Pratite nas

Priče

DJEVOJČICA IZ MAIDUGURIJA

Objavljeno

na

Dogodilo se to prije neki dan u Maiduguriju, Nigerija.

Možda ste čuli za Nigeriju? Jeste, naravno.

A jeste li čuli za Maiduguri, gotovo milijunski grad na sjeveroistoku te zemlje?

Niste? Dobro, nisam ni ja. Afrika je daleko od nas. Nešto slično kao Neptun ili Veliki Medvjed.

Ipak, od prije nekoliko dana, ime ovog nigerijskog grada neću nikada zaboraviti. Zbog jedne djevojčice kojoj ne znam ni ime. Nisu ga naveli. Zato ću je ovdje jednostavno nazvati – djevojčica iz Maidugurija.

Prema svjedočenju i oskudnim izvješćima, najprije je bila grubo otrgnuta iz roditeljskog doma, zapravo oteta, baš kao i mnoge druge djevojčice čiji su roditelji bili nevjernici ili krivovjernici, pa su zaslužili smrt ili barem otmicu djeteta.

Ukratko, tako radi Boko Haram. Otima, žari, pali, ubija gdje stigne.

Djevojčica iz Maidugurija je imala samo deset godina kada su joj rekli da pođe na onu tržnicu. Ona ih je poslušala i, na koncu, otišla …

Ne znam samo kako su joj objasnili tu stvar… Mislim, to s pritiskom okidača ili to s izvlačenjem osigurača na smrtonosnom pojasu. Pojmovi koji su joj, kao djetetu, zasigurno bili sasvim nepoznati. Ali nisu njima.

Jesu li išta govorili dok su omotavali ‘pojas’ oko njezinog malenog struka? Ne znam jesu li joj uopće objasnili što će se dogoditi na tržnici prepunoj ljudi kada izvuče osigurač? Ne znam što je u sebi mislio čovjek koji joj je davao posljednje upute prije nego je krenula na zadatak.

Što je, uostalom, mogao djevojčici reći čovjek koji je htio da ova eksplozivna naprava oko struka izazove što veći masakr?

Čovjek? Ne, ipak ne.

Vrag? Da, ipak da …

Nekako promislim da joj je, možda sasvim blago i nježno protumačio kako će učiniti pravu i svetu stvar za Boga … I da će postati pravi mali heroj …

Ili joj je, gladeći je po licu, priprijetio kako će se smilovati i poštedjeti živote njenih roditelja. Naravno, ako ona pođe na tržnicu …

I moguće da mu se na licu, tek na trenutak, otela neka čudna grimasa kad je ugledao jednu jedinu suzu koja je kanula niz djevojčicin obraz. Grimasa kao podsjetnik da je i on nekoć bio dijete koje se nadalo i radovalo životu, makar i u Africi. Prije nego su došli neki odrasli ljudi i počeli mu govoriti o tome što je prava vjera i o tome kako nevjernici ne zaslužuju živjeti.

Razmišljam što je toj krhkoj djevojčici, iz Maidugurija, moglo prolaziti mislima kad se zaputila prema tržnici prepunoj žena, djece, staraca i muškaraca …

Možda je samo tiho jecala: ”Mama… tata…” Možda je molila: ”Bože, spasi me…”, a možda se pitala: ”Zašto? Gdje si, Bože…?”

Što su nalogodavci baš u tim trenucima mislili?

Mislili? Možda nisu ništa mislili. Možda su se samo ushićeno radovali još jednoj uspješno odrađenoj misiji , složno uzvikujući: ”Bog je velik! Bog je velik!” I to ponajviše u trenutku zaglušujuće eksplozije.

Djevojčica iz Maidugurija nije bila ta koja je ubila 19 ljudi na tamošnjoj tržnici. Oni su to učinili. I neće, vjerujte, gledati lice Božje jednog dana. Naprotiv, iznenadit će se koliko će im gadno biti …

Ali, zato ga ona hoće gledati. Već sada ga, vjerujem, gleda. I nitko joj više ne može nauditi. Nitko je više neće gladiti po obrazu i reći joj da ide na neku drugu tržnicu ili trgovinu s rižom u vrijeme najveće gužve.

Vjerujem da je ovo dijete sada dobro, da je u najboljim rukama. U suprotnom ništa, ama baš ništa, što ja radim ili vi, dragi prijatelji, nema smisla.

Da, ako ova djevojčica iz Maidugurija sada nije kod jedinoga i pravoga Boga ljubavi, na mjestu gdje je savršeni mir i vječna utjeha, onda zaista ništa nema istinskog smisla. Onda je naš život tek puki i prilično jadni slučaj.

Da je ova djevojčica poslana na tržnicu Pariza, Rima ili Beča, svi bismo joj znali barem za ime. Kao što svi znamo za ime Charlie Hebdo. Svi bi pisali o tome. Možda bismo izišli i na ulice u tihim povorkama odati počast malenoj djevojčici i drugim žrtvama …

Ovako, samo smo negdje usput čuli šturu vijest o strašnom događaju koji se zbio u dalekoj Africi, u tamo nekom Maiduguriju.

Možda nismo svi djevojčica iz Maidugurija. S druge strane, možda svi postajemo potencijalna – tržnica Maiduguri.

I ako nismo, dragi prijatelji, dosad razmišljali o tome ima li Boga ili ga nema, o tome postoji li život poslije života, razmišljajmo danas dok još imamo priliku …

Ovo su vremena za to…

”Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će … Vjeruješ li ovo?” (Ivan 11:26)

nigerija

izvor: Hrvatski Glas Berlin

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati