Pratite nas

Povijesnice

Deset najvećih državnih bankrota

Objavljeno

na

Mnogobrojne države su kroz povijest morale objaviti stečaj. Razlozi tome su bili raznorazni, a isto tako i posljedice. Donosimo pregled deset najvećih bankrota u povijesti.

1918. Sovjetski Savez

Nakon Oktobarske revolucije Rusija je objavila stečaj. Razlog je bio taj što je nova vlada pod Lenjinom odbijala platiti dugove koje su joj ostavili ruski carevi, a koji su sada, nakon revolucije, živjeli u inozemstvu. Stečajem Rusije su prvenstveno bili pogođeni vjerovnici u Francuskoj. Rusija će ove dugove vratiti tek tijekom 90-ih godina 20. stoljeća, nakon sloma sovjetskog režima.

1923. Njemačka

200 milijardi maraka za jedan kilogram kruha. Tijekom 1923. godine Nijemci su u kupovinu živežnih namirnica sa sobom morali nositi čitave košare pune novca. Ovakav pad vrijednosti novca bio je jedan od najekstremnijih neke industrijske nacije. Vrijednost je opadala gotovo iz sata u sat. Ova hiperinflacija bila je posljedice Prvog svjetskog rata i ekstremnog zaduženje. Ovo iskustvo i šok utjecat će i na kasnije generacije Nijemaca.

1933. Newfoundland

Newfoundland je jedan od malobrojnih primjera koji pokazuju da stečaj neke države ujedno može značiti i njezin kraj. Naime, današnja kanadska provincija Newfoundland nekoć je bila samostalna država i koja se nalazila u sklopu Britanskog kraljevstva. Nakon bankrota 1933. ova je zemlja izgubila svoju neovisnost i od tada se nalazi u sklopu Kanade.

Lenjin u Moskvi 1920. godine Lenjin u Moskvi 1920. godine, jednoj od najtežih u Rusiji uopće

1945. Njemačka

Nakon Drugog svjetskog rata više ništa nije kako je bilo – Njemačka je u potpunosti bankrotirala. Tri godine nakon rata, vrijednost valute je nastavila opadati budući da industrija kao i zemljoradnja nisu uopće poslovale. No, istodobno je u optjecaju bilo sve više novca. Gospodarski uspon počinje 1948. s reformom valute i uvođenjem triju zona u zemlji – ruske, američke i britanske.

1971. SAD

Ono što se tijekom 70-ih godina dogodilo u SAD-u, danas je poznato pod nazivom „Nixonov šok“. Ondašnji predsjednik zemlje, Richard Nixon, takoreći preko noći je odustao od tzv. „zlatnog standarda“, odnosno, donio odluku da dolar više ne mora imati polog u zlatu. S time je on zapravo proglasio stečaj svoje zemlje.

1998. Rusija

Uslijed pada cijene nafte 1998. je pala i vrijednost ruske rublje. Gospodarski gledano, ovoj zemlji nije išlo baš sjajno još od raspada Sovjetskog Saveza. Rusija se istodobno sve više zaduživala – sveukupno je njezin dug iznosio 140 milijardi dolara. To je bilo puno previše i Rusija više nije bila u stanju otplaćivati svoje dugove i objavila je stečaj. Ova kriza rublje bila je inače peti po redu stečaj ove najveće zemlje na svijetu.

Njemačka 1923. U Njemačkoj 1923. je kriza pogodila sve dijelove društva

2002. Argentina

Aktualna kriza mogla bi kod mnogih Argentinaca probuditi neugodna sjećanja na 2002. Tada je kolabirao financijski sustav nakon što je država postala platežno nesposobna. Posljedica je bila kaos: generalni štrajkovi, sukobi s policijom, pljačke supermarketa, provale u banke. Najveći dio svojih ušteđevina tada je izgubio prvenstveno srednji sloj društva.

2008. Island

Tijekom financijske krize vlada Islanda je pokušala spasiti zemlju time što su banke prešle u ruke države. No, ovaj korak je učinjen prekasno. Island više nije mogao otplaćivati svoje dugove i de facto odlazi pod stečaj. No, službeno gledano, ova zemlja ipak nije bankrotirala između ostalog i zato što joj je pomoć pružio Međunarodni monetarni fond.

2010. Grčka

Argentina Dužnička kriza u Grčkoj godinama je bila na stalnom dnevnom redu u EU-u. Uvijek iznova je ova zemlja tek u posljednji trenutak, nakon niza noćnih sjednica u Bruxellesu, mogla izbjeći stečaj.

No, kriza u Grčkoj je ipak mnoge duboko pogodila; gotovo svaki četvrti stanovnik je nezaposlen, u grupi mladih, mlađih od 25. godine starosti – čak svaki drugi.

Argentinci čekaju pred bankama 2002. godine

2012. Belize

23 milijuna dolara su Belize ipak odveli u bankrot. Ova mala država u Srednjoj Americi ima prevelike devizne dugove, više nije u stanju SAD-u isplatiti kamate – i prijavljuje stečaj.

dw.de

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. listopada 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

17. listopada 1990. – Prva postrojba hrvatskog ratnog zrakoplovstva

Objavljeno

na

Objavio

Iako je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo službeno osnovano u prosincu 1991., manje je poznato da je više od godinu dana prije, 17. listopada 1990. osnovana njegova prva postrojba.

Ona je nastala prema dogovoru tadašnjeg Općinskog sekretarijata za narodnu obranu u Zračnoj luci Sinj i članova Aerokluba Sinj i Splita a vodio ju je pilot Matko Raos.

Postrojba je u travnju 1991. ustrojena kao Samostalni zrakoplovni vod sastavljen od dva odjeljenja: zrakoplovnog i padobranskog.

Vod je od početka rata pa sve do veljače 1992. djelovao pri 4. gardijskoj brigadi kada je prvo odjeljenje ustrojbeno potpalo pod Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, a drugo je ostalo s gardistima. Prva borbena akcija izvedena je u lipnju 1991. na neprijateljski kamp kod Crvene zemlje.

Borbena djelovanja izvođena su ultralakim zrakoplovima s bombama domaće izrade, s malih visina u sumrak ili noću. Nešto veći zrakoplovi Utve-75 naoružane su s četiri ručna raketna lansera Osa i raznim bombama.

Jedno od najznačajnijih borbenih djelovanja Utvom bio je napad na RTV odašiljač Ćelavac koji je privremeno onesposobljen.

Vrhunac improvizacije bile su kasetne bombe napunjene bombicama zaostalima nakon napada neprijateljevih Orkana, ozloglašenim zvončićima.

U kolovozu 1992. dobavljen je zrakoplov Antonov An-2 koji ubrzo u zadaćama prijevoza ranjenika leti i do tri puta dnevno na relaciji Dubrovnik-Split-Zagreb. Potkraj 1993. Samostalni zrakoplovni vod Split pripojen je Zrakoplovnoj bazi Divulje.

15. listopada 1992. – Zračni most iz Pleternice (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati