Dežulni prijatelj 
i čuvar “Bosne”

0

Zvao me neki dan u dva iza ponoći otpravnik američkog veleposlanstva u Sarajevu Nicholas Hill da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz ambasade da ispriča vic. Elem, kaže kako je BiH na Svjetskom prvenstvu u Brazilu nastupila s „multietničkim timom koji predstavlja bolju stranu ove zemlje”.

HillNaravno da me Hill nije zvao jer se on druži s finijim svijetom poput Lijanovića, Komšića i halal-pravaša, ali je to što zvuči kao vic stvarno izrekao, i to na primanju u američkom veleposlanstvu u Sarajevu u povodu 4. srpnja. Tko li mu je samo rekao da je to multietnički tim koji predstavlja cijelu BiH? Je li od 23 igrača i selektora trojica nebošnjaka dovoljno za multietničnost? Je li im to vizija BiH? I je li veći neprijatelj multietničnosti onaj koji je simulira tamo gdje je nema ili onaj tko upozorava na tu obmanu?

Prepričavanjem kasnog noćnog vica inače započinju kolumne Borisa Dežulovića koje već godinama objavljuje u Oslobođenju, sarajevskom listu u vlasništvu tajkuna Muje Selimovića, lanjskog uzvanika na Molitvenom doručku u Washingtonu. Stalni uvod s vicem koji mu navodno priča jaran Kožo Dežuloviću je komotno sredstvo za odvaliti trećinu kolumne – prepriča vic koji je i u Sarajevu bajat, a u Mostaru toliko star da bi možda nekoga i nasmijao jer ga je već zaboravio. Onda uslijedi malo banalne kritike nacionalista, crkvenjaka i nešto blaže džamijaša, malo sprdanja s dežurnim desničarskim redikulima i eto tjedne doze opijuma „poštenog Hrvata” iz RH za bosansku/bošnjačku publiku.

Dežulni „prijatelj Bosne” u zadnjoj kolumni obrušio se na moju prošlotjednu izjavu, danu u sklopu dugačkog intervjua Večernjem listu. Na pitanje novinara jesam li navijao za reprezentaciju BiH, odgovorio sam – ne. I dodao kako nemam emocija prema državnom sklopu koji trenutačno simbolizira ta reprezentacija, a unutar kojeg mi najbliža rodbina živi bez političkih prava, kao građani drugog reda kojima drugi biraju političke predstavnike. Rekao sam i da razumijem da nekome u Zagrebu koga posebno ne dira stanje u BiH to može simbolizirati raju, šegu i ćevape, i pobuđivati pozitivne emocije i to je legitimno. Ali što meni simbolizira žuto-plava zastava koju je skrojila međunarodna zajednica, kao što je i skladala himnu bez teksta?

Ali izgleda da ne možeš navijati za koga hoćeš, već za koga ti kažu. Ovog tjedna dežurni dušobrižnik bio je Dežulović u Oslobođenju.

Dežulovićeva pozicija je paradoksalna, poput nekog pankera higijeničara. U listovima u kojima objavljuje imao je problema s cenzurom. Za razliku od većine kolega, u takvim slučajevima on bi se pobunio, ali bi brzo podvio rep i vrati o se poslu pametniji. U Oslobođenju mu je prije nekoliko godina cenzuriran tekst o dolasku tobožnjeg iscjelitelja Torabija u Sarajevo zato što je u njemu malo dokačio i tada trijumfirajući Lagumdžijin SDP, bošnjačku šovinističku stranku pod građanskom maskom. Shvatio je poruku zašto je angažiran i s kim se treba sprdati, i ostao kod Muje kao da se ništa nije dogodilo. U drugom listu slobodarskog imena, Slobodnoj Dalmaciji, nisu mu objavili tekst u kojem je negativno pisao o Miroslavu Kutli. Opet nije shvatio: super je kad pljuješ Hercegovce, kamenjare, lopove, HDZ-ovce, ali ne i Kutlinu EPH ruku koja te hrani. Držao se od tada sigurnijih sportova, kao što je iživljavanje nad Hrvatima u BiH.

Dežulovićev je izbor da dežula nad pravovjerjem uvjeren valjda da biti kozmopolit znači podržavati tuđi nacionalizam, a moje je pravo, još uvijek, da navijam za koga hoću, pa čak i za svoje

Istina, u još jednoj nebošnjačkoj kući, osim američke ambasade, strasno se navijalo za „BiH” –- onoj visokog predstavnika Valentina Inzka, koji je u BiH promijenio zakone matematike i nametnuo da je 5 trećina od 17, čime je unatoč po ustavu nedovoljnom broju hrvatskih zastupnika prije četiri godine izabrana federalna vlast bez legitimnih predstavnika Hrvata. U čestitki zmajevima nakon povratka iz Brazila, Inzko, kolonijalni upravitelj kojim se upravlja iz Hillove ambasade, osvrnuo se na Džekin poništeni gol protiv Nigerije i istaknuo: „Moja je supruga poslije ovog nepriznatog gola plakala tijekom cijele utakmice.”

U BiH postoji cijeli jedan ideološki poklopac, sastavljen od državnih i izvana financiranih privatnih medija, NVO-svite vezane uz američku ambasadu, i dežurnih „prijatelja Bosne” iz Hrvatske i Srbije, koji gura unitarističku politiku i održava pritisak u loncu koji samo što nije eksplodirao.

boris dezulovicDežulović secira i krivo interpretira racionalne argumente koje sam dao u kratkom odgovoru ne bi li me prikazao kao šovena i nacionalistu. Postavlja cinično pitanje – koji je to Hrvat koji bi kvalitetom trebao igrati za BiH, a da nije pozvan te zašto za nju ne igraju Ćorluka, Lovren i drugi? Dakle, prvo plješćeš stvaranju i održavanju takvih odnosa u BiH, da je Hrvati više ne osjećaju svojom, jer u njoj kao konstitutivan narod imaju manje prava od manjina u europskim zemljama, a onda posljedicu, da im ne pada na pamet igrati za takvu zemlju, uzimaš kao uzrok problematičnog stanja. Ali čak i unutar tog sklopa ne bi bilo loše da prouči slučaj stopera Borisa Pandže, jednog od onih koji je pristao igrati i kad drugi nisu, a opet je „izvisio”.

„Prijatelji Bosne” su BiH nanijeli nakon rata više štete od neprijatelja. Mesić i slični podgrijavali su iluziju bošnjačko/bosanskih unitarista da imaju ekskluzivno pravo na BiH, čemu su pridonosili i „pošteni Hrvati” i „pošteni Srbi”, s druge strane granice, poput Dežulovića, koje bošnjački nacionalisti ističu kao primjer pravog stava i prave raje, za razliku od ljudi s kojima dijele zemlju i s kojima moraju naći kompromis oko njenog uređenja.

Dežulović me pita budući da sam izražavao nezadovoljstvo politikom Hrvatske prema BiH Hrvatima, zašto onda dosljedno ne prestanem navijati i za hrvatsku reprezentaciju. Vatreni su bili i jesu reprezentacija Hrvatske i svih Hrvata, a usto i ljudi koji su se doseljavali u nju poput naših Brazilaca. Nije ih Stipe Mesić postrojavao niti je reprezentacija i sve oko nje bila na fonu dežulanja, dapače, bila je uvijek suprotnost tome, a Bogu hvala, i politika RH prema BiH se promijenila. No da on primjenjuje dosljednost, kao što je, logički neispravno, traži kod mene, trebao je pohvaliti Dragana Čovića koji je u Brazilu, uz hrvatsku, odijevao i navijačku majicu BiH koju ja, poznati šoven, u ovakvom stanju kakvo je danas, nikada ne bih navukao.

Kao završni udarac, razotkriva da sam zapravo navijao za Hrvatsku iz pukog razloga što sam etnički Hrvat. Ne znam otkud mu informacije o mom etničkom backgroundu i zašto je sad to odjednom važno, ali zar je u takvoj „nacionalističkoj manifestaciji” kao što je Mundijal šokantno da „etnički Hrvat” navija za re-prezentaciju koja predstavlja nacionalnu državu hrvatskog naroda, a ne za Australiju ili Grčku? Valjda bih se trebao i čuditi zašto Bugarin navija za Bugarsku, a ne za Rumunjsku. Može se prigovoriti kako je i BiH, uz druga dva, formalno i država hrvatskog naroda. Istina, ali ta ekipa nije re-prezentacija BiH, ona ne predstavlja sva tri naroda, već jedan. Narod, u koji me etnički fiksirao Dežulović, u njoj nema političkih prava. A taj sklop na kraju dovodi do toga da je bilo više „etničkih” Brazilaca u hrvatskoj nego Hrvata u bosanskohercegovačkoj reprezentaciji.

Tek kada na stadionima Bilino polje i Koševo na tribinama navijača BiH uz sveprisutne ratne zastave Armije BiH, vidim i one HVO-a i vojske RS, smatrat ću da je to reprezentacija cijele BiH. Ili kad bude odigravala utakmice i pred publikom u Mostaru, Širokom, Banjoj Luci, Trebinju. Do tada je govor o zmajevima kao reprezentaciji svih naroda u BiH simbolička politička podvala na liniji unitarističke politike. Otpravnik poslova Hill, uplakana Inzkova supruga i budni Dežulović ne mogu nadomjestiti polovicu stanovništva BiH. Jesam li šoven zato što govorim istinu?

Ono što je njemu raja, ćevapi i honorar za prepričan vic s komentarom, u praksi je dolijevanje goriva na većinski nacionalizam. Dakle, ako sam u ovoj priči oko reprezentacija ja nacionalist, onda je i on. Razlika je samo u tome što sam, u takvoj konstelaciji, na poziciji hrvatskog nacionalizma, a on bošnjačkog. Hrvatski danas traži ravnopravnost, a ovaj koji on podržava, ne samo dominaciju nad drugima nego i perverznu potrebu da simbolički ljubimo ruku koja nas lupa po glavi. Njegov je izbor da dežula nad pravovjerjem uvjeren valjda da biti kozmopolit znači podržavati tuđi nacionalizam, a moje je pravo, još uvijek, da navijam za koga hoću, pa čak i za svoje.

NinoRaspudić/VL

facebook komentari