‘Derneci’ – nekadašnji centri druženja i trgovine

0

‘Derneci’ su nastali iza prvoga rata i igrali su značajnu ulogu u životu naše seljačke mladeži. Oni su se razvili najviše pod utjecajem vjerskih svetaca. Poznato je da svaka župa ima svoga sveca kao zaštitnika te je na proslavu njegova dana obično bio i dernek na koji bi došao svijet iz okolnih sela, ali najviše momci i djevojke koji su vjerovali da je svaki dernek odlučan i važan za njihov mladenački život i budućnost. To je bila njihova prilika da se međusobno bolje upoznaju, zbliže i ugodno zabave, pa su svaki dernek očekivali kao najveći događaj u životu.

Mlađarija je nastojala da se za derneke što bolje spremi i obuče. U tome su prednjačile svakako djevojke. Njihova najveća želja sastojala se u tome da im roditelji nešto kupe od odijela po najnovijoj modi, kako bi što bolje mogle istaknuti i privući pažnju na derneku. To je bilo najčešće nemoguće za roditelje
između dva rata, u vrijeme velike ekonomske krize, kada se nije moglo dovoljno nabaviti ni ‘kukuruza za prehranu čeljadi, tako da se u ovim krajevima u to vrijeme dosta i gladovalo.

Putovanje na udaljene derneke

Na udaljenije derneke išlo se pješice zajednički i nosile su se užine. Moralo se poći prije zore, a mnoge
su djevojke i žene išle na zavjet bose i preko dvadesetak kilometara. Tako su cure pjevale:

»Zavitna sam u Goricu bosa
Da moj dragi rusake ne nosa.«

U rano jutro mnogo svijeta sa svih. strana dođe u mjesto u kojemu se održava dernek. Najprije se išlo u
crkvu i obavljao zavjet, a većina ih se ispovijedalo i pričešćivalo. Kad se obave vjerske dužnosti, onda
se zajednički doručkuje što se ponijelo od kuće. Zatim se razgledali dućani i roba na prodaju te se čekala
pučka misa. Dok zazvone treći put crkvena zvona, počinje pučka misa, obično na otvorenom prostoru
pred samom crkvom. Zgrne se mnoštvo svijeta tako da svatko mora ostati gdje se zatekao. U svečanoj
misi sudjeluje više svećenika. Posebno zanimanje vlada za propovijed za koju se odabere najbolji
svećenik – govornik. Mora se nešto i zapamtiti. Poslije mise svijet se raziđe po cijeloj okolini, a zatim
posjeda na ledinu u hladovinu da zajednički užina. Okupi se obično rodbina, komšije i prijatelji. Žene vade iz torbe pečene ili varene kokoši, sirce i uštipke i tako sve zajednički užinaju. Mlađarija jedva čeka da iziđe na cestu u šetnju. Tako stariji i dalje ostanu u prijateljskom razgovoru, mlađarija se povlači u šumu da se očešlja, ogleda i dotjera za šetnju. Svaki momak i djevojka nastoje privući što veću pažnju na sebe u derneku.

Zovnice za djevojke

Šetnja traje sve do u noć. Svaki momak koji ima djevojku mora se s njom sastati i šetati da ihi vidi zajedno cijeli puk. Onaj momak koji ide curi na sijelo, pa neće ili se stidi sastati s njom i prošetati, nanosi djevojci najveću bol i ona gubi povjerenje u njega. Običaj je da cure donesu veliku grane mesliđana u rupicama na dernek i da ga poklanjaju momcima za kićenje. Zato su momci obvezni da nešto kupe djevojkama na derneku. Najčešće su kupovali razno voće i to jabuke koje su djevojke stavljale u šarene rupce i zovnice. U putu i kod kuće djevojke su darivale djecu jabukama što je za njih bila najveća radost.
Postoji porugljiva momačka pjesma koja glasi:

»Curina me zagrlila ruka
Usri’ puka za kilo jabuka.«

Tuče, igre i junaštvo momaka na dernecima

Na dernecima su momci pokazivali svoju snagu i junaštvo. Običaj je bio da prekinu šetnju i da se umeću kamena s ramena na sredini ceste. Svijet bi zastao i ne bi se mogao šetati. Onaj momak koji bi bio šampion u bacanju kamena s ramena uživao je veliki ugled i o njemu se nadaleko pričalo. Isto tako i onaj momak koji je znao u derneku najbolje zapjevati, zapdipliti, zasvirati ili zaigrati kolo bio bi vrlo popularan i cijenjen te bi se o njemu pjevalo, kao na primjer:

»Nema gange bez Bekijke mlade
Ni pivanja Ilije šušnjara«

Na dernek su momci dolazili naoružani noževima, pištoljima i prepilanim karabinama. Kad bi momci iz jednog sela došli na dernek u tuđe selo, oni bi obično na sred ceste zaigrali kolo i stali vriskati. To bi domaći momci shvatili kao izazov pa bi im prekinuli igranje kola, tako u derneku dođe do gužve i bitke. Narod se razbježi na sve strane samo ostanu momci koji su se sukobili. To je bilo u modi naročito u vrijeme “kraljevske Jugoslavije kada su se između pojedinih hercegovačkih sela vodili pravi ratovi. Često je bilo razbijenih pa i mrtvih glava. Žandari su bili nemoćni spriječiti bitku, jer su i oni znali ponekad bježati pred momcima. Ta bitka između momaka iz pojedinih sela bila je prava narodna sramota. Isto tako nije bio ni rijedak slučaj da se momci potuku i zbog djevojaka.

Druženje momaka i djevojaka

Uvečer su momci išli zajedno s djevojkama kući s derneka. Poneka bi se toliko zanijela da bi dugo ostala s momkom pa je nastala pjesma:

»Bećairušo, jel’ te majka tukla
Kad si joj se u zoru dovukla.«

Eto tako se vodila ljubav između momaka i djevojaka na sijelima i dernecima. Ali dugo sijelo i ćosanje bilo je za svaku seljačku djevojku opasno i neizvjesno. Zaljubljena djevojka to dobro osjeća kad kaže:

»’Ko je ljubav vodi ja ikada
Mene mora razumiti sada.«

Djevojka priznaje da je zaljubljena i da joj nije lako. Tako nehotice otkriva vezu između ljubavi i boli, što je sasvim istinito, jer njezinu sreću u ljubavi muti stalna pomisao na konačni svršetak, koji je bez sumnje u svakoj ljubavi najvažniji, a seljačka djevojka vidi ga isključivo u udaji, što je za nju vrhunac svake
ljubavi. Pa kad ozbiljno posumnja u to, osjeća da je ni u kući ni u selu ne može više nitko razumjeti ni shvatiti, samo onaj tko je bio u istoj situaciji kao ona.

[ad id=”40551″]

facebook komentari