan demokratski referendum ishod bi bio kao i kod nas-DA. Ovako britanci ništa nisu prepustili slučaju, sve pripremili , navukli demokratsku masku i Škoti pali .ne možeš ti na takav način protiv starih prepredenih britiša.
    a spominje Dejan i kao primjer demokratskog referenduma pazi sad onaj u Crnoj Gori. hahaha cirkus živi eto ne znamo mi kako se sve odigralo, crnogorci su kupili svoju neovisnost u startu je pol Crne Gore poklonjena Rusima.

    • HRSmoock

      Pogledaj procenat mladih u skupini koja je glasala za odlazak Škotske. Biologija će odraditi svoje u ovoj drugoj grupi koja je za Uniju. Več za deset godina, druga priča…

  • tvigi

    Reizbor ne dolazi u obzir. Hrvati osvijestite se.