Pratite nas

Kolumne

Deset godina silovanja Tanje Belobrajdić, autorice nagrađenog vukovarskog romana “Crni kaput”

Objavljeno

na

KRATKI TEKST O JEDNOJ ZLOČINAČKOJ KAMPANJI INŽENJERA HRVATSKIH DUŠA

 [ad id=”93788″]

DESET GODINA SILOVANJA TANJE BELOBRAJDIĆ, AUTORICE NAGRAĐENOG VUKOVARSKOG ROMANA “CRNI KAPUT”

PIŠE: MATE BAŠIĆ

U travnju 2015. Gradska knjižnica Vukovar objavila je prvi roman Tanje Belobrajdić “Crni kaput”. Sjajno štivo nastajalo je dugo, minuciozno detaljizirajući sličicu po sličicu fikcijske surove stvarnosti, a ja sam napisao pogovor. Namjerno sam ga označio novoskovanom terminološkom odrednicom “vukovarski roman” (doduše, s primišlju na odrednicu “manjinski roman” koju je svojemu “Konstantinu bogobjaznom” svojedobno pridodao pokojni Simo Mraović). “Vukovarski roman” – upravo zbog konteksta u kojemu se pojavljuje, na način na koji je odrednica “Vukovar” u osvit 21. stoljeća – čak i na planetarnoj razini – zadobila slične konotacije kakve se podrazumijevaju na spomen pojmova kakvi su Staljingrad, Varšavski geto, Katynska šuma: kao mjesto bezumnoga, uz to neshvatljiva rušilačkoga i smrtonosnog pohoda loše civiliziranih, ali tehnički moderniziranih barbara, Termopile našega doba, ili još bolje rečeno, Zrinj, ili još jasnije, i još huđe i još luđe, Siget kao sudbina, novovjeko “europsko čudo”, “rematerijalizacija posljednjih vitezova Europe”, kako bi se danas mogao izraziti onodobni francuski kardinal Armand Jean du Plessis de Richelieu et de Fronsac, govoreći o simbolički frapantno sličnom, a povijesno, zapravo nedalekom kontekstu. A posebice stoga što je romana, ergo, fikcijske proze na temu Vukovara u Domovinskom ratu –  a što vrijedi i za filmsku industriju – doista malen broj.

t1Ništa pretenciozno, dakle, ali sretnijom je odrednicom “Crni kaput” označila urednica knjige Ljiljana Radobuljac – antiratni roman. Doista, roman Tanje Belobrajdić itekako je utemeljen na dokumentaristici, roman je to koji bi se u svojedobnoj terminologiji najvjerojatnije svrstao u okvire tzv. iskustvene proze: od same uvodne posvete, pa do kraja, teško se oteti dojmu da nije riječ o memoarsko-dnevničkim zapisima – način na koji su dragovoljci dolazili u Vukovar, osobe s kojima su se susretali, događaji i okolnosti čijim su akterima bili i kojima su bili izloženi, toliko je plastično prikazano da je čitatelju, pogotovo onodobnom “individualno zainteresiranom subjektu”, teško pronaći makar neki od likova, makar neki od događaja, makar nešto u čemu se nije i sam prepoznao. A samoidentifikacija, poistovjećivanje, ionako je jedan od krajnjih efektnih ciljeva umjetnosti, nije li: stvarnost koja se pretvara u fikciju, ne bi li stvorila novu, makar fikcijsku – stvarnost. Jer – ne samo da je autorica osobno bila u redovima branitelja Vukovara, da je cijeli njezin život vezan uz taj podunavski, barokni, dugovječni i starovjekovni grad, makar ona sama bila južnjačkoga, dalmatinskoga podrijetla, relativno daleko od Balkana, kao što je Panonska nizija sama, da čak pritom ima i sasvim specifičan ratni teret koji nosi na leđima (što je ipak neka sasvim druga, uglavnom politikantsko-politička priča – čovjek koji je iskočio iz zarobljeničkoga vozila koje je soptalo kroz panonsko blato prema stratištu, doista je postojao, malobrojni HOS-ovci doista su bili među najhrabrijim braniteljima Vukovara, “prethistorija” gotovo golobradih dragovoljaca u Vukovar navlas slična stvarnosnoj, čak je i famozni “osjećaj” koji izvire između redaka “Crnoga kaputa” – opipljiv, dodirljiv, razumljiv. A baš utoliko ukoliko tome tako jest, roman je i više od sebe sama: on je, zapravo, već skoro gotov filmski (čak i kazališni) scenarij: autorica je cijelu, zapravo jednostavnu priču iza koje ostaju tek šutnja i uskovitlani osjećaji, pretvorila u scenske prizore, u filmske kadrove, u detaljizirani Augustinčićev reljef Matije Gupca, iz čega autoidentifakcijski poriv (pa čak i filozofska racionalizacija) – redukcijsko-dedukcijski, sintetičko-analitički – izvire jednako iz općega prema pojedinačnomu, kako i iz pojedinačnoga prema općemu. Začarani krug je to, naoko – zapisao sam tada, izbjegavajući plošno prepričavanje uvoda, zapleta, vrhunca i raspleta.

            Rukopis “Crnog kaputa” na VBZ-ovu natječaju za najbolji neobjavljeni roman 2014., izabran je među prvih šest u konkurenciji od 137 pristiglih (tko kaže da u Hrvatskoj nema književne produkcije?!), uslijedile su prve promocije i recenzije (moram ovdje naglasiti pohvalan prikaz Tomislava Čadeža u “Jutarnjem listu”, vidjet ćemo u nastavku teksta zašto, ali i predstavljački proslov dr. Gorana Rema u Osijeku), a početkom jeseni, “Crni kaput” osvojio je u Vinkovcima nagradu “Josip i Ivan Kozarac” u kategoriji roman prvijenac, te se autorica Tanja Belobrajdić našla u društvu s drugim ovogodišnjim laureatima Krešimirom Nemecom, Pavlom Pavličićem i Sanjom Jukić. Predstavljanje romana od Vukovara Osijeka, Županje, Vinkovaca, do Rijeke i Varaždina postala je iznenađujuća medijska senzacija, društvene mreže, web-portali i stranice novinskog mainstreama gotovo su se počeli utrkivati tko će koju promociju slikovitije popratiti.

t3

            No, neobičan je osjećaj svrabeži cijelo vrijeme visio u eteru: nešto je tu nedostajalo! Ali što?, pitao se vrli pitac neki.

Konačno, missing link otkriven je bombastično na portalu kloniranoga, fejsliftiranoga, reanimiranoga Yutela, Televizije N1 (“prve regionalne i lokalne 24-satne platforme – TV, web, mobilna – za emitiranje vijesti i aktualnosti za više od 20 milijuna ljudi na Balkanu, s produkcijskim centrima u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, eksluzivnim informativnim partnerom CNN-a”). Profesionalni kolumnist, feralovac, pjesnik i prozaik, jedan od najčitanijih opinion makera od Đerdapske klisurine pa sve do linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, Boris Dežulović – koji je ovoga proljeća, u doba kad se roman pojavio, bio prezauzet skandaloznim otkazom kojega je bezuvjetno uputio novim vlasnicima EPH-a, uskraćujući im zauvijek pravo na daljnje objavljivanje njegovih dramatiziranih kontemplacija na stranicama bilo koje tiskovine u ovom polumonopolističkom novinskom koncernu, navlastito u Globusu i Jutarnjemu (vidite, eto konekcije prema Čadežovoj recenziji “Crnoga kaputa”), jer je prethodno njemu u južnoj poluosovini EPH, u Slobodnoj Dalmaciji, otkazana suradnja pošto je redakciji uvredom, objedom i klevetom skupine od desetero ljudi nazvanih “gnjidama” priuštio golem, a nepotreban trošak, što je začarani krug, naoko – pod naslovom, uobičajeno ingenioznim, “Japanci u Lori ili funkcija šupka“, 24. je studenoga mjeseca 2015. objavio:

“Perspektiva nametanja ravnoteže zločina uklapa se u antihrvatski falsifikatorski obrazac: autentičnom svjedočenju Srbina zatočenog i maltretiranog u Lori suprotstavlja se svjedočenje fikcijskog junaka, lišenog čak i domoljubne obaveze romansiranja herojske istine. Sve nesporazume u tom smislu na vrijeme je otklonila sama autorica: Sve je fikcija, nema stvarnih likova’, istaknula je prije nekoliko dana, predstavljajući svoj roman u rodnom Vukovaru. Izjednačavanje krvnika i žrtve ne ispostavlja se tako kao sugerirano tumačenje – što bi bio slučaj da je izjavi svjedoka 259/94-6 suprotstavljeno, recimo, neko od brojnih autentičnih i mučnih svjedočanstava Hrvata zatečenih u srpskim logorima – već kao hladnokrvni predumišljaj: potresno i mučno Antino svjedočanstvu za ovu je priču važno upravo zato što je fikcija. Njihova je međusobna relacija mnogo čvršća od nategnute i labave relativizacijske konstrukcije. U šokantnom obratu, nezabilježenom u suvremenoj hrvatskoj antiratnoj književnosti, vukovarska spisateljica Tanja Belobrajdić, autorica nagrađenog romana o stradanjima Vukovaraca u Domovinskom ratu, i gospođa Duić, pripadnica 72. bojne Vojne policije koja je mučila zatvorenike u Lori – ista su osoba. Književnica Tanja Belobrajdić svoju je spisateljsku karijeru, naime, započela još prije dvadeset i tri godine, kad je nakon proboja iz Vukovara stigla u Split, gdje je kao pripadnica 72. bojne Voljne policije i voditeljica službe dežurstva u Vojno istražnom centru Lora pisala dnevne izvještaje Upravi Vojne policije, te zapovjednicima postrojbe i operativne zone. U to vrijeme nosila je prezime svog tadašnjeg supruga, zloglasnog upravnika Lore Tomislava Duića – zbog zločina u Lori kasnije osuđenog na osam godina zatvora – prilično i sama aktivna u neljudskom zlostavljanju zatočenih. Barem sudeći po kaznenoj prijavi kojoj je Dalmatinski komitet za ljudska prava priložio čak dvadeset i četiri svjedočanstva slična izjavi svjedoka 259/94-6, a u kojima se spominje se Tomislavova žena Tanja, strah i trepet zatočenika zloglasnog Bloka C, hladnokrvna mučiteljica što je uživala u okrutnom ponižavanju zarobljenih. Dvadeset i četvorica preživjelih dobro se sjećaju Tanje Duić, njihova se svjedočenja u dobroj mjeri poklapaju, i slabo je vjerojatno da su izmišljena. Osim, jasno, ukoliko i oni nisu bili blagoslovljeni istim literarnim talentom, sudeći po – danas znamo, kompetentnoj – recenziji same gospođe Duić, koja je prije trinaest godina na suđenju svom bivšem suprugu svjedočila kako se u Lori nije događalo ništa neuobičajeno, kako je optuženi Tomislav Duić osobito pazio na zdravstveno stanje zatočenih i kako među njima nije bilo civila. Ne računajući, jasno, onu dvadeset četvoricu srpskih književnika koji su u glasovitom bloku C imali vrlo aktivnu literarnu sekciju. Što bi rekla talentirana spisateljica: ‘Sve je fikcija.’ U međuvremenu, Tanja Duić razvela se od Tomislava i vratila u Vukovar, gdje danas, dvadeset tri godine kasnije, živi mirnim obiteljskim životom, aktivna je u humanitarnom radu i lokalnom Lions Clubu, pa – u već trećem obratu u ovoj priči – diže glas protiv mržnje i isključivosti, širi ljubav i mir u svijetu, na Facebooku se priključuje grupi protiv razbijanja dvojezičnih tabli, lamentira zbog nedostatka empatije za sirijske izbjeglice i dijeli balade Đorđa Balaševića. Svojih se ratnih trauma pak nikad nije oslobodila, odlučivši ih prošle godine konačno pretočiti u ‘antiratni roman’, s kojim je najprije ušla u finale tradicionalnog VBZ-ovog izbora za najbolji neobjavljeni rukopis, a prije mjesec dana – s obrazloženjem kako „priču o običnom čovjeku u Domovinskom ratu donosi na zanimljiv i drugačiji način“ – u Vinkovcima osvojila i nagradu „Josip i Ivan Kozarac“ za debitantski roman. Da je način ‘zanimljiv i drugačiji’, bogami jest. Ona, naime, bol i strah svog junaka – kako vidimo – poznaje na način dosad nezabilježen u književnoj fikciji: o užasnim patnjama vukovarskog branitelja Ante piše u prvom licu, ali kao sveznajući pripovjedač. Vratolomni književni postupak omogućava joj to što je u poziciji sveznajućeg pripovjedača bila formacijski, kao voditeljica službe dežurstva. Ona zna sve o tome, ona je vidjela bol i strah: gledala ih je u oči»...

http://hr.n1info.com/a86791/Kolumne/Boris-Dezulovic/Japanci-u-Lori-ili-funkcija-supka.html

Eureka, tu je ključ:  vukovarska spisateljica Tanja Belobrajdić, autorica nagrađenog romana o stradanjima Vukovaraca u Domovinskom ratu, i gospođa Duić, pripadnica 72. bojne Vojne policije – ista su osoba!

Ali, bemu miša potapira, po čemu je to, za Boga dragoga, uopće senzacionalno, do te mjere da Boris to naziva “šokantnim obratom, nezabilježenim u suvremenoj hrvatskoj antiratnoj književnosti”, “načinom dosad nezabilježenim u književnoj fikciji”, “vratolomnim književnim postupkom”, “revolucionarnim, priznate ćete, novumom u hrvatskoj memoriji rata”?

Dežulović – prejasno izvire iz njegova teksta – “Crni kaput” nije pročitao. No, za ovu svrhu, takva mu gnjavaža nije ni bila potrebna, on niti ne piše o tom “antiratnom romanu s kojim je (TB) najprije ušla u finale tradicionalnog VBZ-ovog izbora za najbolji neobjavljeni rukopis, a prije mjesec dana – s obrazloženjem kako ‘priču o običnom čovjeku u Domovinskom ratu donosi na zanimljiv i drugačiji način’ – u Vinkovcima osvojila i nagradu ‘Josip i Ivan Kozarac’ za debitantski roman”, već on piše o “Tanji Duić koja razvela se od Tomislava (Duića, upravitelja Vojnog istražnog centra Lora, u odsustvu osuđenog na osam godina zatvora) i vratila u Vukovar, gdje danas, dvadeset tri godine kasnije, živi mirnim obiteljskim životom, aktivna je u humanitarnom radu i lokalnom Lions Clubu, pa – u već trećem obratu u ovoj priči – diže glas protiv mržnje i isključivosti, širi ljubav i mir u svijetu, na Facebooku se priključuje grupi protiv razbijanja dvojezičnih tabli, lamentira zbog nedostatka empatije za sirijske izbjeglice i dijeli balade Đorđa Balaševića”, što pak znači da je površno pregledao njezin Facebook-profil, zatim neke (ali samo neke) od mnoštva tekstove o njoj u kontekstu Lore putem Googleove tražilice, te navlastito, odabrana poglavlja iz arhiva “Feralovih” tekstova nastalih na temelju “istraživačke dokumentacije” koju je tijekom godina, sad već desetljeća, prikupljao šef jedne od više stotina fantomskih aktivističkih udruga u Hrvatskoj, tzv. DKLJP-a (Dalmatinski komitet za ljudska prava), okorjeli splitski neženja, stare majke lipi sin, Tonći Majić.

“Očito je da se protiv Tanje Belobrajdić kuhaju ozbiljne optužnice, pa je logično zapitati se što dotična radi ovih dana. Odgovor je groteskno banalan: piše knjigu” – zapisao je pod (banalno utuživim) naslovom “Zločin i nagrada Tanje Belobrajdić“ stanoviti Demian Vokši na portalu H-alter.org (inače u vlasništvu negdašnjega “Feralova” novinara/dopisnika/suradnika/aktivista Tonćija Gabrića), četiri dana ranije, 20. studenoga 2011., potom pojašnjavajući:

“Belobrajdić je nedavno napisala roman Crni kaput, (anti)ratni roman inspiriran njenim vlastitim iskustvima iz ratnog Vukovara, koji je ušao među šest finalista VBZ-ovog natječaja za najbolji neobjavljeni roman. Od tada ga promovira po Hrvatskoj, pa je tako za vrijeme promocije u Gradskoj knjižnici Vukovar Belobrajdić izjavila da je roman prožet humorističnim scenama jer je ipak humor bio taj koji ih je sačuvao da ne polude… (…) Neki od nas ne smatraju urnebesno smiješnim 24 svjedočanstva o zvjerstvima gospođe Belobrajdić iz Lore, kao ni ideju da osoba kojoj se smiješi optuženička klupa za ratne zločine može putovati Hrvatskom promovirajući svoju viziju rata po knjižnicama i školama bez da netko barem postavi nekoliko pitanja o tome… (…) I to je, ukratko, problem Lore u Hrvatskoj – efektivno je nepostojeća u medijima, a kamoli u javnom diskursu. Riječ je o jednom od najtežih ratnih zločina hrvatske strane, o kojem društvo uopće ne priča, a kada društvo ne raspravlja o takvim stvarima i kada mediji te stvari ne prate onako kako bi trebali, Tanja Belobrajdić može ići okolo po hrvatskim knjižnicama, školama i drugim kulturnim ustanovama bez da se itko zapita tko je zapravo ta osoba i što je napravila. Tako žena, koja je prema svjedočanstvima nekoliko desetaka ljudi mučila i mlatila civile i ratne zarobljenike danas drži govore djeci o svojem navodno antiratnom romanu. I nikoga nije briga”.

http://www.h-alter.org/vijesti/zlocin-i-nagrada-tanje-belobrajdic

Ključni novinarski argument iz H-alterova teksta, 24. studenoga, istoga dana kad je i Dežulović objavio svoj zapis o Tanji i Lori demantirao je portal Varaždinski. hr, pod naslovom “Ravnatelj ESŠ-a Igor Kos: Ne znam ništa o ulozi Tanje Belobrajdić u logoru Lora”, ali je istodobno, na istom postalu stanoviti Branko Detelj, u kolumni pod nazivom “Ružni, prljavi, zli”, a pod naslovom “Može li se nakon konclogora i smrti pisati lijepa književnost” – također s vrištećom bjelodanošću da ni on nije pročitao knjigu – zapisao:

“Naime, povodom Dana sjećanja na Vukovar i Mjeseca hrvatske knjige, Centar izvrsnosti za hrvatski jezik i Elektrostrojarska škola Varaždin prošloga su utorka organizirali predstavljanje romana Crni kaput, vukovarske spisateljice Tanje Belobrajdić. (…) U najkraćem, riječ je o romanu koji je ušao u finale VBZ-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman. Posvećen je Ivici Vučiću, jednom od dvanaestorice redarstvenika poginulih u Borovu Selu, koji po riječima autorice nije izgledao kao netko tko čita knjige. Dirljiva je to priča, kako je naznačila urednica, o malim ljudima u vrtlogu besmisla i bešćutnosti koji ni u u ratu ne gube osobine čovjeka. Ne treba stoga čuditi što tekst pršti rafiniranim humorom. U hudim vremenima, znamo, smijeh se nameće kao jedini lijek. Priča je to o vremenima kada su susjedi preko noći postajali komšije i o vječnoj borbi čovjeka da ostane Čovjekom. Ispričana iz rakursa mlade žene iz Vukovara koja je uspjela preživjeti sve neprijateljske zasjede i minska polja, žeđ i glad, zimu i mraz, i koja je usprkos svemu, kako nekad, tako i danas, ostala žena sa stavom. Tanja sa stavom! I sve bi to bilo lijepo – strašno i potresno, ali opet na kraju sretno i lijepo – bilo bi to, kažem, sasvim obično predstavljanje knjige, samo kada ne bismo znali – a pouzdano znam da su i neki od organizatora znali, budući da ih je na to upozorila moja draga prijateljica, uvijek budna profesorica Jordanka Horvat – tko je zapravo Tanja Belobrajdić. Nije to, na kraju krajeva, tako teško doznati, ne treba čovjek biti inspektor Columbo, dovoljno je samo upisati ime u internetsku tražilicu i sve će vam postati jasnije. Tanja sa stavom možda vam je poznatija pod prezimenom Duić – bivša je žena Tomislava Duića, nekadašnjeg upravitelja Lore, splitskog vojno-istražnog centra, čitaj logora smrti – ili pod nadimkom Anđeo smrti iz Lore. Sjećate se, vjerujem, Lore, nije tajna, snimljeni su o tome filmovi i napisane knjige. Riječ je o konclogoru u kojem su zatvorenici mučeni puštanjem struje kroz genitalije, guranjem petožilnih kablova u anus, zatvaranjem u kućice za pse, rezanjem prstiju, tjeranjem na međusobne spolne odnose i tako dalje. Na temelju iskaza dvadeset i četvero svjedoka Dalmatinski komitet za ljudska prava upravo je protiv Tanje Belobrajdić podnio kaznenu prijavu zbog bestijalnog mučenja i ratnog zločina protiv zatvorenika.”

Detelj, međutim, uz lucidne književno-polithistorijske zamjedbe, ne taji ni izravno povezivanje s Dežulovićem:

“Bilo je, ne kažem, i dosad pisaca koji su se oduševljavali raznim opačinama, od Knuta Hamsuna, preko Pirandella, do Ezre Pounda. O tome je sjajno pisao pokojni Mirko Kovač u knjizi Elita gora od rulje. Razlika je samo u tome što su oni bili i ostali tek simpatizeri zločinačkih režima. Ovo je, međutim, prvi slučaj, barem koliko je meni poznato, da o lijepoj književnosti i o tome kako se ostaje Čovjekom govori netko, i to s pozicije moralne superiornosti, čije su ruke, ako je vjerovati svjedocima, bile poprskane krvlju. Ako je od predstavljanja knjige Crni kaput ipak bilo neke koristi, onda u tu korist možemo ubrojiti tek spoznaju, posve suprotnu tvrdnji Theodora Adorna, kako je poslije koncentracijskih logora moguće pisati ne samo poeziju, već i romane. Bilo bi stoga vrlo zanimljivo čuti hoće li možda neki od budućih romana Tanje Belobrajdić biti posvećen, recimo, Bojanu Vesoviću, osamnaestogodišnjem mladiću koji je zrak zadnji puta uhvatio baš u njenoj Lori 1992. nakon što je prethodno doslovce poludio od bolova uzrokovanih nemilosrdnim maltretiranjem. Dok čekamo odgovor, pri ruci neka nam bude, kao stalna opomena, kultna Dežulovićeva zbirka Pjesme iz Lore. S njome smo započeli, s njome ćemo, red je, i završiti.

Dim

Kažu da su se Nijemci
poslije rata branili da
nisu znali što se vani
događa da nisu znali za
logore genocid i holokaust
građani maloga gradića
Dachaua kraj Münchena
recimo nisu imali
pojma ni o čemu
nisu kao ništa vidjeli
nisu kao ništa čuli
samo da su ćutili dim
ali nisu znali
da je to krematorij
da je to miris
ljudskih duša
Vama to možda zvuči
smiješno ali ja sam
svjedok da je to fakat
moguće evo cijelu
devedeset drugu ja sam
bio u Vojnoj policiji
u Lori i vjerovali
vi meni ili ne nismo mi
unutra imali pojma
što se vani događa
nismo imali pojma
ni o čemu
nismo ništa vidjeli
nismo ništa čuli
ma što čuli nismo
mi od zapomaganja
ništa jebote
ni mogli
čuti

http://varazdinski.rtl.hr/kultura/branko-detelj-moze-li-se-nakon-konclogora-i-smrti-pisati-lijepa-knjizevnost

Konačno, 26. studenoga 2015., stanovita Mašenjka Bačić, na znamenitom portal Lupiga.hr, pod naslovom “ANTIRATNA SPISATELJICA PRIJAVLJENA ZA RATNI ZLOČIN: Od 2009. policija istražuje, a svjedoke nitko nije ni kontaktirao”, ne zamarajući se suvišno “Crnim kaputom” i njegovim akcidentalnim sadržajem, ni ne pokušavajući prikriti da knjigu nije ni vidjela, otvoreno, jer olovka piše sjekirom, kaže:

“Prije nekoliko dana medijima se proširila vijest o tome kako Tanja Belobrajdić promovira svoj roman o Vukovaru pod nazivom ‘Crni kaput’. Nekoliko mjeseci promocije i medijskih napisa od Vukovara do Varaždina trebalo je da se netko prisjeti imena žene prijavljene za okrutna mučenja u splitskom vojnom zatvoru, ‘malom logoru’, kako ga zove aktivist Tonči Majić. Uoči varaždinske promocije profesorica Jordanka Horvat povezala je ono što – izdavaču (Gradskoj knjižnici u Vukovaru), odborima za književne nagrade (roman je ušao u finalni krug VBZ-a za neobjavljeni roman), čitateljima ili novinarima poput onih iz Večernjeg lista koji su pratili promocije – ili nije bilo važno ili su uslijed godina zaboravili. Naime, Tanja Belobrajdić, bivša je supruga nekadašnjeg zapovjednika Vojne policije Tome Duića, osuđenika u bijegu zbog ratnih zločina protiv civila u Lori, protiv koje je u studenom 2009. godine podnesena kaznena prijava Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, a sada je postala antiratna spisateljica. U kaznenoj prijavi kao obrazloženje se navodi da je prijavljena ‘zbog osnovane sumnje da je u razdoblju od početka travnja do sredine kolovoza 1992. godine u prostoru VIC-a Lora u Splitu (vojno istražni centar op. a.), u kojem su bili smješteni ratni zarobljenici srpske nacionalnosti, ove brutalno premlaćivala, mučila i vrijeđala njihovo osobno dostojanstvo osobito uvredljivim i odvratnim postupcima’. Državnim organima prijavio ju je Dalmatinski komitet za ljudska prava koji je prikupio izjave 25 svjedoka u pisanom i video obliku. Od 2009. godine do danas, DORH, sudeći prema njihovim izjavama, nije napravio ništa.”

http://lupiga.com/vijesti/antiratna-spisateljica-prijavljena-za-ratni-zlocin-od-2009-godine-policija-provodi-kriminalisticko-istrazivanje-a-svjedoke-nitko-nije-ni-kontaktirao

            No, ista ta Mašenjka Bačić pojavljuje se u začaranom inkvizicijskom krugu oko “vještice” Tanje Belobrajdić još ranije, 6. svibnja 2010., u H-alteru (kud će suza nego na oko!), kao autorica teksta “Kazališne predstave u Lori”:

            “Od te 1992. godine, kad je logor otvoren po odlasku JNA iz Splita, Lora je radila još barem pet godina, dakle čak dvije godine nakon vojne operacije Oluja. Tako tvrde i potkrepljuju dokumetnom međunarodnog Crvenog križa Zoran Malenić, zarobljen nakon Bljeska, te Živko Mutić i Ranko Grbić zarobljeni nakon Oluje. (…) Ranko Grbić sjeća se skidanja žice i bakra. Sjećaju se i dolazaka Tome Duića, optuženika u Lori 1 i 2, koji već godinama bježi od hrvatskih vlasti. I njegove tadašnje supruge Tanje, čije je podatke, uz izjave svjedoka, Dalmatinski komitet za ljudska prava još prošle godine dostavio policiji u obliku kaznene prijave.” http://www.h-alter.org/vijesti/kazalisne-predstave-u-lori

Zar to nije fenomenalno? Ovi pouzdani “svjedoci”, ljudi nevjerojatne “memorije”, zatočenici u “logoru” Lora od 1995. do 1997. “sjećaju se” Tanje Belobrajdić toliko uvjerljivo da ih je DKLJP uvrstio u svoju kaznenu prijavu (prethodno njihove izjave dostavivši odabranim “novinarima/aktivistima”), iako je ona iz Lore, iz Vojne policije i iz HV-a uopće, otišla još 1994. (o čemu detaljnije u nastavku)! Naprosto, tamo nje nije bilo, vidjeti je tada nisu mogli ni u marihuanskom dimu hrvatskih antiratnih kampanja i nevladinih udruga za ljudska prava koje će uskoro izdašno početi financirati država!

Nevoljko, ali samo zato što se na njega između redaka referira i Dežulović, u ovom kontekstu, zapravo kao začetak nove progonilačke kampanje, valja spomenuti cijeli niz sirovih, gadnih komentara Saše Kosanovića (novinara HRT-a koji se proslavio u “Latinici”, ujedno i novinara koji je za HTV pokrivao suđenje u Lori, te novinara zagrebačkih srpskohrvatskih “Novosti/Новости” kojima vladaju, ideologizirano ga uređuju i pišu, odreda bivši feralovci, a koji se financira iz istih izvora kao i ranije spomenuti portali – iz ministarskih, proračunskih, poreznih resursa), koje je na račun Tanje Belobrajdić ispisao na upravo na mojemu FB-zidu zidu u povodu objavljivanja “Crnoga kaputa” i činjenice da sam baš ja tamo napisao pogovor.

Što, dakle, u svim tim tekstovima imamo na djelu?

Vrlo jednostavno, posrijedi je ideologizirana progonilačka kampanja!

Riječ je o polit-medijskoj kampanji koja nije samo ideologizirano, protudemokratsko, zapravo, čisto kazneno djelo, nego je nešto daleko pogubnije, poganije i otrovnije: riječ je ataku na slobodu govora, o otvorenom staljinističkom, ždanovljevskom, đilasovskom, titovskom, komunističkom, totalitarističkom zalaganju ne samo za sprječavanje prava na književnu riječ, već prava na vrednovanje uobličene književne riječi.

t0

Taj rigidni rukopis poznat je: milijun bi se usporednica, bez puno mozganja, moglo povući: nije davno bilo kad je Slavko Goldstein od Igora Zidića čak zatražio da se ispriča u ime Matice hrvatske i javno se ogradi od Filipa Lukasa, predsjednika Matice u doba NDH, baš zato što je to bio (i) u doba NDH, a bez obzira na to što je i tko je, što je pisao, radio, ukratko, kolika je kulturna veličina Lukas bio.

Ili, u usporedbi s tekstom Mašenjke Bačić: sjeća li se još netko sramotnog sudskog procesa dr. Andriji Artukoviću? Anto Nobilo, trenutno najpoznatiji po tome što u Muenchenu brani Perkovića i Mustača, bio je istaknuti član tužiteljskog tima u procesu Artukoviću, koji je kao krunskog svjedoka te 1986. instrumentalizirao Bajru Avdića, čiji je sudski iskaz uzet u obzir kao jedan od važnijih da bi se dementni, slijepi i bolesni Artuković osudio, a da pritom gotovo nijedna Avdićeva riječ nije imala utemeljenja u stvarnosti. Iznenađuje li činjunica da Nobilo sada zastupa i “klijente” Dalmatinskog komiteta za ljudska prava?

Da suvišno ne nabrajam, tek još jednoga primjera radi, o suludarijama na račun književnika Mile Budaka, nauštrb Budaka u svojstvu Pavelićeva doglavnika, ne treba ni govoriti, baš kao što je teško iti pojmiti što zagovara narečeni Varaždinski.hr kad kaže:

“Bilo je, ne kažem, i dosad pisaca koji su se oduševljavali raznim opačinama, od Knuta Hamsuna, preko Pirandella, do Ezre Pounda. O tome je sjajno pisao pokojni Mirko Kovač u knjizi Elita gora od rulje. Razlika je samo u tome što su oni bili i ostali tek simpatizeri zločinačkih režima. Ovo je, međutim, prvi slučaj, barem koliko je meni poznato, da o lijepoj književnosti i o tome kako se ostaje Čovjekom govori netko, i to s pozicije moralne superiornosti, čije su ruke, ako je vjerovati svjedocima, bile poprskane krvlju.” Ili, što zagovara Dežulović kad cinično vizionarski gata i nagađa: “Sljedeći će roman stoga, slutim, biti o patnjama i strahu Japanaca u američkim logorima za Drugog svjetskog rata. Jasno, u prvom licu: Tanja Belobrajdić zna sve o tome.” (En passant, nije li baš Borisova pjesmica, koju je Detelj priložio, napisana s motrišta sveznajućeg pripovijedača, u prvom licu jednine, samoidentificiranim s prvim licem množine, kad smo već kod primijenjene teorije književnosti?)

Usred političko-financijskih skandala zgasli Feral Tribune, i cijela brigada  “malih medija”, koji u njemu i danas gledaju svjetionik metodičkog purifikacijskog obračuna s “idejnim skretanjima”, uspostavili su revolucionarni teror inženjeringa duša, inkvizicijsku poetiku čiji mlin melje i ždere sve čega se nekritički dohvati.

Dežulović, a i “pačići mali” na njegovu tragu, uhvatili su se za rečenice izgovorene na promociji “Crnog kaputa”: “Sve je fikcija, nema stvarnih likova”, i “Humor nas je zapravo sačuvao da ne poludimo” i na njima sagradio čudovišnu književno-poetsku i sociološku konstrukciju, trudeći se – nota bene, u novinskom tekstu – dokazati da fikcija ne postoji, niti je u ovakvim slučajevima moguća, da humor nije humor, da autorica Crnoga kaputa izjednačava žrtvu i agresora, dok su u (njegovoj, novokonstruiranoj) stvarnosti žrtva i agresor zapravo subjekti zamijenjena identiteta – žrtve su četnici u Lori, agresor je voditeljica dežurstava Vojne policije koja se nastoji maskirati kao pisac “na specijalnom zadatku”, onaj pisac koji svoje bivše zločine nad žrtvama iz Lore pripisuje agresorima u Vukovaru, zbog čega oni (vukovarski zločini) postaju krajnje upitni, i kao fikcija i kao stvarnost.

Kakva božanstvena zamjena teza!

No, kako bismo je mogli primijeniti na slučaj Quentina Tarantina u “Inglorious Basterdz”, gdje američki Židovi bejzbol-palicama razbijaju lubanje njemačkim zarobljenicima, a Brad Pitt jedinom pošteđenomu zarobljeniku bowie-nožem urezuje kukasti križ na čelu?

Kako je primijeniti na poetsku analizu rukopisa “Kaputta” Kurzija Malapartea i na tamošnju sliku o košarama očiju male srpske djece u Pavelićevu uredu koje Malaparteu nalikuju na školjke, za što se do dana današnjega može naći genijalaca koji su u stanju tvrditi da takva fikcija nije fikcija (a kakvim nadrealističkim, apsurdističkim slikama Malaparteov “Kaputt”, a i “Koža”, inače obiluju)?

Ili, kako je primijeniti na notornu Zafranovićevu “Okupaciju u 26 slika”, kad već spomenuti Detelj spominje Mirka Kovača? Pokojni Kovač nije, naime, bio samo kolumnist “Ferala” i jedan od najboljih pisaca koji su se kretali ovim prostorima u drugoj polovici 20. stoljeća, nego je bio i scenarist “Okupacije”. U filmu o Dubrovniku u Drugom svjetskom ratu, gradu koji je – s motrišta zločina – najpoznatiji po suludom partizanskom pokolju na Daksi, Zafranović je Kovačevu sliku o surovosti i besmislenosti pokolja pretvorio u scenu u autobusu, u prizor o ustaškom zabijanju čavala u srpsku glavu, a posljedično, jedini tko je stradao u Zafranovićevu filmu, bio je tada mladi filmski kritičar Nenad Polimac iz Poleta, kasnije jedan od stupova EPH, istoga onoga EPH iz kojega je Dežulović otišao povrijeđena ega. A zašto? Zato što je ustvrdio – novinskom tezom posve obratnom od Dežulovićeve! – da je riječ samo o fikciji, i to prilično bolesnoj, osim što svoje izvorište ima u faktografskoj zamjeni teza i, uostalom, netočnosti!

            Međutim, na onoj banalnoj razini, na koju je govor o “Crnom kaputu” i Tanji Belobrajdić kao autorici sveden (dakle, na razini VIC Lora, odakle Boris Dežulović negira ikakvu nezločinački mogućnost da se netko “izdigne u nebeske sfere” književnosti, ili spisateljstva, kako se to pomalo pogrdno terminizira), hajde, kažimo i to: Tanja Belobrajdić, majka dvoje još malodobne djece, rodila se 1970. godine, dragovoljac je Domovinskog rata, iz Vukovara je izišla u proboju u vrlo studenom, krvavom mjesecu 1991., smrznutih prstiju na nogama spašavali su je dobri ljudi u Vinkovcima. Radila je u Vojnoj policiji u splitskom Zbornom području (72., potom 73. bojna VP, koje su pokrivale područje od Pule do Dubrovnika) te na vlastiti zahtjev, uz vojni čin te pridružene pohvalnice, prava i obveze, demobilizirala se 1994. Dotle, Lora 1, Lora 2, Lora 3, a po nekima i Lora 4, slučajevi su nevjerojatne političko-pravosudne, zapravo sramote hrvatskoga društva, inicirane i trajno podgrijavajuće u svrhu “dokazivanja nedokazivoga”, odnosno, dalekosežne maligne teze da je (Tuđmanova, neoustaška, utemeljena na zločinu) Hrvatska tijekom Domovinskog rata imala “konc-logore”.

            Uglavnom putem ugašenoga “Feral Tribunea”, u suradnji s različitim jugoslavenskim (čitaj: prosrpskim propagandnim) udrugama i udrugicama, kao frontman, talking head projekta Lora-svi-i-svuda, isprofilirao se živopisni Splićanin Tonći Majić, šef fantomske – po svemu sudeći, jednočlane – udruge Dalmatinski komitet za ljudska prava (DKLJP), kameleonizirane iz nekakva Dalmatinskoga odbora solidarnosti (DOS) koji se bavio zaštitom stanarskih prava bivših vojnih i građanskih lica iz JNA pretvarajući ih u srpska vlasnička prava na stanove u Splitu. Njegova poetizirana biografija svojedobno je objavljena na znamenitom portal Vesti-online. com:

             “Tonči Majić je rođen 4. oktobra 1951. godine u Splitu i nakon završene gimnazije u ovom gradu ubrzo se zaposlio u privredi, ali sebe ipak nije video kao ćatu u nekoj fabrici. Ubrzo je upisao vanredno Pravni fakultet u Splitu, ali, oktobra 1980. godine doživeo je tešku saobraćajnu nesreću i posle osmomesečnog lečenja bilo je jasno da od studija neće biti ništa. Majić posle duge rehabilitacije počinje da radi kao novinar za više inostranih medija, a u predvečerje rata u Hrvatskoj i da sarađuje sa nekoliko međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava. Ubrzo je osnovao Dalmatinski odbor solidarnosti, preteču daleko poznatije organizacije – Dalmatinski komitet za ljudska prava koja će se sve do današnjih dana baviti isključivo najtežim oblicima kršenja ljudskih prava. Dok su se drugi plašili, Majić je jurišao na vetrenjače. Februara 1994. godine, pri pokušaju da spreči nasilno iseljenje srpske porodice Marinković iz Splita, napala ga je i brutalno pretukla grupa hrvatskih vojnika. Krvave glave i slomljenog nosa, zajedno s tri žene izbačene tih dana iz stanova u Splitu, održao je u organizaciji Hrvatskog helsinškog odbora u Zagrebu međunarodnu pres konferenciju i ceo svet su obišle potresne slike i još jezivija priča. Majićeve rane su doprinele da deložacije nehrvata iz stanova po Splitu, prestanu bukvalno preko noći! Sem profesionalnog angažmana, javnost o ovom “Don Kihotu iz Dalmacije” ne zna bukvalno ništa sem da još nije oženjen, a tome je najviše on zaslužan. (…) U 2000. godini u Hrvatskoj dolazi do smene vlasti, a 2001. Tonči Majić u ime Dalmatinskog komiteta za ljudska prava predaje Tužiteljstvu dokaze o logorima po Dalmaciji. Istraga, koju je započeo tadašnji zamenik tužioca Mladen Bajić bila je usmerena na splitski logor Lora. Zahvaljujući Tončiju Majiću koji tih godina uporno i bez straha počinje da obilazi sve zemlje u okruženju u kojima su se nalazili bivši zatočenici ovog zatvora, u istrazi su se našla i brojna svedočenja preživelih o jezivim događajima iz Lore. (…) Nezadovoljan prvim suđenjem za Loru, Majić je među prvima upozorio javnost da je došao do dokumenata koji bacaju sasvim novo svetlo na ulogu (današnjeg) glavnog tužioca Mladena Bajića i od tada je sa grupom istomišljenika krenuo u bespoštedni medijski napad na državnog tužioca Bajića, što je proizvelo niz neugodnosti.”

http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/188232/Tonci-Majic-Don-Kihot-iz-Dalmacije

U tom tekstu, osim citiranih, ima još zanimljivosti iz života i rada Don Kihota iz Dalmacije. Upoznao sam taj bezbojni lik, iako ne svojom krivnjom, u vlastitom zagrebačkom domu negdje 1993., ako se ne varam, moja ga je tadašnja djevojka dovela u stan u doba kad sam se – u raskoraku između ST-a i Globusa – motao oko Arkzina, postavljajući im koncepcijski špigl/global, i slične dosjetke, sve dok nisam konačno skužio da pod Antiratnom kampanjom oni i ja ne podrazumijevamo isto: ja sam se vodio Jacquesom Prévertom i stihom “Quelle connerie la guerre!”, a oni više parafrazom toga, otprilike: “Quelle connerie la Croatie contre la guerre!”, pa sam iz priče odskakutao, naravno, ja. Tonći je Majić, činilo mi se, zračio nekim suspregnutim frojdističkim kukavičlukom, naprosto je njegova, za rat preuredna šminkerska pojava, izazivala da se čovjek prisjeti svih onih poluzaboravljenih psihoanalitičkih definicija, uklapao se, površno i primitivno, gotovo u svaku od njih.

“Vesti” pak prepričavaju da je uvidio “da od studija neće biti ništa” u njegovoj tridesetoj godini života (?!), da se do danas (a danas je 64-godišnjak), nije ženio kako bi “zaštitio sebe i svoje najmilije” (hm, hm, hm!), a on o sebi voli pripovijedati i u medijima, kad god se nađe koji zainteresirani (nažalost, ili srećom, riječ je redovito o brižno odabranim medijima, manje-više, u pravilu na dohvatu tzv. perjanica civilnog društva, što god to značilo,  predvođene famoznom “Documentom” i sličnima, tko ne vjeruje, široko mu google-polje), služeći se vrckavim “fetivim splitskim” leksikom, koji nekima od nas para uši, a i živce: januarima, aprilima, oktobrima, novembrima, tačkama, milionima, dešavanjma, hiljadama, komandama, porodicama, učestvovanjima, funkcionerima.., i sve to na “tradicionalnom dalmoškom” štakavsko-ijekavskom dijalektu.

Tonći je Majić, zapravo, virtualni agens priče o Lori, a u najnovijem tvistu, i o Tanji Belobrajdić, no da nije Dežulovića – koji svemu tome pridaje dozu smrtne ozbiljnosti – zbog svega što je prethodnih godina o Lori poduzeo, učinio, izgovorio i organizirao, bio bi u zatvoru ili u ludnici te, u najboljem slučaju, na počasnom mjestu u novinskim rubrikama poput one koja se u “Feralu” zvala The Greatest Shits. Doduše, mamin sin Majić od ludnice se nedavno jedva izvukao (ako jest?), naime, u povodu 20. obljetnice svoje prometne nesreće, u kojoj mu je 1980. napukla jetra, on je – u znak prosvjeda što tijekom prethodnih 35 godina nije uspio ishoditi novčanu odštetu – 2010. počeo predsjedniku Josipoviću svakoga mjeseca slati pošiljku s jednom potrganom hrvatskom zastavom. Ne razumijevajući kakve veze Majićeva prometna nesreća iz godine Titove smrti 1980. s trganjem hrvatske nacionalne zastave, predsjednik Josipović složio mu je policijsko privođenje iz Splita u Zagreb na psihijatrijsko vještačenje. Izgleda da je Majić ipak prošao ispod kapi (zapriječena kazna govori o tri mjeseca do tri godine zatvora), no isto tako, neki od bliskih mu medija povremeno objave kako on potrganu hrvatsku zastavu u mjesečnom menstrualnom ritmu šalje i novoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović.

Razmišljam o sirotom 64-godišnjem Tonćiju Majiću, čovjeku o kojemu “Documenta” snima dokumentarce, o mamimu sineku koji je u slučaju “logora” Lora pronašao smisao svojega očito u vjetar bačena životića. “Padaju mi na pamet vodene boje, umazane ruke brzo se peru”, pjevao je B. J. Štulić, a meni padaju na pamet usporedbe (ne prozivam, riječ je doista o slučajnim asocijacijama, ispričavam se za svaku neželjenu neugodu): tri čovjeka kojih sam se prvo sjetio razmišljajući o generaciji 1951., dobro ih poznajem, Majićevo su godište: Denis Kuljiš, Josip Jurčević i Markica Rebić.

Kako bi bi bilo usporediti njihova četiri života: uspone, padove, nadasve tragove, koji su ostavili u ovoj dolini suza?

Bilo kako bilo, slučaj Lora izrastao je, dakle, na medijskom pritisku, već u prvim postizbornim mjesecima godine 2000., odnosno dolaskom na vlast Stipe Mesića i šestoperne koalicije Ivice Račana, u početku ostajući pomalo u sjeni većih skandala (Milan Levar, Haaški sud, destrukcija obavještajnih službi, MORH-a, MUP-a, redefiniranje Domovinskog rata, smjene generala, suđenja braniteljima, uništavanje Herceg-Bosne, Ustavne promjene, ukidanje Županijskog doma, itd…). Od tada, pa sve do danas, doslovno ništa u svezi s Lorom nije prošlo bez skandala, ponajprije stoga što, zaboga, DORH nikako ne uspijeva pronaći dovoljno vjerodostojne dokaze za zločine, dokaze jače od sumnje na počinjenje tih zločina.

Tomislav Duić, zapovjednik VIC Lora, od početka sudske trakavice s Lorom nalazi se u bijegu, a drugi odbjegli osumnjičenik/osuđenik Emilio Bungur nedavno je uhićen blizu Šibenika, pa je Vrhovni sud suđenje vratio na početak. Tonći Majić u priču je 2009. uveo i Tanju Belobrajdić, bivšu suprugu Tomislava Duića i bivšu djelatnicu 72. i 73. bojne Vojne policije (usput budi rečeno, Majić i ekipa slabo razlikuju te dvije vojnopolicijske postrojbe, jer su se obje nalazile u Lori), te je u ime svojega DKLJP-a 2009. podnio protiv nje kaznenu prijavu, priloživši izjave 24, 25, 27 ili 29 svjedoka (svaki od zainteresiranih autora proizvoljno navodi broj svjedočanstava), odreda ratnih zarobljenika iz BiH, Crne Gore i Srbije, koji hrvatska javnost od milja naziva četnicima, a koje je,  kaže on, samoinicijativno snimio video-kamerom, zabilježio iskaze u pisanom obliku, itd., i koji su spremni svjedočiti, bilo osobno, bilo video-linkom, bilo na neki drugi način. Samo je problem, žali se Majić, u hrvatskom pravosuđu, prvo u Mladenu Bajiću, negdašnjem zamjeniku vojnoga tužitelja u Splitu, a kasnije glavnom hrvatskom državnom odvjetniku u tri mandatu, a sada valjda (bilo bi logično) u Dinku Cvitanu, Bajićevu nasljedniku i negdašnjem zamjeniku. Što je Majića motiviralo da podnese tu kaznenu prijavu?

Kako sam priznaje, potaknula ga je činjenica da je Tanja Belobrajdić zbog klevete tužila Slobodnu Dalmaciju, zbog teksta Saše Jadrijevića Tomasa od 25. studenoga 2006., pod naslovom “ŽENA anđeo smrti iz logora Lora”, a potom i HRT, odnosno Denisa Latina, voditelja i urednika Latinice koji je, uobičajeno bezobzirno i neoprezno, u jednoj svojoj emisiji emitirao nešto od video-svjedočanstava Majićevih nevoljnih Srba.

Oba je sudska spora Tanja Belobrajdić dobila, a Jadrijević Tomas usput je zaradio i težu opomenu Novinarskog vijeća časti HND-a, kako stoji u Zaključcima 33. sjednice Novinarskog vijeća časti od 30. siječnja 2007.:

“Tekstom Žena anđeo smrti iz logora Lora’ novinar Saša Jandrijević Tomas povrijedio je članak 4. Kodeksa časti hrvatskih novinara koji od novinara traži da iznosi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju i izriče mu se teža opomena opisana u članku 7. pod b) Pravilnika o radu Novinarskog vijeća časti. Oprema i naslov članka Saše Jandrijevića Tomasa sporna je jer je u njemu objavljena fotografija s imenom i prezimenom osobe protiv koje nije podignuta optužnica, niti postoji pravomoćna presuda. Tomas u članku navodi da mu je u Državnom odvjetništvu ‘neslužbeno potvrđeno da znaju za izjave svjedoka koje za različita zvjerstva i mučenje terete tu ženu’. Istovremeno objavljena je i fotografija trgovine u vlasništvu Tanje Bjelobrajdić uz napomenu kako ona ‘živi danas mirno u Vukovaru’.”

http://old.hnd.hr/hr/Zakljucci33sjednice2007/show/66065/index.html

            Teško je shvatljiva bandoglava hrabrost spomenutih novinara/aktivista koji, unatoč sudskim presudama, ovih dana ponovo ponavljaju sintagme iz spornih tekstova (“žena anđeo smrti”, “žena monstrum”), koji se natječu pod koju će točno kategoriju “logora” svrstati Vojno-istražni centar Lora, koji – nepotrebno je naglašavati, to uopće nije bio, ali je još teže shvatljiva ozbiljnost kojom (Boris Dežulović posebno i začudno) pristupa izjavama razmijenjenih ratnih zarobljenika (četnika, napomenimo još jednom, jer JNA u to doba više nije postojala, ako je netko zaboravio!): neki od njih, zarobljeni nakon “Oluje” (dakle, u kolovozu 1995.) “svjedoče” o zločinima Tanje Belobrajdić u Lori, makar je iz Lore ona otišla cijelu godinu i pol dana ranije, drugi je se živo sjećaju kao “tridesetpetogodišnjakinje u vojnoj odori”, makar je ona iz HV-a izašla u 24. godini života, treći je opisuju “kao snažnu ženu žestoka udarca nogom koja je sigurno trenirala neke borilačke vještine”, četvrti tvrde da je pamte kao “sitnu plavušu u štiklicama”, makar se taj opis nipošto ne može primijeniti na nju, i tako redom, sve jednako uvjerljivo kakva su bila i prepoznavanja/suočavanja “žrtava s dželatima” na sudu, kad bi optuženici slučajno zamijenili mjesta u sudnici, a dovedeni svjedoci se okrenuli i uprli prstom u pogrešnoga, ili jednako uvjerljivo kao kad jedan od Majićevih razmijenjenih četnika u “dokumentarnom filmu Mučenici” (produkcija objektivne srpske televizije iz Banje Luke, nota bene) “svjedoči” kako ga je zarobio “danas umirovljeni general Jelić, onda natporučnik 72. vojne bojne policije regularne Hrvatske vojske”, što je posebno humorističan detalj…

Slabo naučeni tekstovi, napamet, a bez razumijevanja, rekao bih, ništa više ne nauči pačurlija ta, nego što je prije znala: kva, kva, kva.

            Već godinama hrvem se s neobičnim porivom u sebi: kad se suočim s ovakvim slučajevima medijske hajke, uopće, s ovakvim slučajevima poimanja novinarstva, pa i društvenoga aktivizma, makar mi je sama pomisao na “ulogu novinara kao društveno-političkog radnika” oduvijek odbojna, teško se susprežem kako se ne bih počeo – ispričavati. Ne zato što bih se ja osobno zbog nečega imao ili trebao ispričavati, ni blizu tome, a još manje zbog toga što bih mislio da o devijacijama sve do razobličavanja zločina ne bi trebalo, po mogućnosti što glasnije, govoriti i pisati. Nego zbog toga što mislim da je NAČIN na koji se o tome u Hrvatskoj govori, NAČIN koji je gotovo postao template, špranca, model, a koji se isprofilirao putem tzv. feralovske škole peripatetičnog tvistiranja fikcije u stvarnost pa vice versa, čemu je Borisov priloženi tekst školski primjer. Taj način, takav narativ, taj MODEL maligniji je karcinom u utrobi hrvatskoga društva, nego svi nepostojeći hrvatski konc-logori zajedno, čak kad ih fiktivno uspoređujemo s bilo kakvim fikcijskim i povijesno nefikcijskim dachauima.

            Razgovarao sam s Tanjom ovih dana, više o njenoj knjizi, manje o Lori, koja je, međutim, ipak neizbježna, nadaje se tu Lora kao nametnuta sudbina: unatoč samom Vukovaru, unatoč samom Domovinskom ratu koji nije bio ništa nego agresija i obrana, akcija i reakcija, unatoč svima onima koji su bili, s jedne strane, agresori, a s druge, žrtve, ali i unatoč tzv. objektivnoj srednjoj struji, onima koji su čučali pod maminom suknjicom, da bi potom izronili kao svećenici nimalo moderne inkvizicije. I opet sam u sebi, ni kriv ni dužan, susprezao poriv za isprikom.

            Dakle, nakon više od desetljeća progonilačke, zapravo silovateljske kampanje, i nakon više od pola desetljeća po podnošenju kaznene prijave DKLJP-a protiv nje, DORH nije pronašao nikakav dovoljno dobar motiv da protiv nje podigne bilo kakvu optužnicu, ili da je uključi u bilo kakav svoj postupak osim u statusu svjedoka.

Dakle, ona je dvaput dobila zadovoljštinu na sudu zbog klevete u medijima, ali se ovih dana iste te klevete – i to opet u očitoj kampanji! – u medijima opetuju, istim riječima, istim navodima, istim tezama, iz istoga kruga ideologiziranih novinara/aktivista.

Dakle, postoji netko tko ima poseban pik na nju, na Loru, na HV, na Vukovar, na Domovinski rat, na državu, čije institucije taj aktivistički krug ne priznaje, čijim sudovima propisuje načine postupanja i odlučivanja, čijemu društvu nameće etičke i moralne parastandarde. Raspni je, raspni je, agresivno papagajski krešti rulja.

Dakle, postoji netko tko, baš zato što je bila to što jest – dragovoljac Domovinskog rata u određenim trenutcima na određenim mjestima – više od desetljeća siluje.

A zadnjih je dana, frojdistički zaumno, metatekstualno, siluju posebno stoga što se odvažila okušati i kao pisac.

Jer je, eto čak dvaput, ušla u tobože njihov zabran, povrijedila njihove samoproglašene – granice.

            – Moja šutnja nije znak da ne znam – u tom je kontekstu naših razgovora na svojemu FB-u zapisala Tanja. –  Nije znak da ne čujem, ne vidim, ne pročitam. Moja šutnja je znak da nemam, nakon dvadeset godina reći ništa više nego što sam rekla na relevantnim mjestima. Koliko to nekome zvučalo kao floskula, ja sam legalist. Stoga nisam nikada vodila osobne obračune s pojedincima koji su se, iz nikad objavljenih izvora, financirali i putovali prikupljajući uvijek nove i sve zanimljivije izjave, koji su, preko mojih leđa pokušavali u mikrokozmosu stvoriti karijeru, a generalo promijeniti povijest. Sve tužbe koje sam do sada za klevetu podnijela, dobila sam. Neke su trajale i po deset godina. Ja sam čekala. Čekam i sada da ova hajka i linč prođe. Novine se trebaju prodavati, portali se trebaju čitati. Oni koji dobijaju novce iz istih izvora, ponovo ih trebaju zaraditi. Hvala svima koji me poznaju na podršci, kao i onima koji me uopće ne poznaju na maštovitim željama i mišljenjima. Kako sam se, ja ozloglašena, umjesto da se krijem u mišjoj rupi brinući kada će netko viknuti: ‘To je vuk!’, da se ne vidi tko je zaklao ovcu, usudila izaći iz relativne anonimnosti u kojoj sam trebala strepiti kada ću za potrebe dnevne politike biti opet prozvana, kada će opet biti ukazana činjenica na ‘moj miran život’, i objavila knjigu vezanu uz tematiku Domovinskog rata, mogla sam vrlo lako pretpostaviti kakve će reakcije određenih krugova biti. Moram priznati da sam od nekih ‘novinara’ (neka mi oproste novinari), očekivala barem više objektivnosti. Od ovih, samozvanih, vjerovala sam da će čak poneki izaći s tezom kako sam doživjela osobnu katarzu. Za eventualnu informaciju – nisam. Nisam je imala zbog čega doživjeti. Točno mi je neugodno koliko su zapanjeni činjenicom da, secirajući moj profil, nisu naišli na ‘dokaze’, nego su sve zgroženi kako se usuđujem ‘normalno’ živjeti i razmišljati. Mislim, ta meni to, onakvoj kako su me ‘ispredstavljali’ svih ovih godina, ne dolikuje. Moj profil je i dalje otvoren, vidim da su slike skinuli bez pitanja, aferim. Zlonamjerni će i ovo protumačiti kako žele. A ja i dalje pišem. Doduše, ne o Japancima i WW2 kako je jedan razočaravajuće poentirao. I kada me već reklamira, sljedeća knjiga zove se ‘Granica’. Glede i unatoč.”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati