Pratite nas

U potrazi za Istinom

Devastacija hrvatske obale

Objavljeno

na

Ne znam zašto su čelnici najnepopularnijih stranaka medijski najeksponiraniji na  hrvatskoj političkoj sceni, a tu rolu u ovom času igra predsjednik HNS čija stranka  ne može prijeći ni izborni prag kada su u pitanju nacionalne ankete. Javni istupi Ivana Vrdoljaka izazivaju kod svakog razumnog birača odbojnost i konsternaciju, a navodno najjača ljevičarska partija SDP će podržati njegovu kandidatkinju Anku Mrak Taritaš za gradonačelnicu Zagreba. To je apsurd nad apsurdima, pa ću analizirati djelovanje bivše ministrice u MGIPU.

Naime, ona je po zvanju arhitektica i vjerujem da se radi o stručnoj osobi za ministarsku funkciju. Međutim, svojim djelovanjem kao ministrica MGIPU sasvim je podbacila jer njeno ministarstvo nije razlikovalo prostorno planiranje od urbanizacije prostora. Prostorno planiranje definira građevinske zone i  glavne prometnice, a građevinske zone mogu imati različite građevinske i urbane namjene pa svaka zona ima različite uvjete gradnje. Namjene tih zona mogu biti parkovi, plaže, hoteli i drugi turistički objekti, vikendice, obiteljske kuće, stambene zgrade, laka ili teška industrija i tako redom.

Urbanizacija se bavi urbaniziranjem građevinskih zona prema njihovoj namjeni i uvjetima gradnje. Prvi aspekt urbanizacije je ucrtavanje glavnih i sporednih ulica u nekoj građevinskoj zoni i ucrtavanje svakog pojedinačnog gradilišta sa brojem parcele u urbanistički plan neke građevinske zone te njihovo iskolčavanje na terenu. Takve  građevinske parcele moraju dobiti građevinsku dozvolu u roku od najviše 7 (sedam) dana, a nepotrebna je u ovom slučaju lokacijska dozvola. Drugi aspekt urbanizacije je dovođenje struje, telefona, vode i kanalizacije u urbaniziranu građevinsku zonu, a sve to bi trebale činiti još uvijek državne firme o svom trošku kao što čini hrvatski Telecom.

Kako su kod nas u priobalju agrarnom reformom uništene velike parcele i dalnjom podjelom je došlo do još većeg njihovog usitnjavanja, potrebno je donijeti zakon o urbanizaciji građevinskih zona jer ni jedan vlasnik zemljišta ne bi smio zaustaviti urbanizaciju neke građevinske zone. Svaki vlasnik zemljišta bi dobio svoja gradilšta određene veličine i izgubio dio zemljišta za ulice i nogostupe. Takvim zakonom urbanizaciju bi učinili mogućom i osigurali funkcionalnost i ozelenavanje takvih građevinskih zona. U hrvatskoj pohlepi, posebice u priobalju, bez urbanizacije se uništava cijeli prostor – prirodna obala i susjedovo zemljište. Za sve ove anomalije odgovornost snose MGPU i Sabor jer njihovi zakoni su aljkavi i ne sprovode se. Lakše je pokrasti općinu nego li ju urbanizirati.

Na temelju prostornih planova izvršena je legalizacija bespravno izgrađenih objekata bez da se vodilo računa o urbanizaciji izgrađenog prostora. Nije li prije legalizacije trebalo donijeti urbanističke planove na prostoru bespravne gradnje?  Na temelju lažnih građevinskih dozvola, danas se izdaju uporabne dozvole bez da je ikoga briga za sigurnost stanara ili korisnika. To je pljačka i nebriga za ljude. Jedino se u Hrvatskoj izdaju građevinske dozvole na temelju prostornog plana, a trebalo bi na temelju urbanističkog plana. To je razlog zašto je uništena hrvatska obala. To je jedan vid korupcije jer su takvom legalizacijom oštećeni vlasnici neizgrađenog zemljišta i funkcionalnost prostora. Legalizirani objekti estetski i funkcionalno danas unakazuju hrvatski obalni prostor.

Primjerice, na glavnoj prometnici, metar od ruba prometnice, legaliziran je objekt od tri kata na gradilištu veličine od 200 kvadrata. Danas, recimo,  tu državnu cestu treba širiti i država mora isplatiti takav objekt po tržišnoj cijeni. Objekti uz glavne prometnice bi morali biti udaljeni od glavne prometnice 12 ili 15 metara. Kako se takvom objektu mogla izdati građevinska dozvola? Nije li to korupcija i kriminal jer općinski zakon nije u skladu sa državnim zakonom. Nije li to legalizirana pljačka države iliti poreznih obveznika?

Zašto svi bespravni objekti nisu legalizirani posebnim zakonom u Saboru radi definiranja vlasništva i uz određene uvjete? Ovakvom legalizacijom su bile dozvoljene ucjene građana od strane općinskih šerifa, a to je korupcija i kriminal koja ne zanima ni DORH ni policiju. Uništeno je zemljište  vlasnika koji nisu prodali svoje zemljište, dakle, onih koji su čuvali svoju djedovinu. Uništena je mogućnost urbanizacije takvih općina. Zašto nitko zbog toga ne odgovara jer sve to je učinila samovolja općinskih načelnika i općinskih vijećnika.

Sve je, dakle, propušteno samovolji općinskih šerifa i korumpiranim prostornim planerima. Tipičan primjer njezine legalizacije je općina Vir.

Hrvatskoj trebaju novi zakoni o gradnji. Prostorne planove moraju izglašavati građani na referendumu jer jedino tako se može zaustaviti samovolja lokalnih šerifa i uništavanje prirode, prostora i prirodne obale, a urbanizaciju građevinskih zona treba prepustiti odgovornim stručnjacima nakon prihvaćanja ponuđenog prostornog plana.

Jedino novim i promišljenim zakonom se može zaustaviti devastacija hrvatske obale i očuvati morski eko sustav. Ako to prepustimo lokalnim šerifima, dobiti ćemo uništeni priobalni pojas nasipavanjem mora kao na otoku Viru, bez parkova i plaža sa prometnicama uz obalu. Ništa bolje nije u Novalji, Vodicama, Primoštenu, Rogoznici, Čiovu ili u Istri i Kvarnerskim otocima.

No, to nije spriječilo hrvatsku političku  elitu da javno nudi hvalospjeve virskom načelniku koji je zauvijek uništio otok Vir. Sramota.  Neka samo pogledaju njegov još uvijek aktuelni Prostorni plan. Cesta od Virskog mosta do centra nema ni građevinsku ni uporabnu dozvolu. Kako je otvorena za prometovanje? Stvoreni su idealni uvjeti za pljačku građana i države

Primjerice, virski načelnik ima plaću od 13,5 tisuća KUNA, a njegova mjesečna kreditna rata iznosi oko 17,5 tisuća EURA. Pored mjesečne plaće, njegovi drugi prihodi su prihodi od dva kafića koja rade samo mjesec dana ljeti. Otkuda mu novac za plaćanje tolikih kredita? Razumni vikendaši se pitaju: Tko mu je zaštitnik? Takvih načelnika je puna RH.

Nije li legaliizaciji bespravno izgrađenih objekata kumovala i današnja kandidatkinja za zagrebačku gradonačelnicu Mrak Taritaš kao ministrica MGIPU kada je dozvolila bezuvjetnu legalizaciju na otoku Viru i drugim općinama i gradovima. O svemu je odlučivao načelnik. Ona je također laskala načelnikovom emirskom prijamu u Zagrebu jer načelnik u općini Vir se ponaša kao emir u bogatom emiratima? Zamislimo se malo – u Sheratonu. Jesu li Virani odsjeli u tom skupom hotelu? Gdje su odsjedali Virani u Londonu, Berlinu, Moskvi, Pragu, Ljubljani  i drugim europskim gradovima? Koliko su im bile dnevnice? Koliko je novca utrošeno uzalud.

Hrvatska politička elita nudi hvalospjeve virskom načelniku umjesto da ga prozove  zbog zla koji čini građanima i prirodi, te zatraži njegovu ostavku. Ne znam ako su neki od elitnih političara odsjeli u službenoj rezidenciji općine Vir – Lanterni, ali mnogi od njih su Hrvate uveli u siromaštvo i najkorumpiraniji su dio hrvatske zajednice.

Srećko Radović

Devastacija hrvatske obale

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kako je ono rekao general Praljak?  “Kad su dva naroda ostavljena u masakru jedne brahijalne srpske sile….”

Objavljeno

na

Objavio

Ovo  je jedna od ključnih stvari koju svi zaobilaze, a koju je general Praljak na suđenju spomenuo nebrojeno puta, dakle, embargo na uvoz naoružanja, koji je uveden 24. rujna 1991.

Važnu ulogu u uvođenju tog embarga imao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar. Sve je opisano u  članku u prilogu:

Ovdje primjerice valja reći da je poznato kako Vukovar nakon 1. listopada 1991. nije dobijao oružje i streljivo, a glavni razlog je upravo ovo, dakle embargo.

Ono što je zanimljivo je kako teoretičari urote, oni koji tvrde kako je “Tuđman izdao Vukovar”, a to su isti oni koji tvrde da je “prodao Posavinu” ili da je “s Miloševićem djelio Bosnu” uporno preskaču ovu neoborivu činjenicu. I ne radi se tu samo o KOS-u, o jugoslavenima, velikosrbima i islamskim fundamentalistima i unitaristima, nego i o nekim koji bi se prodali kao hrvatski desničari i kao pravaši.

Pogledajte što se ovdje dogodilo:

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Velika Britanija i Balkan” obradila je ovu temu, i došla do zaključaka koji su navedeni u članku, a koji se poklapaju s golim činjenicama.
Jedina je razlika u tome što se Kina nije tome suprostavljala iz načelnih razloga, nego iz svojih interesa, naime oni su planirali dio svog oružja plasirati u područje zahvaćeno ratom. Osim Britanije,embargo je tad gurala i Amerika.

U to vrijeme Budimir Lončar, inače bivši major OZNA-e, notorni ratni i poratni zločinac iz drugog svjetskog rata bio je savjetnik u uredu Predsjednika RH Stjepana Mesića.
24. rujna 2006. godine ujutro, Mesić je protokolarno obilazio neka gradilišta ili što već, i nije stigao pročitati ovaj članak, a novinari su ga zatekli i pitali za mišljenje. On nije znao o čemu se radi, i novinari su mu rekli kako je u Večernjem listu izašao članak gdje se Budimira Lončara, dakle, njegovog savjetnika, optužuje da je igrao ključnu ulogu u uvođenju embarga.
Budući da je u to vrijeme glavni urednik Večernjeg lista bio Miljenko Manjkas, Večernji je bio orijentiran više desno, i Mesić je izjavio:
“To oni ustašoidi iz Večernjeg lista podmeću meni preko Bude Lončara”.

I sad pazite koja tu podla udbaška inverzija nastaje: 

Prvo, Mesić je ovom izjavom dao na znanje da je embargo po Hrvatsku bio štetan, a što je notorna činjenica.

Međutim, kad je pročitao članak i vidio da je novinar Davor Ivanković samo prenio ono što je u svojoj knjizi napisala jedna ugledna britanska znanstvenica, a koju je ipak malo teže optužiti da je “ustašoid”, Mesić mjenja ploču tvrdeći kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao, jer da bi se Srbi bili naoružali od Rusa s kojima su imali dogovoren angažman od dvije milijarde dolara”.
Naravno, takva tvrdnja je čista laž u Mesićevom stilu, jer Srbi su tad imali toliko naoružanja da su ga mogli izvoziti, a ne da su ga trebali uvoziti. U isto vrijeme, Hrvati, a pogotovo Muslimani nisu imali ništa, Hrvati su imali neke rumunjske i litavske kalašnjikove, češke zbrojevke, i protuoklopne bacače tipa “armbrust”, ali to sve u vrlo malim količinama.
Uvečer, 25. rujna 2006. Miljenko Manjkas, glavni urednik Večernjeg lista bio je gost u Dnevniku NOVA-tv, gdje je u mikrofon novinarki Mirjani Hrgi izrijekom rekao da će ga on “smjeniti s mjesta glavnog urednika Večernjeg lista”.

Manjkas se čudio, jer kako on njega može smjeniti iz novina koje su u privatnom vlasništvu, i to u vlasništvu štajerske nadbiskupije.

Bilo kako bilo, nakon par dana Manjkas je smjenjen, a istina je kao i obično, ostala voda duboka…

HBŠestorka


Prilog: tekst autora Davora Ivankovića objavljen 24. rujna 2006 . u Večernjem List

Na današnji dan prije 15 godina Hrvatska je iz New Yorka dobila strašnu vijest – Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 713. kojom se uvodi embargo na uvoz oružja Jugoslaviji. Još nepriznata, naoružana tek s nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova, RH je bila pred slomom. Nešto prije JNA je uspjela prisilno prizemljiti zrakoplov kojim je trebalo stići sofisticiranije oružje hrvatskim snagama, a JNA i pobunjeni Srbi presijecali su Hrvatsku na nekoliko odvojenih cjelina. Počela je odlučujuća bitka za Vukovar, JNA razara i Zadar i Dubrovnik. Embargo je tada za RH zapravo značio mrtnu presudu.

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Britanija i Balkan” bavi se ovom temom. Takvu je odluku u Vijeću sigurnosti gurala upravo Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo. Britanska diplomacija nalazi rješenje. Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova i, prema britanskim izvorima, “čovjeku Zapada u SFRJ”. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije. Godinu dana prije ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga.

To je bilo dovoljno, embargo je uveden, a Hrvatska nije mogla nabavljati oružje na legalan način. Međunarodna je politika, predvođena SAD-om (G. Bush stariji protivio se raspadu SFRJ) i Britanijom, računala da će Tuđmanova Hrvatska ubrzo biti prisiljena na kapitulaciju. Još nije dokraja poznato kako se Hrvatska ipak uspjela naoružati, no sigurno je da je to bilo skupo. Administracija predsjednika Clintona mijenja američku politiku, zaključuje kako je embargo na oružje Hrvatima i Muslimanima nepošten i počinje “gledati kroz prste”. Brodovi, zrakoplovi i šleperi počinju prelaziti granice RH, preko koje stiže i oružje za BiH. Embargo formalno biva ukinut nakon svršetka rata.

Mentor gđe Hodge James Gow, najcjenjeniji britanski stručnjak za pitanja Balkana, još je 1996. opisao akciju Budimira Lončara. Britanski autori navode da je Lončar “molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo”. Prošlo je 15 godina i Lončar je, nakon rada u UN, na poziv predsjednika Mesića postao njegov vanjskopolitički savjetnik. U nekoj drugoj istočnoj zemlji, zbog lustracije (bio je i obavještajac), bila bi mu zabranjena javna funkcija. Zadnji potez bio mu je organiziranje puta Mesiću u Havanu, na ridikulozni sastanak nesvrstanih.

Vijeće sigurnosti, 25. rujna 1991. donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”. U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.

Već 1. listopada Srbija koristi embargo – šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA zatvara obruč smrti oko Vukovara. Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”. Dva aviona JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.

facebook komentari

Nastavi čitati