Pratite nas

Dijaspora godišnje u Hrvatsku pošalje 1,1 milijardu eura

Objavljeno

na

Austrija je tradicionalno najveći strani ulagač u Hrvatskoj. Prema podacima Hrvatske narodne banke, izravna ulaganja iz te države u 2012. godini iznosila su 683,6 milijuna eura. No postoji i veći “ulagač” o kojem se ni u javnosti ni u ekonomskim i političkim krugovima ne govori, osim kad ga trebaju, kao za vrijeme rata ili sada, kad je bivši premijer Franjo Gregurić predložio da se Ina od Mola otkupi njihovim novcem – hrvatski iseljenici.

eurirukabrojanjeOni godišnje u domovinu – i to samo službenim kanalima, preko banaka ili tvrtki za prijenos gotova novca, poput Western Uniona – pošalju oko 1,1 milijardi eura! Hrvatska dijaspora u domovinu pošalje više novca nego što iznose ukupna izravna strana ulaganja! Ona su, za usporedbu, 2012. dosegla milijardu eura, a lani samo nešto više od pola milijarde eura, piše Večernji List

– Da, to je jako puno novca – kaže nam ekonomisticaAdela Poprženović (na fotografiji). Upravo je ona prva izračunala koliko su hrvatski iseljenici velikodušni u slanju novca u domovinu, po čemu hrvatska dijaspora ulazi u deset najizdašnijih na svijetu. Adela je jedan od rijetkih, ako ne i jedina, koja se ozbiljnije pozabavila novčanim transferima inozemstva, tzv. doznakama. Porijeklom iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, svoje je formativne godine provela uŠvedskoj, gdje i sada živi, a tema o novčanim transferima iz hrvatske dijaspore bila je tema magistarskog rada na uglednom švedskom Fakultetu ekonomije i upravljanja Sveučilišta u Lundu.

Otišla s 12 godina

– Vrlo često dolazim u Hrvatsku, kod bake, tete… Gledam, kafići su puni, restorani također. Ali kako kad znam kolika je prosječna plaća, koliko je nezaposlenih, kakvo je stanje gospodarstva… Nije mi se nešto tu poklapalo, nije mi štimala matematika. Kako može istovremeno biti minus i plus? Rekla sam mentoru na fakultetu da mi je tema jako zanimljiva, taj nerazmjer između vidljive potrošnje i statistike. Kako ljudi mogu toliko živjeti iznad svojih mogućnosti? On je odmah ispalio: To mora da su doznake, novac iz inozemstva. Doznake?, pitala sam. Da, istraži, rekao je mentor, inače stručnjak za doznake u afričkim državama – kaže.

Adelin životni put i sam ocrtava obje strane emigracijske jednadžbe. Kao dijete s roditeljima je živjela u Novom Travniku u BiH. Dio obitelji već tada je živio u švedskom gradu Malmöu, i u domovinu slao novac. No onda, 1992., kad joj je bilo 12 godina, BiH zahvaća rat. Prvo se sklonila u Hrvatsku, u Bošnjake, odakle joj je mama, no nakon godinu dana s majkom odlazi k ujaku u Švedsku. Radila je za UN u Beču, potom je za švedsko Ministarstvo vanjskih poslova vodila promatračku misiju u Gruziji, a sada radi u Zavodu za migrante. – Tako sam dobila stipendiju i otišla u Hrvatsku. Nije bilo lako jer se nitko nije ozbiljnije bavio tom temom. Kombinirala sam podatke za period od 1997. do 2005. iz različitih izvora, od bilance plaćanja, preko podataka o tekućim transakcijama, podataka Zavoda za statistiku o prihodima domaćinstava te podataka Svjetske banke – govori Adela.

Naravno, mogla je istraživati samo novac koji dolazi službenim kanalima. Drugi dio, onaj koji iseljenici pošalju po rođacima ili ostave dok su na odmoru, što im je lakše i jeftinije, ostaje u sivoj zoni. Istražujući, naišla je na podatke koji daju drugačiju sliku o hrvatskoj dijaspori nego što se obično misli. Slika odlaska u pečalbu s kartonskim kovčegom nije potpuno točna. Hrvatska dijaspora je jednim dijelom bila i politička, ne samo ekonomska, a ulaskom u EU odlaze mlađi stručnjaci.

Stabilan izbor novca

– Hrvatski su iseljenici redom bolje obrazovani i stručniji. To je posebnost i to ih razlikuje od drugih emigranata. Zbog toga se u novoj državi lakše uklope i lakše nađu posao – kaže. Novac u domovinu šalju zbog dva razloga – za svojevrstan umirovljenički fond. I vrlo često ulažu u nekretnine jer se planiraju vratiti. S druge strane, povezanost iseljenika s obiteljima je snažna pa novac šalju kao pomoć. Investiranje u posao, naglašava, nije istraživala. Primatelji novac jednostavno troše, konzumiraju. No, takva socioekonomska slika iseljeništva daje neočekivani rezultat. – Kako iseljenici nisu iz najsiromašnijih slojeva, tako ni njihove obitelji nisu najsiromašnije. Stoga novčani transferi iz inozemstva zapravo povećavaju jaz između najsiromašnijih i onih bogatijih i jačaju socijalnu nejednakost – navodi.

Kao još jednu posljedicu doznaka, navodi utjecaj na cijene na tržištu nekretnina, ali i pozitivan utjecaj na razvoj financijskog sektora, što je ujedno i jedini priznati “doprinos” dijaspore. – Riječ je o stabilnom izvoru novca. Na njega ne utječu ni ratovi ni nemiri u susjedstvu. Za razliku od stranih ulagača koji će – svuda u svijetu – povući kapital ili neće ni ulagati čim postoje naznake da bi situacija u toj državi ili u susjedstvu mogla postati nestabilna – kaže te dodaje:

– Žao mi je što se nitko ozbiljnije na bavi tom temom. Zaista je riječ o velikom novcu i velikom potencijalu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Karl Erjavec očekuje pritisak EU-a zbog Plenkovićeva govora u UN-u

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec izjavio je u nedjelju da očekuje jak pritisak Europske komisije (EK) na Hrvatsku nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u u kojem je optužio Sloveniju za nepoštivanje međunarodnog prava.

Plenković je u četvrtak u govoru pred Općom skupštinom UN-a rekao da je Hrvatska morala izaći iz arbitraže o granici sa Slovenijom koju je Slovenija kompromitirala i upozorio da takvo “nepoštivanje međunarodnog prava” obeshrabruje ostale države da sporove rješavaju uz pomoć treće strane.

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

“Arbitražni sporazum je bio potpisan pod okriljem EU-a. Potptredsjednik EK-a Frans Timmermans je ponudio svoju pomoć ako ne bi došlo do dogovora s Hrvatskom o implementaciji arbitražne presude. Mislim da će naš slijedeći korak biti da ga obavijestimo o tome što se u New Yorku dogodilo”, kazao je Erjavec u razgovoru za RTV Slovenija.

Dodao je da EK ima niz instrumenata kako bi države koje ne poštuju vladavinu prava uvjerila da se ponašaju drukčije.

“Znamo što EU čini u pogledu Poljske zbog pravosudne reforme koju provodi njihova vlada. EU može zamrznuti europska sredstva takvim državama. Ipak mislim da će u slučaju Hrvatske biti dovoljan i poneki oštar poziv u Zagreb”, kazao je Erjavec.

Po njegovim riječima, da bi se arbitražna presuda provela potrebna je suradnja Hrvatske, ali Slovenija “neke stvari može implementirati sama” prihvaćanjem nekih zakona u parlamentu koje je premijer Miro Cerar najavio za ovaj mjesec.

Zbog Plenkovićeva govora Cerar je u četvrtak navečer otkazao dogovoreni susret s hrvatskim premijerom u Zagrebu 27. rujna o rješavanju hrvatsko-slovenskog graničnog prijepora.

Ljubljana smatra da je arbitražna odluka konačno rješenje koje treba primijeniti, a Zagreb traži novo bilateralno rješenje spora koji dvije države opterećuje od raspada bivše Jugoslavije 1990-tih godina.

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

facebook komentari

Nastavi čitati