Dinko Šakić: Nikada nikoga nisam ubio!

0

Dinko Šakić, časnik NDH i jedno vrijeme upravitelj zloglasnog ustaškog koncetracijskog logora Jasenovac, koji je 1999., nakon izručenja iz Argentine, osuđen kao ratni zločinac na 20 godina zatvora, kaznu je izdržavao u najvećem i najstrožem hrvatskom zatvoru – u Lepoglavi.

Napominjem, da je u međuvremenu u zatvoru umro! Iz zatvora je za života poslao zahtjev Ustavnom sudu RH u kojem traži poništenje presude i obnovu sudskog procesa. Suđenje Šakiću u Hrvatskoj pobudilo je veliko zanimanje ne samo hrvatske, nego i svjetske javnosti.

Šakića se teretilo da je odgovoran za ubojstva i pokolje, sustavni teror, ubijanje talaca, uhićenje građanskih lica, interniranje građana pod nehumanim uvjetima i pljačku u razdoblju od 1942. do 1945. godine; da je od 1944. u svojstvu upravitelja logora u Jasenovcu vodio istrage i izdavao naloge za strijeljanje zatočenika; da je streljao skupinu od 64 žene iz Splita te skupinu žena s Odjela ekonomije i 17 muškaraca početkom 1944. godine.

Želio sam s čovjekom, osuđenim za najveća zvjerstva, razgovarati da vidim je li za boravka u zatvoru promijenio pogled na razdoblje NDH i zlodjela koja je počinio. Doći do Dinka Šakića u zatvoru i privoljeti ga na razgovor nije bilo jednostavno. Dozvole Ministarstva pravosuđa i zatvorskih vlasti nisu dovoljne ako osuđena osoba ne pristane na razgovor. Nakon nekoliko odbijanja zbog, kako mi je znao poručiti, lošeg zdravstvenog stanja, Šakić je na još jednu moju zamolbu pozitivno odgovorio i pristao na razgovor, koji sam s njim vodio u lepoglavskom zatvoru. Dozvolio je da mu objavim i puno ime i prezime, kao i fotografiju.

Tadašnjom odlukom Ministarstva pravosuđa i KZ-a Lepoglava, Šakiću je odobren razgovor sa mnom bez nadzora, pa sam s njim razgovarao sam gotovo četiri sata. Prije početka razgovora pravosudnom policajcu potpisao je izjavu da pristaje na razgovor, što je dio zatvorskog kućnog reda. Odjeven u jeans, sjeo je pokraj mene, namjestio slušni aparatić u desnom uhu, stavio naočale, a meni uručio knjigu s posvetom „S Poglavnikom u Alpama“, koju je napisao i objavio u zatvoru.

U kojem ste zatvorskom odjelu smješteni?
–  U osmici, to je inače zdravstveni stacionar. Bio mi je dijagnosticiran zloćudni karcinom na prostati. Operiran sam i sada se dobro osjećam. Prošlo je već oko deset godina otkako sam u zatvoru, pa sam se navikao.

S vremenom je Dinko Šakić premješten na poluotvoreni dio lepoglavske kaznionice, onaj na Bitoševju. Tamo mu se uskoro pridružio Hrvoje Petrač, još jedan poznati hrvatski zatvorenik. Šakić i Petrač dijelili su sobu na Bitoševju, ali se baš i nisu slagali. Naime, Petraču je bilo vruće pa je stalno otvarao prozor, što je starog i bolesnog Šakića smetalo. Više se puta Šakić zbog toga žalio zatvorskim vlastima, a onda mu se zdravlje još više narušilo pa je premješten u zatvorsku bolnicu, u Sveto Šimunsku, u Zagrebu, gdje se i sada nalazi. (2008. god./ op. p.)
Imate li primjedbi na tretman?
– Ne, odnos zatvorskih vlasti prema meni vrlo je korektan. Dodijelili su mi elektronski pisači stroj, pa pišem knjigu u kojoj ću se osvrnuti na montirani sudski proces koji je protiv mene vođen u Hrvatskoj.

D. ŠAKIĆ, sa suprugom NADOM (rođ. Luburić)

(Supruga Dinka Šakića Nada je polusestra Maksa Luburića. Majka Maksa Luburića Marija se je preudala za Jozu Tambića iz Livna negde 1923/25 godine i sa njima imala dvije kčeri Nada udata za satnika NDH Dinka Šakića, Zora udata za pukovnika NDH Jakova Džala i sina Tomislava koji je bio u PTS-u. Dinko Šakić je umro Ilijin Dan 20 srpnja 2008. godine.
Počivao u Miru Bošijem, dragi naš Viteže Dinko Šakiću!
Mile Boban, Otporaš.)

Kažete montirani sudski proces. Zar niste u zatvoru zbog zločina počinjenih u II. svjetskom ratu?
– Tijekom II. svjetskog rata dobrovoljno sam stupio u postrojbe ustaškog pokreta, a prije rata bio sam u emigraciji. Ja i moja obitelj smo progonjeni u ondašnjoj Jugoslaviji. Kao 13-godišnji dječak bio sam isključen iz svih škola na području Kraljevine Jugoslavije. Stoga sam već u emigraciji u Njemačkoj pristupio ustaškoj legiji. U Njemačkoj sam završio vojni tečaj, vratio se u Hrvatsku i preko dr. Branka  Jelića otišao u borbenu ustašku postrojbu. Ustašku prisegu položio sam 20. travnja 1938.

U kojem ste razdoblju bili u logoru Jasenovac?
– U Jasenovac sam prvi put na dužnost došao 18. veljače 1942. i ostao do 1. listopada 1944. Prvo sam bio u I. ustaškom obrambenom zdrugu, a potom u administrativnom uredu.

Jeste li u Jasenovcu vodili evidenciju o zatočenicima?
–  Da. Kroz Jasenovac je u moje vrijeme prošlo točno 18.600 zatočenika, a velika većina ih je bila upućena na rad u Njemačku. Jasenovac nije bio tvornica smrti , kako su ga nazivali, nego radni logor.

Želite li reći da niste ubijali zatočenike?
– Ne , dok sam ja bio tamo. Ne znam što je bilo prije i poslije.

A što se u Jasenovcu događalo dok ste vi bili upravitelj?
– Radila je ciglana, a proizvodili smo i lance. Židovi su imali čak svoju internu upravu unutar logora. Raspoređivali su posao, hranu i ostalo.

Koliko ste vremena proveli na dužnosti upravitelja logora Jasenovac?
– Točno 92 dana, i to od 2. srpnja 1944. do kraja rujna iste godine. Nakon toga sam premješten u Zagreb u glavni ured obavještajnog centra ustaške obrane. Obavljao sam dužnost pobočnika generala Maksa Luburića za posebne poslove, a poslije i oženio njegovu sestru Nadu, moju sadašnju suprugu, koja je smještena u jednom zagrebačkom staračkom domu. Iz zatvora često telefonom kontaktiram s njom. I nju su htjeli osuditi, ali nisu imali dokaza.

No, optuženi ste za smaknuća „više tisuća nepoznatih žrtava“?
– To je bio sistem tih zemaljskih komisija. Kad nisu imali ni jedan konkretni dokaz, optuživali su za nepoznate žrtve.

Ali vi ste optuženi i za poznate žrtve.
– U logoru Jasenovac bio sam prisutan samo prilikom strijeljanja dr. Mile Boškovića. Niti sam ga ja strijeljao, niti sam mu sudio. Osudio ga je prijeki pokretni vojni sud I. ustaškog obrambenog zdruga.

Tvrdite da nikada nikoga niste ubili?
– Nikada nikoga nisam ubio.

Optuženi ste da ste potpisivali naredbe za smaknuće zatočenika.
– To su laži i izmišljotine.

Ne možete poricati da je u Jasenovcu bilo masovnih pokolja.
– Dok sam ja bio tamo upravitelj, nije ih bilo! Što se radilo dok mene tamo nije bilo, ne znam. U svakom slučaju, prenapuhane su brojke o ubijenima.

Je li istina da ste se prije izručenja Hrvatskoj u Argentini sastali s pokojnim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i da vas je tom prilikom ispitivao o broju jasenovačkih žrtava?
– Da, bilo je to 1. prosinca 1994. u Buenos Airesu. I dr. Tuđmanu sam rekao da se s brojkama pretjeruje, a on mi je tada kazao: “Vaša je rodoljubna dužnost da o Jasenovcu napišete istinu”!

S kojim ste se još hrvatskim političarima sastajali i razgovarali tijekom njihovih posjeta Argentini?
– S pokojnim Gojkom Šuškom, zatim s tadašnjim predsjednikom Hrvatsko državnog sabora dr. Žarkom Domljanom, s ministrom vanjskih poslova dr. Matom Granićem, Miroslavom Šeparovićem i ostalima.

Jeste li tijekom Domovinskog rata bili uključeni u nabavu oružja za Hrvatsku?
– Jesam , to mi je bila dužnost. No, o detaljima je još prerano govoriti. Izvršio sam svoju rodoljubnu dužnost prema domovini i imam svu potrebnu urednu dokumentaciju kojom to mogu potvrditi.

Koliko vam  je sada godina?
– 87.

Ako se sada osvrnete unatrag, tko je bio vaš neprijatelj?
– Moj neprijatelj je bio svaki onaj koji je bio neprijatelj Nezavisne Države Hrvatske, pa bio on Hrvat, musliman ili pravoslavac. Taman da je rimski papa bio protiv hrvatske države, i on bi bio moj neprijatelj.

Uvjereni ste da ste bili na pravoj strani?
– Da!

No svijet je zbog počinjenih zvjerstava osudio ustaštvo, isto kao i nacizam i fašizam.
– Mi nismo bili za nacizam i fašizam. Stjecajem okolnosti bili smo saveznik Njemačke u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – komunizma.

Zbog čega ste onda provodili rasne zakone?
– Beograd nam je tu puno toga pripisao, a Jasenovac mu je bio najjači top iz kojeg je pucao protiv Hrvatske. Osobno nikad nisam mrzio Židove. U vojsci NDH bila su 24 generala Židova, a gospodin Ivan Hajnich, Židov iz Karlovca, platio mi je kao prijatelju kartu za Argentinu. Kakav sam onda ja to ratni zločinac?!

Jeste li se ikad pokajali?
– Ne osjećam se krivim, savjest mi je mirna. Nemam se zbog čega kajati. Ne odričem se ustaške prošlosti i ponosan sam što me zapala dužnost da sudjelujem u obnovi NDH i njezinoj obrani u redovima ustaškog pokreta. Svoja uvjerenja nikada ne mijenjam.

Kako je nakon toliko godina došlo do vašeg izručenja Hrvatskoj?
– Pod velikim međunarodnim političkim pritiscima i ekonomskim ucjenama, Republika Hrvatska bila je prisiljena zatražiti moje izručenje i osuditi me. Bez navedenih ucjena Hrvatska ne bi nikada pokrenula kazneni postupak protiv mene, premda sam više puta i pismeno to sam tražio jer sam želio da se utvrdi istina. Službeni posjet pokojnog predsjednika Tuđmana Izraelu bio je uvjetovan mojom osudom. Moj proces je bio političke naravi, a ne pravni kako bi se utvrdila istina. Državni odvjetnik je tri puta mijenjao optužnicu, odnosno davao nove dokaze koji nisu bili navedeni u zahtjevu za izručenje i tako prekršio međunarodnu obvezu prema zemlji izručiteljici – Argentini. Argentinske vlasti uložile su prosvjednu notu, a ja i moj branitelj podnijeli smo Ustavnom sudu RH zahtjev za poništenje presude i obnovu postupka. Još čekamo odgovor.

Što su vam visokopozicionirani hrvatski političari tijekom posjeta Argentini obećavali?
– Jednom je u Buenos Airesu bio i viši državni odvjetnik Marijan Hranjski. Uglavnom su mi obećavali da će razmotriti moj slučaj, ali se nitko nakon izručenja nije zanimao za mene, a kamoli me posjetio u zatvoru.

Kako komentirate suradnju Republike Hrvatske s Haaškim sudom?
– Sramotno je da hrvatska država surađuje sa tim sudom. U Haagu se sudi nedužnim hrvatskim rodoljubima, kao što je general Ante Gotovina. Sramota!

Kako komentirate  sadašnje stanje u Hrvatskoj?
– Katastrofalno!

A kakvi su , po vašem mišljenju, sadašnji hrvatski političari, primjerice naš predsjednik i premijer?
– Nesposobni. Samo izvršavaju ono što im naređuje međunarodna monetarna mafija.

Tko bi onda u Hrvatskoj trebao preuzeti vlast?
– Hrvatski rodoljubi koji će znati braniti hrvatske nacionalne interese.

S kim kontaktirate iz zatvora?
– Sa suprugom Nadom, djecom u Argentini, bratom u Hrvatskoj, paterom Lasićem i drugim prijateljima.

Da u Hrvatskoj dođe na vlast netko od političara koje ste maloprije spominjali, biste li se nadali pomilovanju?
– Ne želim pomilovanje i budite uvjereni da ga ne bih prihvatio. Želim samo da mi se u Hrvatskoj omogući novo, nepristrano suđenje.

Lepoglava je bila ustaški logor, jeste li ovdje prvi put ili ste već bili?
– Prvi put sam nakratko za II.  svjetskog rata ovamo došao po dužnosti. Sada sam ovdje drugi put, najvjerojatnije zbog te dužnosti. Tješim se što je odmah do moje i ćelija blagopokojnog kardinala Alojzija Stepinca, koji je također ovdje robijao. Još nisam uspio naći ćeliju pokojnog predsjednika Tuđmana, a ona Titova me ne zanima.

Dolazi li vam itko?
– Dolazi mi brat, a posjetili su me i prijatelji iz Hrvatske, Argentine, Australije, Amerike, Kanade … Posjeti su mi dopušteni. Pravosudni policajci su korektni prema meni, hrana je dobra, kao i liječnička njega. Imamo i telefonsku govornicu iz koje možemo nazvati svoje.

Navodno ovdje u zatvoru svake godine obilježavate 10. travnja, dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske?
– Da, i to molitvom za sve hrvatske rodoljube koji su dali život za domovinu.

U poodmaklim ste godinama, a pred vama je dugogodišnja zatvorska kazna. Nadate li se da ćete živi izaći iz Lepoglave?

– O tome uopće ne razmišljam i to mi nije toliko važno koliko želja da dođe do ponovnog suđenja, jer bih želio dokazati svoju nevinost.

Recite mi ipak na kraju imate li, kao osoba koja je bila na čelu koncentracijskog logora, mirnu savjest?
– Sasvim mirnu. Pružao sam spas i pomoć kome sam mogao.

P.S. Dinko Šakić, u međuvremenu je preminuo u zatvoru, a ovaj smo razgovor vodili kada je već znao da boluje od karcinoma. Mladen Genc/aktualno.hr

facebook komentari