Dinko Šakić, s nama je!

    2

    “Rođen sam od oca Mate i majke Anice 08. rujna 1921. godine, (umro 20 srpnja 2008. mo. Otporaš) u Studencima, kotar Imotski. Moji roditelji su 1923. godine s obitelji preselili u Bosanski Brod. Pučku školu završio sam kod časnih sestara u Bosnskom Brodu. Srednju građansku školu započeo sam pohađati u Slavonskom Brodu, da bi u listopadu 1934. godine bio trajno isključen iz srednje škole, sa zabranom školovanja na području Kraljevine Jugoslavije, bez prava polaganja slobodnih ispita. Razlog za ovako drastičnu presudu tzv. “Kraljevine Jugoslavije” bio je u mom ponašanju i djelovanju. Naime, javno sam prosvjedovao protiv nasilja koje su vršili srpski žandari nad hrvatskim narodom u mom kraju, nosio sam hrvatsku trobojnicu, unatoč zabrani od strane režima Aleksandra Karađorđevića, odbijao sam pisati školske zadaće na ćirilici, te sam dijelio ustaške letke.

    20.04. 1938. godine pristupio sam Ustaškom pokretu, te položio ustašku prisegu, zavjetujući se da ću se boriti svim sredstvima za ostvarenje samostalne i Nezavisne Države Hrvatske. Po proglašenju NDH, stupio sam u hrvatsku legiju, osnovanu za brzu vojničku izobrazbu u Brucku, na Leiti, u blizini Beča, gdje su nam vojnički instruktori, častnici i dočastnici bili uglavnom gradišćanski Hrvati. Nakon završene izobrazbe, vratio sam se u Zagreb i stupio u postrojbe hrvatske vojske, koja je bila u formiranju. 18. veljače 1942. godine dragovoljno sam stupio u redove Ustaške Obrane, kojoj je na čelu bio Maks Luburić.

    U ožujku 1942. godine premješten sam na novu dužnost, u logor Stara Gradiška, također u administrativni odjel Upraviteljstva logora. U Staroj Gradišci sam jedno vrijeme bio i pobočnik zapovjednika logora. Na dužnosti u logoru Stara Gradiška ostao sam do konca listopada 1942. godine. Drugog studenog 1942. godine nastupio sam na novu dužnost u Radnom i sabirnom logoru u Jasenovcu, unatoč mojim zahtjevima za premještaj u borbene satnije. U međuvremenu sam promaknut u čin poručnika.

    Dana 01. kolovoza 1944. godine, u Radni logor Jasenovac došla je u službeni posjet komisija Međunarodnog crvenog križa, koju je predvodio dr. Julius Schmidlin, švicarski Židov. O tom posjetu, dr Schmidlin je centrali Crvenog križa u Švicarskoj poslao pozitivno mišljenje o stanju i postupanju sa zatočenicima u logoru.

    Na 31. prosinca 1944. godine oženio sam se sa Nadom, mlađom sestrom generala Maksa Luburića. U braku sa suprugom Nadom imam dva sina, Antu i Tomislava, kćer Marijanu, te unuke i praunuke. Nakon povlačenja hrvatske vojske, u svibnju 1945. godine, pa sve do rujna 1946. godine, živio u Koruškoj, Austrija, gdje sam sa mojim šogorom, pukovnikom Jakovom Đalom čuvao Poglavnika. Desetog travnja 1946. godine, u Austriji mi se rodio sin Ante, kojemu je Poglavnik bio kum na krštenju.
    .
    Pošto sam nabavio potrebne osobne dokumente i dobio ulaznu vizu za Republiku Argentinu, sa suprugom, djetetom i jednom grupom Hrvata sam 1947. godine iz Genove otputovao u Buenos Aires. Do mog dolaska u Zagreb, Hrvatsku, 18. lipnja 1998. godine živio sam u Španjolskoj, Također, u rujnu. 1972. godine u Španjolskoj sam organizirao legalnu obranu hrvatskih otmičara, unatoč zahtjevima švedske vlade za izručenjem istih.

    Posredstvom admirala don Luisa Carrero Blanco-a, general Franco mi je obećao da će, ako bude zbog političke situacije potrebno, otmičare osuditi i na 30 godina zatvora, ali da će ih pomilovati nakon tri mjeseca. General Franco je održao riječ. Aktivno sam sudjelovao u slanju oružja iz Argentine za hrvatsku vojsku, jer je Hrvatska bila pod embargom. Godine 1994. dobio sam Domovnicu i hrvatsku putovnicu.

    Znakovito ja, da je mjesec dana prije mog službenog otkrića u Argentini, Okružni sud u Beogradu otvorio kazneni postupak protiv mene zbog ratnog zločina i genocida, a sve uz desetak “svjedoka”, sve Srba i Židova iz Beograda i Niša, koji su, kao “očevici” mojih navodnih “zločina” davali izjave pred sudom u Beogradu, kao i na mom suđenju u Zagrebu. Dakle sve je bilo usklađeno između Beograda i stanovitih “domoljuba” u Zagrebu.

    Moj proces ulazi u anale prijašnjih montiranih i monstruoznih procesa protiv nadbiskupa Stepinca i dr. Andrije Artukovića. Nije mi dopušteno suočavanje svjedoka, koji bi pobijali navode navodnih svjedoka “očevidaca”, a čiji iskazi su uzeti kao temelj za moju osudu.
    Da, osuđen sam na 20 godina robije, bez poštenog suđenja, na način kao što su moj otac Mate, ubijen 1945. u Mariboru, i moj brat Ivica ubijen također 1945. u Zagrebu, kao i tisuće drugih nevinih Hrvata poubijnih bez suda i suđenja.”

    Dinko Šakić, Zagreb, travanj 2008./Kamenjar.com

    facebook komentari

    • VELIKI ILI MALI MAKS LUBURIĆ

      Dinko Šakić je zet Maksa Luburić. Dinko se je preselio iz Buenos Airesa u Madrid poslije pogibije generala Drinjanina. Tu je već bio i tiskaru DRINAPRESS preuzeo puk. Stjepan, Štef Crnički. Trebalo je skoro puna četiri mjeseca rada i natezanja sa španjolskim vlastima dok su sve DRINAPRESSA stvari prešle službeno u tuke Glavnog Pročelnika HNO Rudi ERIĆE i Dioničara tiskare DRINAPRESS.

      Prvi broj novine OBRANE 109-110 je izišao u kolovozu 1969. Tu na stranici 19 možemo pročitati slijedeće:

      “ATENTAT NA GENERALA VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA
      Na brojne upute sa svih strana svijeta, kako se odigrao napadaj ne Generala Luburića nije moguće sa sigurnošću odgovoriti. (Nije tada, ni puna četiri mjeseca od ubojstva, ali jest danas skoro poslije 45 godina, mo Otporaš) General je mrtav, a ubojica (ili ubojice) nije još u rukama pravde. (Na svu žalost još se uvijek slobodno šeta po našoj Bosni i Hercegovini, mo) No može se sa stanovitom sigurnošću ustanoviti kako je izvršen zločin.

      General Vitez Luburić je ispirao usta i u tom času ga je ubojica udario iza ledja željeznom šipkom po glavi. Udarac je bio smrtoosan, te je General odmah pao na pod. Ubojica ga je udario još dva puta, a zatim ga je mrtvog ubo tri puta nožem s ledja. Potom ga je odvukao na suknenom zastoru za prozor u susjednu sobu, gdje ga je sakrio. Zločin se je odigrao u nedjelju, dne 20 travnja oko 11 sati prije podne a odkriven je slijedećeg dana u jutro. (Za sada najbolje detalje oko ubojstva generala Drinjanina donisi dr. Miljenko Dabo Peranić u svojoj knjigi: POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. mo, Otporaš.)

      Ubojica je Ilija Stanić. To je od vlasti ustanovljeno. Vlasti drže, da je u zločinu sudjelovalo više zločinaca. Imade takodjer više osumnjičenih. Vlasi vode svestranu istragu. Nedvojbeno je, da je taj zločin djelo jugoslavenske Udbe.
      Sve ostalo su prepričavanja i izmišljotine.”

    • VELIKI ILI MALI MAKS LUBURIĆ

      Dinko Šakić je zet Maksa Luburić. Dinko se je preselio iz Buenos Airesa u Madrid poslije pogibije generala Drinjanina. Tu je već bio i tiskaru DRINAPRESS preuzeo puk. Stjepan, Štef Crnički. Trebalo je skoro puna četiri mjeseca rada i natezanja sa španjolskim vlastima dok su sve DRINAPRESSA stvari prešle službeno u tuke Glavnog Pročelnika HNO Rudi ERIĆE i Dioničara tiskare DRINAPRESS.

      Prvi broj novine OBRANE 109-110 je izišao u kolovozu 1969. Tu na stranici 19 možemo pročitati slijedeće:

      “ATENTAT NA GENERALA VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA
      Na brojne upute sa svih strana svijeta, kako se odigrao napadaj ne Generala Luburića nije moguće sa sigurnošću odgovoriti. (Nije tada, ni puna četiri mjeseca od ubojstva, ali jest danas skoro poslije 45 godina, mo Otporaš) General je mrtav, a ubojica (ili ubojice) nije još u rukama pravde. (Na svu žalost još se uvijek slobodno šeta po našoj Bosni i Hercegovini, mo) No može se sa stanovitom sigurnošću ustanoviti kako je izvršen zločin.

      General Vitez Luburić je ispirao usta i u tom času ga je ubojica udario iza ledja željeznom šipkom po glavi. Udarac je bio smrtoosan, te je General odmah pao na pod. Ubojica ga je udario još dva puta, a zatim ga je mrtvog ubo tri puta nožem s ledja. Potom ga je odvukao na suknenom zastoru za prozor u susjednu sobu, gdje ga je sakrio. Zločin se je odigrao u nedjelju, dne 20 travnja oko 11 sati prije podne a odkriven je slijedećeg dana u jutro. (Za sada najbolje detalje oko ubojstva generala Drinjanina donisi dr. Miljenko Dabo Peranić u svojoj knjigi: POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. mo, Otporaš.)

      Ubojica je Ilija Stanić. To je od vlasti ustanovljeno. Vlasti drže, da je u zločinu sudjelovalo više zločinaca. Imade takodjer više osumnjičenih. Vlasi vode svestranu istragu. Nedvojbeno je, da je taj zločin djelo jugoslavenske Udbe.
      Sve ostalo su prepričavanja i izmišljotine.”