Pratite nas

Povijesnice

Deset tumačenja tko je kriv za Prvi svjetski rat

Objavljeno

na

Tko je glavni krivac za Prvi svjetski rat, pitanje je oko kojeg se “lome akademska koplja” i 100 godina poslije.

Britanski BBC prenosi mišljenja 10 europskih povjesničara, u kojima većina krivi Njemačku i Austrougarsku, ali po netko i Rusiju, Francusku, Britaniju i – Srbiju.

Sir Max Hastings vjeruje da najveću odgovornost snosi Njemačka. Kako kaže, “nijedna nacija ne zaslužuje snositi svu odgovornost za izbijanje rata, ali Njemačka – čini mi se – zaslužuje najviše”.

Po njegovim riječima, samo je Njemačka imala moć da zaustavi “ulazak u katastrofu” u bilo kojem trenutku srpnja 1914. povlačenjem podrške Austriji za napad na Srbiju.

Ističući da ga “nisu uvjerili argumenti” protiv Srbije, Hastings kaže da ne vjeruje ni da je Rusija željela europski rat te 1914. godine, jer su ruski čelnici znali da bi bili u mnogo jačoj poziciji za borbu dvije godine kasnije, kad okončaju program naoružavanja.

Profesor povijesti na Cambridgeu sir Richard Evans, međutim, uvjeren je da je Srbija glavni krivac.

“Srbija je snosila najveću odgovornost za izbijanje Prvog svjetskog rata. Srpski nacionalizam i ekspanzionizam bili su najdublje odgovorne sile, a srpska podrška teroristima ‘Crne ruke’ bila je krajnje neodgovorna. Austrougarska snosi malo manju odgovornost zbog panične i pretjerane reakcije na ubojstvo nasljednika habsburškog trona “, smatra on.

Po Evansovu mišljenju, Francuska je istovremeno ohrabrivala “agresiju Rusije prema Austrougarskoj i Njemačkoj”, dok je Britanija propustila posredovati, kao što je činila tijekom ranijih balkanskih kriza, zbog straha od europskih i svjetskih ambicija Njemačke.

Dr. Heather Jones glavnim krivcima smatra Austrougarsku, Njemačku i Rusiju, čiji su ratoborni politički i vojni lideri izazvali Prvi svjetski rat.

“Ubojstva osobe ‘plave krvi’ bila su prilično uobičajena prije 1914. i rat obično nije bio posljedica takvih događaja. Ali, austrougarski vojni sokolovi – glavni krivci za sukob – vidjeli su sarajevsko ubojstvo nadvojvode Franca Ferdinanda i njegove supruge, koje je izvršio Srbin iz bosne, kao izgovor da osvoje i unište Srbiju, nestabilnu susjednu državu koja je težila da se proširi izvan svojih granica, na austrougarske teritorije. Srbija, iscrpljena poslije dva balkanska rata, 1912-13, u kojima je igrala glavnu ulogu, nije željela rat 1914 “, smatra Jones.

ypres1Po njenim riječima, “širi europski rat je uslijedio pošto su njemačke političke i vojne ličnosti poticale svog saveznika, Austrougarsku, da napadne Srbiju”, što je “uznemirilo Rusiju, koja je podržavala Srbiju, i koja je stavila svoju vojsku u borbeni položaj prije nego što su iscrpljene sve mogućnosti za postizanje mira “.

Profesor John Rol kao krivce označava Njemačku i Austrougarsku, naglašavajući da “Prvi svjetski rat nije izbio slučajno niti zato što je zakazala diplomatija”, već “kao rezultat zavjere vlada imperijalističke Njemačke i Austrougarske, koje su se nadale da će Britanija ostati izvan sukoba”.

Rol, profesor Sveučilišta u Sussexu, podsjeća da je u tom trenutku već 25 godina na tronu u Njemačkoj bio car Wilhelm II, autokrat koji je bio uvjeren da je “njemački bog” i koji je s dvadesetak suradnika procijenio da je dobar trenutak za rat, jer su postojeći status quo u Europi za njega, kao i za austrougarske saveznike, bili “ponižavajući i neodrživi”.

“U proljeće 1914. ta mala skupina ljudi u Berlinu je odlučila ‘skoči u mrak’, jer su znali da će podrška austrijskom napadu na Srbiju skoro sigurno to značiti”, ističe on.

Profesor Sveučilišta u Stuttgartu Gerhard Hirschfeld smatra da odgovornost dijeli šest zemalja: Austrougarska, Njemačka, Rusija, Francuska, Britanija i Srbija.

“Mnogo prije izbijanja neprijateljstava, prusko-njemačke konzervativne elite su bile ubijeđene da će europski rat pomoći ispunjavanju njemačkih kolonijalnih i ambicija za vojnim i političkim prestižom u svijetu”, kaže njemački profesor. Odluka da se stupi u rat zbog relativno male međunarodne krize kakva je bio sarajevski atentat je, u svakom slučaju, bila rezultat kobne mješavine pogrešnih političkih procjena, straha od gubitka prestiža i tvrdoglave predanosti na svim stranama vrlo složenom sustavu vojnih i političkih savezništava europskih država. “

Dr. Anika Mombauer smatra da su krivci Austrougarska i Njemačka.

“Rat nije bio slučajna nezgoda i mogao se izbjeći srpnja 1914. U Beču, vladini i vojni lideri su željeli rat protiv Srbije. Momentalna reakcija na ubojstvo Franca Ferdinanda 28. lipnja 1914. bila je da traže obeštećenje od Srbije, za koju se smatralo da stoji iza zavjere za ubojstvo i koja je prijetila položaju Austrougarske na Balkanu već neko vrijeme. Ključno je to što je diplomatska pobjeda smatrana bezvrijednom … Početkom srpnja, ljudi koji su odlučivali u Austriji izabrali su rat. “

Za to im je, podsjeća, bio potreban glavni saveznik, Njemačka, koja je odmah ponudila bezuvjetnu podršku i izvršila pritisak na Beč da iskoristi svoju “zlatnu šansu”: “Obje vlade su znale da je skoro izvjesno da će Rusija doći da pomogne Srbiji i da će to pretvoriti lokalni sukob u europski, ali bili su spremni preuzeti taj rizik. “

Kako primjećuje Mombauer, austrougarski ultimatum Srbiji od 23. srpnja namjerno je napravljen tako da bude neprihvatljiv, pošto se Njemačkoj i Austrougarskoj činilo da je “trenutak savršen” – iako se kasnije pokazalo da je to bio početak njihovog pada.

Sean Mekmikin sa sveučilišta u Istanbulu, kao i njegov kolega iz Štutgarta, smatra da je odgovorna “šestorka” u sastavu Austrougarska, Njemačka, Rusija, Francuska, Britanija i Srbija.

“U ljudskoj je prirodi da traži jednostavne, zadovoljavajuće odgovore, pa je zato teza o njemačkoj krivnji za rat opstala do danas”, smatra.

Po njemu, Prvi svjetski rat ne bi izbio da nije bilo podrške Njemačke Austrougarskoj, ali je “jednako točno da u odsustvu terorističke zavjere smišljene u Beogradu ni Njemačka niti Austrougarska ne bi morale suočiti s užasnim izborom”.

Mekmikin vjeruje da su i Njemačka i Austrougarska pokušale “lokalizirati” balkanski sukob, ali da su Rusija i Francuska učinile taj konflikt europskim ratom, a ulaskom Britanije i svjetskim.

“Rusija, a ne Njemačka, prva je počela mobilizaciju”, tvrdi i zaključuje: “Rat u kojem su Francuska i Britanija podržavale Srbiju i Rusiju protiv Središnjih sila bio je ishod koji je priželjkivala Rusija, a ne Njemačka. Pet zaraćenih velikih sila, zajedno sa Srbijom, oslobodile su Armagedon. “

Profesor Gary Sheffield krivi Austrougarsku i Njemačku.

“Rat su započeli čelnici Njemačke i Austrougarske. Beč je iskoristio priliku koja se ukazala ubojstvom nadvojvode pokušati uništiti svog suparnika na Balkanu, Srbiju. To je učinjeno iako su svi znali da će zaštitnica Srbije, Rusija, teško ostati po strani i da bi sve moglo voditi općem europskom ratu “, kaže Sheffield.

“Njemačka je težila da prekine francusko-rusko savezništvo i bila je potpuno spremna riskirati ulazak u veliki rat. Neki predstavnici njemačke elite pozdravljali su mogući početak ekspanzionističkog, osvajačkog rata”, dodaje i zaključuje da su Rusija, Francuska i, kasnije, Britanija samo reagirali na to, obrambeno: “Najbolje što se može reći za njemačke i austrijske lidere u srpanjskoj krizi je da su zločinački riskirali svjetski mir.”

Dr. Catriona Penel također krivi Njemačku i Austrougarsku čije političko rukovodstvo i diplomacija “moraju snositi teret odgovornosti za širenje balkanskog sukoba u europski i, kasnije, svjetski rat”.

“Njemačka, koja je patila od kompleksa ‘mlađeg djeteta’ u obitelji europskih imperija, vidjela je mogućnost da rekonfiguriše odnos moći u svoju korist agresivnim osvajačkim ratom”, ističe ona.

Kako naglašava, ne smije se podcijeniti ni uloga Austrougarske, jer je “ultimatum Srbiji od 23. srpnja bio formuliran tako da je bilo praktično nemoguće prihvatiti ga”.

Austrougarska je objavila rat Srbiji 28. srpnja, točno mjesec dana poslije atentata, a Rusija je dan kasnije naložila mobilizaciju.

Profesor Davis Stevenson kao glavnog krivca označava Njemačku, za koju kaže da “snosi najveći dio odgovornosti” podrškom Austrougarskoj da napadne Srbiju, iako je znala da će sukob eskalirati.

“Bez njemačke podrške, Austrougarska ne bi djelovala tako drastično”, uvjeren je. “Oni su također započeli šira europska neprijateljstva ultimatumom Rusiji i Francuskoj, kao i time što su proglasili rat čim je ultimatum odbijen – zapravo fabrikujući izgovor da je francuski avion bombardovao Nirnberg. I, na kraju, prekršili su međunarodne sporazume invazijom na Luksemburg i Belgiju, znajući da će to kasnije sigurno ‘uvesti’ i Britaniju. “

Po mišljenju Stevensona, njemačka odgovornost nije jedina, jer je “Srbija priredila Austrougarskoj izuzetnu provokaciju”, pa je “dvjema stranama bio potreban oružani sukob”: “Iako su Centralne sile preuzele inicijativu, ruska vlada je, uz ohrabrenje iz Francuske, bila spremna odgovori. “

Odgovornost Britanije je, po Stivensonu, bila “više pasivna nego aktivna”.

U Prvom svjetskom ratu je više od 70 milijuna ljudi bilo pod oružjem, ubijeno je više od 15 milijuna 0,20 milijuna ranjeno, a izravne sudionice rata su pretrpjele ogromna razaranja.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.

Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.

Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT

Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje  rezolucije.

Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija  donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.

Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

KAKO SU SUĐENA 33 HRVATSKA GENERALA: TITOVA “PRAVDA”

Objavljeno

na

Objavio

Časopis DRINA br. 2/3 1962. strana 17 donosi opis pukovnika Korana: KAKO SU SUDJENA 33 HRVATSKA GENERALA . TITOVA “PRAVDA”.

Donijet ću ovdje za portal Kamenjar.com samo jedan mali izvadak pukovnika Korana kako bi se popunila praznina hvale vrijedna opisa Vinka Vice Ostojića:

O S U D A

Obtuženi (1)Gustović Artur, (2)Gruić Djuro, (3)Gregurić Mirko, (4)Sertić Tomislav,(5)Skolibar Slavko, (6)Fritz Julije, (7)Tomašević Ivan, (8)Metikoš Vladimir, (9)Slaher Miroslav, (10)Mikec Nikola, (11)Majetić Bogdan, (12)Čanić Dragutin, (13)Nardeli Anton i (14)Šolić Josip krivi su, jer su plan okupatora za uništenje našeg naroda provadjali i da su pored zločina izdaje pod 1/,2/, kao komadanti domobranskih i ustaških formacija, bilo u zajedničkim akcijama sa njemačkim, talijanskim ili četničkim formacijama, bilo samostalnim akcijama, protiv medjunarodnog ratnog prava i ratnog postupka, nečuvene zločine na jugosl. narodima počinili i obtućeni Markulj, Džal i Mikec takodje na rarodima Sovjetske unije u kojoj su oni na čelu svojih formacija, na ubijanju nezaštićenog pučanstva žena, djece i staraca, ranjenih boraca NOV. djelovali, sela i gradove palili i pljačkali. Civilno pučanstvo u masama uništavali i te koncentracione logore ili na prisilni rad u Njemačku slali. Srbske i hrvatske patriote u Hrvatskoj izkorijenili i tako počinili u najtežim danima historije našeg naroda, ratne zločine za račun okupatora, njemačkih i talijanskih osvajača.

Sa svim njihovim činima, počinili su svi obtuženi od 1-33 izdaju domovine, predvidjenu u Art. 3. točka 2,4,5, i 6 zakona o kaznenom postupku protiv naroda i države i obtuženi Gregorić Mirko takodjer ratni zločin predvidjen u Art. istog zakona. Povodom toga osudjuju se prema Art. 2.i 4 te Art. 6 točka 1. kaznenog zakona protiv naroda i države

N A    S M R T    S T R E L J A N J E M

i stalan gubitak političkih i gradjanskih prava, te na konfiskaciju imetka.

Ova presuda je IZVRŠIVA.

Obrazloženje: NEPOTREBNO!

Smrts fašizmu – sloboda narodu! Zapisničar nadporučnik Novak Todorović

Predsjednik Senata: pukovnik Dr. Josip Hrnčević v.r.

Da je ovaj izvadak iz osude suda I. Br. 72/45 vjeran originalu potvrdjuje i ovjerovljuje: načelnik ureda: Andja Spadijer. Vrhovni sud FNRJ.

Prepisao Mile Boban, Otporaš iz časopisa DRINA br. 2/3 1962., strana 19 i 20.

Podsjetimo: U nedjelju 24. rujna 2017. u 17.00 sati je u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31. u Zagrebu služena misa za 18 ustaških generala i ostale visoke časnike NDH-a.

facebook komentari

Nastavi čitati