Djedova istina

0

Pričao je meni moj djeda ne tako davno, da će doći vrijeme, kada će ljudi izgubiti poštenje,kada će ljudi izgubiti stid i da će ,,pogan“ zavladati svijetom.

E moj djeda , da samo znaš koliko si bio u pravu !

Bilo je to ne tako davno, kada je poštenje vladalo svijetom, kada je ljudska riječ vrijedila više od svih današnjih pečata , kada se ,,krvavo“ zarađivala korica kruha !

Tog sunčanog proljetnog dana puhao je mili povjetarac i radost donosio svakom Božijem živom biću.
Uz žubor potoka Stjepkovice vesele ptice svijale su svoja gnijezda i pjevala ,,Rajske pjesme“ dok se prostranstvom razlijegao miris proljetnog cvijeća.

Valjda je to bio ,,Raj“ koji je Bog poklonio tada tim poštenim ljudima koji su ga zaslužili a nama danas ,,pakao“ jer bolje i ne zaslužujemo !

Znojnog ali veselog lica , s bijelom maramicom na glavi koju je vezao na četiri ćoška kako bi pokrio glavu, u starom radnom odijelu, djeda je udarao zadnje otkose mlade mirisne trave.
Oštar šum kose razlijegao se dolinom dok je trava lijegala u pravilnim odkosima.
Nakon završenog košenja laganim korakom uputio bi se pod razgranatu vrbu gdje bi sjeo te se napio hladne ,kao suza bistre , vode iz bokala donešene s obližnjeg izvora .
Pošto bi maramicom obrisao znojno čelo uzeo bi čekić te na ,,babici“ koju je predhodno zabio u zemlju počeo s odkivanjem kose.

Zvuk odkivanja kose se uklapao u raspjevani cvrkut ptica te su činili jednu harmoniju na kojoj bi i sam Mocart pozavidio.
Ja kao dječak sa svojih desetak godina razbacivao bih uredno složene ,,maje“ svježe mirisne trave kako bi se brže sušila.

U tom trenutku bi se začuo umoran glas ,,dijete, ajde u lad odmori „.
Na djedove riječi nije bilo odgovora, rasprave niti razmišljanja nego se uradilo kako je i rečeno.

Sjeo bih u hlad pored djeda napio bih se hladne vode i gledao u njega .
Tada bi me djed pogledao i obično upozorio ,,dijete ne sjedi na ,,goloj“zemlji „ na što bih skočio i uzeo nešto na što bih sjeo.
Gledajući u mene očiju dubokih s nekim dalekim osmijehom u njima djed mi ispriča priču koju ću tek evo sada shvatiti.

Valjda su ti ,,stari „ ljudi znali šta nas čeka i svako malo su nas htjeli upozoriti na život koji nas očekuje.

Tako bi i s djedovom pričom te mi reče;

,,Evo vidiš dijete ,Bog je stvorio sve pa tako i ovaj cvijet kako bi znali kakvi smo.

Sagnu se te uze jedan cvijet bijelih latica s ljubičasto-crnom sredinom te reče;
,, Vidiš ovaj cvijet ,on se zove ,,Stid “.
Vidiš ovu ljubičastu sredinu u njemu, to je stid i poštenje naroda. Što je ova mrlja veća to ti je dijete moje stid naroda i poštenje veće.“

Malo zastade, teško uzdahnu pa nastavi;

,,Ali evo dijete moje, gledam svake godine ovu mrlju, sve je manja ,bojim se dijete da dok ti porasteš ove mrlje će i nestati a to ti govori ,dijete moje , da će nestati stida i poštenja,poštenih ljudi i da će svijetom zavladati nepravda i svaka ,,pogan “.

Kada to reče u očima mu se vidje žal i tuga te brzo baci cvijet te brzo okrenu glavu kao da mi pokušava nešto sakriti .Teško uzdahnu pomilova me po glavi te reče ,,hajmo mi dijete raditi ,Bog najbolje zna kako smo zaslužili “.

Tada nisam puno razumio od djedovih riječi ali mi je priča ostala duboko zapečaćena u pamćenju a sada znam i da je sve bio u pravu.

Na žalost sada je teško i naći ovaj cvijet kako bih ja bar svojoj djeci pokazao ,,kako su nekada živjeli pošteni i čestiti ljudi “.

Hoće li cvijet opet porasti ovisi o nama !

Autor: Josip Lelić / Kamenjar.com

facebook komentari