Pratite nas

Istaknuto

Deseti travnja – smijemo li uopće to izgovoriti?

Objavljeno

na

I opet se vratio onaj dan koji smo morali zaboraviti. Dan koji smo morali izbrisati iz duhovnog i socijalnog pamćenja, nacionalne povijesti i individualnog tumačenja događaja koji su označili hrvatsku povijest. Svake godine se vraća taj dan, deseti travnja, dan koji je podsvjesno, nesvjesno i neplanirano postao simbolom borbe za hrvatsku državu i slobodu.

Gledajući objektivno nije to neki poseban dan, ali je navodno upravo 1004 najčešća zaporka na hrvatskim računalima, piše Vinko Vukadin/Kamenjar.com

Govoriti o desetom travnju je političko samoubojstvo, socijalno desetljećima neprihvatljivo, a neki kažu i intelektualno najgori pečat koji može pogoditi suvremenog čovjeka.

Jednom riječju deseti travanj je u kolektivnu svijest usađen kao neka vrsta alarma. Svi znaju što mislite kad kažete deseti travnja. Dovoljne su samo te dvije riječi i već ste u onoj ladici u koju su vas namjeravali strpati oni kojima je deseti travnja još uvijek rak rana, podsjećanje na ono što oni nikada nisu željeli: proglašenje hrvatske države.

Smijemo li mi uopće izgovoriti taj datum, a da nas ne napadnu za govor mržnje, ustaštvo i fašizam?

Što se mene tiče, a vjerujem i većine normalnih Hrvata, taj dan je povijesni simbol, dan kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, nikoga ne mrzim, fašist nisam niti u primisli, a da bih bio ustaša za to sam premlad.

Govor mržnje je svojstveniji onima koji su u ime Jugoslavije poubijali pola milijuna Hrvata nego onima koji bez straha izgovaraju deseti travnja, Koga bismo mi to mrzili ako svoju povijest ne zaboravljamo?

Čiji je to povijesni datum? Islandski? Koji je narod na taj dan proglasio svoju državu? Eskimi?

Radi se o datumu iz povijesti hrvatskog naroda, o datumu kada je po prvi put srušena Jugoslavija i srbska kolonizatorska politika. Da nije bilo desetog travnja, teško da bi bilo i petog kolovoza. Jugoslavija, ondašnja, bi najvjerojatnije opstala, a hrvatska država se nikada više ne bi obnovila, jer su Srbi imali sustavni plan naseljavanja i kolonizacije. Samo zahvaljujući hrvatskim narodu i ustaškom pokretu je ta srbska politika prekinuta.

Istina je da je država neslavno propala, da je na njezinim ruševinama nastala nova Jugoslavija, ona komunsitička, ali je duh naroda i sjeme koje su pokušali zatrijeti proklijalo 1990. i stovrilo novu demokratsku državu Hrvatsku. Bez ovoga intermezza bi ideja hrvatske dražve, vjera u mogućnost i tehnička izvedba bila nemoguća. Zahvaljujući planskom naseljavanju i kolonizaciji, neprestanost Jugoslavije bi značila konačnost Hrvatske. Ustaški pokret i NDH su neporecivo uspjeli proglasiti državu, nasuprot saveza Jugoslavije s Hitlerom i nasuprot okupacije koju je provela navodna saveznica, fašistička Italija.

Naknadni pokolji naroda od strane jugokomunista su samo još dublje usadili simboliku i sjećanje na narodnu želju i državu. Nisu uspjeli iskorijeniti želju za državom niti pokoljima, niti su je ubili raseljavanjem i indoktrinacijom.

Upravo zato je deseti travnja za svakog objektivnog Hrvata središnji simbol buđenja, nastanka i revolucije, otpora srbskoj kolonizaciji i jugoslavenskom plaštu pod kojim smo se gušili.

Hrvati su i u Jugoslaviji znali što simbolizira deseti travnja. Odlazili su u zatvore i tajno si čestitali. Za vrijeme Domovinskog rata je taj datum bio simbol, iako ga službena politika nikada nije prihvatila, čak ni kao običnu povijesnu činjenicu.

Previše je partizana i jugofašista sudjelovalo u kreiranju novije hrvatske povijesti da bismo bez ikakvih problemna o tim datumu smjeli govoriti objektivno i bez jugofašističke i komunističke promidžbe.

Deseti travnja nikada nije oslobođen partizansko jugoslavenske krvave laži i podvala. Ostao je u podsvijesti kao nešto što se ne smije javno ni izgovoriti, a kamo li promovirati.

No, čija je to politika i komu to služi?

Hrvatski-narod_10travanjKažu da nije dobro sjećati se desetog travnja zbog ustaških zločina i rasnih zakona. Zašto onda ne osude još veće komunističke zločine i slične zakone po kojima je ubijano i zatvarano sve što je mislilo hrvatski. Zašto ne zabrane sjećanje na megakoljača Tita i njegovu krvavu kolonizaciju i okupaciju? Humanizam dakle ne može biti pravim razlogom.

Vele nam da je neprikladno sjećati se države koja je osnovana bez Istre. Izgleda da im je stalo do teritorijalne cjelovitosti, a zaboravljaju da je ona, koju nam oni nameću kao osnovicu današnje Hrvatske, samo polovica one koju oni tako zdušno proglašavaju zločinačkom i antihrvatskom. Uostalom Istra je prvi put u svojoj povijesti postala dio administrativnog hrvatskog teritorija uredbom ustaške vlade i NDH, a ne šumskim dekretom antifašista, koji su svoju borbu protiv Talijana pokrenuli tek nakon kapitulacije Italije.

Čak ni povijesne podatke oni ne priznaju jer njima priključenje Istre i Dalmacije, nakon povlačenja Talijana, ništa ne znače. Oni priznaju samo partizanske šumske dokumente po kojima je država Hrvatska nestala da bi nastala Jugoslavija. Veličina države i integracija hrvatskog naroda ne može dakle biti razlogom njihove odbojnosti prema desetom travnja.

Vele nam da nije dobro govoriti o desetom travnja, jer time navodno prizivamo govor mržnje. Po toj logici niti jedna država na svijetu ne bi smjela slaviti svoj datum osnivanja jer je u temeljima svake države neka nesreća, rat, progonstvo ili ubojstvo. Zanimljivo je da ih ne smeta spominjanje Jugoslavije i promoviranje onoga pokreta koji je poklao pola milijuna Hrvata.

Kažu nam da treba povijest ostaviti na miru i okrenuti se budućnosti. Kako to da oni ne ostave povijest i da ih toliko brine upravo ta povijest? Zar ne bi bilo vrijeme da se okrenemo budućnosti i zaboravimo da je zabranjeno izgovarati deseti travnja s poštovanjem?

Očito razlog zabrana i diskreditacije leži u samoj činjenici: proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, a ne u navodnom fašizmu režima, zločinima ili neintegriranosti teritorija. Oni ne podnose hrvatsku državu, a zločini režima, rasni zakoni i istarski smokvin list su samo loša isprika i opravdanje za održavanje jugofašističke diktature i cenzure mozga.

No, mogu oni braniti i zabranjivati. Deseti travanj je dan kad je proglašena Nezavisna Država Hrvatska i kao takav datum on je neizbrisiv iz sjećanja naroda.

Komunisti i jugoslavenski fašisti su pokušali taj datum zabraniti, prokleli su ga, ali bez uspjeha.

U hrvatskom srcu uvijek živi i živjet će deseti travanj, dan kad je hrvatski narod nakon nekoliko stoljeća opet dobio svoju državu.

Za mene je to bio i ostao simbol uskrsnuća hrvatske države.

Vinko Vukadin/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati