Pratite nas

Kolumne

Diplomacija Hrvatske je dužna odgovoriti na veterničke, velikosrpske laži i uvrede.

Objavljeno

na

SRPSKA DIPLOMATSKA  OFENZIVA U SKLADU S MEMORANDUMOM2 SANU

Teško je prebrojati sve opasne uvrede, laži ,povijesne falsifikate, najave velikosrpskih pretenzija i prijetnje ratom, koje smo mogli čuti povodom srpskih osvrta na 22. obljetnice Oluje. Izrekli su ih najviši predstavnici vlade Republike Srbije, vlade Republike Srpske,i Srpske Pravoslavne Crkve pri komemoraciji žrtava Oluje u novosadskom naselju Veternik. Trogodišnja velikosrpska ofenziva jasno omeđena pravilima Memoranduma 2 SANU, nažalost nije  pobudila hrvatsku diplomaciju na adekvatnu reakciju. O preventivnoj diplomatskoj akciji možemo tek sanjati.  Pri tome je prijeko potrebno javno djelovati u pravcu Srbije a maksimalno pojasniti genezu problema međunarodnoj javnosti. Naše diplomatsko djelovanje treba usmjeriti prema najširoj međunarodnoj zajednici , mora biti uporno konstantno i detaljno. Danas, tomu nažalost nije tako, pa Aleksandar Vučić samouvjereno izjavljuje

„Ne znam da li današnja Hrvatska ima snage da se suoči sa rezultatom „Oluje”, ali zato Srbija ima snage da čitav svet svake godine podseća, kao što danas ima snage da zaštiti svoj narod i ne dozvoli progone”,

„Srbija ima glas koji se čuje i poštuje i koji će podsećati svet da se u avgustu 95. dogodio zločin. „

Srpsku snažnu diplomatsku aktivnost najbolje oslikava izjava generalnog sekretara ureda predsjednika Srbije, Nikole Selakovića, koji je siguran u srpski diplomatsku uspjeh i sada i ubuduće.

“To je zato jer se čuje mnogo ozbiljnija srpska reč, koja prenosi istinu, govori šta se dogodilo avgusta 1995. godine. Ta srpska reč koja kazuje da nikome nećemo dozvoliti da slavi plač srpske dece, ubistva naše nejači dovela je do toga da ove godine imamo situaciju da se u Kninu na njihovoj zvaničnoj proslavi neće pojaviti nijedan strani ambasador. Oni neće da dolaze na slavlja insceniranih na srpskoj propasti i ubistvima dece”.

Navedeno bjelodano svjedoči potrebu hitne, sveobuhvatne diplomatske aktivnosti hrvatske strane. Ministrica vanjskih poslova mora odgovoriti hrvatskoj javnosti jesu li srpske izjave točne, tko je od veleposlanika nazočio proslavi u Kninu, koliko ih je pozvano, kakovi su im materijali prezentirani da spriječe srpsku manipulaciju, što su poduzeli da isprave velikosrpske političke klopke i kakvi su planovi za budućnost.

VUČIĆEV, IRINEJEV I DODIKOV BARAŽ UVREDA, KRIVOTVORINA I LAŽI

Srpska, bizantska, umjetnost selektivnog manipuliranja činjenicama doživjela je svoj vrhunac u Vučićevim izjavama. Podcjenjivanje i zanemarivanje ovakove velikosrpske politike koštala je Hrvatsku kroz povijest. Zar ćemo opet ponavljati iste greške podcjenjivanja, lijenosti i nemara te otvoriti prostor za neke bliske buduće sukobe.

„Srbija nigde više na srpskom etničkom prostoru neće dozvoliti zločinačke akcije protiv srpskog naroda, kakva je bila operacija „Oluja”

Oluja” je, zločin „grozan i strašan.

Ovakva uvreda legitimne operacije, sa svim međunarodnim argumentima koje imamo, jednostavno ne smije proći bez reakcije. Posebno je opasan dio o srpskom etničkom prostoru i Vučić bi morao objasniti misli li zaista da samo pojavom ili življenjem srpskog etniciteta na prostoru neke države taj prostor automatski postaje srpski. Posljedice takove politike smo osjetili nekoliko puta u povijesti,skupo ih krvlju plaćali te zahtijevaju ozbiljnu reakciju.

Povijesna kretanja hrvatskih krajeva su složena, opterećena stalnom agresijom i srpskim potkopavanjem, od kada smo ih izvlačili iz osmanskih ralja. No Srbija je i osmanlije uspjela nasankati, biti i s njima i protiv njih, uvijek pod vodstvom SPC izvući maksimum u srpsku korist. Vučić to čini i danas.

Narod koji je tokom Drugog svetskog rata bio klan i ubijan po logorima, i koji je početkom devedesetih proglašen za manjinu, koji je tokom “Oluje” dodatno desetkovan i proteran, danas je, u Hrvatskoj, sveden na nivo statističke greške.

Uništene su 24.752 srpske kuće, svi srpski industrijski pogoni, 13.000 privrednih objekata, 410 zanatskih radnji, 352 trgovine, 211 ugostiteljskih objekata, 182 zadružna doma, 96 trafostanica…

Izvješće UN po akciji Oluja govori o 5000 uništenih kuća.

Zatim slijedi poseban pasus. U njemu uobičajeno negira postojanje hrvatske države, lukavo je rastavlja na dijelove. I opet besramne laži, laži i krivotvorenja koja bez reakcije brzo postanu „istinom“.

„Da je njihov cilj bio da Srbi nestanu sa teritorije Banije, Like, Korduna, severne Dalmacije, Slavonije i Krajine ne samo u fizičkom, već i duhovnom i kulturnom pogledu, dokazuje to što su srušili i oštetili 78 crkava, uništili 920 spomenika, oskrnavili 181 groblje, i opljačkali ili oštetili 29 muzeja.“

Slijedeću obmanu morao bi pojasniti Milorad Pupovac osobno, Ili je i on ostao bez električne energije.

„Tražili smo u svakom našem susretu od najviših zvaničnika Hrvatske da se makar neka prava Srbima vrate. Bar, pravo na električnu energiju, „

Patrijarh srpski Irinej, koji je do prije par godina izjavljivao da ne zna jesu li Srbi iz Hrvatske protjerani ili ne u međuvremenu se prisjetio, te također pokazao svu maštovitost bizantske škole, koja ne smije ostati bez odgovora. Prvo je u govoru po starom običaju pećke patrijaršije načeo hrvatsku teritorijalnu cjelovitost te govorio o Srbima iz Hrvatske, Dalmacije,Like Banije i Korduna. Naravno iz njegove perspektive Hrvatska je ono što vidimo sa zagrebačkih zvonika. Zatim je skroz pustio mašti na volju. Optužio je Hrvatsku za nastavak PaveliĆeve politike, teško optužio katoličku crkvu u Hrvatskoj, te hrvatsku državnost proglasio zločinačkom. Šutnja će značiti potvrdu njegovih teza.

“Tog tragičnog dana prognan je naš narod sa svojih vekovnih obitališta i ognjišta od ljudi sa kojima su vekovima živeli zajedno, u bratskoj slozi i ljubavi”, istakao je patrijarh Irinej.

Njegova svetost naglasio je da je srpski narod mislio da će ono što mu se dogodilo u Drugom svjetskom ratu biti posljednji događaj u njegovoj tragičnoj sudbini, ali da se, kao i mnogo puta, “prevario u očekivanju i sudu o svojim najbližim prijateljima” i da se u 1995. godini ponovila 1941-1945. godina istorije srpskog i hrvatskog naroda.

“Tog tragičnog dana ispunilo se ono što su neprijatelji srpskog naroda govorili i planirali nekoliko godina unazad. A planirali su da jedan deo Srba u Hrvatskoj, severnoj Dalmaciji, Kordunu i Baniji pokatoliče, jedan deo proteraju iz Hrvatske i vekovnih srpskih prostora, a jedan deo da poubijaju. Strašna odluka!”

Srbi su ovom strašnom tragedijom uz bok sa tragedijom jevrejskog i jermenskog naroda a najtužnije je  što je za te događaje kriva jedna crkva i njeni najviši predstavnici”.

“braća rimokatolici moraju i treba da znaju da jedan narod na temeljima zločina ne može da očekuje ništa dobro”.

Predsjednik Republike Srpske, kojom su Srbi ostvarili pobjedu za pregovaračkim stolom,nakon vojnog poraza, Milorad Dodik vrijeđa još dublje:

„Oluja” je bila završni čin nečega što je davno planirano i što je postala zvanična politika Nezavisne države Hrvatske (NDH), a to je da Srbe pobije, protera i prekrsti.

I Dodik vrhunski koristi bizantsko manipuliranje pa našim povjesničarima i diplomaciji baca otvoren izazov. Ako se na njega ne odgovori, Srbi će to koristiti kao znanstveni argument da je Dodik u pravu. Poznavajući prijetvornost međunarodne zajednice i snubljenje Srba zbog odnosa s Rusijom, ne bi bilo čudno da u međunarodnom tisku osvanu tekstovi koji podražavaju ovakove nebuloze.

„Pokažite jedno mesto gde su Srbi masovno pobili Hrvate, zašto niste dozvolili da se u Glini obeleži stradanje Srba?

Zatim slijedi sramotan vrhunac laži koji naprosto ne smije proći bez odgovora

..a opet RS i Srbija daju sva prava nacionalnoj zajednici Hrvata”,

OTVORENE PRIJETNJE

Vučić javno i otvoreno prijeti da će spriječiti buduće hrvatske oslobodilačke akcije. Nedopustivo. Opasno je što u istoj izjavi nije rekao da neće činiti buduće agresije.

„Nijednu više „Oluju”, nikada više srpski narod neće dozvoliti”

 

IZRAVNA I OTVORENA NAJAVA NOVIH RATOVA

Milorad Dodik otvoreno najavljuje razbijanje BiH.  Izjava je još problematičnija kada shvatimo da on ustvari govori o svekolikom srpstvu bivše Jugoslavije.

„Verujem da ćemo biti jedno. U teritorijalnom i državnom smislu”

Nakon manifestacije sjećanja na Oluju i novih ratnih bubnjeva koje u stavili u pogon, predstavnici Srbije, predstavnik SPC, predstavnik Republike Srpske te predstavnici Srba iz susjednih zemalja, su održali radni sastanak. Zatvoren za javnost –naravno. Nazočili su mu i predstavnici Srba iz Hrvatske. (Nikad neće spomenuti nacionalnu manjinu.) Mudro je nazočio i Pupovac, naravno.

Obzirom da je sastanak bio zatvoren nadam se da će gospodin Pupovac naknadno, ponukan našim novinarima, odgovoriti barem na nekoliko pitanja:

Koji su zaključci sastanka? Što je učinio da spriječi velikosrpske fašističke laži protiv Hrvatske? Hoće li i on povesti srpsku manjinu u Hrvatskoj u proces spajanja sa Srbijom, teritorijalnog i državnog, koji je najavio Dodik? Podržava li Dodikove najave?  Je li svjestan da Dodik najavljuje rat? Je li mu kao poznatom zagovaratelju sekularizma smetala nazočnost i ključno figuriranje patrijarha na klasičnom radnom sastanku?

Hrvatskom državnom aparatu je krajnje vrijeme probuditi se iz letargije, nerada i podcjenjivanja protivnika, koji bjelodano za pregovaračkim stolom uvijek nadoknadi vojnički izgubljeno.  Srbiji  moramo odmah uputiti zahtjev za isplatu ratne odštete, sukladno potpisanom bilateralnom sporazumu, te po eventualnom srpskom  odbijanju pokrenuti sve dostupne pravne procese. Desetke milijuna kuna koje  dajemo Pupovcu i vođama sličnih podrivačkih organizacija, valja usmjeriti u direktno poboljšanje uvjeta života nacionalnih manjina –do isplate ratne odštete. A Pupovac će dobiti novac kad izlobira u Srbiji isplatu ratne odštete.

U suprotnom valja Pupovcu osigurati tretman kakav je običavao poštovani ban Ivan Mažuranić – i bit će mir.

Željko Maršić –Zenga/Kamenjar.com

Izvori:

http://www.kurir.rs/region/hrvatska/2890581/linta-o-obelezavanju-oluje-u-hrvatskoj-zbog-rehabilitacije-ustastva-ne-zasluzuju-da-budu-clan-eu
http://www.kurir.rs/region/hrvatska/2890643/za-plenkovica-ne-postoje-srpske-zrtve-evo-kako-hrvatski-premijer-komentarise-prijavu-protiv-oficira-koji-su-pocinili-zlocine-tokom-operacije-oluja
http://www.kurir.rs/region/hrvatska/2890619/sramota-kolinda-ovim-recima-cestita-hrvatima-egzodus-srba-ovo-je-najvazniji-dan-u-nasoj-istoriji
http://www.informer.rs/vesti/politika/146411/RAZOTKRIVEN-ZLOCINACKI-PLAN-HRVATA-Ustase-spremale-NAPAD-DRONOM-VUCICA-DODIKA
http://www.pravda.rs/lat/2017/08/04/pakleni-plan-hdz-ratni-zlocinac-gotovina-kandidat-za-predsednika-hrvatske/
http://www.pravda.rs/lat/2017/08/03/kada-bi-srbija-imala-tompsona-odmah-bi-je-kaznili/
http://www.vesti-online.com/Vesti/Drustvo/661238/Godisnjica-Oluje-Dan-kada-su-Hrvati-proterali-Srbe
http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:679176-DA-SE-NE-ZABORAVI-Secanje-na-stradanje-i-progon-Srba
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2017&mm=08&dd=04&nav_category=11&nav_id=1290020
http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:679182-Vucic-o-Oluji-Vise-nas-niko-nece-ubijati-bez-kazne
http://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/Patrijarh-Irinej-Oluja-tragedija-hriscanstva/lat/242735.html
http://informer.rs/vesti/politika/146515/UZIVO-DAN-SECANJA-ZRTVE-OLUJE-PATRIJARH-IRINEJ-Moramo-oprostimo-ALI-SMEMO-ZABORAVIMO
https://www.balkaninsight.com/en/article/serbia-commemorates-croatian-operation-storm-08-04-2017
https://www.dailysabah.com/balkans/2017/08/05/croatia-celebrates-operation-storm-while-serbs-grieve
http://www.spc.rs/eng/remembrance_day_killed_and_expelled_serbs
https://en.news-front.info/2017/08/05/serbia-commemorates-victims-of-croatia-s-operation-storm/
http://www.pravda.rs/lat/2017/08/04/na-jesen-nacionalna-deklaracija-srpske-vodje-spremaju-konkretne-korake-za-opstanak-srpske-nacije-i-srpskog-naroda/
http://www.politika.co.rs/sr/clanak/386297/Patrijarh-Na-nama-da-oprostimo-a-na-bogu-da-presudi

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati