Delikatno je pitanje tko su uopće politički predstavnici Hrvata u Sarajevu

    0

    Don Mirko Šimić, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, u razgovoru za Dnevni list kaže kako je delikatno pitanje tko su uopće politički predstavnici Hrvata u Sarajevu.

     -Ima ovdje raznih udruga, skupina, vijeća, strančica, pojedinaca koje nose hrvatski predznak u svom imenu… Svima je danas dopušteno nazivati se kako žele, ali nije dopušteno biti licemjerni predstavnik onih koji te nisu izabrali i nisu ti dali legitimitet – poručuje don Mirko Šimić.

    -Nažalost, područje Vrhbosanske nadbiskupije ponovno je doživjelo, nakon zadnjega rata, tragediju neslućenih razmjera. Kao ravnatelj Caritasa, iako sam svjestan da ne razvrstavate stradalnike po naciji i vjeri, možete li kazati koje su župe najteže pogođene katastrofom, odakle su najdramatičniji pozivi za pomoć?

    don mirko simic– Točno je da je značajan dio naše nadbiskupije ponovno bio izložen stradanju s materijalnim posljedicama, tako da su neki već počeli koristiti termin od zadnjih poplava umjesto od zadnjeg rata. Nakon obilnih kiša koje su u Bosni intenzivno padale danima, problemi su se pojavili u dijelovima središnje i sjeverne Bosne, a poglavito u ravnoj Posavini. Dok su klizišta prouzročila poteškoće prije svega u Tuzlanskom dekanatu, tj. u okolnim mjestima i župama te u žepačkom kraju, gradovi Maglaj i Doboj su bili potpuno pod vodom rijeke Bosne. Da ne ostane samo na ovim dijelovima, pobrinula se i rijeka Sava koja je potom potopila mjesta i župe oko Odžaka, a onda zajedno s rijekom Bosnom i općine Šamac i Domaljevac te područja oko Orašja i Brčkog. Zapravo, tri dekanata su izravno bila pod vodom: Dobojski (Odžak), Šamački i Brčanski. Ove poplave su izravno utjecale na život više od 40.000 vjernika naše nadbiskupije. Ovom broju svakako treba dodati i sve ostale koji žive na ovim područjima, tako da sredinom svibnja dolazimo do brojke od nekoliko stotina tisuća izravno ugroženih ljudi. Prvi posjet netom što se voda povukla bio je župama Doboj i Maglaj. Gledati televizijske slike i slušati radijska izvješća je jedno, a hodati po mulju i osjetiti miris te katastrofe je nešto posve drugo. Situacija u ovim gradovima je doista bila teška. Dok je u Doboju voda djelomice ušla u katoličku crkvu jer se ona nalazi iznad ceste, u Maglaju je njena visina bila u župnoj kući i crkvi preko dva metra. Župniku u Maglaju je uništen i automobil budući da je nekoliko dana bio pod vodom pa mu je Caritas Vrhbosanske nadbiskupije stavio na raspolaganje jedno od svojih vozila. Župnik u Doboju, vlč. Pero Iljkić, župnu je kuću odmah stavio na raspolaganje Domu zdravlja Doboj koji je bio potopljen, a župnu crkvu je pretvorio u Caritasov centar u kojemu se prikupljala pomoć u hrani i vodi. Zahvaljujući upravo njemu Caritas je bio prvi i jedini koji je dijelio pomoć u poplavljenom Doboju na čemu njemu i njegovom osoblju treba odati priznanje. Na ove probleme su se nadovezali oni u odžačkom kraju gdje je također župnik i dekan vlč. Jakov Filipović preuzeo na sebe brigu za skladištenje i raspodjelu pomoći u tom dekanatu. U međuvremenu su druga mjesta u Šamačkom dekanatu bila pod vodom (Tolisa, Vidovice, Kopanice) kao i dijelovi župa oko Brčkog. Iz samih Kopanica voda se povukla tek prije nekoliko dana. Župnik je u toj župi bio cijelo vrijeme na katu kuće i nije napuštao selo. Sada, kada se voda konačno povukla, pristupili su čišćenju kuća i uređenju upropaštenih okućnica i dvorišta. Dosta toga je doista uništeno, od namještaja i kućanskih aparata preko osobnih vozila, do radnih strojeva, stočnog fonda i kompletne ljetine.

     -Kada je i na koji način Caritas reagirao i što sada u novoj fazi poduzimate kada više nije prioritetno dostavljati samo hranu, odjeću i pomagala, nego je potrebno obnavljati život na stradalim područjima?

    -Caritas Vrhbosanske nadbiskupije je zajedno sa svojim prijateljima, ovdje mislim prije svega na (nad)biskupijske caritase iz Republike Hrvatske, priskočio u pomoć poplavljenom stanovništvu i uputio na desetke tona pomoći u hrani, vodi i higijenskim potrepštinama. Potom su se u akciju uključili i naši dobročinitelji iz Austrije (Hrvatske katoličke misije i pojedinci), Slovenije, Njemačke, Švicarske, Italije… Ne želim zaboraviti, zapravo to želim podcrtati i naglasiti, enormna pomoć stigla je od naših ljudi iz Hercegovine i Caritasa Mostarsko-duvanjske biskupije i Hercegovačke franjevačke provincije. Neki su se samoorganizirali pa su pomoć izravno dostavljali u određena mjesta, a neki su išli preko institucije Caritasa. Jasno je da je ta prva pomoć u sebi uključivala hranu, vodu i higijenske potrepštine. Ovdje koristim prigodu zahvaliti se upravo gore spomenutim caritasima i njihovim (nad)biskupijama, od Dubrovnika do Pule, preko Rijeke do našeg pobratimljenog Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji su nas odmah kontaktirali i počeli dostavljati materijalnu pomoć. Isto tako velika zahvala ide našim prijateljima u Hercegovinu, bilo da se radi o pojedincima, bilo o institucijama. Naravno, Vrhbosanska nadbiskupija je odmah preko svojih župa savjetovala prikupljanje pomoći koja još uvijek stiže i dalje se preusmjerava na teren. Iako je prvotna pomoć bila nužna, osobno sam mišljenja da je kontinuirana potpora ovdje ključna. Ono što se stihijski radi, stihijski prestane i nestane. Na terenu se prema izvješćima naših župnika pokazalo da sustav, mislim na onaj društveno-politički, nije funkcionirao i da je tu bilo velikih problema. Nama u Caritasu Vrhbosanske nadbiskupije je na srcu trajnija potpora ovim krajevima. Ona će, stoga, u sebi svakako uključivati cjelovitiju brigu za nastradale. Župnici će ponovno odigrati ključnu ulogu u duhovnoj potpori i ohrabrenju ljudi da ne malaksaju u ovakvoj situaciji. Mi pak, u Caritasu, želimo pomoći u skladu s našim mogućnostima, i preko naših dobročinitelja, u sanaciji kuća, nabavi namještaja, obnovi stočnog fonda, nabavi sjemena za sjetvu. Ovo ne znači da ćemo mi na sebe preuzeti zadaću koju trebaju odraditi državne vlasti. Ljudi koji su stradali plaćaju poreze ovoj državi, država je itekako dužna napraviti svoj dio posla i nadoknaditi materijalnu štetu i neka to izvoli učiniti.

    -Pretpostavljam da ste odmah bili kod kardinala Vinka Puljića. Kako je on reagirao na vremensku kataklizmu, što Vam je sugerirao da poduzmete u tom humanitarnom misijskom činu?

    – Čim su počele stizati vijesti s terena o poplavama, počeli smo razmišljati što učiniti. Dok su rijeke Bosna i Sava bjesnjele, nismo mogli učiniti ništa konkretno osim biti u izravnim kontaktima sa župnicima na terenu. Međutim, kada je bila u pitanju evakuacija stanovništva iz poplavljenih područja, i tu smo imali određene kontakte preko HVO-a u Sarajevu gdje smo uspostavili koordinaciju sa spasiocima u Orašju. U kratkom roku je uzoriti kardinal Vinko Puljić sazvao sjednicu u Ordinarijatu na koju je pozvao ekonoma, generalnog vikara, ravnatelja Caritasa i kancelara kako bismo razmijenili informacije i pokušali djelovati koordinirano na poplavljenim područjima. Potom smo imali i jedan prošireni sastanak s provincijalom Bosne Srebrene i ravnateljem Kruha sv. Ante kako bismo imali još podrobnije i preciznije informacije s terena te kako bismo naš rad organizirali na način da se ne preklapamo u našim aktivnostima, nego da pokušamo pomoć što bolje rasporediti. U tom smislu kardinal je sugerirao da se uputimo na jedan sastanak u Tolisu i Orašje gdje smo se susreli sa svim svećenicima iz poplavljenih dekanata. To smo i učinili te smo na licu mjestu od naših svećenika mogli čuti i vidjeti kakvo je stanje na terenu. Susreli smo se i sa županijskim i općinskim predstavnicima koji su kardinala upoznali s aktivnostima koje provode kada je u pitanju sanacija šteta od poplava. Kardinal je obišao sva poplavljena područja i uvjerio se da je stanje doista bilo teško. Zajedno s pukom i svećenicima iz ugroženih područja kardinal je predslavio sv. misu u Tolisi. Kao i uvijek do sada, ohrabrio je i svećenike i narod da ne klonu duhom nego da zajednički upregnemo snage kako bismo materijalno obnovili ono što je voda uništila, ali i da svoju snagu crpimo u Kristu te pogotovo da budemo solidarni s onima koji su izravno ugroženi poplavama.

    -Još je nekoliko mjeseci do parlamentarnih izbora. Nije tajna i osobno ste u nekoliko navrata bili pozvani svojim autoritetom i savjetima pomoći kako bi politički predstavnici Hrvata s područja Sarajeva listopad dočekali strateški spremno. Pa, jesu li oni doista spali na “politički caritas” i zbog čega?

    – Dopustite mi naglasiti prije svega da je Sarajevo u Bosni, ali da Sarajevo nije i ne smije biti slika cijele Bosne. Bosna je za mene puno širi pojam (središnja Bosna, Posavina, sjeverna Bosna, zapadna Bosna, istočna Bosna) jer mislim na sve druge krajeve i dijelove u Bosni koji su obilježeni svojim posebitostima i osobno inzistiram na tome jer je u ovoj zemlji nužno provesti decentralizaciju. Kada se to dogodi, a ja ne znam kada će se to dogoditi, bit će ovdje puno kvalitetniji, jednostavniji, ugodniji i ljepši život nego što je to sada. Do tada možemo govoriti o manipulacijama, monopolima, nesuglasicama, nejasnoćama, preglasavanjima, nepoštivanjima ljudskih prava, aroganciji, bahatosti i korupciji političkih predstavnika naroda i tomu sličnoj terminologiji. Istina, ovih karakteristika ni tada neće u potpunosti nestati, ali će se njihova jačina uvelike smanjiti. U pitanju ste sugerirali na raspamećeno Sarajevo, a meni se ipak čini da su ljudi raspamećeni i dobrano pogubljeni. Istina je da službeno Sarajevo vodi ciljanu politiku zastupanja samo jednog naroda u ovoj zemlji, čime zapravo prave izravno štetu prije svega bošnjačkom narodu, a onda stvaraju, a to naglašavam kao Hrvat, s pravom otpor kod hrvatskog i srpskog naroda što je po sebi pogubno. Druge ćemo ovdje izostaviti da ne produbljujemo temu, iako ih ne zanemarujemo. Tu će biti unedogled besmisleno izgubljene energije, jer jedan radikalizam vodi u drugi, a svaki oblik radikalnog djelovanja je poguban za sve. Caritas znači djelotvornu kršćansku ljubav. Iz te ljubavi pokušavamo nešto zajednički izgraditi kada je u pitanju hrvatski narod u Sarajevu koji, nažalost, to moram naglasiti, ili će biti asimiliran ili će ga nestati iz ovog grada, ukoliko se ne zavrnu rukavi. Postoje dvije opcije, ili ćemo nešto poraditi na očuvanju i o(p)stanku ili ćemo zaključiti da nas ovdje i ne mora biti, a zašto bi nas i moralo biti ako nam nije stalo. Do nas je koju ćemo opciju odabrati. Naravno, niti jedna nije jednostavna i laka, ali odgovorni ljudi u odgovornom vremenu trebaju preuzeti teret brige na sebe. Ipak, mi koji vjerujemo da je ovo naša prolazna domovina u odnosu na onu vječnu, smatramo da i ovdje gdje smo ‘umetnuti’ živjeti, trebamo poraditi na stvaranju kvalitetnijih uvjeta života. Ukoliko navedeno uzmemo u obzir, onda mene osobno ne zanima je li ovo izborna, predizborna ili postizborna godina. Također me ne zanimaju niti političke opcije Hrvata koji žive i rade u Sarajevu ukoliko one nisu protivne načelima Katoličke crkve, te ukoliko su usmjerene očuvanju identiteta (i svega onoga što on u sebi uključuje) Hrvata u ovom gradu

    -I što ste zamijetili, imaju li politički predstavnici Hrvata u Sarajevu, spremnosti, hrabrosti, ali i ovlasti od svojih stranačkih središnjica sami skrojiti izbornu i kasniju budućnost na ovom području?

    – Ovdje je ključno pitanje tko su zapravo politički čelnici Hrvata u Sarajevu. Ima ovdje raznih udruga, skupina, vijeća, strančica, pojedinaca koje nose hrvatski predznak u svom imenu… Svima je danas dopušteno nazivati se kako žele, ali nije dopušteno biti licemjerni predstavnik onih koji te nisu izabrali i nisu ti dali legitimitet. Stranke s hrvatskim predznakom, koliko je meni poznato, nisu zastupljene u Sarajevskoj županiji. Istina, s obzirom na broj stanovnika u ovoj županiji teško će Hrvati, ali to još uvijek nije nemoguće, i imati svog predstavnika jer je njihov udio beznačajan, tj. on je toliki da tek onda kada postignu konsenzus i motiviraju ljude na izlazak na izbore, može jamčiti eventualno nekog zastupnika u županijskoj skupštini. Ima pojedinaca koji su politički podobni pa su motivirani osobnim razlozima i materijalnim dobrobitima razasuti po raznim strankama u županiji i oni su više marionete i onaj potrebni “multietnički” broj koji kod međunarodnih licemjernih političara u ovoj zemlji dobro prolazi jer je poželjno prodavati lažnu sliku kako sve idilično funkcionira. Čini mi se ipak da pojedini predstavnici Hrvata u Sarajevu, a to me istinski raduje, dobivaju hrabrosti oduprijeti se tzv. “središnjicama” svojih stranaka koje su uglavnom negdje drugdje i da žele učiniti nešto konkretnije za svoje sunarodnjake u ovom gradu. Naravno da je potrebno i njih ohrabriti jer su im životi vezani uz ovaj grad, uz ljude koji ovdje žive i rade pa je u tom smislu potrebno biti razborit i odmjeren pa i umjeren kako se ne bi stvorila kriva slika kod drugih, prije svega kod Bošnjaka, da je ovdje nešto usmjereno protiv njih. Dapače, ovdje se nipošto ne radi protiv nekoga nego se treba prije svega raditi za nekoga. Ako je netko u problemima, u nevolji, ako se ne poštuju nečija prava, bez obzira o kome se radi, onda se o tome ne smije šutjeti, nego se mora govoriti. Ova zemlja mora počivati na reciprocitetu pravednosti, tako da nikada ne smetnemo s uma kako je biti Bošnjak u Gacku ili Čapljini, Hrvat u Derventi ili Zenici ili Srbin u Širokom Brijegu ili Konjicu. U ovom smislu smatram da predstavnici Hrvata Sarajeva trebaju inzistirati, a prije toga i shvatiti koja im je uloga i zadaća u aktualnom vremenu, na svom položaju i statusu u ovom gradu.

    -Što ste im predložili da čine do izbora, ali i nakon glasovanja, kako bi postali prepoznatljiv čimbenik koji bi mogao sebi osigurati pristojan politički utjecaj i krojiti svoju dubinu u Sarajevu gdje se mnogo toga prevažnoga događa?

    – Na tragu gore rečenoga ide svakako i preporuka zajedničkog pronalaska rješenja za probleme. Probleme je lako napraviti i oni se pojave od nikuda. Mi smo organizirali i određene tribine ovdje u središnjici Caritasa gdje smo raspravljali na temu ekonomske održivosti Hrvata Sarajeva, a nedavno smo imali i jedan koordinacijski sastanak gdje smo pozvali predstavnike hrvatskih tvrtki u Sarajevu i upozorili na problem nezaposlenosti. Na tribinama je sudjelovao i gospodin Ivan del Vechio, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH, kojega smo također upoznali s problemima s kojima se ovdje susrećemo. Iako ekonomija ima svoje zakonitosti, što se mora poštivati jer svatko želi kompetentno i stručno osoblje u svom kolektivu, naglasili smo da treba tražiti radna mjesta za one koji stručno ispunjavaju uvjete. Smatram da je i ovo jedno od područja gdje se politički čelnici Hrvata Sarajeva mogu dogovoriti i zajednički nastupati. Također trebaju nadići neke svoje dugogodišnje nesuglasice, a ima ih jako puno, i izdići se iznad sitnih stranačkih interesa i sve podčiniti brizi za Hrvate Sarajeva koji će im jedino tako dati legitimitet da ih predstavljaju. Ukoliko se tako budu ponašali, a inzistirat ćemo na tome, onda vjerujem da će moći odaslati snažnu poruku zajedništva i zauzetosti za Hrvate Sarajeva. Samo na ovaj način mogu postati kakav takav politički sugovornik u ovom gradu. Svaki drugi pokušaj završit će utopijskim frazama. Želim vjerovati, a na tome ćemo i poraditi, da će shvatiti svoju sadašnju odgovornost i da će se potruditi, pa i pod cijenu nerazumijevanja, neprihvaćanja i odbacivanja, te biti stožernim i stamenim jamstvom opstanka Hrvata u Sarajevu.

    Razgovarao: A. Mrkonjić /dnevnilist

    facebook komentari