Pratite nas

Vijesti

Dijaspora: Glasati ili ne

Objavljeno

na

Putujemo dugo. Više od stoljeća. Stariji smo od vlastitog sjećanja. Upisani smo u tragove stranaca i udaljenih staza i novih horizonata. Amerika je i nama postala domovina: druga, treća… Identitet nam se nije mijenjao jer je upisan u genima, a imena država na dokumentima nisu govorili o tome tko smo mi. Odakle smo stigli nije puno reklo o nama. Svatko nas je svojatao.

Ovdje u Americi, crtali smo karte zapada, kopali rudnike istoka, gradili željeznice između njih, tvornicama udarali temelje… Postali smo guverneri država, gradonačelnici gradova, savjetnici poznatih, sportaši iz dvorana slavnih, umjetnici čija djela prepoznaju razglednice velikih gradova. U svakom gradu gradili crkve, osnivali župe, tiskali knjige, novine. I uvijek kroz sva vremena čekali kada će domovina ugledati kartu svijeta. Znali smo da su poštene duše, dobar svijet, velike radne energije, čuvari iskrene riječi, dobre volje i otvorena uma i srca, bez predrasuda, kršćanskog duha.

Onda su stigle devedesete…

Kroz mnoga desetljeća, u zajednicama se čuvao duh o državi i državnosti, priznatoj opstojnosti, neovisnosti, ponosna imena. Učili su mlade da će doći dan. I jedan po jedan, država po država, danas u svijetu postoji više od 180 hrvatskih misija, župa, zajednica. I onda su stigle devedesete. Svi zajedno pođosmo raditi, pisati, lobirati, financirati, moliti i nadati se… Neki su otišli u rat. Hrvatski su neki znali malo, neki više, a svi su voljeli ideju o državi. Država je tu, naša je. Naše vrijednosti, naše poštenje, naša muka, naše sjećanje.I država stala na noge svjetskog globusa, kockaste majice obišle svijet, turizam i povijest postale atrakcija svijetu radoznalom i umornom od svoje vlastite civilizacije. I prošle devedesete.

Stanje danas

Stigla prava slika stanja naroda iz nasljeđenog, predugoga komunističkog balkanizma. Krađe, laži, veze, huligani..Mediji prodani strancima koji stvaraju mijenja i politike, bogatstva darovana za profite malim grupama. Svatko svojim putem pošao. Svatko se svojim putem snašao. Ponos nacije spao na razine stida pridržana nepouzdanima. Revizije povijesti su masovne, a nedavna događanja stvaranja države, pred očima samih ljudi, nakon mnogih revizija dobivaju sliku potpuno drugačije stvarnosti. Istini je opet mučno. Ona ostaje bezosobna, bezlična, bezimena i nakaradna! Vlade, stranke, premijeri, diplomati i šefovi dolaze i prolaze. Na dijasporu zaboravili svi, osim ponekad u vrijeme koristi i usluga.

Medijska slika dijaspore

U dvadeset i nešto godina postojanja države nitko nije napravio nikakav program, nikakvu analizu, nikakvu brojku, niti jedan pokušaj. A tako nas je puno, na svakoj strani svijeta. Gubitak zanimanja domovinske Hrvatske plod je i medija koji su stvorili sliku o čudnim ljudima ekstremnih pogleda i čudnih navika.

Budući da su podijelili ljude ponovno na crvene i neuke, dijasporu su učinili ekstremno nacionalističkom kao po starom, dobrom režimskom receptu. Ništa nije slučajno u javnom životu jednog naroda, pa ni Hrvata! U slučajnosti vjeruju samo oni s niskim IQ-om. Mladi se hlade, okreću zemlji u kojoj žive, uključeni u mentalitet i život zemlje u kojoj odrastaju. Kako promijeniti, zaustaviti tijek brzog gubljenja? Raspršeni u pojedinačne mikro svjetove, bez zajedničkih ciljeva, projekata i planova s domovinom, bez ozbiljnih programa, razmišljanja, ideja, želja. Komunistička ideologija je preduboko u životu i mentalitetu hrvatskog čovjeka.

Što svijet kaže, da ili ne?

I danas još postavljaju pitanje treba li dijaspori dopustiti pravo glasovanja. To mogu izreći samo oni koji ne poznaju niti dijasporu niti pravo glasovanja. Čudno je uopće i samo pitanje.

Poput dijaspora drugih zemalja, hrvatska dijaspora je vezana za domovinu! Kao i drugdje Hrvati su otišli ili zbog političkog progonstva ili zbog ekonomske nemogućnosti nastaviti dalje. Otišli su, a ostali! Ostali jer im vezanost za domovinu nije umanjila daljina, niti duljina boravka u zemljama dalekim ili bliskim.

Kada su pomogli sebi, htjeli su pomoći i domovini

Kada su pomogli sebi, htjeli su pomoći i domovini. Njihov glas na izborima nije njima samo njihovo pravo nego živi interes kako pomoći domovini. Naučili su dovoljno izvan nje da mogu pomoći svoju domovinu. Mudar čovjek uči, traži savjete, druži se s mudrijima od sebe. Treba dakle vidjeti što svijet radi, učiti od onih izvana. Hrvatska očito ne može sama sebi pomoći.

Gotovo sve europske i američke zemlje imaju glasovanje dijaspore

Činjenice treba najprije uvažiti, a one kažu: Čak 115 država svijeta (a broj stalno raste) omogućilo je glasovanje svojim dijasporama (16 zemalja Amerike, 20 Azije, gotovo sve europske, 10 zemalja na Pacifiku).

Seže još od rimskog carstva

Glasovanje onih koji žive u inozemstvu seže još u vrijeme rimskog carstva. Povijest nam govori da je car August bio prvi koji je omogućio glasovanje za senat i omogućio pošiljku zapečaćenog glasa u Rim. Povijest je puna ovakvih primjera. U nekim državama ona je uvedena iz poštovanja prema dijaspori koja je dala puno u borbi za slobodu nacije kao što je to primjer priznanja onima koji su se borili u prvom ili drugom svjetskom ratu.

Pravo glasovanja dijaspori uveli su tako među ostalima: Indija 1950., Francuska 1975., Španjolska 1978. Švicarska 1989., Austrija 1990., Argentina 1993., itd. Metode glasovanja su različite. U 79 zemalja dijaspora može glasovati samo fizičkom nazočnošću, u 47 zemalja glasovanje je omogućeno dopisno, u čak 16 zemalja glasovanje je moguće zastupanjem druge osobe. Nizozemska, Estonija i Sjedinjene Američke države omogućile su glasovanje internetom. Mnoge druge zemlje već rade na tome.

Investicije su daleko ispod davanja Hrvata iz dijaspore

Mnoge države su svjesne koliko im znači dijaspora, a posebice u ekonomskom smislu. U hrvatskom kontekstu, Hrvati iz dijaspore godinama šalju milijarde dolara/eura. Sve ostale investicije su daleko iza nje. Hrvatskoj to ništa ne znači! Naravno da ne znači jer je ideologija važnija i od toga!

Prava državljana i ideologija

Budući da živimo u vremenu naglašene brige o ljudskim pravima na svim razinama onda u stvari govor protiv glasovanja dijaspore je govor protiv temeljnih ljudskih prava državljana jedne državne zajednice. Hrvatska dakle nije nikakva iznimka, nego slijedi trend većine svijeta.

Međutim, uopće govor o ukidanju prava glasovanja dijaspori nije činjenične ili interesne naravi, nego izrazito ideološke, a dijaspori sigurno nije do ideologije, bilo koje i čije, nego do Hrvatske. Na koncu idelogija ju je i učinila dijasporom!

fra Jozo Grbeš / Narod.hr

facebook komentari

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati