Dijaspora: Glasati ili ne

2

Putujemo dugo. Više od stoljeća. Stariji smo od vlastitog sjećanja. Upisani smo u tragove stranaca i udaljenih staza i novih horizonata. Amerika je i nama postala domovina: druga, treća… Identitet nam se nije mijenjao jer je upisan u genima, a imena država na dokumentima nisu govorili o tome tko smo mi. Odakle smo stigli nije puno reklo o nama. Svatko nas je svojatao.

Ovdje u Americi, crtali smo karte zapada, kopali rudnike istoka, gradili željeznice između njih, tvornicama udarali temelje… Postali smo guverneri država, gradonačelnici gradova, savjetnici poznatih, sportaši iz dvorana slavnih, umjetnici čija djela prepoznaju razglednice velikih gradova. U svakom gradu gradili crkve, osnivali župe, tiskali knjige, novine. I uvijek kroz sva vremena čekali kada će domovina ugledati kartu svijeta. Znali smo da su poštene duše, dobar svijet, velike radne energije, čuvari iskrene riječi, dobre volje i otvorena uma i srca, bez predrasuda, kršćanskog duha.

Onda su stigle devedesete…

Kroz mnoga desetljeća, u zajednicama se čuvao duh o državi i državnosti, priznatoj opstojnosti, neovisnosti, ponosna imena. Učili su mlade da će doći dan. I jedan po jedan, država po država, danas u svijetu postoji više od 180 hrvatskih misija, župa, zajednica. I onda su stigle devedesete. Svi zajedno pođosmo raditi, pisati, lobirati, financirati, moliti i nadati se… Neki su otišli u rat. Hrvatski su neki znali malo, neki više, a svi su voljeli ideju o državi. Država je tu, naša je. Naše vrijednosti, naše poštenje, naša muka, naše sjećanje.I država stala na noge svjetskog globusa, kockaste majice obišle svijet, turizam i povijest postale atrakcija svijetu radoznalom i umornom od svoje vlastite civilizacije. I prošle devedesete.

Stanje danas

Stigla prava slika stanja naroda iz nasljeđenog, predugoga komunističkog balkanizma. Krađe, laži, veze, huligani..Mediji prodani strancima koji stvaraju mijenja i politike, bogatstva darovana za profite malim grupama. Svatko svojim putem pošao. Svatko se svojim putem snašao. Ponos nacije spao na razine stida pridržana nepouzdanima. Revizije povijesti su masovne, a nedavna događanja stvaranja države, pred očima samih ljudi, nakon mnogih revizija dobivaju sliku potpuno drugačije stvarnosti. Istini je opet mučno. Ona ostaje bezosobna, bezlična, bezimena i nakaradna! Vlade, stranke, premijeri, diplomati i šefovi dolaze i prolaze. Na dijasporu zaboravili svi, osim ponekad u vrijeme koristi i usluga.

Medijska slika dijaspore

U dvadeset i nešto godina postojanja države nitko nije napravio nikakav program, nikakvu analizu, nikakvu brojku, niti jedan pokušaj. A tako nas je puno, na svakoj strani svijeta. Gubitak zanimanja domovinske Hrvatske plod je i medija koji su stvorili sliku o čudnim ljudima ekstremnih pogleda i čudnih navika.

Budući da su podijelili ljude ponovno na crvene i neuke, dijasporu su učinili ekstremno nacionalističkom kao po starom, dobrom režimskom receptu. Ništa nije slučajno u javnom životu jednog naroda, pa ni Hrvata! U slučajnosti vjeruju samo oni s niskim IQ-om. Mladi se hlade, okreću zemlji u kojoj žive, uključeni u mentalitet i život zemlje u kojoj odrastaju. Kako promijeniti, zaustaviti tijek brzog gubljenja? Raspršeni u pojedinačne mikro svjetove, bez zajedničkih ciljeva, projekata i planova s domovinom, bez ozbiljnih programa, razmišljanja, ideja, želja. Komunistička ideologija je preduboko u životu i mentalitetu hrvatskog čovjeka.

Što svijet kaže, da ili ne?

I danas još postavljaju pitanje treba li dijaspori dopustiti pravo glasovanja. To mogu izreći samo oni koji ne poznaju niti dijasporu niti pravo glasovanja. Čudno je uopće i samo pitanje.

Poput dijaspora drugih zemalja, hrvatska dijaspora je vezana za domovinu! Kao i drugdje Hrvati su otišli ili zbog političkog progonstva ili zbog ekonomske nemogućnosti nastaviti dalje. Otišli su, a ostali! Ostali jer im vezanost za domovinu nije umanjila daljina, niti duljina boravka u zemljama dalekim ili bliskim.

Kada su pomogli sebi, htjeli su pomoći i domovini

Kada su pomogli sebi, htjeli su pomoći i domovini. Njihov glas na izborima nije njima samo njihovo pravo nego živi interes kako pomoći domovini. Naučili su dovoljno izvan nje da mogu pomoći svoju domovinu. Mudar čovjek uči, traži savjete, druži se s mudrijima od sebe. Treba dakle vidjeti što svijet radi, učiti od onih izvana. Hrvatska očito ne može sama sebi pomoći.

Gotovo sve europske i američke zemlje imaju glasovanje dijaspore

Činjenice treba najprije uvažiti, a one kažu: Čak 115 država svijeta (a broj stalno raste) omogućilo je glasovanje svojim dijasporama (16 zemalja Amerike, 20 Azije, gotovo sve europske, 10 zemalja na Pacifiku).

Seže još od rimskog carstva

Glasovanje onih koji žive u inozemstvu seže još u vrijeme rimskog carstva. Povijest nam govori da je car August bio prvi koji je omogućio glasovanje za senat i omogućio pošiljku zapečaćenog glasa u Rim. Povijest je puna ovakvih primjera. U nekim državama ona je uvedena iz poštovanja prema dijaspori koja je dala puno u borbi za slobodu nacije kao što je to primjer priznanja onima koji su se borili u prvom ili drugom svjetskom ratu.

Pravo glasovanja dijaspori uveli su tako među ostalima: Indija 1950., Francuska 1975., Španjolska 1978. Švicarska 1989., Austrija 1990., Argentina 1993., itd. Metode glasovanja su različite. U 79 zemalja dijaspora može glasovati samo fizičkom nazočnošću, u 47 zemalja glasovanje je omogućeno dopisno, u čak 16 zemalja glasovanje je moguće zastupanjem druge osobe. Nizozemska, Estonija i Sjedinjene Američke države omogućile su glasovanje internetom. Mnoge druge zemlje već rade na tome.

Investicije su daleko ispod davanja Hrvata iz dijaspore

Mnoge države su svjesne koliko im znači dijaspora, a posebice u ekonomskom smislu. U hrvatskom kontekstu, Hrvati iz dijaspore godinama šalju milijarde dolara/eura. Sve ostale investicije su daleko iza nje. Hrvatskoj to ništa ne znači! Naravno da ne znači jer je ideologija važnija i od toga!

Prava državljana i ideologija

Budući da živimo u vremenu naglašene brige o ljudskim pravima na svim razinama onda u stvari govor protiv glasovanja dijaspore je govor protiv temeljnih ljudskih prava državljana jedne državne zajednice. Hrvatska dakle nije nikakva iznimka, nego slijedi trend većine svijeta.

Međutim, uopće govor o ukidanju prava glasovanja dijaspori nije činjenične ili interesne naravi, nego izrazito ideološke, a dijaspori sigurno nije do ideologije, bilo koje i čije, nego do Hrvatske. Na koncu idelogija ju je i učinila dijasporom!

fra Jozo Grbeš / Narod.hr

facebook komentari