Divan je Otok

1

„Divan je Otok“, čak i nakon jutra u kojemu su ti kola od južne Like do prvoga kilometra vožnje po otočkoj paklini od vlage škrgutale poput gajete, a sam si se sebi, nošen potocima koji se slijevahu putima, činio daskašem kojega od pada u kakvu brazdu dijeli tek trenutak nepažnje ili Posejdonov hir. More je posivjelo od pobješnjela neba od kojega su ga lučili tek sjedasti preljevi morske pjene koja kao da se nije željela stopiti s bijesnim, ali vazda od mora tromijim i mijenama nesklonijim nebom. I točno kad pomisliš da nebo, poput tvojih misli, nikad ne će ugledati luči, Sunce je sramežljivo probilo tusti sloj oblaka i počelo mu topiti mast, a svijetla pruga naoštrena poput hrpta škarpine kao da se privučena podnevnom zvonjavom otočkih crkava počela širiti. Prvo je obasjala visove na Kopnu koji od boja Titana i Zeusa primiše grivnu, a onda se polako počela spuštati prema pučini da bi na koncu od tmine oslobodila Otok. Sunce je svako malo pomaljalo iza oblaka i u sprezi s muravom činilo more zlato. Osmjelih se i odmah krenuh pozdraviti staroga znanca. Između sjena stabala i njihova zelena odsjaja u moru lik mi je postao gotovo mitski. Glava se duljila, a kosa je svijetlila poput plamička kakve signalne vatre. „Tko li se to uvukao u našu priču?“, kao da čuh iz dubine zemlje. „Ma je no, Domogoj ili ni?“ u smijehu slušah vatrogasce koji ne očekuju ni domaćega stranca koncem ljeta jer nakon ljeta svatko odlazi u mjesto u kojemu živi, a živi se ondje, tako barem oni misle, gdje se radi. Na pučini ugledah jedrilice koje se gingolavahu poput periske koju povija snažni kurenat, legoh na žalo, sklopih oči u očekivanju pomrčine (Oblaci se ponovno nabirahu.) i zaustih još jednom: „Divan je Otok!“

 

Vi ste mi, dragi čitatelji, svjedoci da sam uspio Bogu ukrasti koji dan, a Slobodanu Novaku jednu rečenicu (Bože, koliko li sličnih slika u dviju osoba koje vrijeme i mjesto nikad nisu spojili, a i teško da hoće?). I dok u mnogim njegovim slikama djetinjstva lako razabirem slične ljude, mjesta i događaje, nikad ne bih mogao stvoriti lika koji se skriva u kurzivu, kojega od milja zovem Veliki. Možda je razlog tomu upravo strah od odrastanja i obveza koje veliki imaju, od ozbiljnih tema o kojima zbore i zadanosti uloga u kojima su se našli. Pitahu me nekoliko puta što činim na plaži jer ako je i more toplo, oblaci začas zatamne nebo (Eh, oni ne znaju da se skrijem pod polušuplju nadstrešnicu te pijem kišnicu koja se cijedi kroz komaricu.). Rekoh im da gubim zavičaj. U čudu me gledahu Otočani, a onih nekoliko stranaca koji su me motrili kako pratim kretanje oblaka i kako se izmičem ne bih li proširio obzor nad Otokom, priđoše mi i upitaše me hoće li biti Sunca. Rekoh im da to znaju samo ljudi koji su ovdje zavičajni te začudih i strance. Na koncu se smilovah te pokazah na mjesto na kojemu se naoblaka raskinula te im prorokovah da će vidjeti kako Sunce zahodi. Stranci bijahu sretni, a ja ostadoh u strahu hoće li doći to vrijeme kad po oblacima ne ću znati hoće li dažd doći s visine i hoću li tada zauvijek prestati gledati zavičaj očima Maloga i tako ga izgubiti.

 

Promijenimo sad žanr i prijeđimo na roman s ključem. Katkad je i to nužno na kulturnotrudbeničkoj pozornici. Kako bismo bili u skladu sa žanrom, ne ćemo spominjati ni imena ni mjesta kako biste bili nepristraniji jer mi treba, dragi čitatelji, vaš sud. Dakle, ovako: prije otprilike godinu i pol razvila se snažna rasprava među jezikoslovcima, a jedan je od predstavnika jedne struje napisao barem desetak članaka. Polemičar je izazvao, dakako, i odgovor predstavnika druge strane, a nakon jednoga podužeg članka objavljenoga u uglednome časopisu koji izdaje strana koja u cijeloj priči nije posve nezainteresirana, predstavnik je druge strane zatražio i dobio prostor za odgovor. Polemika je bila žestoka s obje strane, ali je uredništvo toga časopisa odlučilo (ponavljam da nije posve nezainteresirano u cijeloj stvari) stati na jednu stranu zbog „pamfletističkih navoda“ druge iako je navoda koji bi se mogli tako protumačiti bilo i na drugoj. Slučaj drugi: jedan je znanstveni jezikoslovni časopis objavio nekoliko članaka u kojima se čak i prešla granica dobroga ukusa te su se pojedinci vrijeđali čak i na spolnoj osnovi, a uredništvo je navedenoga časopisa odbilo i pomisao da bi se na iznesene uvrede i netočnosti moglo odgovoriti. Ispada na kraju da ako nisi iz pravoga tora, da upotrijebim Šćepkotovu usporedbu, nemaš pravo na odgovor, a kad ti ga i daju, odmah zauzmu stav. Toliko o otvorenosti i demokratičnosti nekih naših kulturnih i znanstvenih časopisa koju valjda baštine iz prošlih vremena.

Dakako, kad je riječ o bunjevačkome pitanju, tu nismo toliko žustri (čast HAZU koji je odmah izdao priopćenje) te je Mađarska akademija znanosti, kako nas je izvijestio Slobodan Prosperov Novak, izdala priopćenje u kojemu objašnjava srpskomu predsjedniku Nikoliću da su Bunjevci u Madžarskoj Hrvati i kako se Srbija nema pravo uplitati u madžarska unutarnja pitanja. Dok naša vlada snimi stanje, pitanje je hoće li u Srbiji biti Hrvata uključujući i one koji se smatraju Bunjevcima, a kojima Srbija danas tepa kako ih je jedina prepoznala kao zaseban narod nakon što ih je polovicu protjerala. Većina ih je izbjegla u Hrvatsku s kojom navodno nemaju veze.

Polako se bliži i konačni odlazak s Otoka. Možda mi je po naputcima moje matere susjed stavio šest metara drva na mjesto na kojemu se inače parkiram jer se još kupam dok se Otočani spremaju za zimu. Dok još razmišljah o toj poruci iz susjedstva zaputivši se u posljednju šetnju prije ultime partence, Mašinko se zadere iz kombija vidjevši me u japankama i ljetnoj odjeći: „Ni ti vo lito!“ Pogledah ga i s nokta mu odgovorih: „A si mi i ti mater?“ Ne će meni nitko nekažnjeno pjevati „Ostavi se više mora“.

 

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 26. rujna 2014.

facebook komentari

  • peppermintt

    eh Domagoj i njegova strast za Otokom,,morem…razumim ga posve ..ne more se odolit toj lipoti… 🙂

    Da , Madžari znaju prioritete i ozbiljna su država ( iako na m ćopaju Inu ali tko ne bi iskoristio priliku koju im naši lopine serviraju ) i lipo vele Bunjevci su Hrvati, nemaju što Srbi pametovati niti prekrajati. Takav odgovor očekujemo ( očito uzaludno ) i od Josipovića, Milanovića, Pusićke, karamarka