Pratite nas

DIDOV SAN

Objavljeno

na

Hrvatska politička emigracija, koliko god napadana i osporavana, trajni je podsjetnik na narav komunističkog režima. Ozbiljni pokušaji diskreditiranja zbornika Didov san: transgranična iskustva hrvatskih iseljenika govore o tome da u Hrvatskoj postoji grupacija ljudi koja smatra da ima ekskluzivno pravo na prikaz istine

Ovaj zbornik, bez obzira na njegovu izvrsnost i posebno mjesto koje zauzima u dosta oskudnoj znanstvenoj literaturi o hrvatskom iseljeništvu i emigraciji, vjerojatno uopće ne bi izazvao posebnu pozornost da nije bilo vrlo ozbiljna pokušaja njegova diskreditiranja i obustave objavljivanja. Dogodi se (i to ne tako rijetko, pa i u našem pluralnom društvu) da unutarnje recenzije služe za ideološke obračune i preventivnu cenzuru. Tako je bilo i s obrazloženjem neprihvatljivosti objavljivanja zbornika Didov san, koje je 25. siječnja potpisalo uredništvo biblioteke Nova etnografija. Recenzent (anoniman ili ne) može vrlo lapidarno insinuirati da je nešto u tekstu „znanstveno prevladano“ ili da je lišeno „ozbiljnije elaboracije i kontekstualizacije“, da je „kontroverzno“, pa prema tome nije u skladu s onim što se ovog časa proglašava istinitim, premda možda nije bilo istinito jučer, a ne mora biti ni sutra. Mi, gospođe i gospodo, škripi totalitarni glas, određujemo što je istinito! To se dogodilo i u pokušaju dokazivanja „nedoraslosti“ zbornika.

Zbornik Didov san poslužio je za ideološke obračune i prije no što je objavljen

Evo jednog primjera. Škripeći recenzent nije zadovoljan člankom Velimira Piškorca Migrantsko iskustvo u djelima đurđevačkog književnika Slavka Čambe. Zašto? Među ostalim, jer autor „inzistira [!] na pejorativu komunistički kao oznaci za represivni i totalitarni jugoslavenski režim“. I doista, prof. Piškorec na nekoliko mjesta navodi kako Čamba „piše o nasilju koji su komunističke vlasti u poraću provodile nad seljaštvom“, ali što bi tu bilo sporno i zašto bi pridjev „komunistički“, koji za politički poredak pod vlašću lenjinsko-komunističkih partija rabi cijeli svijet, bio pejorativan? Na kraju krajeva, komunisti su se ponosili Lenjinovim pojmovnim odvajanjem od „socijaloportunizma“ Druge internacionale. Uostalom, koja je to ideološka komisija propisala obveznu terminologiju koja bi štitila čast i doublespeak – dvostruki govor jedne propale diktature?

Stari prijepori, novi akteri

Škripeći recenzent nije zadovoljan ni činjenicom što prof. Piškorec „smatra suvišnim obavijestiti čitatelje da je jedno od glasila u kojem je objavljivao Slavko Čamba … HOP, politička organizacija koju je utemeljio Ante Pavelić 1956. godine u Argentini s ciljem ponovne uspostave NDH.“ I doista, za Čambu u tekstu stoji: „Pisati je počeo u emigrantskim glasilima Hrvatska državaNova Hrvatska, Živa zajednica te izdanjima HOP-a (Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta).“ Zar ovdje nije riječ o vrsti dokazivanja koju je Leo Strauss nazivao reductio ad Hitlerum, što se za naše potrebe može prevesti kao reductio ad Pavelicium? Možda nije najplemenitije pisati za izdanja HOP-a, ali ni političko denunciranje nije intelektualna preporuka, tim više što se naš škriponja ne libi krivotvoriti onaj dio teksta u kojemu prof. Piškorec spominje Čambinu knjigu Bleiburške udovice, „25 priča ratnih udovica iz Đurđevca i okolnih mjesta u Podravini, čiji su se muževi borili u hrvatskim domobranskim i ustaškim postrojbama tijekom Drugoga svjetskog rata i koji su stradali u masovnome poratnom masakru na Bleiburgu, kojega počinitelji, kako je opće poznato, nikada nisu procesuirani. Taj se pasus kod recenzenta pretvara u još jednu političku denuncijaciju: „Isto tako, ovdje se donosi osobno [?] povijesno tumačenje i formulacija da su na Bleiburgu smaknuti pripadnici „hrvatskih postrojbi“ od strane „Titovih partizana“, što je do dan-danas, i u svojoj povijesnoj složenosti i u utvrđivanju službene terminologije [?] predmet slojevitih rasprava hrvatske i svjetske historiografije te u svakom slučaju ne predstavlja pitanje koji [valjda koje?] bi se smjelo ovlaš [?] uvoditi u tematizaciju iseljeničkog pjesništva.“

Marin Sopta

Kriteriji „znanstvenosti“

Zanimljivo, takva gorljivost možda se i nađe kod komunističkih apologeta među našim povjesničarima (ima ih lijep broj), ali ne i u svjetskoj historiografiji vrijednoj spomena. Ta je problematika detaljno i objektivno obrađena, uključujući terminološki, a nikako „osobno“, kod autora poput Juliusa Epsteina, Nicholasa Bethella, Nikolaja Tolstoja i Joze Tomasevicha. No tipično je da je kod nas široki restauracijski val već dobrano navlažio društvene znanosti i humanističke discipline, zapravo do te mjere da se već počelo sumnjati kako je „uskraćivanje osobnih sloboda“ imalo neke veze s iseljavanjem, da ne spominjemo prigovore članku Marina Sopte, koji, naglašava se, „iznosi osobna imena ljudi koji su bili angažirani u kriminalnim aktivnostima te zbog njih i osuđivani.“ Osumnjičene „kriminalne“ aktivnosti su krijumčarenje oružja za potrebe hrvatske obrane u ratu za nezavisnost. Naopaka je „znanstvenost“, što dovodi u pitanje jedan od rijetkih izvora naoružavanja u kontekstu nepravednog embarga. Štoviše, Soptin članak, koji nije izvoran i predstavlja (koristim se riječima urednica zbornika) „historiografsko-testimonijalni“ doprinos „neposrednog sudionika“ iz emigracije, ni po čemu nije podložan uobičajenim pravilima dokazivanjima, jer predstavlja osoban stav. Taj stav nije ni po mom ukusu, niti se slažem s nizom Soptinih tvrdnji, ali nije ništa više tendenciozan od zaključaka Soptinih osporavatelja, u prvom redu Tihomira Ponoša, novinara Novog lista, koji je, za razliku od znanstveno nepretenciozna Sopte, sklon mistificiranju vlastite „znanstvenosti“.

Ante Tomić

Čemu sve ovo? Hrvatska politička emigracija, koliko god napadana i osporavana, trajni je podsjetnik na narav komunističkog režima. Ako je Holjevčeva procjena (iz 1967) o tome da je 500.000 ljudi emigriralo iz Jugoslavije nakon 1945. približno točna, a Većeslav Holjevac nije pisao za izdanja HOP-a, onda nam to nešto govori o općenitim okolnostima u zemlji; osim, naravno, ako je riječ o odreda negativnim ljudima, asocijalnim pojedincima, kriminalcima. Kako ne biste mislili da pretjerujem, navest ću dio besprizornoga teksta Ante Tomića uSlobodnoj Dalmaciji od 11. ožujka 2014: „Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih. […] Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora? Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade i Australije, i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknade i zdravstveno mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe […] u nas bi palili pravoslavna sela.

Što će im to, otkud ta mržnja za nešto što je šesnaest tisuća kilometara od njih, pa još u trećem koljenu, među klincima koji ne znaju hrvatski?“

Bauk fašizma

Nema ovdje tog PEN-a ili Društva pisaca koje bi zaštitilo čast ili samo pravo na postojanje tih pet i pol do sedam milijuna ljudi, jer oni su odreda fašisti i palikuće. Postavlja se pitanje kako obrazložiti zajedničku pripadnost jednog proslavljenog autora i pet i pol do sedam milijuna kriminalaca. Što ih spaja? Naš škripeći recenzent dovodi u pitanje i postojanje hrvatske nacije, jer tako što je „znanstveno prevladano esencijalističko poimanje nacije s patrijarhalnom stereotipnom metaforikom ‘majke domovine koja prima natrag svoju djecu’“. Doista, nacija koja se makar posredovanjem jednoga svog književnika odriče do sedam milijuna ljudi ne može postojati. Ona boluje od patološke samodestrukcije, samoubilačke ideologizacije. Njezina znanost ne održava nego destruira. Možda je to jedan od razloga zašto moramo poraditi na deideologizaciji naše znanosti, naših znanstvenih ustanova i akademske zajednice.

Prije više od četrdeset godina Leszek Kołakowski dao je ironično tumačenje pojma fašist: „Ponekad je fašist osoba s kojim se ne slažem, ali zbog mog neznanja, ne znam s njim raspravljati, tako da mi dođe da ga udarim nogom. Ali kad se saberem, ispada da je fašist netko tko drži: (1) kako je bolje da se ljudi peru nego da budu prljavi; (2) kako je sloboda tiska u Americi bolja od vlasništva nad sveobuhvatnim tiskom od strane jedine vladajuće stranke; (3) kako ljudi ne smiju biti zatvarani zbog svojih uvjerenja, bili oni komunisti ili antikomunisti; (4) kako rasni kriteriji, u prilog bijelaca ili crnaca, nisu preporučljivi za upis na sveučilišta; (5) kako tortura zavređuje osudu, bez obzira tko je primjenjuje. (Ukratko, ‘fašist’ je isto što i ‘liberal’.) Fašist je, per definitionem, osoba koja je bila u zatvoru u komunističkoj zemlji [I Kołakowski rabi taj ‘pejorativ’!]. Izbjeglice iz Čehoslovačke 1968. u Njemačkoj su bile ponekad dočekane plakatima s natpisom ‘Fašizam neće proći’.“ Toliko glede „neprihvatljivosti objavljivanja zbornika Didov san“. Povratak nije lagodan u zemlji Kroaciji.

IvoBanac/vijenac

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Danas su američki bombarderi letjeli najbliže sjevernokorejskoj obali u 21. stoljeću!

Objavljeno

na

Objavio

Getty Images AsiaPac

WASHINGTON – Američki bombarderi letjeli su u subotu vrlo blizu sjevernokorejske istočne obale kako bi demonstrirali vojne opcije koje imaju na raspolaganju u slučaju bilo kakve prijetnje, objavio je Pentagon.

Pentagon je istaknuo da je let obavljen u sjevernom dijelu demilitarizirane zone između Koreja u kojem još nijedan američki mlažnjak ili bombarder nije letio u ovom stoljeću.

“Radi se o najsjevernijem području demilitarizirane zone u kojem je u 21. stoljeću letio neki američki zrakoplov ili bombarder uz sjevernokorejske obale što potvrđuje do koje mjere uzimamo za ozbiljno opasno ponašanje Sjeverne Koreje”, napisala je u priopćenju glasnogovornica Pentagona Dana White.

“Ova misija demonstracija je američke odlučnosti i jasna poruka da predsjednik raspolaže s brojnim vojnim opcijama kako bi se suočio sa svakom prijetnjom”, naglasila je u priopćenju.

Dodala je kako je Washington spreman “koristiti čitavu lepezu naših vojnih kapaciteta kako bi branili SAD i naše saveznike”.

NEW YORK  – Prijetnje američkog predsjednika Donalda Trumpa potpunim uništenjem Sjeverne Koreje dodatno su učinile neizbježnim napad raketama Pjongjanga na američko kopno, zaprijetio je u subotu u govoru pred Općom skupštinom UN-a sjevernokorejski ministar vanjskih poslova Ri Yong Ho.

Trumpove ‘uvrede’ “nepovratna su pogreška zbog koje je postalo neizbježno” da sjevernokorejske rakete pogode američko tlo, rekao je Ri.

Osuđujući izjave američkog predsjednika, nazvao ga je “poremećenom osobom i  megalomanom” koji je u današanje doba “jedna od najvećih prijetnji miru”.

Agencija France presse prenosi da je Ri rekao da je njegova zemlja samo nekoliko koraka udaljena od toga da postane nuklearna sila, te naglasio da Pjongjang neće ustuknuti niti promijeniti svoje stajalište zbog sankcija “neprijateljskih snaga”.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati