Pratite nas

Povijesnice

DEMOGRAFSKA SLIKA KATOLIKA POD TURSKOM UPRAVOM NA PODRUČJU BIH

Objavljeno

na

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET U ĐAKOVU SVEUČILIŠTE J. J. STROSSMAYERA U OSIJEKU POSLIJEDIPLOMSKI SPECIJALISTIČKI STUDIJ PASTORAL OBITELJI

UVOD

turciRazmišljajući koju temu uzeti iz ovog kolegija prije nekoliko tjedana, imao sam priliku upravo tada pročitati jedan novinski članak o demografskoj slici katolika u Vrhbosankoj nadbiskupiji u BiH, kao i jedan kratki povijesno-demografski presjek. Naime, u tom sadržaju se moglo pronaći da je Katolička crkva provela popis u kojem se navodi da je od 2009. godine 12 000 katolika manje. Između ostalog, navodi se, u oskudnim crtama, da je posebno teška situacija bila za vrijeme vladavine Osmanskog carstva. U tom razdoblju broj katolika je kontinuirano padao. Imajući u vidu da je to ipak medijska slika , a ne realna, potaknulo me da istražim kakva je zapravo demografska slika katolika bila na prostoru BiH kroz njenu povijest, jer ne poznajem povijesnu demografsku sliku katolika u BiH. Naravno, služit ću se valjanom literaturom koja raspolaže točnijim podatcima. Tako ću uzeti jedno povijesno razdoblje gdje je katolički narod najviše propatio.

Vođen ovakvim razmišljanjima pokušat ću prikazati demografsku sliku katolika na području BiH i to od srednjovjekovne Bosne do turskog vremena kao glavne teme ovoga rada. Obuhvatiti ovakvu temu podrazumijeva velik demografski sadržaj, što je jako teško obuhvatiti u jednom seminarskom radu. No, ja ću pokušati izdvojiti samo važne crte s naglaskom na broj katolika kroz povijest. Također ću u ovom radu pokušat obuhvatiti neke teme koje su neizostavne u demografiji (struktura i razmještaj stanovništva).

Kada sam bio u potrazi za literaturom uvidio sam da neće baš biti lako pronaći bogate podatke o turskom vremenu, a pogotovo iz srednjovjekovnog vremena, jer mi je rečeno u samostanima da su podatci i knjige iz srednjovjekovnog vremena uništeni ili zaplijenjeni od turaka (npr. knjige i spisi iz Bobovca – Kraljeva Sutjeska), odvedeni u Carigrad te do dan-danas tajno čuvani, ne dajući nikome uvida što se to uistinu desilo u BiH iz tog vremena. No, usprkos tome može se pronaći nekoliko podataka iz tog vremena i to posebice u franjevačkim samostanima u BiH.

Da bi ovaj rad bio pregledan potrebno je odmah na početku razlikovati razdoblja u povijesti BiH tako da se ne izgubimo u vremenu. Tu imamo više razdoblja, a to su:

  1. srednjovjekovna Bosna (od 7 st. do 1463. god. )
  2. vrijeme pod turskom upravom (1463 – 1878 god.)
  3. austro – ugarska okupacija i kraljevina Jugoslavija (1878 – 1941.)
  4. socijalistička Jugoslavija (prema popisima 1953 – 1991.)
  5. Ratno vrijeme (1992 – 1995.)
  6. Vrijeme poslije rata i danas

1. Srednjovjekovna Bosna

Od seobe naroda u 7. st. pa do polovice 12. st, povijest Bosne je prekrivena gustom tamom. Ono što se zna sigurno jest da je u 11. st. prvi put spomenuta bosanska biskupija.

O stanovništvu srednjovjekovne Bosne može se samo govoriti o oskudnim crtama i to samo u procjenama. Ovdje treba imati u vidu da je veliki dio područja BiH politički pripadao uglavnom hrvatskoj državi. Prema procjenama na području srednjovjekovne Bosne i to malo prije turskih osvajanja, živjelo je 850 ooo – 900 ooo stanovnika, a katolika je oko 750 000. U postotku taj bi broj bio oko 85,22% katolika od ukupnog broja stanovništva. Teško je govoriti o strukturi i razmještaju stanovništva i to u brojkama i postotku. No, možemo spomenuti religijske strukture srednjovjekovne Bosne. Pored katolika smatra se da je živjelo oko 80 000 ili 9,09% krstjana, te oko 50 000 ili 5,68% pravoslavaca. 1

U ovom razdoblju neizostavno je spomenuti ulogu franjevaca, koji su došli 1291. god. na prostore BiH. Posebice je važna i godina 1375. kada je osnovana bosanska vikarija u kojoj su franjevci imali ingerenciju. Sam dolazak franjevaca doprinio je povečanju broja katoličkog stanovništva. Prema podatku iz 1402. franjevci su obratili 500 000 bosanskih krstjana, a za vrijeme kralja Stjepana Tomaša pokršteno je 2000 ljudi.2 Upravo zbog ovakvih podataka o pokrštavanju nekatoličkog življa očituje se dominantni broj katolika pred dolazak Osmanskog carstva.

2. Vrijeme pod turskom upravom

2.1. Broj stanovništva

Postoje teškoće ukoliko govorimo o točnim brojkama iz ovog vremena. Naime, turske vlasti nisu provodile popise stanovništva u Bosni i Hercegovini sve do 1851/52. god. (osim što su vođene porezne knjige – tefteri), ali taj je popis bio nedostatan i nepouzdan1. Tako 1851/52. godine bilo je 79 203 katolika, a od toga 20 844 kuća. Od ovoga broja, najviše katolika je bilo u hercegovačkom sandžaku (22 440 stanovnika), a najmanje u bihaćkom sandžaku (2 239 stanovnika). No, ovo je samo procjena. 2

Podatke o broju stanovništova donijeli su putopisci i francuska vlast (konzul i ministarstvo vanjskih poslova) u prvom desetljeću 19. st. Tako se smatra da je u BiH bilo od 120 000 – 150 000 katolika. Također austrijski konzul dr. Svetozar Todorović 1875. god. navodi izvještaj (tu ne navodi odkud je podatke uzeo) o broju stanovništva, koji je opet podudaran s popisom iz 1879. (prvi službeni austrougarski popis). On navodi da je katolika bilo 215 540 tj. 15,9% od ukupnog broja stanovništva.3

Popisu katolika zaslužni su franjevci. Oni su uvijek doprinosli brojčanom oporavku katolika. Zahvaljujući njihovim matičnim knjigama i vizitatorskim izvještajima, koji su se sačuvali, imamo uglavnom pouzdane podatke. Ovdje treba znati da se inače popis obavljao krajem svake stare ili početkom nove godine prigodom blagoslova kuća. Prema franjevcu Ivanu Jukiću 1840. godine u BiH je bilo 200 000 katolika (ovaj podatak Jukić nije potkrijepio izvorima). No, kada gledamo vizitacije ovako stoji slika: 40-te godine 18. st. živjelo je 40 000 katolika (vizitacija izvršena u zapadnoj Hercegovini i zapadnoj Bosni); sljedećih 60 godina narastao je broj na 100 000 (povećanje za 60 000 ili 150%). Između 1780. i 1786. epidemija je usmrtila oko 20 000 katolika. 4

Kada govorimo o padu, treba reći da je broj katolika opao na početku turske vladavine. Prema nekim podatcima, kada je osvojena Bosna (1643.), oko 100 000 katolika je odvedeno u zarobljeništvo, 30 000 mladića u janjičare. 1524. godina je obilježena progonom katolika (srušeni franjevački samostani). Smatra se da je tada 120 000 – 150 000 katolika prešlo na islam. 1528/29 god. u današnjoj BiH je bilo oko 360 000 katolika (57%). 1624. god. 100 000 katolika (22%). Prema franjevcu Andriji Šiprašiću, 100 000 katolika je napustilo svoja ognjišta u habsburško – turskom ratu (1683 – 1699). 1697. god. s princom Eugenom Savojskim Bosnu je napustilo 40 000 katolika.5

Da zakuljučimo. S početka turske vladavine bilo je oko 750 000 katolika. Iz već navedenog gore taj broj je drastično padao da bi do kraja turske vladavine broj bio 120 000 – 150 000 katolika. Jedina mala iznimka jeste u godinama od 1743 – 1806 kada se broj katolika kontinuirano povećavao (broj se povećao na 100 000 katolika6). No, to nisu velike brojke ako uzmemo u obzir da je s početka osmanske vlasti pa do 40-ih godina 18. st. broj drastično i kontinuirano padao.

2.2. Struktura

U prošlom podnaslovu (2.1.) nešto smo i spomenuli strukture, govoreći o postotcima katolika. Ovdje ćemo pokušati biti detaljniji. Ovaj podnaslov podijelit ćemo na tri dijela:

2.2.a. Demografska (biološka) struktura

Govoriti o ovom podnaslovu može se jedino u oskudnim crtama, barem što se tiče ovog razdoblja. Pored mnogih podataka koji obiluju iz ovog vremena, teško je pronaći sadržaj koji dotiče spolni i dobni sastav stanovništva, a posebice katolika. Govoreći o demografiji ovoga vremena, naglasak je bio stavljen na broj stanovništva te njegov brojčani odnos i kontinuirani pad broja, u našem slučaju, katolika.

No, postoji jedan podatak prema rezultatima popisa 1852/52. u bosanskom vilajetu, odnosno u travničkom i mostarskom vezirluku, kako je to u njemu iskazano, stanje stanovništva bijaše ovako: u cijeloj bosni s novopazarskim sandžakom bilo je, 139 600 kuća i 444 478 muških stanovnika. Ako bismo usvojili načelo 1 : 1, tj. da je bilo isto toliko i ženskih osoba, onda je u BiH, zajedno s novopazarskim sandžakom bilo 888 956 stanovnika.1 U gore navedenom, znamo da je te godine bilo 79 203 katolika tj. 14,4% od ukupnog broja. Kada taj broj, prema logičnom slijedu, podijelimo s brojem dva, tada dobivamo broj muških osoba, ali i ženskih. Taj iznos je 39 601 i muških i ženskih. Naravno, treba uzeti u obzir da su ovo relativni brojevi i izračunavanja.

2.2.b. Ekonomsko – socijalna struktura

Ekonomska i socijalna struktura stanovništva su integralni dio procesa privrednog razvitka te dolaze do izražaja u proizvodnoj strukturi, u podjeli rada, u proizvodnosti i tehnničkom napretku, u razvitku društveni službi. Stoga se ovakva struktura često uzima i kao pokazatelj ukupnog ekonomskog i društvenog razvitka zemlje ili područja.2 Tako je teško govoriti i o ovom podnaslovu, jer se gotovo i ne može govoriti o bilo kakvom razvitku u bilo kojem smislu, Poljoprivreda je bila uglavnom za vlastite potrebe i jedini načina da se u ovo teško vrijeme egzistencijalno preživljava. Od vlastite proizvodnje uvijek se morao odvojiti dio, koji je služio za porez (harač, globa3). Time u ovom naslovu možemo jednim dijelom otići u smjeru plačanja poreza.

Naime, katolici, nažalost, nisu uživali gotovo nikakve povlastice za razliku od islamskog življa. Na primjer, godišnji prihodi od harača u europskom dijelu Osmanskog carstva iznosili su 1.469.000 dukata. Naime, sultani su širom svoga Carstva podizali velike građevinske komplekse koji se nazivaju sultanovim zadužbinama. Tako su vrlo bogati prihodi bili zemljišta, hanovi, hamami, dućani, kuće i čaršije u okviru sultanovih zadužbina. Te komplekse su uglavnom punili stanovnici neislamskog stanovništva, u našem slučaju kršćani4. 5 U prvoj polovici 18. st. su bile najveće patnje katolika što se tiče poreza, a posebice su bili ogromni za gradnju katoličkih crkava, koju su gradili franjevci. Na primjer, samostan Sutjeska je bio dužan 5000 austrijskih dukata (jeadan konj u to vrijeme je stajao 6 do 8 dukata), a Gradovrh je 1679. god. bio dužan 15 000 dukata. Novac se prikupljao od vjernika, ali nekad se, radi siromaštva, i „prosjačilo“ diljem Europe, kada bi se nekoliko fratara zaputilo tim smjerom.

Kada govorimo o katoličkom stanovništvu prema tipu naselja, nalazimo neke podatke iz 18. st. prema popisima bosanskih apostolskih vikara. Oni su se služili sljedećim urbanističkim pojmovima: civitas (grad), oppidum (rudarski gradić), suburbium i vicus (predgrađe i gradska četvrt), pagus i villa (selo). Tako prema vizitaciji vikara Pavla Dragičevića 1744. god. po području Bosne nalazimo ove podatke:

321 selo, 24 gradske četvrti, te 45 sela i predgrađa izmiješano. Ukupan zbroj je 390.

Od ukupno 4920 katoličkih kućanstava s 39 942 osobe, 1743. je živjelo oko 547 obitelji sa svojim 3710 članova ili oko 10% predgrađa i gradskih četvrti, tj. u donekle urbanu okolju sa stanovitom orijentalnom kulturom stanovanja. Njihov se urbani karakter odražava i u nešto nižem broju članova obitelji (prosječno 6,78).6

Tu postoje i urbanistički podaci Marijana Bogdanovića, Dragičevićeva koadjutora, iz 1768. još točniji. Prema ovome njegovu izvješću, živjeli su ondašnji katolici u 407 sela, 13 gradova, 5 rudarskih gradića. Ukupan zbroj katoličkih kućanstava u ovim gradovima i rudarskim gradićima je 839, a osoba 4 604.

Što se tiče broja župa na području BiH, možemo uzeti podatke iz 17 st., jer je tek tada i moguće kvantificirano pratiti povijest bosanskohercegovačkih župa:7

Za Bosnu i zapadnu Hercegovinu

Godina    1623.  1630.  1672/75
Broj župa 641      61        59

Za istočnu Hecegovinu
Godina     1629.    1660.    1685.
Broj župa    12          5            4

2.2.c. Ostale socijalne strukture – pismenost

Pod ovim podnaslovom možemo govoriti i o pismenosti. Pismenost je usko vezana za franjevce, jer su oni jedini bili školovani. Nalazimo podatak da je 1823. god. fra Ilija Starčević osnovao prvu osnovnu školu u Bosni, a do 1855. god. osnovano trinaest s 550 učenika. 1868. god. franjevci (bosanski i hercegovački) osnivaju 54. škole ukupno i to s 2 295 katoličke djece.1

Jedini obrazovani ljudi bili su franjevci. Tek poslje, od 1823. počinje obrazovanje katoličkog puka. U 17. st. nalazimo znatno brojnije podatke o broju franjevaca na prostoru BiH:

– Tako iz 1623. godine, prema izvještajima fra Marijana Pavlovića, imamo 17 samostana te 335 franjevaca (svećenika), ali su od toga 53 bili mladi klerici, koji su se nalazili na višim naukama u Italiji ili Ugarskoj.

  • – 1639. god. broj samostana je isti, a ukupan broj franjevaca je 412.
  • – 1675. god. 19 samostana i 375 franjevaca.
  • – 1697. god. radi posljedica iseljavanja broj franjevaca je pao na 26 fratara i 3 samostana.
  • – 1708. god. broj franjevaca je porastao na 40 fratara.
  • – 1786. god. 141 franjevac.
  • – 1807. god. 79 franjevac.
  • – 1813. god. 100 franjevaca (od toga 22 su radi bolesti i starosti nesposobni za služenje.).
  • – 1836. god. 155 svećenika.
  • – 1877. god. 204 svećenika.

2.3. Migracije

Migracije ili preseljavanja predstavljaju jedan od najvažnijih vidova geografske ili prostorne pokretljivosti stanovništva. Po svojim uzrocima i posljedicama migracije su veoma složen, vremenski i prostorno diferencijalan proces populacijske dinamike od opstanka razvoja čovjeka kao društvenog bića.1

Migracijska kretanja su dolaskom turaka uvelike su intenzivirana radi nepovoljnih uvjeta katoličkog stanovništva. Prema kroničaru J. Dlugosz postoji procjena deportiranih Bosanaca (kršćana) u godini osvojenja (1463. god.) oko 100 000, ali čini se da je taj broj pretjeran. No, broj deportiranog bosanskog stanovništva za vrijeme ulaska turaka pa i nadalje morao je biti velik.2

Po različitim podatcima, dolaskom turaka odvedeno je 100 000 domaćeg katoličkog stanovništva i 30 000 mladića u janičare, a to znači u okrilje Osmanskog carstva s glavnim sjedištem u Carigradu

Drži se da su katolici, radi prisile ili boljih uvjeta, prelazili na islam. Tako, drži se da je 1524. god. došlo do najvećeg progona katolika u BiH. U tim Osmansko razdoblje ostavilo je brojne posljedice na Bosnu okolnostima 120 000 – 150 000 katolika

i Hercegovinu i njezine stanovnike.Stanovnici Mostara prešlo je na islam. 3

(period 1890.-1910.) 12-32 godine nakon odlaska Osmanlija.

Do 1696. god. u Dalmaciju je otišlo 5000 katolika, a još više u Slavoniju. Prema provincijalu fra Andriji Šišpariću otišlo ih je 100 000 duša, a sljedeće godine, zbog provale Eugena Savojskog u Bosnu, oko 40 000 duša. Za vrijeme ustanka 1875 – 1878. god. preko 150 000 domaćeg stanovništva izbjeglo je u Hrvatsku.4

Iz ovog podnaslova može se vidjeti da su katolici preseljavali uglavnom u Hrvatsku, područja Slavonije i Dalmacije, ali i u Austro – ugarsku monarhiju.

Pred dolazak Austro – ugarske vlasti nisu nađeni podatci o prekooceanskom iseljavanju, barem u tom razdoblju.

ZAKLJUČAK

Položaj BiH je bio kao jedan most između Istoka i Zapada što je dovodilo do različitih kulturnih, političkih i društvenih utjecaja različitih naroda na ovaj prostor. Različiti interesi su se sudarali upravo na ovom raskrižju kultura. Upravo zbog toga stanovništvo koje je nastanjivalo područje BiH nije se moglo oduprijeti tim utjecajima. Ovakvi utjecaji nisu ostali u svom vremenu nego su koračali kroz povijest ostavljajući tragove do dan-danas.

Moram priznati da nisam baš imao gotovo ni malo uvida u stanje i položaj katolika pod turskom upravom. U današnjem vremenu, prema izvještaju i popisu Katoličke Crkve, u BiH položaj i broj katolika je ugrožen i u velikom padu. To dokazuje da položaj katolika nije ni danas pošteđen patnji koje koračaju uz njega. Bilo je vremena kad je bilo teško i to posebno pod turskom upravom, ali i danas jedan katolik u BiH nije pošteđen nevolja i teškoća. Ne želeći odlutati u politički kontekst, mislim, ako usporedimo tursko doba i današnje, da je položaj katolika isto ugrožen kao i tih davnih godina, ali samo u drugim formama. Gledajući kroz prizmu turskog vremena, jedina razlika što se prije osvajalo područje mačem i silom, ali sada se osvaja svojom kulturom, gdje katolik – Hrvat iz Bosne i Hercegovine – iz svog mjesta bježi „glavom bez obzira“ ili se asimilira u društvo i kulturu ravnodušnosti u kojoj se ne sjeća svoje bolne povijesti i zaboravljenih vrijednosti.

BIBLIOGRAFIJA

Izvori:

  • ĐAKOVIĆ, Luka, “Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika hrvata”, Globus, Zagreb, 1985.
  • M. DŽAJA, Srećko, “Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine”, Ziral, Mostar, 1999.
  • Literatura:
  • GAVRAN, Ignacije, “Suputnici bosanske povijesti”, Blicdruk, Sarajevo-Zagreb, 2007
  • M. DŽAJA, Srećko, “Bosanska podjeljenost na konfesije”, Jukić izdanje, Sarajevo, 1986/87.
  • ĐAKOVIĆ, Luka, “Istorijski aspekt nacionalnosti u Bosni i Hercegovini”, Pregled, Sarajevo, 1967.
  • F.MARKOVIĆ, Ante, “Demografski razvitak Hercegovine”, Ikro, Ljubljana 1983.
  • LASTIĆ, Filip, “Pregled starina bosanske provincije”, Sarajevo, 1977.
  • http://hr.wikipedia.org/
  • http://bs.wikipedia.org/
  • http://www.bosnasrebrena.ba
    izvor: Maxcro

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. listopada 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

17. listopada 1990. – Prva postrojba hrvatskog ratnog zrakoplovstva

Objavljeno

na

Objavio

Iako je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo službeno osnovano u prosincu 1991., manje je poznato da je više od godinu dana prije, 17. listopada 1990. osnovana njegova prva postrojba.

Ona je nastala prema dogovoru tadašnjeg Općinskog sekretarijata za narodnu obranu u Zračnoj luci Sinj i članova Aerokluba Sinj i Splita a vodio ju je pilot Matko Raos.

Postrojba je u travnju 1991. ustrojena kao Samostalni zrakoplovni vod sastavljen od dva odjeljenja: zrakoplovnog i padobranskog.

Vod je od početka rata pa sve do veljače 1992. djelovao pri 4. gardijskoj brigadi kada je prvo odjeljenje ustrojbeno potpalo pod Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, a drugo je ostalo s gardistima. Prva borbena akcija izvedena je u lipnju 1991. na neprijateljski kamp kod Crvene zemlje.

Borbena djelovanja izvođena su ultralakim zrakoplovima s bombama domaće izrade, s malih visina u sumrak ili noću. Nešto veći zrakoplovi Utve-75 naoružane su s četiri ručna raketna lansera Osa i raznim bombama.

Jedno od najznačajnijih borbenih djelovanja Utvom bio je napad na RTV odašiljač Ćelavac koji je privremeno onesposobljen.

Vrhunac improvizacije bile su kasetne bombe napunjene bombicama zaostalima nakon napada neprijateljevih Orkana, ozloglašenim zvončićima.

U kolovozu 1992. dobavljen je zrakoplov Antonov An-2 koji ubrzo u zadaćama prijevoza ranjenika leti i do tri puta dnevno na relaciji Dubrovnik-Split-Zagreb. Potkraj 1993. Samostalni zrakoplovni vod Split pripojen je Zrakoplovnoj bazi Divulje.

15. listopada 1992. – Zračni most iz Pleternice (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati