Pratite nas

Kolumne

Dinko Dedić – Jaki glas s Velebita

Objavljeno

na

HRVATSKA KAO KRAVA MUZARA

Tako to klapa u izbornom ciklusu, već 9 puta u krug i svima se vrti u glavi a da nitko niti jednom nije došao s programom temeljitih promjena, nego s odgovorima na kriva i nevažna pitanja. Pitaju me kojoj stranci ja pripadam? Nemam kome? Vrijeme je za nešto novo, nešto kvalitativno novo, jasno, beskompromisno, hrabro i lišeno svih koji su mozak onečistili antihrvatskim uvjerenjima, biografiju sluganskim djelima i prste umočili u teglu hrvatskog meda. Vrijeme je za nekoga tko će u svoj program jasno zapisati, koji su gorući i po opstanak i napredak hrvatske države bitni problemi i pokazati spremnost s njima se uhvatiti u koštac od prvog dana. Kad bi se znali dobro i jakim glasom, s visoka brda kao što je Velebit predstaviti, mislim da bi ih i ja i većina Hrvata lako prepoznali.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Svi oni koji pozivaju da okrenemo leđa prošlosti i usmjerimo pogled na budućnost, moraju na duši imati nešto iz prošlosti, što ih peče, jer iz nje možemo izvući iskustvo svega dobra i svega zla koje nam treba kao putokaz ako želimo da nam budućnost bude bolja.

Hrvatska je puna povijesti života pod tuđim jarmom sa samo dva kratka trenutka samostalnosti, iz kojih možemo polučiti najviše. Jedan od tih trenutaka je otišao u nepovrat sa svim njegovim teškim konzekvencama a drugi još traje i zato je njegovo iskustvo najvažnije. Hrvatski vodeći političari toj nedavnoj prošlosti okreću leđa jer baš tu leže sve nečiste savjesti živih ljudi.

Kada se na kraju tunela hrvatskog sužanjstva pojavilo svjetlo, baš tada su svi trebali dati sve od sebe, ne za danas nego za vijeke. Trebalo je vidjeti značaj trenutka i s teškim stoljećima ropstva iza nas, ne misliti na sebe nego davati za stoljeća slobode ispred nas.

i završio kad su drugi porušenu, iscrpljenu i gladnu Hrvatsku vidjeli kao kravu muzaru. Počeli su je musti i muzu ju do današnjih dana.

Korupcija uvijek ima svoje žrtve. Korumpirana država za žrtvu ima cijeli narod.

Tko god danas kaže da se ne želi baviti prošlošću, svjesno ili nesvjesno pridonosi tome da se ovaj proces nastavi, ne samo dok krava ne ostane bez posljednje kapi mlijeka, nego dok se iscrpljena ne stropošta na zemlju mrtva.

Svi koji vam u sitnim postotcima obećavaju malo bolju Hrvatsku, lažu, a ako u to vjeruju, lažu i vama i sebi. Danas treba stvarati drugačiju Hrvatsku. Tko je to u predizbornoj kampanji obećao pravno goniti one koji su blantno i na očigled svima opljačkali Hrvatsku? Tko je obećao pokrenuti proces povratka opljačanog hrvatskog bogatstva? To nisu neki nedokučivi i nedokazivi slučajevi. Novac ostavlja trag i nije ga moguće izbrisati. Tu se ne radi samo o nedokazanom porijeklu imovine i dokumentiranim transakcijama nego postoji čak i filmska evidencija pljačke i pronevjere a nitko nema volje pokrenuti postupak. Tamo gdje su primjeri pljačke i izdaje, pa čak i politički motiviranih ubojstava završili na sudu, nelustrirani i abolirani kadar naslijeđen iz prošle države i njihov, istim metodama priučeni podmladak ih je odbacivao ili odlagao u beskraj.

Svi oni, s desna i lijeva, koji za svoj madat u svoj program nisu uključili čitavu gomilu ovih slučajeva što vape za pravdom, a govore o boljoj Hrvatskoj, nisu iskreni.

Kad demokratski sustav postane nesposoban razračunati s pljačkom, korupcijom i izdajom onda postaje irelevantan. Kad pravni sustav postaje sam svoja suprotnost, onda nema pravne države. Kad se loši zakoni ne mijenjaju a postojeći ne poštivaju, onda vlada bezakonje.

Zašto pola Hrvata uoće nije izašlo na izbore? Mislite li da oni koji su izašli mare za svoju dobrobit a oni koji nisu da ne mare, da im je svejedno? Ili se radi o tome da su oni zaključili da svojim izlaskom ne mogu ništa postići jer se ono što je obećano u predizbornoj kapanji uopće ne dodiruje stvarnih problema? Čemu uopće glasati za nekoga tko nije obećao ništa od onoga što bode u oči, što svatko prepoznaje kao stvarno, opipljivo, nezobilazno zlo, koje barem što se pljačke i korupcije tiče, nema nikakve veze ni s ljevicom ni s desnicom? S tim u vidu i sami pojmovi ljevice i desnice postaju besmisleni koliko je besmislena i podjela na fašiste i antifašiste; sve obične floskule.

Nije ovaj poredak uspostavljen jučer s novim strankama koje se prvi puta pojavljuju na izborima, pa sada gledamo koja ima realnijeg izgleda više unaprijediti kvalitetu života hrvatskog čovjeka. I lijeva i desna strana su se oprobale na vlasti po nekoliko puta. Jesu li jedni pošteno skrbili za Hrvatsku a drugi ju pljačkali? Jesu li jedni izvodili udbine zločince na sud a drugi ih oslobađali? Jesu li Hrvatsku opljačkali samo lijevi ili samo desni? Jesu li jedni skidali Titovo ime s Kazališnog trga a drugi ga vraćali? Jesu li jedni provodili lustraciju a drugi ju poništavali?

Je li to pola Hrvata ljevičara a pola desničara? Pola je izašlo na glasanje a pola nije. Oni koji nisu izašli ostavili su svaku nadu da će im postojeća demokratska procedura donijeti ikakave promjene. Oni koji su izašli posjeduju određeno ideološko stanovište, navijaju za stranu s kojom se identificiraju ali glasuju za programe u kojima se niti jedna točka ne dodiruje stvarnih problema čije rješenje može donijeti promjene.

Tako to klapa u izbornom ciklusu, već 9 puta u krug i svima se vrti u glavi a da nitko niti jednom nije došao s programom temeljitih promjena, nego s odgovorima na kriva i nevažna pitanja.

Pitaju me kojoj stranci ja pripadam? Nemam kome? Vrijeme je za nešto novo, nešto kvalitativno novo, jasno, beskompromisno, hrabro i lišeno svih koji su mozak onečistili antihrvatskim uvjerenjima, biografiju sluganskim djelima i prste umočili u teglu hrvatskog meda. Vrijeme je za nekoga tko će u svoj program jasno zapisati, koji su gorući i po opstanak i napredak hrvatske države bitni problemi i pokazati spremnost s njima se uhvatiti u koštac od prvog dana. Kad bi se znali dobro i jakim glasom, s visoka brda kao što je Velebit predstaviti, mislim da bi ih i ja i većina Hrvata lako prepoznali.

Četrdeset i pet godina se intenzivno bavim pitanjima, najprije hrvatskog osamostaljenja a onda napretka samostalne države. Nemojte mi reći da brzopleto pravim zaključke.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati