Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

Dinko Šakić: Nikada nikoga nisam ubio!

Objavljeno

na

Dinko Šakić, časnik NDH i jedno vrijeme upravitelj zloglasnog ustaškog koncetracijskog logora Jasenovac, koji je 1999., nakon izručenja iz Argentine, osuđen kao ratni zločinac na 20 godina zatvora, kaznu je izdržavao u najvećem i najstrožem hrvatskom zatvoru – u Lepoglavi.

Napominjem, da je u međuvremenu u zatvoru umro! Iz zatvora je za života poslao zahtjev Ustavnom sudu RH u kojem traži poništenje presude i obnovu sudskog procesa. Suđenje Šakiću u Hrvatskoj pobudilo je veliko zanimanje ne samo hrvatske, nego i svjetske javnosti.

Šakića se teretilo da je odgovoran za ubojstva i pokolje, sustavni teror, ubijanje talaca, uhićenje građanskih lica, interniranje građana pod nehumanim uvjetima i pljačku u razdoblju od 1942. do 1945. godine; da je od 1944. u svojstvu upravitelja logora u Jasenovcu vodio istrage i izdavao naloge za strijeljanje zatočenika; da je streljao skupinu od 64 žene iz Splita te skupinu žena s Odjela ekonomije i 17 muškaraca početkom 1944. godine.

Želio sam s čovjekom, osuđenim za najveća zvjerstva, razgovarati da vidim je li za boravka u zatvoru promijenio pogled na razdoblje NDH i zlodjela koja je počinio. Doći do Dinka Šakića u zatvoru i privoljeti ga na razgovor nije bilo jednostavno. Dozvole Ministarstva pravosuđa i zatvorskih vlasti nisu dovoljne ako osuđena osoba ne pristane na razgovor. Nakon nekoliko odbijanja zbog, kako mi je znao poručiti, lošeg zdravstvenog stanja, Šakić je na još jednu moju zamolbu pozitivno odgovorio i pristao na razgovor, koji sam s njim vodio u lepoglavskom zatvoru. Dozvolio je da mu objavim i puno ime i prezime, kao i fotografiju.

Tadašnjom odlukom Ministarstva pravosuđa i KZ-a Lepoglava, Šakiću je odobren razgovor sa mnom bez nadzora, pa sam s njim razgovarao sam gotovo četiri sata. Prije početka razgovora pravosudnom policajcu potpisao je izjavu da pristaje na razgovor, što je dio zatvorskog kućnog reda. Odjeven u jeans, sjeo je pokraj mene, namjestio slušni aparatić u desnom uhu, stavio naočale, a meni uručio knjigu s posvetom „S Poglavnikom u Alpama“, koju je napisao i objavio u zatvoru.

U kojem ste zatvorskom odjelu smješteni?
–  U osmici, to je inače zdravstveni stacionar. Bio mi je dijagnosticiran zloćudni karcinom na prostati. Operiran sam i sada se dobro osjećam. Prošlo je već oko deset godina otkako sam u zatvoru, pa sam se navikao.

S vremenom je Dinko Šakić premješten na poluotvoreni dio lepoglavske kaznionice, onaj na Bitoševju. Tamo mu se uskoro pridružio Hrvoje Petrač, još jedan poznati hrvatski zatvorenik. Šakić i Petrač dijelili su sobu na Bitoševju, ali se baš i nisu slagali. Naime, Petraču je bilo vruće pa je stalno otvarao prozor, što je starog i bolesnog Šakića smetalo. Više se puta Šakić zbog toga žalio zatvorskim vlastima, a onda mu se zdravlje još više narušilo pa je premješten u zatvorsku bolnicu, u Sveto Šimunsku, u Zagrebu, gdje se i sada nalazi. (2008. god./ op. p.)
Imate li primjedbi na tretman?
– Ne, odnos zatvorskih vlasti prema meni vrlo je korektan. Dodijelili su mi elektronski pisači stroj, pa pišem knjigu u kojoj ću se osvrnuti na montirani sudski proces koji je protiv mene vođen u Hrvatskoj.

D. ŠAKIĆ, sa suprugom NADOM (rođ. Luburić)

(Supruga Dinka Šakića Nada je polusestra Maksa Luburića. Majka Maksa Luburića Marija se je preudala za Jozu Tambića iz Livna negde 1923/25 godine i sa njima imala dvije kčeri Nada udata za satnika NDH Dinka Šakića, Zora udata za pukovnika NDH Jakova Džala i sina Tomislava koji je bio u PTS-u. Dinko Šakić je umro Ilijin Dan 20 srpnja 2008. godine.
Počivao u Miru Bošijem, dragi naš Viteže Dinko Šakiću!
Mile Boban, Otporaš.)

Kažete montirani sudski proces. Zar niste u zatvoru zbog zločina počinjenih u II. svjetskom ratu?
– Tijekom II. svjetskog rata dobrovoljno sam stupio u postrojbe ustaškog pokreta, a prije rata bio sam u emigraciji. Ja i moja obitelj smo progonjeni u ondašnjoj Jugoslaviji. Kao 13-godišnji dječak bio sam isključen iz svih škola na području Kraljevine Jugoslavije. Stoga sam već u emigraciji u Njemačkoj pristupio ustaškoj legiji. U Njemačkoj sam završio vojni tečaj, vratio se u Hrvatsku i preko dr. Branka  Jelića otišao u borbenu ustašku postrojbu. Ustašku prisegu položio sam 20. travnja 1938.

U kojem ste razdoblju bili u logoru Jasenovac?
– U Jasenovac sam prvi put na dužnost došao 18. veljače 1942. i ostao do 1. listopada 1944. Prvo sam bio u I. ustaškom obrambenom zdrugu, a potom u administrativnom uredu.

Jeste li u Jasenovcu vodili evidenciju o zatočenicima?
–  Da. Kroz Jasenovac je u moje vrijeme prošlo točno 18.600 zatočenika, a velika većina ih je bila upućena na rad u Njemačku. Jasenovac nije bio tvornica smrti , kako su ga nazivali, nego radni logor.

Želite li reći da niste ubijali zatočenike?
– Ne , dok sam ja bio tamo. Ne znam što je bilo prije i poslije.

A što se u Jasenovcu događalo dok ste vi bili upravitelj?
– Radila je ciglana, a proizvodili smo i lance. Židovi su imali čak svoju internu upravu unutar logora. Raspoređivali su posao, hranu i ostalo.

Koliko ste vremena proveli na dužnosti upravitelja logora Jasenovac?
– Točno 92 dana, i to od 2. srpnja 1944. do kraja rujna iste godine. Nakon toga sam premješten u Zagreb u glavni ured obavještajnog centra ustaške obrane. Obavljao sam dužnost pobočnika generala Maksa Luburića za posebne poslove, a poslije i oženio njegovu sestru Nadu, moju sadašnju suprugu, koja je smještena u jednom zagrebačkom staračkom domu. Iz zatvora često telefonom kontaktiram s njom. I nju su htjeli osuditi, ali nisu imali dokaza.

No, optuženi ste za smaknuća „više tisuća nepoznatih žrtava“?
– To je bio sistem tih zemaljskih komisija. Kad nisu imali ni jedan konkretni dokaz, optuživali su za nepoznate žrtve.

Ali vi ste optuženi i za poznate žrtve.
– U logoru Jasenovac bio sam prisutan samo prilikom strijeljanja dr. Mile Boškovića. Niti sam ga ja strijeljao, niti sam mu sudio. Osudio ga je prijeki pokretni vojni sud I. ustaškog obrambenog zdruga.

Tvrdite da nikada nikoga niste ubili?
– Nikada nikoga nisam ubio.

Optuženi ste da ste potpisivali naredbe za smaknuće zatočenika.
– To su laži i izmišljotine.

Ne možete poricati da je u Jasenovcu bilo masovnih pokolja.
– Dok sam ja bio tamo upravitelj, nije ih bilo! Što se radilo dok mene tamo nije bilo, ne znam. U svakom slučaju, prenapuhane su brojke o ubijenima.

Je li istina da ste se prije izručenja Hrvatskoj u Argentini sastali s pokojnim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i da vas je tom prilikom ispitivao o broju jasenovačkih žrtava?
– Da, bilo je to 1. prosinca 1994. u Buenos Airesu. I dr. Tuđmanu sam rekao da se s brojkama pretjeruje, a on mi je tada kazao: “Vaša je rodoljubna dužnost da o Jasenovcu napišete istinu”!

S kojim ste se još hrvatskim političarima sastajali i razgovarali tijekom njihovih posjeta Argentini?
– S pokojnim Gojkom Šuškom, zatim s tadašnjim predsjednikom Hrvatsko državnog sabora dr. Žarkom Domljanom, s ministrom vanjskih poslova dr. Matom Granićem, Miroslavom Šeparovićem i ostalima.

Jeste li tijekom Domovinskog rata bili uključeni u nabavu oružja za Hrvatsku?
– Jesam , to mi je bila dužnost. No, o detaljima je još prerano govoriti. Izvršio sam svoju rodoljubnu dužnost prema domovini i imam svu potrebnu urednu dokumentaciju kojom to mogu potvrditi.

Koliko vam  je sada godina?
– 87.

Ako se sada osvrnete unatrag, tko je bio vaš neprijatelj?
– Moj neprijatelj je bio svaki onaj koji je bio neprijatelj Nezavisne Države Hrvatske, pa bio on Hrvat, musliman ili pravoslavac. Taman da je rimski papa bio protiv hrvatske države, i on bi bio moj neprijatelj.

Uvjereni ste da ste bili na pravoj strani?
– Da!

No svijet je zbog počinjenih zvjerstava osudio ustaštvo, isto kao i nacizam i fašizam.
– Mi nismo bili za nacizam i fašizam. Stjecajem okolnosti bili smo saveznik Njemačke u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – komunizma.

Zbog čega ste onda provodili rasne zakone?
– Beograd nam je tu puno toga pripisao, a Jasenovac mu je bio najjači top iz kojeg je pucao protiv Hrvatske. Osobno nikad nisam mrzio Židove. U vojsci NDH bila su 24 generala Židova, a gospodin Ivan Hajnich, Židov iz Karlovca, platio mi je kao prijatelju kartu za Argentinu. Kakav sam onda ja to ratni zločinac?!

Jeste li se ikad pokajali?
– Ne osjećam se krivim, savjest mi je mirna. Nemam se zbog čega kajati. Ne odričem se ustaške prošlosti i ponosan sam što me zapala dužnost da sudjelujem u obnovi NDH i njezinoj obrani u redovima ustaškog pokreta. Svoja uvjerenja nikada ne mijenjam.

Kako je nakon toliko godina došlo do vašeg izručenja Hrvatskoj?
– Pod velikim međunarodnim političkim pritiscima i ekonomskim ucjenama, Republika Hrvatska bila je prisiljena zatražiti moje izručenje i osuditi me. Bez navedenih ucjena Hrvatska ne bi nikada pokrenula kazneni postupak protiv mene, premda sam više puta i pismeno to sam tražio jer sam želio da se utvrdi istina. Službeni posjet pokojnog predsjednika Tuđmana Izraelu bio je uvjetovan mojom osudom. Moj proces je bio političke naravi, a ne pravni kako bi se utvrdila istina. Državni odvjetnik je tri puta mijenjao optužnicu, odnosno davao nove dokaze koji nisu bili navedeni u zahtjevu za izručenje i tako prekršio međunarodnu obvezu prema zemlji izručiteljici – Argentini. Argentinske vlasti uložile su prosvjednu notu, a ja i moj branitelj podnijeli smo Ustavnom sudu RH zahtjev za poništenje presude i obnovu postupka. Još čekamo odgovor.

Što su vam visokopozicionirani hrvatski političari tijekom posjeta Argentini obećavali?
– Jednom je u Buenos Airesu bio i viši državni odvjetnik Marijan Hranjski. Uglavnom su mi obećavali da će razmotriti moj slučaj, ali se nitko nakon izručenja nije zanimao za mene, a kamoli me posjetio u zatvoru.

Kako komentirate suradnju Republike Hrvatske s Haaškim sudom?
– Sramotno je da hrvatska država surađuje sa tim sudom. U Haagu se sudi nedužnim hrvatskim rodoljubima, kao što je general Ante Gotovina. Sramota!

Kako komentirate  sadašnje stanje u Hrvatskoj?
– Katastrofalno!

A kakvi su , po vašem mišljenju, sadašnji hrvatski političari, primjerice naš predsjednik i premijer?
– Nesposobni. Samo izvršavaju ono što im naređuje međunarodna monetarna mafija.

Tko bi onda u Hrvatskoj trebao preuzeti vlast?
– Hrvatski rodoljubi koji će znati braniti hrvatske nacionalne interese.

S kim kontaktirate iz zatvora?
– Sa suprugom Nadom, djecom u Argentini, bratom u Hrvatskoj, paterom Lasićem i drugim prijateljima.

Da u Hrvatskoj dođe na vlast netko od političara koje ste maloprije spominjali, biste li se nadali pomilovanju?
– Ne želim pomilovanje i budite uvjereni da ga ne bih prihvatio. Želim samo da mi se u Hrvatskoj omogući novo, nepristrano suđenje.

Lepoglava je bila ustaški logor, jeste li ovdje prvi put ili ste već bili?
– Prvi put sam nakratko za II.  svjetskog rata ovamo došao po dužnosti. Sada sam ovdje drugi put, najvjerojatnije zbog te dužnosti. Tješim se što je odmah do moje i ćelija blagopokojnog kardinala Alojzija Stepinca, koji je također ovdje robijao. Još nisam uspio naći ćeliju pokojnog predsjednika Tuđmana, a ona Titova me ne zanima.

Dolazi li vam itko?
– Dolazi mi brat, a posjetili su me i prijatelji iz Hrvatske, Argentine, Australije, Amerike, Kanade … Posjeti su mi dopušteni. Pravosudni policajci su korektni prema meni, hrana je dobra, kao i liječnička njega. Imamo i telefonsku govornicu iz koje možemo nazvati svoje.

Navodno ovdje u zatvoru svake godine obilježavate 10. travnja, dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske?
– Da, i to molitvom za sve hrvatske rodoljube koji su dali život za domovinu.

U poodmaklim ste godinama, a pred vama je dugogodišnja zatvorska kazna. Nadate li se da ćete živi izaći iz Lepoglave?

– O tome uopće ne razmišljam i to mi nije toliko važno koliko želja da dođe do ponovnog suđenja, jer bih želio dokazati svoju nevinost.

Recite mi ipak na kraju imate li, kao osoba koja je bila na čelu koncentracijskog logora, mirnu savjest?
– Sasvim mirnu. Pružao sam spas i pomoć kome sam mogao.

P.S. Dinko Šakić, u međuvremenu je preminuo u zatvoru, a ovaj smo razgovor vodili kada je već znao da boluje od karcinoma. Mladen Genc/aktualno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

BRUNO BUŠIĆ: ZAŠTO SAM OTIŠAO IZ DOMOVINE

Objavljeno

na

Objavio

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA

Napustiti domovinu ili ostati, to je pitanje koje zaokuplja mnoge Hrvate. Suverena sociologija je ustanovila da svaki čovjek, svaka ljudska jedinka poprima ritam društva u kojemu je postala svjesna sama sebe. Tako je svaki čovjek dio čudesnog ritma svoga naroda, kroz taj ritam on se oslobadja straha i ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo.

Nu, narodi, osobito mali narodi, počesto doživljavaju tragične povijesne trenutke u kojima im se silom natura ritam drugog naroda, drugi, njima strani sustav vrijednosti i ponašanja. razumljivo je da stoga mnogi pojedinci moraju napustiti domovinu, u uzaludnoj nadi da će u drugoj slobodnijoj sredini ostvariti svoju puninu, svoje ljudsko dostojanstvo.

Kad sam se odlučio na izbjeglištvo, sve mi je to bilo jasno, ali se preda mnom uopće više i nije postavljalo pitanje ostati ili otići. Morao sam ići. naravno, ilegalno. O odlasku u emigraciju razmišljao sam još o Starog gradiški. Tada mnogo manje nego po izlasku s robije. U Staroj Gradiški bilo nas je stotinjak političkih osudjenika, i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave, slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i kavanama.

Svi ti zatvorski stražari u biti su zapravo velike kukavice. Za vrijeme upada hrvatskih gerilaca u Bugojno bili su neobično dobrohotni prema nama, pa i oni najgori, a mi nismo znali odkuda ta iznenadna promjena, te poplava dobrote, dok nismo pročitali u novinama vijest da je “hrabra” jugoslavenska vojska i policija razbila malobrojnu skupinu gerilaca. U Staroj Gradiški nas je spašavao naš veliki broj, mi nismo imali šta izgubiti.

Na “slobodi” je bilo drugačije. Ljudi se nastoj prilagoditi, zamorno je i neuzbudljivo svaki dan biti heroj. Ipak, nije teško zamijetiti da je sada solidarnost medju ljudima daleko, čak i neuporedivo veća nego prijašnjih godina. Za vrijeme prijašnjih tamnovanja i izlaska na “slobodu” hrvatski prognanici su gladovali, a što je još gore, ljudi su ih se klonuli. Sada toga više nema, a to je njabitnije. Bez medjusobne solidarnosti, nema ni zajedničke slobode.

U domovini više nisam mnogao ništa učiniti, nisam se mogao ni maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. Pri kraju prošle godine u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu – napalo me je petnaestak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s ledja snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Sa mnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje dvadeset.

Sve su to promatrala dva milicionera, ali nisu ništa poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj nije na nju uopće odgovorio, te mi je tako bilo onemogućeno da vodim privatni sudski postupak protiv policije. naime, privatni sudski postupak se može voditi tek kad javni tužitelj odbije tužbu, a moju on nije ni odbio ni usvojio.

Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao. Dosta sam obilazio po knjižnicama i prikupljao razpoložive podatke o policijskim i političkim progonima u Hrvatskoj od godine 1945. do 1966. Namjeravam napisati knjigu o tome, svojevrsnu povijest hrvatske u tom vremenskom razdoblju. Imam dosta podataka i iz Arhiva Građanskog komiteta Saveza komunista u Zagrebu. Dok sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dobio sam uvid u sve zapisnike gradskog komiteta od 1945-1966. (Naravno da Bruno tada kada je ovo pisao 1975. godine nije mogao iznijeti ime osobe koja mu je sve te podatke dao, ali se danas za sigurno zna da je to bio sada pok. dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.) Naravno, na svemu tome treba još mnogo raditi, upotpuniti materijalima do kojih nisam mogao doći u domovini. I to je takodjer bio jedan od važnih razloga radi kojega sam se odlučio otići u emigraciju.

Mislim da se ovdje dade mnogo toga načiniti. U emigraciji se nalazi oko jedna četvrtina (danas još više, mo.) hrvatskog nacionalnog bića, tu su i mnogi moji nekadašnji prijatelji i mnogi supatnici iz prijašnjih policijskih progona. (Svakako bi trebalo s ovim opisom Brune Bušića usporediti neke (i mnoge izvadke) iz knjige Rudolfa Arapovića “TOP SECRET – DL 2295O3 – HB PRESS . Washington, D.C. Za bolje razumijevanje ovog opisa Brune Bušića, ja ću iznijeti s korice naslovne strane samo ovaj uvod u spomenutu knjigu:

“Ova knjiga sadrži tajna izvješća suradnika, ustvari doušnika UDB-e u zemlji i inozemstvu, dojave jugoslavenskih ambasada u Beču, Buenos Airesu, Washingtonu, D.C, konzulata u Chicagu, dojave i neke elaborate savezne UDb-e u Beogradu te “operativni dnevnik za obradu” iz Dosija ličnosti (DL) 229503, što su nastali koncem šesdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća. Izvješća ne “obrađuju” samo “lice” pod brojem dosjea 229503, nego, dapače, daju određeni presje događaja, osoba i organizacija toga vremena u hrvatskom pokretu otpora protiv jednog zločinačkog i terorističkog režima i njegove tvorevine, što taj materijal čini zanimljivim za širu publiku. U ovoj će knjizi, zato, “svatko” naći ponešto za sebe ili o sebi. Knjiga, ipak, najvećma govori o karakteru UDB-e i njenih suradnika (doušnika)…”
Moja opaska, Otporaš.) Bilo bi ih zaista teško sve ovdje nabrojiti. Znao sam da u emigraciji redovito izlaze hrvatska glasila: “Hrvatska Revija” i “Nova Hrvatsa”. Još dok sam bio u parizu, u tijeku 1970. i 1971., redovito sam pratio “Republiku Hrvatsku”, “Hrvatski Glas”, “Hravtsku Državu” i druga hrvatska glasila u inozemstvu i u svima njima sam nalazio vrijednih članaka, izvanrednih zapažanja.

Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus

Hrvatska je emigracija potpuno jedinstvena u jednoj stvari: hoće svoju suverenu hrvatsku državu. To je najbitnije, sve drugo je od sporednog značenja. Nijedna dosad poznata emigracija u svijetu nije mogla bez medjusobnih svadja, sumnjičenja, nepovjerenja, pa tako ne može bez toga ni hrvatska emigracija. Dovoljno je pročitati uspomene davnog ruskog prognanika Hercena. To sve spada u folklor. Ljudi u domovini nisu ništa manje frustrirani. medjutim, čim se intezivira borba za hrvatsku državnost, čim ona pokaže neke rezultate, te medjusobne emigrantske, odnosno domovinske, nesnošljivosti i sumnjičenja nestaju.

Ljudi troše svoje sposobnosti, svoj najčišći idealizam na medjusobne svadje, jer se moraju nekako osloboditi viška vlastite snage i slabosti. Razumljivo je da će i mnogi najplemenitiji ljudi biti sumnjičeni kao udbaši sve dok ne počne svakodnevna aktivna borba za hrvatsku državnost. Čim se borba za hrvatsku državnost afirmira, prestat će emigrantske svadje, a udbaške zvijeri će tek tada pokazati svoj trag. To je povijesna neminovnost.

Bilo bi zamorno, a i nepotrebno, po tko zna koji put nabrajati i raščlanjivati one prijelomne povijesne trenutke kad smo se mi Hrvati zbog vlastitih, počesto tako teško razumljivih antagonizama nalazili na suprotnim stranama istoga tragičnog razbojišta. Sva hrvatska povijest pokazuje i dokazuje da hrvatski narod nitko nije mogao potčiniti, ako on to nije sam sobom učinio. Vlastitim smo snagama umanjivali veličinu svoga nacionalnog bića i prostor svoje domovine. (Točno Bruno! Ugledajmo se na sve ono što se je reklo o onim Hrvatima koji su svoje živote dali za obranu Hrvatske Države, a njihove žrtve i živote omalovažavalo, klevetalo, ocrnjivalo do tolike mjere da i danas ima takozvanih Hrvata kojima se koža ježi čim se njihova imena, znakovlje, pozdrav i odore spomenu. Mo. Otporaš.) Tragično povijesno sjećanje trajno je bilo obnavljano u svakodnevnu zbilju.

Godina 1971. bila je u mnogočemu prijelomna. Vizija hrvatske državnosti, oslobodjena fikcija i zabluda prošlosti, poprimala je svoje konačne oblike. Iz neodgonetnutih dubina prošlosti uzdizao se ritam hrvatskog naroda sve uskladniji s njegovim povijesnim i etničkim prostorom. Hrvatski narod oslobadjao se straha i tragičnog prokletstva, koje vjerojatno nikada i nije bilo izrečeno. Prebrzo su nestali antagonizmi i padale stare opreke unutar hrvatskog nacionalnog bića, a da bi to moglo promaknuti neprijateljima hrvatske državnosti i slobode.

Bilo je dosta simbolike u pojedinim sudskim procesima koji su održani nakon Karadjordjeva. Zbog istog čina – razbijanja Jugoslavije i uspostave države Hrvatske – sudilo se meni kao prvooptuženom, koji sam godine 1957. za sva vremena bio izbačen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, zato što sam te godine, zajedno s još desetak imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca sudjelovao u osnivanju ilegalne antijugoslavenske, antikomunističke organizacije; sudilo se kao drugooptuženom Dragutinu Šćukancu, koji je bio predratni komunista i prvoborac; i kao trećeoptuženom dr. Franji Tudjmanu, partizanskom generalu i hrvatskom povjesniku. To zajedništvo sudbina i nastojanja htjeli su na sudu potvrditi i braniti Miroslava Krleža i generala armije Ivana Rukavina, ali im to nije bilo omogućeno. kao dokazni materijal protiv Tudjmana čitani su dugi odlomci iz “Hravtskih razgovora o slobodi”, (novina, mo.)  “Obrane”, “Republike Hrvatske”, “Hravtske revije”. Htjelo se dokazati duhovna veza izmedju emigracije i domovine.

Zapravo u tu duhovnu vezu, to zajedništvo osjećaja i nastojanja i nije trebalo dokazivati, ono je očito, jer svaki Hrvat bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, danas želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske.

Kad sam stekao uvjerenje da ja osobno mogu više pripomoći tom zajedničkom nastojanju ako se pridružim iseljenom i izbjeglom dijelu hrvatskog naroda, otišaso sam iz domovine. Uvjeren sam i siguran sam: ne zauvijek!

Neka ovaj opis bude:

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA!

Prepisao Mile Boban, Otporaš za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati