DEMOGRAFSKA SLIKA KATOLIKA POD TURSKOM UPRAVOM NA PODRUČJU BIH

1

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET U ĐAKOVU SVEUČILIŠTE J. J. STROSSMAYERA U OSIJEKU POSLIJEDIPLOMSKI SPECIJALISTIČKI STUDIJ PASTORAL OBITELJI

UVOD

turciRazmišljajući koju temu uzeti iz ovog kolegija prije nekoliko tjedana, imao sam priliku upravo tada pročitati jedan novinski članak o demografskoj slici katolika u Vrhbosankoj nadbiskupiji u BiH, kao i jedan kratki povijesno-demografski presjek. Naime, u tom sadržaju se moglo pronaći da je Katolička crkva provela popis u kojem se navodi da je od 2009. godine 12 000 katolika manje. Između ostalog, navodi se, u oskudnim crtama, da je posebno teška situacija bila za vrijeme vladavine Osmanskog carstva. U tom razdoblju broj katolika je kontinuirano padao. Imajući u vidu da je to ipak medijska slika , a ne realna, potaknulo me da istražim kakva je zapravo demografska slika katolika bila na prostoru BiH kroz njenu povijest, jer ne poznajem povijesnu demografsku sliku katolika u BiH. Naravno, služit ću se valjanom literaturom koja raspolaže točnijim podatcima. Tako ću uzeti jedno povijesno razdoblje gdje je katolički narod najviše propatio.

Vođen ovakvim razmišljanjima pokušat ću prikazati demografsku sliku katolika na području BiH i to od srednjovjekovne Bosne do turskog vremena kao glavne teme ovoga rada. Obuhvatiti ovakvu temu podrazumijeva velik demografski sadržaj, što je jako teško obuhvatiti u jednom seminarskom radu. No, ja ću pokušati izdvojiti samo važne crte s naglaskom na broj katolika kroz povijest. Također ću u ovom radu pokušat obuhvatiti neke teme koje su neizostavne u demografiji (struktura i razmještaj stanovništva).

Kada sam bio u potrazi za literaturom uvidio sam da neće baš biti lako pronaći bogate podatke o turskom vremenu, a pogotovo iz srednjovjekovnog vremena, jer mi je rečeno u samostanima da su podatci i knjige iz srednjovjekovnog vremena uništeni ili zaplijenjeni od turaka (npr. knjige i spisi iz Bobovca – Kraljeva Sutjeska), odvedeni u Carigrad te do dan-danas tajno čuvani, ne dajući nikome uvida što se to uistinu desilo u BiH iz tog vremena. No, usprkos tome može se pronaći nekoliko podataka iz tog vremena i to posebice u franjevačkim samostanima u BiH.

Da bi ovaj rad bio pregledan potrebno je odmah na početku razlikovati razdoblja u povijesti BiH tako da se ne izgubimo u vremenu. Tu imamo više razdoblja, a to su:

  1. srednjovjekovna Bosna (od 7 st. do 1463. god. )
  2. vrijeme pod turskom upravom (1463 – 1878 god.)
  3. austro – ugarska okupacija i kraljevina Jugoslavija (1878 – 1941.)
  4. socijalistička Jugoslavija (prema popisima 1953 – 1991.)
  5. Ratno vrijeme (1992 – 1995.)
  6. Vrijeme poslije rata i danas

1. Srednjovjekovna Bosna

Od seobe naroda u 7. st. pa do polovice 12. st, povijest Bosne je prekrivena gustom tamom. Ono što se zna sigurno jest da je u 11. st. prvi put spomenuta bosanska biskupija.

O stanovništvu srednjovjekovne Bosne može se samo govoriti o oskudnim crtama i to samo u procjenama. Ovdje treba imati u vidu da je veliki dio područja BiH politički pripadao uglavnom hrvatskoj državi. Prema procjenama na području srednjovjekovne Bosne i to malo prije turskih osvajanja, živjelo je 850 ooo – 900 ooo stanovnika, a katolika je oko 750 000. U postotku taj bi broj bio oko 85,22% katolika od ukupnog broja stanovništva. Teško je govoriti o strukturi i razmještaju stanovništva i to u brojkama i postotku. No, možemo spomenuti religijske strukture srednjovjekovne Bosne. Pored katolika smatra se da je živjelo oko 80 000 ili 9,09% krstjana, te oko 50 000 ili 5,68% pravoslavaca. 1

U ovom razdoblju neizostavno je spomenuti ulogu franjevaca, koji su došli 1291. god. na prostore BiH. Posebice je važna i godina 1375. kada je osnovana bosanska vikarija u kojoj su franjevci imali ingerenciju. Sam dolazak franjevaca doprinio je povečanju broja katoličkog stanovništva. Prema podatku iz 1402. franjevci su obratili 500 000 bosanskih krstjana, a za vrijeme kralja Stjepana Tomaša pokršteno je 2000 ljudi.2 Upravo zbog ovakvih podataka o pokrštavanju nekatoličkog življa očituje se dominantni broj katolika pred dolazak Osmanskog carstva.

2. Vrijeme pod turskom upravom

2.1. Broj stanovništva

Postoje teškoće ukoliko govorimo o točnim brojkama iz ovog vremena. Naime, turske vlasti nisu provodile popise stanovništva u Bosni i Hercegovini sve do 1851/52. god. (osim što su vođene porezne knjige – tefteri), ali taj je popis bio nedostatan i nepouzdan1. Tako 1851/52. godine bilo je 79 203 katolika, a od toga 20 844 kuća. Od ovoga broja, najviše katolika je bilo u hercegovačkom sandžaku (22 440 stanovnika), a najmanje u bihaćkom sandžaku (2 239 stanovnika). No, ovo je samo procjena. 2

Podatke o broju stanovništova donijeli su putopisci i francuska vlast (konzul i ministarstvo vanjskih poslova) u prvom desetljeću 19. st. Tako se smatra da je u BiH bilo od 120 000 – 150 000 katolika. Također austrijski konzul dr. Svetozar Todorović 1875. god. navodi izvještaj (tu ne navodi odkud je podatke uzeo) o broju stanovništva, koji je opet podudaran s popisom iz 1879. (prvi službeni austrougarski popis). On navodi da je katolika bilo 215 540 tj. 15,9% od ukupnog broja stanovništva.3

Popisu katolika zaslužni su franjevci. Oni su uvijek doprinosli brojčanom oporavku katolika. Zahvaljujući njihovim matičnim knjigama i vizitatorskim izvještajima, koji su se sačuvali, imamo uglavnom pouzdane podatke. Ovdje treba znati da se inače popis obavljao krajem svake stare ili početkom nove godine prigodom blagoslova kuća. Prema franjevcu Ivanu Jukiću 1840. godine u BiH je bilo 200 000 katolika (ovaj podatak Jukić nije potkrijepio izvorima). No, kada gledamo vizitacije ovako stoji slika: 40-te godine 18. st. živjelo je 40 000 katolika (vizitacija izvršena u zapadnoj Hercegovini i zapadnoj Bosni); sljedećih 60 godina narastao je broj na 100 000 (povećanje za 60 000 ili 150%). Između 1780. i 1786. epidemija je usmrtila oko 20 000 katolika. 4

Kada govorimo o padu, treba reći da je broj katolika opao na početku turske vladavine. Prema nekim podatcima, kada je osvojena Bosna (1643.), oko 100 000 katolika je odvedeno u zarobljeništvo, 30 000 mladića u janjičare. 1524. godina je obilježena progonom katolika (srušeni franjevački samostani). Smatra se da je tada 120 000 – 150 000 katolika prešlo na islam. 1528/29 god. u današnjoj BiH je bilo oko 360 000 katolika (57%). 1624. god. 100 000 katolika (22%). Prema franjevcu Andriji Šiprašiću, 100 000 katolika je napustilo svoja ognjišta u habsburško – turskom ratu (1683 – 1699). 1697. god. s princom Eugenom Savojskim Bosnu je napustilo 40 000 katolika.5

Da zakuljučimo. S početka turske vladavine bilo je oko 750 000 katolika. Iz već navedenog gore taj broj je drastično padao da bi do kraja turske vladavine broj bio 120 000 – 150 000 katolika. Jedina mala iznimka jeste u godinama od 1743 – 1806 kada se broj katolika kontinuirano povećavao (broj se povećao na 100 000 katolika6). No, to nisu velike brojke ako uzmemo u obzir da je s početka osmanske vlasti pa do 40-ih godina 18. st. broj drastično i kontinuirano padao.

2.2. Struktura

U prošlom podnaslovu (2.1.) nešto smo i spomenuli strukture, govoreći o postotcima katolika. Ovdje ćemo pokušati biti detaljniji. Ovaj podnaslov podijelit ćemo na tri dijela:

2.2.a. Demografska (biološka) struktura

Govoriti o ovom podnaslovu može se jedino u oskudnim crtama, barem što se tiče ovog razdoblja. Pored mnogih podataka koji obiluju iz ovog vremena, teško je pronaći sadržaj koji dotiče spolni i dobni sastav stanovništva, a posebice katolika. Govoreći o demografiji ovoga vremena, naglasak je bio stavljen na broj stanovništva te njegov brojčani odnos i kontinuirani pad broja, u našem slučaju, katolika.

No, postoji jedan podatak prema rezultatima popisa 1852/52. u bosanskom vilajetu, odnosno u travničkom i mostarskom vezirluku, kako je to u njemu iskazano, stanje stanovništva bijaše ovako: u cijeloj bosni s novopazarskim sandžakom bilo je, 139 600 kuća i 444 478 muških stanovnika. Ako bismo usvojili načelo 1 : 1, tj. da je bilo isto toliko i ženskih osoba, onda je u BiH, zajedno s novopazarskim sandžakom bilo 888 956 stanovnika.1 U gore navedenom, znamo da je te godine bilo 79 203 katolika tj. 14,4% od ukupnog broja. Kada taj broj, prema logičnom slijedu, podijelimo s brojem dva, tada dobivamo broj muških osoba, ali i ženskih. Taj iznos je 39 601 i muških i ženskih. Naravno, treba uzeti u obzir da su ovo relativni brojevi i izračunavanja.

2.2.b. Ekonomsko – socijalna struktura

Ekonomska i socijalna struktura stanovništva su integralni dio procesa privrednog razvitka te dolaze do izražaja u proizvodnoj strukturi, u podjeli rada, u proizvodnosti i tehnničkom napretku, u razvitku društveni službi. Stoga se ovakva struktura često uzima i kao pokazatelj ukupnog ekonomskog i društvenog razvitka zemlje ili područja.2 Tako je teško govoriti i o ovom podnaslovu, jer se gotovo i ne može govoriti o bilo kakvom razvitku u bilo kojem smislu, Poljoprivreda je bila uglavnom za vlastite potrebe i jedini načina da se u ovo teško vrijeme egzistencijalno preživljava. Od vlastite proizvodnje uvijek se morao odvojiti dio, koji je služio za porez (harač, globa3). Time u ovom naslovu možemo jednim dijelom otići u smjeru plačanja poreza.

Naime, katolici, nažalost, nisu uživali gotovo nikakve povlastice za razliku od islamskog življa. Na primjer, godišnji prihodi od harača u europskom dijelu Osmanskog carstva iznosili su 1.469.000 dukata. Naime, sultani su širom svoga Carstva podizali velike građevinske komplekse koji se nazivaju sultanovim zadužbinama. Tako su vrlo bogati prihodi bili zemljišta, hanovi, hamami, dućani, kuće i čaršije u okviru sultanovih zadužbina. Te komplekse su uglavnom punili stanovnici neislamskog stanovništva, u našem slučaju kršćani4. 5 U prvoj polovici 18. st. su bile najveće patnje katolika što se tiče poreza, a posebice su bili ogromni za gradnju katoličkih crkava, koju su gradili franjevci. Na primjer, samostan Sutjeska je bio dužan 5000 austrijskih dukata (jeadan konj u to vrijeme je stajao 6 do 8 dukata), a Gradovrh je 1679. god. bio dužan 15 000 dukata. Novac se prikupljao od vjernika, ali nekad se, radi siromaštva, i „prosjačilo“ diljem Europe, kada bi se nekoliko fratara zaputilo tim smjerom.

Kada govorimo o katoličkom stanovništvu prema tipu naselja, nalazimo neke podatke iz 18. st. prema popisima bosanskih apostolskih vikara. Oni su se služili sljedećim urbanističkim pojmovima: civitas (grad), oppidum (rudarski gradić), suburbium i vicus (predgrađe i gradska četvrt), pagus i villa (selo). Tako prema vizitaciji vikara Pavla Dragičevića 1744. god. po području Bosne nalazimo ove podatke:

321 selo, 24 gradske četvrti, te 45 sela i predgrađa izmiješano. Ukupan zbroj je 390.

Od ukupno 4920 katoličkih kućanstava s 39 942 osobe, 1743. je živjelo oko 547 obitelji sa svojim 3710 članova ili oko 10% predgrađa i gradskih četvrti, tj. u donekle urbanu okolju sa stanovitom orijentalnom kulturom stanovanja. Njihov se urbani karakter odražava i u nešto nižem broju članova obitelji (prosječno 6,78).6

Tu postoje i urbanistički podaci Marijana Bogdanovića, Dragičevićeva koadjutora, iz 1768. još točniji. Prema ovome njegovu izvješću, živjeli su ondašnji katolici u 407 sela, 13 gradova, 5 rudarskih gradića. Ukupan zbroj katoličkih kućanstava u ovim gradovima i rudarskim gradićima je 839, a osoba 4 604.

Što se tiče broja župa na području BiH, možemo uzeti podatke iz 17 st., jer je tek tada i moguće kvantificirano pratiti povijest bosanskohercegovačkih župa:7

Za Bosnu i zapadnu Hercegovinu

Godina    1623.  1630.  1672/75
Broj župa 641      61        59

Za istočnu Hecegovinu
Godina     1629.    1660.    1685.
Broj župa    12          5            4

2.2.c. Ostale socijalne strukture – pismenost

Pod ovim podnaslovom možemo govoriti i o pismenosti. Pismenost je usko vezana za franjevce, jer su oni jedini bili školovani. Nalazimo podatak da je 1823. god. fra Ilija Starčević osnovao prvu osnovnu školu u Bosni, a do 1855. god. osnovano trinaest s 550 učenika. 1868. god. franjevci (bosanski i hercegovački) osnivaju 54. škole ukupno i to s 2 295 katoličke djece.1

Jedini obrazovani ljudi bili su franjevci. Tek poslje, od 1823. počinje obrazovanje katoličkog puka. U 17. st. nalazimo znatno brojnije podatke o broju franjevaca na prostoru BiH:

– Tako iz 1623. godine, prema izvještajima fra Marijana Pavlovića, imamo 17 samostana te 335 franjevaca (svećenika), ali su od toga 53 bili mladi klerici, koji su se nalazili na višim naukama u Italiji ili Ugarskoj.

  • – 1639. god. broj samostana je isti, a ukupan broj franjevaca je 412.
  • – 1675. god. 19 samostana i 375 franjevaca.
  • – 1697. god. radi posljedica iseljavanja broj franjevaca je pao na 26 fratara i 3 samostana.
  • – 1708. god. broj franjevaca je porastao na 40 fratara.
  • – 1786. god. 141 franjevac.
  • – 1807. god. 79 franjevac.
  • – 1813. god. 100 franjevaca (od toga 22 su radi bolesti i starosti nesposobni za služenje.).
  • – 1836. god. 155 svećenika.
  • – 1877. god. 204 svećenika.

2.3. Migracije

Migracije ili preseljavanja predstavljaju jedan od najvažnijih vidova geografske ili prostorne pokretljivosti stanovništva. Po svojim uzrocima i posljedicama migracije su veoma složen, vremenski i prostorno diferencijalan proces populacijske dinamike od opstanka razvoja čovjeka kao društvenog bića.1

Migracijska kretanja su dolaskom turaka uvelike su intenzivirana radi nepovoljnih uvjeta katoličkog stanovništva. Prema kroničaru J. Dlugosz postoji procjena deportiranih Bosanaca (kršćana) u godini osvojenja (1463. god.) oko 100 000, ali čini se da je taj broj pretjeran. No, broj deportiranog bosanskog stanovništva za vrijeme ulaska turaka pa i nadalje morao je biti velik.2

Po različitim podatcima, dolaskom turaka odvedeno je 100 000 domaćeg katoličkog stanovništva i 30 000 mladića u janičare, a to znači u okrilje Osmanskog carstva s glavnim sjedištem u Carigradu

Drži se da su katolici, radi prisile ili boljih uvjeta, prelazili na islam. Tako, drži se da je 1524. god. došlo do najvećeg progona katolika u BiH. U tim Osmansko razdoblje ostavilo je brojne posljedice na Bosnu okolnostima 120 000 – 150 000 katolika

i Hercegovinu i njezine stanovnike.Stanovnici Mostara prešlo je na islam. 3

(period 1890.-1910.) 12-32 godine nakon odlaska Osmanlija.

Do 1696. god. u Dalmaciju je otišlo 5000 katolika, a još više u Slavoniju. Prema provincijalu fra Andriji Šišpariću otišlo ih je 100 000 duša, a sljedeće godine, zbog provale Eugena Savojskog u Bosnu, oko 40 000 duša. Za vrijeme ustanka 1875 – 1878. god. preko 150 000 domaćeg stanovništva izbjeglo je u Hrvatsku.4

Iz ovog podnaslova može se vidjeti da su katolici preseljavali uglavnom u Hrvatsku, područja Slavonije i Dalmacije, ali i u Austro – ugarsku monarhiju.

Pred dolazak Austro – ugarske vlasti nisu nađeni podatci o prekooceanskom iseljavanju, barem u tom razdoblju.

ZAKLJUČAK

Položaj BiH je bio kao jedan most između Istoka i Zapada što je dovodilo do različitih kulturnih, političkih i društvenih utjecaja različitih naroda na ovaj prostor. Različiti interesi su se sudarali upravo na ovom raskrižju kultura. Upravo zbog toga stanovništvo koje je nastanjivalo područje BiH nije se moglo oduprijeti tim utjecajima. Ovakvi utjecaji nisu ostali u svom vremenu nego su koračali kroz povijest ostavljajući tragove do dan-danas.

Moram priznati da nisam baš imao gotovo ni malo uvida u stanje i položaj katolika pod turskom upravom. U današnjem vremenu, prema izvještaju i popisu Katoličke Crkve, u BiH položaj i broj katolika je ugrožen i u velikom padu. To dokazuje da položaj katolika nije ni danas pošteđen patnji koje koračaju uz njega. Bilo je vremena kad je bilo teško i to posebno pod turskom upravom, ali i danas jedan katolik u BiH nije pošteđen nevolja i teškoća. Ne želeći odlutati u politički kontekst, mislim, ako usporedimo tursko doba i današnje, da je položaj katolika isto ugrožen kao i tih davnih godina, ali samo u drugim formama. Gledajući kroz prizmu turskog vremena, jedina razlika što se prije osvajalo područje mačem i silom, ali sada se osvaja svojom kulturom, gdje katolik – Hrvat iz Bosne i Hercegovine – iz svog mjesta bježi „glavom bez obzira“ ili se asimilira u društvo i kulturu ravnodušnosti u kojoj se ne sjeća svoje bolne povijesti i zaboravljenih vrijednosti.

BIBLIOGRAFIJA

Izvori:

  • ĐAKOVIĆ, Luka, “Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika hrvata”, Globus, Zagreb, 1985.
  • M. DŽAJA, Srećko, “Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine”, Ziral, Mostar, 1999.
  • Literatura:
  • GAVRAN, Ignacije, “Suputnici bosanske povijesti”, Blicdruk, Sarajevo-Zagreb, 2007
  • M. DŽAJA, Srećko, “Bosanska podjeljenost na konfesije”, Jukić izdanje, Sarajevo, 1986/87.
  • ĐAKOVIĆ, Luka, “Istorijski aspekt nacionalnosti u Bosni i Hercegovini”, Pregled, Sarajevo, 1967.
  • F.MARKOVIĆ, Ante, “Demografski razvitak Hercegovine”, Ikro, Ljubljana 1983.
  • LASTIĆ, Filip, “Pregled starina bosanske provincije”, Sarajevo, 1977.
  • http://hr.wikipedia.org/
  • http://bs.wikipedia.org/
  • http://www.bosnasrebrena.ba
    izvor: Maxcro

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    Ima jedna stvar koju se nikada – ni u strahu ni bez straha – ne treba zaboraviti a ta je da je naša draga Bosna i Hercegovina u svojoj povijesti više bila u sastavu Hrvatske Države nego bez Hrvatske Države. To nam svjedoči i najnovija naša hrvatska povijest NIKAD ZABORABLJENA “NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA”