DIDOV SAN

    0

    Hrvatska politička emigracija, koliko god napadana i osporavana, trajni je podsjetnik na narav komunističkog režima. Ozbiljni pokušaji diskreditiranja zbornika Didov san: transgranična iskustva hrvatskih iseljenika govore o tome da u Hrvatskoj postoji grupacija ljudi koja smatra da ima ekskluzivno pravo na prikaz istine

    Ovaj zbornik, bez obzira na njegovu izvrsnost i posebno mjesto koje zauzima u dosta oskudnoj znanstvenoj literaturi o hrvatskom iseljeništvu i emigraciji, vjerojatno uopće ne bi izazvao posebnu pozornost da nije bilo vrlo ozbiljna pokušaja njegova diskreditiranja i obustave objavljivanja. Dogodi se (i to ne tako rijetko, pa i u našem pluralnom društvu) da unutarnje recenzije služe za ideološke obračune i preventivnu cenzuru. Tako je bilo i s obrazloženjem neprihvatljivosti objavljivanja zbornika Didov san, koje je 25. siječnja potpisalo uredništvo biblioteke Nova etnografija. Recenzent (anoniman ili ne) može vrlo lapidarno insinuirati da je nešto u tekstu „znanstveno prevladano“ ili da je lišeno „ozbiljnije elaboracije i kontekstualizacije“, da je „kontroverzno“, pa prema tome nije u skladu s onim što se ovog časa proglašava istinitim, premda možda nije bilo istinito jučer, a ne mora biti ni sutra. Mi, gospođe i gospodo, škripi totalitarni glas, određujemo što je istinito! To se dogodilo i u pokušaju dokazivanja „nedoraslosti“ zbornika.

    Zbornik Didov san poslužio je za ideološke obračune i prije no što je objavljen

    Evo jednog primjera. Škripeći recenzent nije zadovoljan člankom Velimira Piškorca Migrantsko iskustvo u djelima đurđevačkog književnika Slavka Čambe. Zašto? Među ostalim, jer autor „inzistira [!] na pejorativu komunistički kao oznaci za represivni i totalitarni jugoslavenski režim“. I doista, prof. Piškorec na nekoliko mjesta navodi kako Čamba „piše o nasilju koji su komunističke vlasti u poraću provodile nad seljaštvom“, ali što bi tu bilo sporno i zašto bi pridjev „komunistički“, koji za politički poredak pod vlašću lenjinsko-komunističkih partija rabi cijeli svijet, bio pejorativan? Na kraju krajeva, komunisti su se ponosili Lenjinovim pojmovnim odvajanjem od „socijaloportunizma“ Druge internacionale. Uostalom, koja je to ideološka komisija propisala obveznu terminologiju koja bi štitila čast i doublespeak – dvostruki govor jedne propale diktature?

    Stari prijepori, novi akteri

    Škripeći recenzent nije zadovoljan ni činjenicom što prof. Piškorec „smatra suvišnim obavijestiti čitatelje da je jedno od glasila u kojem je objavljivao Slavko Čamba … HOP, politička organizacija koju je utemeljio Ante Pavelić 1956. godine u Argentini s ciljem ponovne uspostave NDH.“ I doista, za Čambu u tekstu stoji: „Pisati je počeo u emigrantskim glasilima Hrvatska državaNova Hrvatska, Živa zajednica te izdanjima HOP-a (Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta).“ Zar ovdje nije riječ o vrsti dokazivanja koju je Leo Strauss nazivao reductio ad Hitlerum, što se za naše potrebe može prevesti kao reductio ad Pavelicium? Možda nije najplemenitije pisati za izdanja HOP-a, ali ni političko denunciranje nije intelektualna preporuka, tim više što se naš škriponja ne libi krivotvoriti onaj dio teksta u kojemu prof. Piškorec spominje Čambinu knjigu Bleiburške udovice, „25 priča ratnih udovica iz Đurđevca i okolnih mjesta u Podravini, čiji su se muževi borili u hrvatskim domobranskim i ustaškim postrojbama tijekom Drugoga svjetskog rata i koji su stradali u masovnome poratnom masakru na Bleiburgu, kojega počinitelji, kako je opće poznato, nikada nisu procesuirani. Taj se pasus kod recenzenta pretvara u još jednu političku denuncijaciju: „Isto tako, ovdje se donosi osobno [?] povijesno tumačenje i formulacija da su na Bleiburgu smaknuti pripadnici „hrvatskih postrojbi“ od strane „Titovih partizana“, što je do dan-danas, i u svojoj povijesnoj složenosti i u utvrđivanju službene terminologije [?] predmet slojevitih rasprava hrvatske i svjetske historiografije te u svakom slučaju ne predstavlja pitanje koji [valjda koje?] bi se smjelo ovlaš [?] uvoditi u tematizaciju iseljeničkog pjesništva.“

    Marin Sopta

    Kriteriji „znanstvenosti“

    Zanimljivo, takva gorljivost možda se i nađe kod komunističkih apologeta među našim povjesničarima (ima ih lijep broj), ali ne i u svjetskoj historiografiji vrijednoj spomena. Ta je problematika detaljno i objektivno obrađena, uključujući terminološki, a nikako „osobno“, kod autora poput Juliusa Epsteina, Nicholasa Bethella, Nikolaja Tolstoja i Joze Tomasevicha. No tipično je da je kod nas široki restauracijski val već dobrano navlažio društvene znanosti i humanističke discipline, zapravo do te mjere da se već počelo sumnjati kako je „uskraćivanje osobnih sloboda“ imalo neke veze s iseljavanjem, da ne spominjemo prigovore članku Marina Sopte, koji, naglašava se, „iznosi osobna imena ljudi koji su bili angažirani u kriminalnim aktivnostima te zbog njih i osuđivani.“ Osumnjičene „kriminalne“ aktivnosti su krijumčarenje oružja za potrebe hrvatske obrane u ratu za nezavisnost. Naopaka je „znanstvenost“, što dovodi u pitanje jedan od rijetkih izvora naoružavanja u kontekstu nepravednog embarga. Štoviše, Soptin članak, koji nije izvoran i predstavlja (koristim se riječima urednica zbornika) „historiografsko-testimonijalni“ doprinos „neposrednog sudionika“ iz emigracije, ni po čemu nije podložan uobičajenim pravilima dokazivanjima, jer predstavlja osoban stav. Taj stav nije ni po mom ukusu, niti se slažem s nizom Soptinih tvrdnji, ali nije ništa više tendenciozan od zaključaka Soptinih osporavatelja, u prvom redu Tihomira Ponoša, novinara Novog lista, koji je, za razliku od znanstveno nepretenciozna Sopte, sklon mistificiranju vlastite „znanstvenosti“.

    Ante Tomić

    Čemu sve ovo? Hrvatska politička emigracija, koliko god napadana i osporavana, trajni je podsjetnik na narav komunističkog režima. Ako je Holjevčeva procjena (iz 1967) o tome da je 500.000 ljudi emigriralo iz Jugoslavije nakon 1945. približno točna, a Većeslav Holjevac nije pisao za izdanja HOP-a, onda nam to nešto govori o općenitim okolnostima u zemlji; osim, naravno, ako je riječ o odreda negativnim ljudima, asocijalnim pojedincima, kriminalcima. Kako ne biste mislili da pretjerujem, navest ću dio besprizornoga teksta Ante Tomića uSlobodnoj Dalmaciji od 11. ožujka 2014: „Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih. […] Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora? Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade i Australije, i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknade i zdravstveno mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe […] u nas bi palili pravoslavna sela.

    Što će im to, otkud ta mržnja za nešto što je šesnaest tisuća kilometara od njih, pa još u trećem koljenu, među klincima koji ne znaju hrvatski?“

    Bauk fašizma

    Nema ovdje tog PEN-a ili Društva pisaca koje bi zaštitilo čast ili samo pravo na postojanje tih pet i pol do sedam milijuna ljudi, jer oni su odreda fašisti i palikuće. Postavlja se pitanje kako obrazložiti zajedničku pripadnost jednog proslavljenog autora i pet i pol do sedam milijuna kriminalaca. Što ih spaja? Naš škripeći recenzent dovodi u pitanje i postojanje hrvatske nacije, jer tako što je „znanstveno prevladano esencijalističko poimanje nacije s patrijarhalnom stereotipnom metaforikom ‘majke domovine koja prima natrag svoju djecu’“. Doista, nacija koja se makar posredovanjem jednoga svog književnika odriče do sedam milijuna ljudi ne može postojati. Ona boluje od patološke samodestrukcije, samoubilačke ideologizacije. Njezina znanost ne održava nego destruira. Možda je to jedan od razloga zašto moramo poraditi na deideologizaciji naše znanosti, naših znanstvenih ustanova i akademske zajednice.

    Prije više od četrdeset godina Leszek Kołakowski dao je ironično tumačenje pojma fašist: „Ponekad je fašist osoba s kojim se ne slažem, ali zbog mog neznanja, ne znam s njim raspravljati, tako da mi dođe da ga udarim nogom. Ali kad se saberem, ispada da je fašist netko tko drži: (1) kako je bolje da se ljudi peru nego da budu prljavi; (2) kako je sloboda tiska u Americi bolja od vlasništva nad sveobuhvatnim tiskom od strane jedine vladajuće stranke; (3) kako ljudi ne smiju biti zatvarani zbog svojih uvjerenja, bili oni komunisti ili antikomunisti; (4) kako rasni kriteriji, u prilog bijelaca ili crnaca, nisu preporučljivi za upis na sveučilišta; (5) kako tortura zavređuje osudu, bez obzira tko je primjenjuje. (Ukratko, ‘fašist’ je isto što i ‘liberal’.) Fašist je, per definitionem, osoba koja je bila u zatvoru u komunističkoj zemlji [I Kołakowski rabi taj ‘pejorativ’!]. Izbjeglice iz Čehoslovačke 1968. u Njemačkoj su bile ponekad dočekane plakatima s natpisom ‘Fašizam neće proći’.“ Toliko glede „neprihvatljivosti objavljivanja zbornika Didov san“. Povratak nije lagodan u zemlji Kroaciji.

    IvoBanac/vijenac

    facebook komentari