Pratite nas

U potrazi za Istinom

Đikić je bio savjetnik ministru Jovanoviću

Objavljeno

na

Intervju Jovanovića iz 2012. razotkriva tijesnu interesnu povezanost njega i dr. Đikića. Dok je većina akademske zajednice bila protiv Jovanovića i njegovog silovanja znanosti (prijedlozi zakona stalno su mu padali na Ustavnom sudu), dvadesetak znanstvenika bliskih stranci Pametno i Ivan Đikić su ga podržavali! Evo činjenica koje svjedoče o njihovoj isprepletenosti:

Ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić izjavio je u četvrtak da je predmet koji je Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju vodio protiv njega od samoga početka ušao u politički obračun te da se u njega uključio i znanstvenik Ivan Đikić.

“Dr. Đikić se jasno opredijelio i uključio u politički obračun. Zar niste vidjeli čiji je on bio konzultant i savjetnik?”, kazao je ministar novinarima odgovarajući na pitanje za koga to Đikić odrađuje.

Na dodatno pitanje misli li na bivšega ministra Željka Jovanovića, kratko je odgovorio: “To ste vi rekli”.

Začuđujuće je da nitko od novinara, kojima je ponuđena vruća roba, nije prstom mrdnuo da dodatno istraži je li Ivan Đikić doista bio Jovanovićev konzultant, kada i na osnovu čega?

Jer ako jest, jasniji su i njegovi motivi za napade na ministra Barišića i za konfrontaciju s brojnim uglednim hrvatskim znanstvenicima koji su analizirali sporni Barišićev rad i ustvrdili da se radi o manjem nehotičnom propustu, a nikako o znanstvenom plagijatu (da bi nešto bilo znanstveni plagijat, treba postojati preduvjet da je autor sebi pripisao zasluge za tuđe znanstveno otkriće – što u ovom slučaju nipošto nije posrijedi).

Među znanstvenicima koji su, zbog neopravdanog progona, podržali ministra su, da podsjetimo, i svjetski ugledni dr. Miroslav Radman, dr. Vladimir Paar, prof. dr. Slobodan Vukičević, prof. dr. Stipe Jonjić, prof. dr.  Miloš Judaš, Dr. Mile Ivanda, prof. dr. sc. Vlasta Bonačić-Koutecky, prof. Mislav Ježić, prof. dr. sc. Aleksandar Jakir, a podršku ministru znanosti kasnije su dali i mnogi drugi znanstvenici s istom tezom: da je ovdje riječ o političkom progonu i mobbingu, a ne o znanstvnom plagijatu.

Ugledni znanstvenik i novinar dr. Inoslav Bešker (doktorirao poredbenu slavistiku u Milanu, bio profesor Sveučilišta u Bologni, u Napulju, na Sveučilištu u Rimu, te na Sveučilištu u Zagrebu, profesor kroatistike na Sveučilištu u Splitu) dao si je truda pa je u Jutarnjem listu u vrlo opširnom tekstu detaljno proanalizirao Barišićev rad te zaključio da tu nema govora o plagijatu, već da se može govoriti o nehotičnoj pogrešci i u najgorem slučaju o nemaru autora.

No, informacija da su devetorica znanstvenika podržala Barišića ustvrdivši da nije plagirao američkog autora Schlesingera, objavljena je u svega nekoliko medija, dok je vijest da je Ivan Đikić pisao premijeru ustvrdivši da je Barišić plagijator – gotovo iste sekunde osvojila naslovne stranice praktički svih hrvatskih portala i novina!

Zato član Francuske akademije znanosti i umjetnosti, Sveučilišta u Parizu i MEDILS-a u Splitu Miroslav Radman s pravom ističe kako “ne vidi ništa pozitivno u metodama medijskog predatorstva ciljanog na osobu profesora Pave Barišića” te ocjenjuje da je riječ o “degradaciji kulture civilnog društva akademskih građana od kojih se očekuje njezino obogaćenje i oplemenjivanje“.

Radman zaključuje da takvi inkvizicijski postupci potiču sumnju u prirodu motivacije i moral moralizatora“.

Dodatnu sumnju na cijelu ovu priču baca i nevjerojatna nezainteresiranost novinara da istraže i drugu stranu priče (možda im netko brani da se pozabave ponuđenom medijskom poslasticom te da istraže povezanost Đikića i bivšeg SDP-ovog ministra Jovanovića?). Sumnja je još veća ako znamo da im izvor informacije – iz koje se jasno vidi da je Ivan Đikić doista bio savjetnik bivšeg SDP-ovog ministra Jovanovića(!), stoji doslovce pred nosom.

Na službenim stranicama Vlade RH i danas se, naime, lako može pronaći tekst intervjua iz 2012. godine u kojem je tadašnji ministar progovorio i o svom odnosu s dr. Ivanom Đikićem.

Evo dijela Jovanovićevog intervjua Slobodnoj:

”Zanimljivo, u trenucima dok smo razgovarali, Željka Jovanovića je posjetio poznati znanstvenik Ivan Đikić.

”On je naš neformalni savjetnik. Uz nas je i pruža nam podršku, ali i savjetuje koje promjene su nužne”, kaže ministar navodeći da Đikić neće imati nikakvu funkciju u ministarstvu, ali će, napominje, biti konzultiran oko važnijih poteza”, stoji na samom početku intervjua kojeg je Jovanović dao Slobodnoj Dalmaciji i koji je objavljen 21. travnja 2012. godine!

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.

Valja, nakon svega, podsjetiti da su bivšem SDP-ovom ministru za vrijeme njegova mandata skoro svi prijedlozi zakona padali na Ustavnom sudu, jer su bili katastrofalno napisani i neusklađeni s Ustavom i zakonima.

I dok je većina akademske zajednica zbog takvog načina rada bila protiv Jovanovića i njegovog silovanja znanosti i obrazovanja, dvadesetak znanstvenika bliskih stranci Pametno i Ivan Đikić su ga podržavali!

O tome najbolje svjedoči Hinin tekst: ‘POTPORA JOVANOVIĆU:

20 znanstvenika protiv povlačenja Zakona o visokom obrazovanju’ objavljen 7. listopada 2012. godine.

U tom tekstu se može doznati da je jedan od inicijatora podrške Jovanoviću bio, pogađate, akademik Vlatko Silobrčić, danas član Predsjedništva stranke Pametno.

Silobrčić je, zajedno s 19 supotpisnika, izrazio ‘duboko žaljenje što je Milanovićava vlada (pod pritiskom javnosti i zbog učestalog rušenja Jovanovićevih prijedloga zakona na Ustavnom sudu) odlučila povući iz saborske procedure Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju’.

Izjavu potpore Jovanoviću su potpisali: Ivan Đikić, Janoš Terzić, Pavel Gregorić, Ivica Puljak, Boris Lenhard, Dean Ajduković, Dinka Čorkalo-Biruški, Bojan Čukić, Stipan Jonjić, Hrvoje Kraljević, Đuro Miljanić, Darko Polšek, Marin Roje, Guste Santini, Vlatko Silobrčić, Tvrtko Smital, Aleksandar Štulhofer, Maja Vehovec, Dejan Vinković, Kristian Vlahovićek.

Valja obratiti pažnju na ova imena, jer daljnja rasčlamba njihove kumske i interesne povezanosti nedvojbeno puno govori.

Ivan Đikić i Janoš Terzić su, kako tvrde dobro upućeni izvori, kumovi. Željko Jovanović je stavio Terzića u Upravno vijeće Ruđera Boškovića, iako Terzić nema iskustvo upravljanja i ima mali labos u kojem su on i supruga.

Vlatko Silobrčić, čelnik stranke Pametno, bio je predsjednik Upravnog vijeća IRB-a. Imenovao ga je, pogađate, Željko Jovanović!

Ivica Puljak, čelnik stranke Pametno, postavljen je u Upravno vijeće IRB-a. Imenovao ga je Željko Jovanović.

Guste Santini Silobrčićev je prijatelj kod kojeg je Silobrčić svojedobno – dok je bio ravnatelj Imunološkog zavoda – oročavao milijune Imunološkog, iako je to bilo protuzakonito i suprotno interesima Zavoda, što je u svom nalazu iz 2002. godine potvrdila i Državna revizija.

Hrvoje Kraljević član je stranke Pametno. Jovanović ga je imenovao Predsjednikom Upravnog vijeća Instituta za fiziku.

Pavel Gregurić pisao je prijavu protiv Barišića i blizak je stranci Pametno, tvrde insajderi. Jovanović ga je imenovao u Upravno vijeće Instituta za filozofiju. Sa Silobrčićem, Sašom Zelenikom – Jovanovićevim tadašnjim zamjenikom i Gregurićem osnovao je udrugu za etiku u znanosti.

Saša Zelenika je čelnik stranke Pametno u Rijeci. Najbliži je suradnik Željka Jovanovića. Zbog pokušaja smjenjivanja Zelenike (Milanović ga je više puta planirao maknuti) Jovanović je u medijskim istupima najavljivao vlastitu ostavku na poziciju ministra.

Dodatna poveznica s ovom interesno povezanom skupinom, prema svemu sudeći, su i dvije novinarke koje su osobne prijateljice Jovanovića i mnogih čelnika Pametno. To su Tanja Rudež iz Jutarnjeg lista i Ivana Brkić Kalodjera, koja je na početku mandata Milanovićeve Vlade iz Jutarnjeg došla u Ministarstvo znanosti i obrazovanja te postala savjetnica ministra Jovanovića.

Tanja Rudež i Ivan Đikić su i osobni prijatelji. Novinar Indexa Nenad Jarić Dauenhauer je prijatelj Tanje Rudež. Činjenica je da navedeni novinari nisu pisali kritičke tekstove protiv Željka Jovanovića, iako je povoda za takvo pisanje bilo neusporedivo više nego danas.

Boris Lenhart je također dio ove ekipe.

A koliko je duboko bivši ministar bio u sukobu interesa – koji ga je uvelike kompromitirao – obznanili su brojni mediji nakon što je Jovanović ‘uhvaćen s rukama u pekmezu’ u skandaloznom ‘slučaju Thalassotherapija’.

Jovanović je pogodovao Thalassotherapiji na način da im je dao dopusnicu da bi on postao docent”, pisao je Večernji list u svibnju 2014. godine.

‘Tone sve dublje’, naveli su u nadnaslovu teksta.

”Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović uručio je opatijskoj Thalassotherapiji dopusnicu za obavljanje znanstvene djelatnosti samo mjesec dana nakon što ga je Medicinski fakultet Osijek izabrao za stalno radno mjesto docenta u svojoj nastavnoj bazi u Thalassotherapiji, a koje je ministar onda zamrznuo. Jovanović je posao dobio lani krajem siječnja, a dopusnicu je uručio krajem veljače. Nakon otkrića da je dobio posao na osječkoj Medicini, Jovanović je odustao od tog posla.

Osim što se našao u sukobu interesa jer se u vrijeme ministarskog mandata zaposlio u ustanovi iz svog resora, sporno je i samo izdavanje dopusnice ustanovi u kojoj je trebalo biti to radno mjesto ministra-docenta. Dobro upućeni se pitaju kako je Thalassotherapia kao javna ustanova, čiji je osnivač Primorsko-goranska županija, uopće mogla započeti postupak za dobivanje dopusnice, a kamoli dobiti taj dokument za obavljanje znanstvene djelatnosti s obzirom da za to nisu ostvarene zakonske pretpostavke. Naime, nijedna druga ustanova nije dobila tu dopusnicu. Samo Thalassotherapia, s kojom je ministar Jovanović debelo privatno povezan”, naveo je u svom tekstu poznati istraživački novinar Josip Bohutinski.

Interesnu povezanost bivšeg ministra Jovanovića i dojučerašnjeg predsjednika Odbora za etiku u znanosti – Vlatka Silobrčića, razotkrio je i dr. Josip Stjepandić, hrvatski znanstvenik i inovator koji živi i radi u Njemačkoj, a koji je reagirao na pismo koje je dr. Ivica Đikić uputio premijeru Plenkoviću.

Stjepandić u svom pismu navodi da ga čude Đikićevi zaključci o ministru Pavi Barišiću te upozorava da je u cijelom slučaju riječ o ideološki i politički motiviranom podmetanju, a ne o znanstveno utemeljenoj prosudbi. Kao ilustraciju navodi da Odbor za etiku u znanosti, dakle isto ono tijelo koje je ‘razapelo’ ministra, uopće ne želi raspravljati o njegovoj prijavi protiv bivšeg ministra dr. Željka Jovanovića i još nekolicine znanstvenika.

”Budući da ste u uvodu pisma spomenuli “pritisak na članove etičkih odbora” rado ću Vas izvijestiti da sam prije više od dva mjeseca istome ovome Odboru podnio prijavu protiv akademika Rudana, profesora Včeva i dr. Jovanovića, te na nju nisam dobio nikakav odgovor. Akademik Silobrčić nije mi čak mogao reći ni kad bi moja prijava mogla biti uzeta u razmatranje”, stoji u pismu dr. Stjepandića upućenom dr. Ivanu Đikiću i objavljenom u pojedinim medijima.

Đikić mu nije odgovorio, baš kao ni Vlatko Silobrčić na prijavu Odboru za etiku u znanosti protiv Željka Jovanovića.

A što bi mu i odgovorili, kada se iz svega navedenog jasno vidi u kojoj mjeri su pojedinci koji usklađeno nasrću na aktualnog ministra znanosti, neraskidivo interesno povezani!

No sve ovo glavne hrvatske medije, na žalost, uopće ne zanima!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Mitologija o povijesnom Titovom pripojenju Istre i Dalmacije Hrvatskoj 20. rujna 1943.

Objavljeno

na

Objavio

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni.

Ovih dana (20. rujna) spominje se u hrvatskom tisku 74. obljetnica “Titovog pripojenja Istre i Dalmacije Hrvatskoj”.

Naravno, bilo je to samo deklarativno pripojenje Istre i Dalmacije Titovoj Jugoslaviji u kojoj je marionetska hrvatska republika dobila formalno, malo bolji status od starujogoslavenske Savske Banovine, i nešto gori od Mačekove Banovine Hrvatske, a u svakom praktičnom smislu, uz srpsku aneksiju Srijema i Bačke, ostatak Hrvatske postao je srpskim protektoratom, pod kontrolom istih onakvih elemenata, kakve danas predstavlja Milorad Pupovac, po Hrvatskom ustavu u poziciji odlučivati tko će vladati a tko će padati.

Nakon što je avnojevska Jugoslavija propala i na dijelu hrvatskoga prostora uspotavljena zavnohovska Republika Hrvatska, spominje se isključivo Titovo pripojenje tih područja Hrvatskoj, uz česte hvalospjeve Titu koji je “vodio borbu za Istru i Dalmaciju” iz čega se stječe dojam da je Titova jugoslavenska vojska nemalo prislila Italiju na kapitulaciju i u krvavim brobama duž anektiranog prostora istjerala Talijane iz Hrvatske.

Bitka za za Istru, Primorje i Dalmaciju nakon talijanske kapitulacije, vrijedi isto toliko koliko i bitka za Bleiburg nakon hrvatske kapitulacije.

Hrvatski list 10. rujna 1943.

Kada je na dnevni red došlo skidanje Titova imena s današnjeg Trga Republike Hrvatske, skoro svaki govor suprotstavljenih, sadržao je sarkastični savjet da se to područje “koje je Tito pripojio Hrvatskoj”, vrati Italiji.

Naravno, o nikakavim bitkama nije bilo ni govora, a istarsko posebno štovanje Tita zasnovano je na jugoslavenskoj mitologiji, a nikako na činjenicama.

Nakon pada Italije, ostvarenog malo drugačijim snagama nego što ih posjedovala Titova NOVJ, čija je jedina potvrđena vojna sposobnost bila uz veće ili manje gubitke, uspješno bježanje s područja neprijateljskih ofenziva, Tito je, vidjevši da je vlada NDH 10. rujna proglasila pripojenje tih područja Hrvatskoj i sam odlučio proglasiti povratak istih tih područja Jugoslaviji.

U istinu, nakon pada Italije, ni jugoslavenska ni hrvatska vojska nisu imale snage preuzeti kontrolu nad tim područjem, koje je do njemačke kapitulacije ostalo pod njemačkom kontrolom.

Deseti rujna, kao nadnevak kada su Istra, Dalmacija i anketirani otoci dekretom pripojeni Hrvatskoj, u Hrvatskoj nije zabilježen nigdje, jer ni ne ulazi u anale nekih posebnih hrvatskih zasluga, jednako kao što takav jugoslavenski dekret deset dana kasnije, ne predstavlja neku posebenu njihovu zaslugu.

Slobodna Dalmacija 16. rujna 1943.

Međutim, sljedbenici Tita, koji su poput Srba s Kraljevićem Markom, nedostatak stvarnih uspjeha nadomjestili brojnim, na mitologiji zasnovanim pjesmama, i taj dekret su pretvorili u “istorijski događaj”, pa bi netko tko ne poznaje povijest tog vremena, morao zaključiti baš to, da je Titova vojska u krvavim bitkama, metar po metar, iz Istre, Primorja i Dalmacije istjerala Talijane.

Hrvatski list” je 10. rujna 1943. objavio “priključenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, onih krajeva na Jadranu, koje je Italija bila prisvojila”, a “Slobodna Dalmacija” je šest dana kasnije s brojem čisto propagandnih tekstova objavila da je “planuo opći ustanak”, da partizani desetkuju Njemce i još koješta. Ratni izvještaji pokazuju da su jugoslavenske vojne jedinice 11. rujna kod Klisa započele vojne operacije nazvane “Bitka za Split”, da bi 24. rujna pobjegle iz Splita, a u bijegu se nisu zaustavile do Livna.

Mesić je ipak trebao izjaviti da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu pobijedili 3 puta.

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni. Očito je da jugoslavensko novinarstvo u Hrvatskoj 2017. nije niti malo uznapredovalo u uspoređenju s onim iz 1943.

Vjerodostojnije bi bilo da su proslavili 27. rujna kao dan kad je Tito, nakon što su njegove snage pobjegle iz Hrvatske, pripojio Livno Bosni i Hercegovini.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

“Vlada RS Krajine” postoji i danas. Podupire je Republika Srbija. Hrvatska šuti

Objavljeno

na

Vjerovali ili ne, redovna sjednica “skupštine Republike Srpske Krajine (RSK) u progonstvu”, održana  je u Beogradu 17. prosinca 2016.  O njihovu radu stidljivo ali konstantno izvještavaju srpski mediji.  Sjednicu ne bi mogli održati da ih ne podupire srbijanska vlast. U Hrvatskoj o tome ni riječi.

Markovine se tome raduju pa nemaju potrebu pisati o slučaju, Pupovcima je takva pojava ionako sastavni dio dugoročnog plana, stoga šute.

Hrvatska službena politika glumi indoletnog mužeka – ne bi se štela mešati. Politiku glavnih TV kuća u Hrvatskoj odavno vode Maje i Aleksandri  koji vole preskočiti ovakove teme.

Tijekom veljače 2017., u Beogradu je svečano predstavljeno monumentalno (ne)djelo  Ratka Ličine, prijeratnog zastupnika u Hrvatskom Saboru. Zbornik je sastavljen od 10 tomova i više od 7000 stranica. Ime (ne)djela je slikovito:

„Republika Srpska Krajina – državna dokumenta“ 

Projekt je financijski, organizacijski i logistički obilato pomogla Republika Srbija.  Na predstavljanju je govorio i predstavnik Instituta za suvremenu povijest Republike Srbije (Institut za savremenu historiju Srbije), prof. Nikola Žutić. Profesor je pohvalio doprinos  zbornika za rasvjetljavanje svih srpskih agresija, koje nazivaju ratom „zapadnih srpskih zemalja.“

U međuvremenu se, opet u  Beogradu, potiho sastaje, radi, piše međunarodnoj zajednici, pa čak i Hrvatskoj predsjednicivlada RSK u progonstvu. Hrvatska prešućuje i ovaj izravni udar i prijetnju nacionalnoj sigurnosti, dok iz Republike Srbije pljušte optužbe, povijesne krivotvorine i direktno posezanje za hrvatskim teritorijem.

Predstavnici vlade RSK koju podržava Republika Srbija, otvoreno prijete Hrvatskoj, javno izjavljujući da su oni političko tijelo, kojemu je cilj očuvati državni kontinuitet do nekog povoljnog geopolitičkog trenutka. Vjeruju pri tome da će to biti podpomognuto „ruskom braćom.“

Ratko Ličina, član u Hrvatskoj zabranjene SDS, koju je naslijedila Pupovčeva SDSS-a,  ministar u vladi RS Krajine u progonstvu, po dobrom bizanstkom običaju slika velikosrpsku stvarnost, te izjavljuje da je iz Hrvatske “proterano 800 000 Srba.

Popis stanovništva iz 1981., nasuprot njegovim tvrdnjama bilježi  531 532 stanovnika srpske narodnosti u Hrvatskoj. Ovaj primjer svjedoči kakvim se bjesomučnim lažima služe danas, kad se svaka informacija može provjeriti u kratkom roku. Što su sve lagali u vremenima kad je protok i dostupnost informacija bila u rukama njihovih snaga, a bez današnje tehnološke razine, može se samo pretpostaviti.

Nadasve su zanimljive formulacije koje mnogi povezani s radom ovih institucija koriste pri opisu Hrvatske. Ratko Ličina poentira: „….ovo je trajni spomenik najzapadnijoj srpskoj državi.“

Eto nešto malo sličica iz susjedstva za sve one koji tvrde kako je velikosrpska prošlost davno umrla. Dok u Srbiji intenzivno rade na realizaciji ciljeva postavljenih u Memorandumu 2 SANU, dok Dodik otvoreno najavljuje kapitalizaciju „historijskog prelaska preko Drine“, dok u Beogradu opstoji i djeluje antihrvatsko, terorističko, agresivno tijelo, mi trošimo silnu energiju u natjecanju tko će više podilaziti Pupovcu i njegovu jedva prikrivenom velikosrpstvu.

Ž.M.-Zenga/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati