Detroit Blues vs. Mostarski smrtni hropac

0

Naletim zadnjih dana na ljude koji komentiraju propast Detroita, grada u američkoj državi Michigan, od milja zvanog “Motor City” ili “Motown”. Taj slavni Detroit, bivši biser “Američkog sna”, industrijski zamašnjak glasovite američke industrijske mašinerije, nekoć poznat i kao “Renaissance City” daleko je danas od bilo kakve renesanse. Bivšim “Glavnim gradom Automobilskog Svijeta” danas caruju duhovi, kriminal, loša administracija, nezaposlenost, bijeda, beznađe… Grad je bankrotirao, grad je napola iseljen, iz njega je pobjeglo sve što je moglo i što valja. Ostala je samo fukara i raja, kao što nadahnuto reče jednom Rambo Amadeus.

I jedan dio mojih sugrađana i zemljaka likuje tako nad padom Detroita, po defaultu valjda prihvativši onu teoriju zavjere da je Amerika kriva za sve, pa su iskoristili priliku da se naslađuju tuđim jadom i bijedom. Tako im i treba, reći će neki od nas, zaslužili su, ne možeš mesti pred tuđim vratima, a ne paziti na svoja. Dođe nekima pad Detroita kao kakvo olakšanje, jer, eto, događa se svima, pa i Amerikancima.

A dotle u našoj zemlji sve Detroit do Detroita. Za pohvalit se čitavom svijetu. Pravi Detroit je mila majka prema našim Detroitima. I umjesto da se ušutimo i pokrijemo po ušima, mi imamo još jezičinu za proviriti u tuđu avliju, još preko Velike Bare!

Sve bivši gradovi radnih ljudi i građana, koji su danas sve više gradovi neradnih ljudi i seljaka. Amerikance je možda uništila njihova sveukupna bahatost u poslu, uspavanost na lovorikama, loše poslovne odluke, ali nas je uništila vlastita glupost. Nikakva Amerika.

Pročitam tako, ne bi mi mrsko,  kratku povijest Detroita, kroz tuđa sjećanja vidim dim iz tvorničkih hala, vidim ljude koji idu na posao, vidim plodove njihovog rada kako sjajni napuštaju proizvodnu traku. Vidim ljude s ciljem, vidim one koji dolaze u grad zbog lakog zaposlenja, zbog izvjesne lijepe budućnosti. Vidim nove i uredne škole i vrtiće, vidim gradske službe kao održavaju grad, peru ulice, šišaju travu, vidim nove i nove zgrade kako niču – kazališta, muzeji, stadioni, vidim široke aleje i beskrajne široke ulice, vidim novi asfalt i ganc nove automobile…

A onda u hladnijem dijelu kratke povijesti Detroita vidim i ljudsku pohlepu, lijeno razmišljanje, želju za još lakšom lovom, nezainteresiranost za opće dobro, loše poslovne odluke, bijeg od sindikata, oholost odgovornih i vladajućih, vidim doseljavanja što jeftinije radne snage, vidim nekontrolirano bujanje loše društvene klime, vidim selidbe, vidim kriminal, drogu..i odmah mi padoše na pamet svi naši Detroiti, sve te Zenice, Tuzle, Sarajeva…pade mi na pamet Mostar. Posebno onaj dio u kojem u Detroitu ne radi 40 posto gradske rasvjete i uništena je cestovna infrastruktura. I onaj dio u kojem se struktura stanovništva totalno izmijenila.

Kad vidim slike napuštenih hala Detroita, ulica na kojima “nema ni ćuke”, olinjalih fasada, nakrivljenih semafora, ja zapravo vidim Mostar.

Kad bi se netko usudio napisati iskrenu kratku povijest Mostara u XX.stoljeću, baš kao u Detroitu, ne bi mogao zaobići industrijske gigante, u kojima su mnogi naši očevi zarađivali ne samo kruh nego i budućnost svoje obitelji. Iz kojih je sve polazilo i u kojima je sve završavalo, a u punom krugu kojeg je opisivao tijek novca koji je između te dvije točke kolao gradom, svi smo živjeli. Kad kažem svi, mislim i na sebe, ali i na susjeda i na naše zajedničke susjede, i na one u susjednoj zgradi, i na one u drugom kvartu, prigradskim naseljima, selima…živjeli su lijepo i kulturnjaci, i oni vrijedni i oni drugi,  među njima razni “lezihljebovići i uhljupi” nađoše višak u tom krugu novca. Tamo gdje se proizvodi, tamo i ima. Tamo gdje se radi za dobru plaću ima se i za potrošiti.

Iako ima onih koji i danas to iz nekih razloga neće ili ne žele priznati, ali nekadašnji su giganti, pa bili i sto puta nerentabilni, bili motori pokretači ove uspaljene kotline i otkad su oni izdahnuli ili su na izdisaju i ova kotlina lagano izdiše. A onda su ugašeni i ostali pomoćni motori, redom su padale klapne i mrak na sve što je nešto proizvodilo. A onda smo sami sebi sve to popljačkali ili smo prodali u bescjenje, odabravši uvijek iznova one koji nisu imali namjeru ništa napraviti, ništa popraviti, ništa zadržati. Osim za sebe. One koji su ili ognjem i mačem ili pod okriljem mraka ili, pak, u svilenim rukavicama krčmili naše, bez namjere da nas povedu bilo gdje drugdje nego u propast.

I tako vidim ili čujem kako se neki od nas nesvjesni propasti ljudi oko sebe naših susjeda, njihovih susjeda, nekoga iz predgrađa, naslađuju hropcem Detroita na umoru. I pristaju na podsmijeh drugome, nesvjesni vlastite propasti koju će doživjeti sutra ili za pet godina, jer ništa ne proizvodimo, jer kreditima servisiramo administraciju, jer švercom i radom na crno imitiramo život dostojan čovjeka. Mažemo si oči da imamo nešto, a nemamo zapravo ništa, budućnost nam ne vrijedi pišljive pare, jer na izboru imamo uvijek samo one iste,  a ni oni više nemaju što spičkati, rasturiti, uništiti, rasprodati. Pogasit će se sva ta polovna auta, izgorjet će i zadnje jeftine cigarete, pojest će guzica samu sebe. I što onda?

Mi se, eto, naslađujemo Detroitom i njegovom mukom. Samo u nekom našem ružnom filmu gdje smo mi, ma kako bili u blatu, spremni gledati svijet s visoka. A lako je meni za Detroit. Spasit će njega već nekako ta Amerika. Kupit će ga sama od sebe, ako treba. Tko će, zaboga, nas spasiti? I sve ove naše Detroite?

Boris Čerkuč/Dnevno

facebook komentari