Pratite nas

Delikatno je pitanje tko su uopće politički predstavnici Hrvata u Sarajevu

Objavljeno

na

Don Mirko Šimić, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, u razgovoru za Dnevni list kaže kako je delikatno pitanje tko su uopće politički predstavnici Hrvata u Sarajevu.

 -Ima ovdje raznih udruga, skupina, vijeća, strančica, pojedinaca koje nose hrvatski predznak u svom imenu… Svima je danas dopušteno nazivati se kako žele, ali nije dopušteno biti licemjerni predstavnik onih koji te nisu izabrali i nisu ti dali legitimitet – poručuje don Mirko Šimić.

-Nažalost, područje Vrhbosanske nadbiskupije ponovno je doživjelo, nakon zadnjega rata, tragediju neslućenih razmjera. Kao ravnatelj Caritasa, iako sam svjestan da ne razvrstavate stradalnike po naciji i vjeri, možete li kazati koje su župe najteže pogođene katastrofom, odakle su najdramatičniji pozivi za pomoć?

don mirko simic– Točno je da je značajan dio naše nadbiskupije ponovno bio izložen stradanju s materijalnim posljedicama, tako da su neki već počeli koristiti termin od zadnjih poplava umjesto od zadnjeg rata. Nakon obilnih kiša koje su u Bosni intenzivno padale danima, problemi su se pojavili u dijelovima središnje i sjeverne Bosne, a poglavito u ravnoj Posavini. Dok su klizišta prouzročila poteškoće prije svega u Tuzlanskom dekanatu, tj. u okolnim mjestima i župama te u žepačkom kraju, gradovi Maglaj i Doboj su bili potpuno pod vodom rijeke Bosne. Da ne ostane samo na ovim dijelovima, pobrinula se i rijeka Sava koja je potom potopila mjesta i župe oko Odžaka, a onda zajedno s rijekom Bosnom i općine Šamac i Domaljevac te područja oko Orašja i Brčkog. Zapravo, tri dekanata su izravno bila pod vodom: Dobojski (Odžak), Šamački i Brčanski. Ove poplave su izravno utjecale na život više od 40.000 vjernika naše nadbiskupije. Ovom broju svakako treba dodati i sve ostale koji žive na ovim područjima, tako da sredinom svibnja dolazimo do brojke od nekoliko stotina tisuća izravno ugroženih ljudi. Prvi posjet netom što se voda povukla bio je župama Doboj i Maglaj. Gledati televizijske slike i slušati radijska izvješća je jedno, a hodati po mulju i osjetiti miris te katastrofe je nešto posve drugo. Situacija u ovim gradovima je doista bila teška. Dok je u Doboju voda djelomice ušla u katoličku crkvu jer se ona nalazi iznad ceste, u Maglaju je njena visina bila u župnoj kući i crkvi preko dva metra. Župniku u Maglaju je uništen i automobil budući da je nekoliko dana bio pod vodom pa mu je Caritas Vrhbosanske nadbiskupije stavio na raspolaganje jedno od svojih vozila. Župnik u Doboju, vlč. Pero Iljkić, župnu je kuću odmah stavio na raspolaganje Domu zdravlja Doboj koji je bio potopljen, a župnu crkvu je pretvorio u Caritasov centar u kojemu se prikupljala pomoć u hrani i vodi. Zahvaljujući upravo njemu Caritas je bio prvi i jedini koji je dijelio pomoć u poplavljenom Doboju na čemu njemu i njegovom osoblju treba odati priznanje. Na ove probleme su se nadovezali oni u odžačkom kraju gdje je također župnik i dekan vlč. Jakov Filipović preuzeo na sebe brigu za skladištenje i raspodjelu pomoći u tom dekanatu. U međuvremenu su druga mjesta u Šamačkom dekanatu bila pod vodom (Tolisa, Vidovice, Kopanice) kao i dijelovi župa oko Brčkog. Iz samih Kopanica voda se povukla tek prije nekoliko dana. Župnik je u toj župi bio cijelo vrijeme na katu kuće i nije napuštao selo. Sada, kada se voda konačno povukla, pristupili su čišćenju kuća i uređenju upropaštenih okućnica i dvorišta. Dosta toga je doista uništeno, od namještaja i kućanskih aparata preko osobnih vozila, do radnih strojeva, stočnog fonda i kompletne ljetine.

 -Kada je i na koji način Caritas reagirao i što sada u novoj fazi poduzimate kada više nije prioritetno dostavljati samo hranu, odjeću i pomagala, nego je potrebno obnavljati život na stradalim područjima?

-Caritas Vrhbosanske nadbiskupije je zajedno sa svojim prijateljima, ovdje mislim prije svega na (nad)biskupijske caritase iz Republike Hrvatske, priskočio u pomoć poplavljenom stanovništvu i uputio na desetke tona pomoći u hrani, vodi i higijenskim potrepštinama. Potom su se u akciju uključili i naši dobročinitelji iz Austrije (Hrvatske katoličke misije i pojedinci), Slovenije, Njemačke, Švicarske, Italije… Ne želim zaboraviti, zapravo to želim podcrtati i naglasiti, enormna pomoć stigla je od naših ljudi iz Hercegovine i Caritasa Mostarsko-duvanjske biskupije i Hercegovačke franjevačke provincije. Neki su se samoorganizirali pa su pomoć izravno dostavljali u određena mjesta, a neki su išli preko institucije Caritasa. Jasno je da je ta prva pomoć u sebi uključivala hranu, vodu i higijenske potrepštine. Ovdje koristim prigodu zahvaliti se upravo gore spomenutim caritasima i njihovim (nad)biskupijama, od Dubrovnika do Pule, preko Rijeke do našeg pobratimljenog Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji su nas odmah kontaktirali i počeli dostavljati materijalnu pomoć. Isto tako velika zahvala ide našim prijateljima u Hercegovinu, bilo da se radi o pojedincima, bilo o institucijama. Naravno, Vrhbosanska nadbiskupija je odmah preko svojih župa savjetovala prikupljanje pomoći koja još uvijek stiže i dalje se preusmjerava na teren. Iako je prvotna pomoć bila nužna, osobno sam mišljenja da je kontinuirana potpora ovdje ključna. Ono što se stihijski radi, stihijski prestane i nestane. Na terenu se prema izvješćima naših župnika pokazalo da sustav, mislim na onaj društveno-politički, nije funkcionirao i da je tu bilo velikih problema. Nama u Caritasu Vrhbosanske nadbiskupije je na srcu trajnija potpora ovim krajevima. Ona će, stoga, u sebi svakako uključivati cjelovitiju brigu za nastradale. Župnici će ponovno odigrati ključnu ulogu u duhovnoj potpori i ohrabrenju ljudi da ne malaksaju u ovakvoj situaciji. Mi pak, u Caritasu, želimo pomoći u skladu s našim mogućnostima, i preko naših dobročinitelja, u sanaciji kuća, nabavi namještaja, obnovi stočnog fonda, nabavi sjemena za sjetvu. Ovo ne znači da ćemo mi na sebe preuzeti zadaću koju trebaju odraditi državne vlasti. Ljudi koji su stradali plaćaju poreze ovoj državi, država je itekako dužna napraviti svoj dio posla i nadoknaditi materijalnu štetu i neka to izvoli učiniti.

-Pretpostavljam da ste odmah bili kod kardinala Vinka Puljića. Kako je on reagirao na vremensku kataklizmu, što Vam je sugerirao da poduzmete u tom humanitarnom misijskom činu?

– Čim su počele stizati vijesti s terena o poplavama, počeli smo razmišljati što učiniti. Dok su rijeke Bosna i Sava bjesnjele, nismo mogli učiniti ništa konkretno osim biti u izravnim kontaktima sa župnicima na terenu. Međutim, kada je bila u pitanju evakuacija stanovništva iz poplavljenih područja, i tu smo imali određene kontakte preko HVO-a u Sarajevu gdje smo uspostavili koordinaciju sa spasiocima u Orašju. U kratkom roku je uzoriti kardinal Vinko Puljić sazvao sjednicu u Ordinarijatu na koju je pozvao ekonoma, generalnog vikara, ravnatelja Caritasa i kancelara kako bismo razmijenili informacije i pokušali djelovati koordinirano na poplavljenim područjima. Potom smo imali i jedan prošireni sastanak s provincijalom Bosne Srebrene i ravnateljem Kruha sv. Ante kako bismo imali još podrobnije i preciznije informacije s terena te kako bismo naš rad organizirali na način da se ne preklapamo u našim aktivnostima, nego da pokušamo pomoć što bolje rasporediti. U tom smislu kardinal je sugerirao da se uputimo na jedan sastanak u Tolisu i Orašje gdje smo se susreli sa svim svećenicima iz poplavljenih dekanata. To smo i učinili te smo na licu mjestu od naših svećenika mogli čuti i vidjeti kakvo je stanje na terenu. Susreli smo se i sa županijskim i općinskim predstavnicima koji su kardinala upoznali s aktivnostima koje provode kada je u pitanju sanacija šteta od poplava. Kardinal je obišao sva poplavljena područja i uvjerio se da je stanje doista bilo teško. Zajedno s pukom i svećenicima iz ugroženih područja kardinal je predslavio sv. misu u Tolisi. Kao i uvijek do sada, ohrabrio je i svećenike i narod da ne klonu duhom nego da zajednički upregnemo snage kako bismo materijalno obnovili ono što je voda uništila, ali i da svoju snagu crpimo u Kristu te pogotovo da budemo solidarni s onima koji su izravno ugroženi poplavama.

-Još je nekoliko mjeseci do parlamentarnih izbora. Nije tajna i osobno ste u nekoliko navrata bili pozvani svojim autoritetom i savjetima pomoći kako bi politički predstavnici Hrvata s područja Sarajeva listopad dočekali strateški spremno. Pa, jesu li oni doista spali na “politički caritas” i zbog čega?

– Dopustite mi naglasiti prije svega da je Sarajevo u Bosni, ali da Sarajevo nije i ne smije biti slika cijele Bosne. Bosna je za mene puno širi pojam (središnja Bosna, Posavina, sjeverna Bosna, zapadna Bosna, istočna Bosna) jer mislim na sve druge krajeve i dijelove u Bosni koji su obilježeni svojim posebitostima i osobno inzistiram na tome jer je u ovoj zemlji nužno provesti decentralizaciju. Kada se to dogodi, a ja ne znam kada će se to dogoditi, bit će ovdje puno kvalitetniji, jednostavniji, ugodniji i ljepši život nego što je to sada. Do tada možemo govoriti o manipulacijama, monopolima, nesuglasicama, nejasnoćama, preglasavanjima, nepoštivanjima ljudskih prava, aroganciji, bahatosti i korupciji političkih predstavnika naroda i tomu sličnoj terminologiji. Istina, ovih karakteristika ni tada neće u potpunosti nestati, ali će se njihova jačina uvelike smanjiti. U pitanju ste sugerirali na raspamećeno Sarajevo, a meni se ipak čini da su ljudi raspamećeni i dobrano pogubljeni. Istina je da službeno Sarajevo vodi ciljanu politiku zastupanja samo jednog naroda u ovoj zemlji, čime zapravo prave izravno štetu prije svega bošnjačkom narodu, a onda stvaraju, a to naglašavam kao Hrvat, s pravom otpor kod hrvatskog i srpskog naroda što je po sebi pogubno. Druge ćemo ovdje izostaviti da ne produbljujemo temu, iako ih ne zanemarujemo. Tu će biti unedogled besmisleno izgubljene energije, jer jedan radikalizam vodi u drugi, a svaki oblik radikalnog djelovanja je poguban za sve. Caritas znači djelotvornu kršćansku ljubav. Iz te ljubavi pokušavamo nešto zajednički izgraditi kada je u pitanju hrvatski narod u Sarajevu koji, nažalost, to moram naglasiti, ili će biti asimiliran ili će ga nestati iz ovog grada, ukoliko se ne zavrnu rukavi. Postoje dvije opcije, ili ćemo nešto poraditi na očuvanju i o(p)stanku ili ćemo zaključiti da nas ovdje i ne mora biti, a zašto bi nas i moralo biti ako nam nije stalo. Do nas je koju ćemo opciju odabrati. Naravno, niti jedna nije jednostavna i laka, ali odgovorni ljudi u odgovornom vremenu trebaju preuzeti teret brige na sebe. Ipak, mi koji vjerujemo da je ovo naša prolazna domovina u odnosu na onu vječnu, smatramo da i ovdje gdje smo ‘umetnuti’ živjeti, trebamo poraditi na stvaranju kvalitetnijih uvjeta života. Ukoliko navedeno uzmemo u obzir, onda mene osobno ne zanima je li ovo izborna, predizborna ili postizborna godina. Također me ne zanimaju niti političke opcije Hrvata koji žive i rade u Sarajevu ukoliko one nisu protivne načelima Katoličke crkve, te ukoliko su usmjerene očuvanju identiteta (i svega onoga što on u sebi uključuje) Hrvata u ovom gradu

-I što ste zamijetili, imaju li politički predstavnici Hrvata u Sarajevu, spremnosti, hrabrosti, ali i ovlasti od svojih stranačkih središnjica sami skrojiti izbornu i kasniju budućnost na ovom području?

– Ovdje je ključno pitanje tko su zapravo politički čelnici Hrvata u Sarajevu. Ima ovdje raznih udruga, skupina, vijeća, strančica, pojedinaca koje nose hrvatski predznak u svom imenu… Svima je danas dopušteno nazivati se kako žele, ali nije dopušteno biti licemjerni predstavnik onih koji te nisu izabrali i nisu ti dali legitimitet. Stranke s hrvatskim predznakom, koliko je meni poznato, nisu zastupljene u Sarajevskoj županiji. Istina, s obzirom na broj stanovnika u ovoj županiji teško će Hrvati, ali to još uvijek nije nemoguće, i imati svog predstavnika jer je njihov udio beznačajan, tj. on je toliki da tek onda kada postignu konsenzus i motiviraju ljude na izlazak na izbore, može jamčiti eventualno nekog zastupnika u županijskoj skupštini. Ima pojedinaca koji su politički podobni pa su motivirani osobnim razlozima i materijalnim dobrobitima razasuti po raznim strankama u županiji i oni su više marionete i onaj potrebni “multietnički” broj koji kod međunarodnih licemjernih političara u ovoj zemlji dobro prolazi jer je poželjno prodavati lažnu sliku kako sve idilično funkcionira. Čini mi se ipak da pojedini predstavnici Hrvata u Sarajevu, a to me istinski raduje, dobivaju hrabrosti oduprijeti se tzv. “središnjicama” svojih stranaka koje su uglavnom negdje drugdje i da žele učiniti nešto konkretnije za svoje sunarodnjake u ovom gradu. Naravno da je potrebno i njih ohrabriti jer su im životi vezani uz ovaj grad, uz ljude koji ovdje žive i rade pa je u tom smislu potrebno biti razborit i odmjeren pa i umjeren kako se ne bi stvorila kriva slika kod drugih, prije svega kod Bošnjaka, da je ovdje nešto usmjereno protiv njih. Dapače, ovdje se nipošto ne radi protiv nekoga nego se treba prije svega raditi za nekoga. Ako je netko u problemima, u nevolji, ako se ne poštuju nečija prava, bez obzira o kome se radi, onda se o tome ne smije šutjeti, nego se mora govoriti. Ova zemlja mora počivati na reciprocitetu pravednosti, tako da nikada ne smetnemo s uma kako je biti Bošnjak u Gacku ili Čapljini, Hrvat u Derventi ili Zenici ili Srbin u Širokom Brijegu ili Konjicu. U ovom smislu smatram da predstavnici Hrvata Sarajeva trebaju inzistirati, a prije toga i shvatiti koja im je uloga i zadaća u aktualnom vremenu, na svom položaju i statusu u ovom gradu.

-Što ste im predložili da čine do izbora, ali i nakon glasovanja, kako bi postali prepoznatljiv čimbenik koji bi mogao sebi osigurati pristojan politički utjecaj i krojiti svoju dubinu u Sarajevu gdje se mnogo toga prevažnoga događa?

– Na tragu gore rečenoga ide svakako i preporuka zajedničkog pronalaska rješenja za probleme. Probleme je lako napraviti i oni se pojave od nikuda. Mi smo organizirali i određene tribine ovdje u središnjici Caritasa gdje smo raspravljali na temu ekonomske održivosti Hrvata Sarajeva, a nedavno smo imali i jedan koordinacijski sastanak gdje smo pozvali predstavnike hrvatskih tvrtki u Sarajevu i upozorili na problem nezaposlenosti. Na tribinama je sudjelovao i gospodin Ivan del Vechio, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH, kojega smo također upoznali s problemima s kojima se ovdje susrećemo. Iako ekonomija ima svoje zakonitosti, što se mora poštivati jer svatko želi kompetentno i stručno osoblje u svom kolektivu, naglasili smo da treba tražiti radna mjesta za one koji stručno ispunjavaju uvjete. Smatram da je i ovo jedno od područja gdje se politički čelnici Hrvata Sarajeva mogu dogovoriti i zajednički nastupati. Također trebaju nadići neke svoje dugogodišnje nesuglasice, a ima ih jako puno, i izdići se iznad sitnih stranačkih interesa i sve podčiniti brizi za Hrvate Sarajeva koji će im jedino tako dati legitimitet da ih predstavljaju. Ukoliko se tako budu ponašali, a inzistirat ćemo na tome, onda vjerujem da će moći odaslati snažnu poruku zajedništva i zauzetosti za Hrvate Sarajeva. Samo na ovaj način mogu postati kakav takav politički sugovornik u ovom gradu. Svaki drugi pokušaj završit će utopijskim frazama. Želim vjerovati, a na tome ćemo i poraditi, da će shvatiti svoju sadašnju odgovornost i da će se potruditi, pa i pod cijenu nerazumijevanja, neprihvaćanja i odbacivanja, te biti stožernim i stamenim jamstvom opstanka Hrvata u Sarajevu.

Razgovarao: A. Mrkonjić /dnevnilist

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kako je ono rekao general Praljak?  “Kad su dva naroda ostavljena u masakru jedne brahijalne srpske sile….”

Objavljeno

na

Objavio

Ovo  je jedna od ključnih stvari koju svi zaobilaze, a koju je general Praljak na suđenju spomenuo nebrojeno puta, dakle, embargo na uvoz naoružanja, koji je uveden 24. rujna 1991.

Važnu ulogu u uvođenju tog embarga imao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar. Sve je opisano u  članku u prilogu:

Ovdje primjerice valja reći da je poznato kako Vukovar nakon 1. listopada 1991. nije dobijao oružje i streljivo, a glavni razlog je upravo ovo, dakle embargo.

Ono što je zanimljivo je kako teoretičari urote, oni koji tvrde kako je “Tuđman izdao Vukovar”, a to su isti oni koji tvrde da je “prodao Posavinu” ili da je “s Miloševićem djelio Bosnu” uporno preskaču ovu neoborivu činjenicu. I ne radi se tu samo o KOS-u, o jugoslavenima, velikosrbima i islamskim fundamentalistima i unitaristima, nego i o nekim koji bi se prodali kao hrvatski desničari i kao pravaši.

Pogledajte što se ovdje dogodilo:

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Velika Britanija i Balkan” obradila je ovu temu, i došla do zaključaka koji su navedeni u članku, a koji se poklapaju s golim činjenicama.
Jedina je razlika u tome što se Kina nije tome suprostavljala iz načelnih razloga, nego iz svojih interesa, naime oni su planirali dio svog oružja plasirati u područje zahvaćeno ratom. Osim Britanije,embargo je tad gurala i Amerika.

U to vrijeme Budimir Lončar, inače bivši major OZNA-e, notorni ratni i poratni zločinac iz drugog svjetskog rata bio je savjetnik u uredu Predsjednika RH Stjepana Mesića.
24. rujna 2006. godine ujutro, Mesić je protokolarno obilazio neka gradilišta ili što već, i nije stigao pročitati ovaj članak, a novinari su ga zatekli i pitali za mišljenje. On nije znao o čemu se radi, i novinari su mu rekli kako je u Večernjem listu izašao članak gdje se Budimira Lončara, dakle, njegovog savjetnika, optužuje da je igrao ključnu ulogu u uvođenju embarga.
Budući da je u to vrijeme glavni urednik Večernjeg lista bio Miljenko Manjkas, Večernji je bio orijentiran više desno, i Mesić je izjavio:
“To oni ustašoidi iz Večernjeg lista podmeću meni preko Bude Lončara”.

I sad pazite koja tu podla udbaška inverzija nastaje: 

Prvo, Mesić je ovom izjavom dao na znanje da je embargo po Hrvatsku bio štetan, a što je notorna činjenica.

Međutim, kad je pročitao članak i vidio da je novinar Davor Ivanković samo prenio ono što je u svojoj knjizi napisala jedna ugledna britanska znanstvenica, a koju je ipak malo teže optužiti da je “ustašoid”, Mesić mjenja ploču tvrdeći kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao, jer da bi se Srbi bili naoružali od Rusa s kojima su imali dogovoren angažman od dvije milijarde dolara”.
Naravno, takva tvrdnja je čista laž u Mesićevom stilu, jer Srbi su tad imali toliko naoružanja da su ga mogli izvoziti, a ne da su ga trebali uvoziti. U isto vrijeme, Hrvati, a pogotovo Muslimani nisu imali ništa, Hrvati su imali neke rumunjske i litavske kalašnjikove, češke zbrojevke, i protuoklopne bacače tipa “armbrust”, ali to sve u vrlo malim količinama.
Uvečer, 25. rujna 2006. Miljenko Manjkas, glavni urednik Večernjeg lista bio je gost u Dnevniku NOVA-tv, gdje je u mikrofon novinarki Mirjani Hrgi izrijekom rekao da će ga on “smjeniti s mjesta glavnog urednika Večernjeg lista”.

Manjkas se čudio, jer kako on njega može smjeniti iz novina koje su u privatnom vlasništvu, i to u vlasništvu štajerske nadbiskupije.

Bilo kako bilo, nakon par dana Manjkas je smjenjen, a istina je kao i obično, ostala voda duboka…

HBŠestorka


Prilog: tekst autora Davora Ivankovića objavljen 24. rujna 2006 . u Večernjem List

Na današnji dan prije 15 godina Hrvatska je iz New Yorka dobila strašnu vijest – Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 713. kojom se uvodi embargo na uvoz oružja Jugoslaviji. Još nepriznata, naoružana tek s nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova, RH je bila pred slomom. Nešto prije JNA je uspjela prisilno prizemljiti zrakoplov kojim je trebalo stići sofisticiranije oružje hrvatskim snagama, a JNA i pobunjeni Srbi presijecali su Hrvatsku na nekoliko odvojenih cjelina. Počela je odlučujuća bitka za Vukovar, JNA razara i Zadar i Dubrovnik. Embargo je tada za RH zapravo značio mrtnu presudu.

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Britanija i Balkan” bavi se ovom temom. Takvu je odluku u Vijeću sigurnosti gurala upravo Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo. Britanska diplomacija nalazi rješenje. Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova i, prema britanskim izvorima, “čovjeku Zapada u SFRJ”. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije. Godinu dana prije ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga.

To je bilo dovoljno, embargo je uveden, a Hrvatska nije mogla nabavljati oružje na legalan način. Međunarodna je politika, predvođena SAD-om (G. Bush stariji protivio se raspadu SFRJ) i Britanijom, računala da će Tuđmanova Hrvatska ubrzo biti prisiljena na kapitulaciju. Još nije dokraja poznato kako se Hrvatska ipak uspjela naoružati, no sigurno je da je to bilo skupo. Administracija predsjednika Clintona mijenja američku politiku, zaključuje kako je embargo na oružje Hrvatima i Muslimanima nepošten i počinje “gledati kroz prste”. Brodovi, zrakoplovi i šleperi počinju prelaziti granice RH, preko koje stiže i oružje za BiH. Embargo formalno biva ukinut nakon svršetka rata.

Mentor gđe Hodge James Gow, najcjenjeniji britanski stručnjak za pitanja Balkana, još je 1996. opisao akciju Budimira Lončara. Britanski autori navode da je Lončar “molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo”. Prošlo je 15 godina i Lončar je, nakon rada u UN, na poziv predsjednika Mesića postao njegov vanjskopolitički savjetnik. U nekoj drugoj istočnoj zemlji, zbog lustracije (bio je i obavještajac), bila bi mu zabranjena javna funkcija. Zadnji potez bio mu je organiziranje puta Mesiću u Havanu, na ridikulozni sastanak nesvrstanih.

Vijeće sigurnosti, 25. rujna 1991. donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”. U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.

Već 1. listopada Srbija koristi embargo – šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA zatvara obruč smrti oko Vukovara. Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”. Dva aviona JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.

facebook komentari

Nastavi čitati