Dežulovićev uvredljivi tekst o protivnicima Gay parade Slobodnu stoji 350 tisuća kuna

2

Presudom Općinskog suda u Splitu “Slobodna Dalmacija” dužna je platiti na račun Stjepana Loze i drugih tužitelja sveukupno 350 tisuća kuna zbog uvredljivog i klevetničkog pisanja iz pera Borisa Dežulovića oko angažmana građana koji su tražili uskraćivanje suglasnosti za održavanje “Gay parade” u Splitu, 2012. godine.

Prvostupanjska presuda na tužbu koju su podignuli Stjepan Lozo i drugi protiv “Slobodne Dalmacije”, uručena im je danas, a njom je “Slobodna Dalmacija” dužna je isplatiti 250 tisuća kuna plus kamate, ukupno preko 300 tisuća kuna na ime odštete, te 34 tisuće kuna plus kamate, ukupno oko 45 tisuća kuna, dakle sveukupno oko 350 tisuća kuna.

Kompletan tužbeni zahtjev koji je predanoj splitskom Općinskom sudu 24.kolovoza 2012. je usvojen. U njemu tužitelji navode da je u Slobodnoj Dalmaciji 28. svibnja 2012. godine objavljen tekst s krajnje uvredljivim naslovom „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“, a u kojem su navedeni tužitelji imenom i prezimenom, definirani i prezentirani širokoj javnosti najgrubljim uvredama i kvalifikacijama, a sve iz razloga jer su izrazili svoj stav i mišljenje o održavanju „Gay parade“ u Splitu te su obrazložene razloge o traženju uskraćivanja suglasnosti za održavanje toga skupa uputili gradonačelniku Splita Željku Kerumu, načelniku policije Ivici Tolušiću te županu Anti Sanaderu, stoji u obrazloženju presude sutkinje Eneje Stejskal Kanazir.

U spornom tekstu od dvije novinske stranice, stoje i dva krajnje uvredljiva podnaslova „desničarska stoka“ i „katolički talibani“, a višestruko se kroz tekst ponavlja izravna osobna uvreda „gnjide“, dok je ispod teksta objavljena i fotografija tužitelja. Pored uvreda u tekstu je iznesena i kleveta iz koje je izvedena gruba insinuacija i podvala, kojom se tužitelje stavlja u odgovornost za sudbinu djevojke Antonije Bilić, nestale neposredno prije održavanja gay pridea 2011. u Splitu, kada su zbog osiguranja pridea angažirane znatne policijske snage, piše u obrazloženju presude.

“Zadovoljni smo presudom, koja je ozbiljna i teška, ali težak je i delikt koji je počinjen prema nama kao državljanima Hrvatske i kao osobama”, rekao je za narod.hr jedan od tužitelja Stjepan Lozo u tužbi protiv SD i dodao da drže da su parnica i sama presuda značajne za hrvatsko društvo i demokraciju te o njoj žele izvjestiti hrvatsku javnost.

“Ovo je prvi, ili jedan od prvih slučajeva da se donosi presuda u korist onih koji nisu spremni napustiti demokratska načela pred agresijom nedemokratskog, destruktivnog razvratničkog komplota. Vrijedi braniti svoju čast, svoj dom i univerzalna demokratska načela”, izjavio je Stjepan Lozo za narod.hr.

“Demokratski deficit u Hrvatskoj poprimio je nevjerojatne razmjere, dakle pali smo po našim životima ispod razine koju smo imali do 1989. godine, tako da državljani Hrvatske trebaju uzeti stvar u svoje ruke kao građani, simbolično trebaju uzeti svijeće u ruke i izboriti se za ponovnu demokraciju u Hrvatskoj koja je ugrožena. Tu ne trebamo žaliti nikakve žrtve”, zaključio je Lozo.

“Nama je jako drago što se ova presuda ovako dogodila i očekivali smo pozitivnu presudu”, rekao je Lozo i dodao da ne vide prostor da bi županijska razina ovu nepravomoćnu presudu mogla osporiti, jer je i ovakva prvostupanjska presuda vrlo kvalificirana i izuzetno značajna.

narod.hr

facebook komentari

  • Umjesto torte, častim vas sa (Član Delivuk (Milan Gabric)) pričom:

    Dvi rupe, jedna pokraj druge…

    Moj pokojni dida i ja smo skoro uvik zajedno bili ili u vinogradu, ili goveda čuvali ili na livadi kosili i kukuruz okopavali.

    Moj dida, s današnjeg gledanja je bija jedan brbljavac, govordžija.

    Volija je uvik govoriti šta je prije bilo.

    Tako mi je priča da je davno, u njegovo vrime i iz našeg sela bija jedan kojeg je svak zvao “otik” ili ženskonja.

    Pita ja dida: Zašto su ga tako zvali.

    Did kaže: E, moj sinko. On ti je bija pravi ženskonja kada oda. Nije se
    nikako ponaša ko čovik iliti ko muškarac. On je uvik volija biti uz
    muškarce radije nego uz divojke.

    Jednog puta njegov ćaća i ja, pošto smo bili dobri prijatelji, vršnjaci,
    odresli zajedno, u duše jedna drugoga znamo, razgovarali smo o njegovu
    sinu “otiku” da nešto nije sa njim u redu.

    Njegov ćaća meni kaže: Čujes, stara i ja o tome često govorimo i mislimo ko i ti. Zato smo ga pitali.

    On sta plakat i nami govorit: Nisan ja tome kriv što me je Bog stvorija
    ovako da više volim mladice nego cure. Ja kat u pojeti na slami spavan
    samo o tome mislin i plačen: zašto san ja ovakav a nisan onako ko drugi
    mladići, moji vršnjaci?

    Sidin na slami, smotan škiju i zapalin cigaretu, pušin i mislin: Kako to
    da jedni vole jednu rupu runjavicu a ja drugu koja je samo pola
    centimetra udaljena od te runjavice. Rupa je rupa i to ništa ne minja na
    stvari.

    Bog stvorija i jednu i drugu na istom tilu i to jednu uz drugu i jednu
    pokraj druge. Razlika je samo u tome sto ja volin onu koja je niže i
    manje runjava, a drugi onu koja je centimetar uvišlje runjom okružena.

    Kat san to sam sebi protumačija, bija sam zadovoljan i sam sebi reka:
    Glavno je da san ja dobar čovik, dobar Rvat, nikoga ne mrzin, svakoga
    volin i u potrebi san spreman svakoga pomoći; ne kraden, ne ubijan, tuđe
    žene ne ganjan, nikome ne smetan, Bogu se molin, u crkvi iđen kat mogu,
    a što ja volin onu donju rupu pokraj gornje, je opet Božije a ne moje.

    ……………………………………..

    Nadam se da vam se priča dopala, a ako nije, Božja volja.

    Jer što sam ono htjela reći..Ah, da!!!

    Ne poznajem niti jednog homoseksualca. Ali pedera znam puno.

  • Umjesto torte, častim vas sa (Član Delivuk (Milan Gabric)) pričom:

    Dvi rupe, jedna pokraj druge…

    Moj pokojni dida i ja smo skoro uvik zajedno bili ili u vinogradu, ili goveda čuvali ili na livadi kosili i kukuruz okopavali.

    Moj dida, s današnjeg gledanja je bija jedan brbljavac, govordžija.

    Volija je uvik govoriti šta je prije bilo.

    Tako mi je priča da je davno, u njegovo vrime i iz našeg sela bija jedan kojeg je svak zvao “otik” ili ženskonja.

    Pita ja dida: Zašto su ga tako zvali.

    Did kaže: E, moj sinko. On ti je bija pravi ženskonja kada oda. Nije se
    nikako ponaša ko čovik iliti ko muškarac. On je uvik volija biti uz
    muškarce radije nego uz divojke.

    Jednog puta njegov ćaća i ja, pošto smo bili dobri prijatelji, vršnjaci,
    odresli zajedno, u duše jedna drugoga znamo, razgovarali smo o njegovu
    sinu “otiku” da nešto nije sa njim u redu.

    Njegov ćaća meni kaže: Čujes, stara i ja o tome često govorimo i mislimo ko i ti. Zato smo ga pitali.

    On sta plakat i nami govorit: Nisan ja tome kriv što me je Bog stvorija
    ovako da više volim mladice nego cure. Ja kat u pojeti na slami spavan
    samo o tome mislin i plačen: zašto san ja ovakav a nisan onako ko drugi
    mladići, moji vršnjaci?

    Sidin na slami, smotan škiju i zapalin cigaretu, pušin i mislin: Kako to
    da jedni vole jednu rupu runjavicu a ja drugu koja je samo pola
    centimetra udaljena od te runjavice. Rupa je rupa i to ništa ne minja na
    stvari.

    Bog stvorija i jednu i drugu na istom tilu i to jednu uz drugu i jednu
    pokraj druge. Razlika je samo u tome sto ja volin onu koja je niže i
    manje runjava, a drugi onu koja je centimetar uvišlje runjom okružena.

    Kat san to sam sebi protumačija, bija sam zadovoljan i sam sebi reka:
    Glavno je da san ja dobar čovik, dobar Rvat, nikoga ne mrzin, svakoga
    volin i u potrebi san spreman svakoga pomoći; ne kraden, ne ubijan, tuđe
    žene ne ganjan, nikome ne smetan, Bogu se molin, u crkvi iđen kat mogu,
    a što ja volin onu donju rupu pokraj gornje, je opet Božije a ne moje.

    ……………………………………..

    Nadam se da vam se priča dopala, a ako nije, Božja volja.

    Jer što sam ono htjela reći..Ah, da!!!

    Ne poznajem niti jednog homoseksualca. Ali pedera znam puno.