Pratite nas

Priče

Djedova istina

Objavljeno

na

Pričao je meni moj djeda ne tako davno, da će doći vrijeme, kada će ljudi izgubiti poštenje,kada će ljudi izgubiti stid i da će ,,pogan“ zavladati svijetom.

E moj djeda , da samo znaš koliko si bio u pravu !

Bilo je to ne tako davno, kada je poštenje vladalo svijetom, kada je ljudska riječ vrijedila više od svih današnjih pečata , kada se ,,krvavo“ zarađivala korica kruha !

Tog sunčanog proljetnog dana puhao je mili povjetarac i radost donosio svakom Božijem živom biću.
Uz žubor potoka Stjepkovice vesele ptice svijale su svoja gnijezda i pjevala ,,Rajske pjesme“ dok se prostranstvom razlijegao miris proljetnog cvijeća.

Valjda je to bio ,,Raj“ koji je Bog poklonio tada tim poštenim ljudima koji su ga zaslužili a nama danas ,,pakao“ jer bolje i ne zaslužujemo !

Znojnog ali veselog lica , s bijelom maramicom na glavi koju je vezao na četiri ćoška kako bi pokrio glavu, u starom radnom odijelu, djeda je udarao zadnje otkose mlade mirisne trave.
Oštar šum kose razlijegao se dolinom dok je trava lijegala u pravilnim odkosima.
Nakon završenog košenja laganim korakom uputio bi se pod razgranatu vrbu gdje bi sjeo te se napio hladne ,kao suza bistre , vode iz bokala donešene s obližnjeg izvora .
Pošto bi maramicom obrisao znojno čelo uzeo bi čekić te na ,,babici“ koju je predhodno zabio u zemlju počeo s odkivanjem kose.

Zvuk odkivanja kose se uklapao u raspjevani cvrkut ptica te su činili jednu harmoniju na kojoj bi i sam Mocart pozavidio.
Ja kao dječak sa svojih desetak godina razbacivao bih uredno složene ,,maje“ svježe mirisne trave kako bi se brže sušila.

U tom trenutku bi se začuo umoran glas ,,dijete, ajde u lad odmori „.
Na djedove riječi nije bilo odgovora, rasprave niti razmišljanja nego se uradilo kako je i rečeno.

Sjeo bih u hlad pored djeda napio bih se hladne vode i gledao u njega .
Tada bi me djed pogledao i obično upozorio ,,dijete ne sjedi na ,,goloj“zemlji „ na što bih skočio i uzeo nešto na što bih sjeo.
Gledajući u mene očiju dubokih s nekim dalekim osmijehom u njima djed mi ispriča priču koju ću tek evo sada shvatiti.

Valjda su ti ,,stari „ ljudi znali šta nas čeka i svako malo su nas htjeli upozoriti na život koji nas očekuje.

Tako bi i s djedovom pričom te mi reče;

,,Evo vidiš dijete ,Bog je stvorio sve pa tako i ovaj cvijet kako bi znali kakvi smo.

Sagnu se te uze jedan cvijet bijelih latica s ljubičasto-crnom sredinom te reče;
,, Vidiš ovaj cvijet ,on se zove ,,Stid “.
Vidiš ovu ljubičastu sredinu u njemu, to je stid i poštenje naroda. Što je ova mrlja veća to ti je dijete moje stid naroda i poštenje veće.“

Malo zastade, teško uzdahnu pa nastavi;

,,Ali evo dijete moje, gledam svake godine ovu mrlju, sve je manja ,bojim se dijete da dok ti porasteš ove mrlje će i nestati a to ti govori ,dijete moje , da će nestati stida i poštenja,poštenih ljudi i da će svijetom zavladati nepravda i svaka ,,pogan “.

Kada to reče u očima mu se vidje žal i tuga te brzo baci cvijet te brzo okrenu glavu kao da mi pokušava nešto sakriti .Teško uzdahnu pomilova me po glavi te reče ,,hajmo mi dijete raditi ,Bog najbolje zna kako smo zaslužili “.

Tada nisam puno razumio od djedovih riječi ali mi je priča ostala duboko zapečaćena u pamćenju a sada znam i da je sve bio u pravu.

Na žalost sada je teško i naći ovaj cvijet kako bih ja bar svojoj djeci pokazao ,,kako su nekada živjeli pošteni i čestiti ljudi “.

Hoće li cvijet opet porasti ovisi o nama !

Autor: Josip Lelić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati