„Do istrage (istrebljenja ) naše i vaše „

    6

    Još 1902. G. velikosrpski ideolog Nikola Stojanović prijeti Hrvatima i proriče im status naroda pa kaže: Bitna slabost Hrvata dolazi od njihove nečistoće, oni su plod miješanja svega i čega god, oni su križanci sinovi Judini.“ Pa  zbog toga  „do istrage (istrebljenja ) naše i vaše „

    Potom Stojanović u Srpskom književnom glasniku i u časopisu Srbobranu piše o Hrvatima i Srbima gdje navodi: „Hrvati nisu narod i nema nikakvog razloga za njihovo postojanje pa će tako nestati kao narod, jer nemaju ni svog jezika, ni svoje kulturne ni svog teritorija zato su na putu da postanu srpska narodnost „

    Godine 1907.god velikosrpski ideolog Jovan Cvijić kaže : „Srbi žive i izvan tadašnjih granica Srbije. Svet treba da zna i da se uveri da Srbija može da operiše s mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svest, ako je korisno za naše nacionalne interese. „

    Dakle , Jovan Cvijić već jasno govori o nasilju i agresiji u cilju proširenja srpskog teritorija.

    Velikosrpski ideolog Stevan Moljević, 1941. god postaje glavni politički savjetnik četničkog vođe Draže Mihailovića. Iste godine objavljuje memorandum-proglas pod imenom „Homogena Srbija „ u kojem između ostalog navodi :

    1.      Srbi moraju stvoriti homogenu Srbiju

    2.      Taj prostor mora obuhvatiti cijelo etničko područje Srba

    3.      Pristupiti preseljenju naroda kako bi novi srpski prostor postao etnički čist.

    Paralelno s velikosrpskim planovima osvajanja tuđih-susjednih teritorija razvijala se i velikosrpska mržnja prema neprijatelju kao sredstvo realizacije velikosrpskih planova. Tako, velikosrpski ideolozi u koje je pripadao i Milovan Đilas, tvrde da se ciljevi osvajanja i vladanja mogu nasilno ostvariti samo ako se neprijatelj mrzi. Zato je srpsko vodstvo zahtijevalo od svog naroda, pa od svojih boraca da razvijaju mržnju prema neprijatelju, a to su u ovom slučaju Hrvati.

    Tako Đilas daje savjete za širenje mržnje prema neprijatelju pa navodi :

     Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas dubina mržnje prema neprijatelju. Svaka sentimentalnost i kolebanje prema okupatorima i njihovim slugama-uvijek su se ljuto svetili. Tražiti u ovim zvjerovima ma što ljudsko, znači dati im ono čega nemaju ni po svom društvenom biću mogu imati;to znači zaboraviti da si ti čovjek plemeniti, veliki, pozvan da oslobodi ljude, svoj narod od zvjerova u ljudskom obliku. Mrzjeti okupatora, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje-to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećajem osvetnika naroda, to znači biti vjeran svom narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. Imati milosti i sažaljenja prema tim krvoločnim zvijerima-zar to ne znači iznevjeriti ono za što se dižeš u borbi ? Mržnja bez milosti prema njima to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koje se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođa naprednog čovječanstva drug Staljin rekao : neprijatelj se ne može pobijediti dok se ne nauči mrzjeti ga „ (članci Borbe, Beograd 1947.god )krv srbadija

    Kasnije u borbama srbočetničko-partizanskih jedinica u svom izvješću od 31.05.1945.god. sekretar KPH Četvrte udarne brigade, Stanko Obradović piše i traži: „Mržnja kod naših boraca postoji dosta slaba naročito kod novih boraca koji su u zadnje vrijeme ušli u naše jedinice, naročito Mađari i drugi novaci. To se očitovalo prilikom pratnje zarobljenika (u kolonama smrti na križnom putu ) iz Maribora prema Slavoniji. Mi smo s naše strane poduzeli preko partije da se ta mržnja poveća održavajući kratke sastanke sa rukovodiocima i ukazujući da su to najveći krivci našeg naroda i da treba prema njima postupati oštro i oprezno da ne bi koji utekao. Uspjeli smo podići mržnju prema toj bandi i u zadnje vrijeme borci ih ubijaju kada koji ostane iza kolone tj. koji ne može da ide, ali još uvijek postoji pomirljivaca koji ih vole dajući im vodu, kruha itd „srbi krv

    Jedan od realizatora velikosrpske politike i poticanja mržnje je i Slobodan Milošević koji nastavlja tu velikosrpsku politiku i potencira mržnju, pa navodi kako su Srbi ugrožen narod u Jugoslaviji. 28.7.1989. na Gazimestanu kaže:

    “ Srbi  se nalaze pred bitkama iako ovo nisu oružane mada i takve nisu isključene, pa naglašava osnovu svog programa“ Svi Srbi u jednoj državi, Srbija će ostati cijela gdje je srpski grob tamo je Srbija.“

    To je govor mržnje i huškanja prema svemu što je nesrpsko, a posebno prema Hrvatima-katolicIma.

     Otuda je krenula „jogurt „ revolucija u Vojvodini i „balvan revolucija“ iz Knina. Kako su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj govore mnoge povijesne činjenice. Tako npr. u Željezari Sisak bilo je 14.000 zaposlenih od čega 33 direktora 1 makedonac ostali Srbi. Iako je u Hrvatskoj bilo oko 12 % Srba u policiji ih je bilo oko 75 % a u njihovim rukama je bila cjelokupna državna uprava posebno tužilaštvo i sudstvo. Dva srbina kao što su Dušan Dragosavac i Milutin Baltić bili politički jači od cijelog CK SKH.

    Mnogi hrvatski branitelji koji su prošli golgotu srpskih koncentracijskih logora, pitaju se otkud Srbima tolika mržnja prema Hrvatima, a ove činjenice im daju odgovor na ta i takva pitanja.

    Realizacija mržnje prilikom „oslobođenja“ Hrvatske 1945.god

    Srbo četničke jedinice dobile su pisani nalog da prolaskom kroz hrvatska sela i gradove ne smije biti zarobljenih. Dolaskom u Zagreb tih oslobodilaca iz tadašnjih jedanaest bolnica pokupili su 4.791 ranjenika i se bez ikakva ispitivanja i suđenja likvidirali. Što se tiče žrtava Zagreba i okolice, danas imamo više od 180 masovnih grobnica od Medvednice do Sošica.

    Aleksandar Ranković jedan od prvih Titovih suradnika, 25.5.1945. nakon titina rođendana organizirao je likvidaciju hrvatskih mladića rođenih između 1924-1927 god, na način da ih je proglasom pozvao da se odazovu jer će biti unovačeni. Zborno mjesto bila je vojarna u Zagrebu, maksimirska 63. Kako se ubijalo na sve strane, na sve načine i sve nepoćudno, da bi izbjegli smrt, tom pozivu za novačenje odazvalo se 7.800 hrvatskih mladića. Potom su ih odveli u sabirni logor Maksimir i Prečko a zatim u kolonama smrti kroz Slavoniju prema Vojvodini u logor Kovin. Usputni masakr bio je strašan i zvjerski, tako da ih je do tamo živo stiglo oko 2.200 mladića. Zvjerstva su i tamo nastavljena, tako da se kroz neko vrijeme u Zagreb vratilo 58 od tih mladića. O zvjerstvima na Blajburgu i Križnom putu danas postoji puno napisanog. O sveopćim masovnim likvidacijama, a posebno nepoćudnih Hrvata, sami su se hvalili i zapisivali te uspjehe. Tako Ranković podnoseći izvješće u Saveznoj skupštini Jugoslavije u Beogradu kaže: Kroz naše logore i zatvore između 1045. I 1951. God. Prošlo je 3.777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijatelja iznosi 586.000. Unutar zadnjeg broja preko 500.000 žrtava su Hrvati.

    Ivan Runje, HS

    kučibaba/kamenjar.info

    //

    facebook komentari

    • peppermintt

      Ovo pojašnjava mnogo toga..u stvari sve
      Tako bude kad se jedan narod kontinuirano truje ..

      • Daran

        Ovo je dobar uradak .
        Dobro je autor uspio i “skratiti ” sve velikosrpske ideje a opet i prikazati u čemu se ogledaju.

    • peppermintt

      Ovo pojašnjava mnogo toga..u stvari sve
      Tako bude kad se jedan narod kontinuirano truje ..

      • Daran

        Ovo je dobar uradak .
        Dobro je autor uspio i “skratiti ” sve velikosrpske ideje a opet i prikazati u čemu se ogledaju.

    • Daran

      Malo kada se dublje zakopa ispod površine i Stojanović je imao gotovu matricu .

      Godine 1846. izlazi Njegošev Gorski vijenac (tiskan u Beču 1847.) u kojemu je na uvjerljiv i živopisan način opisao rat Crnogoraca protiv Turaka i metode te borbe, koja je podrazumijevala međusobno klanje do potpunog istrebljenja jednog ili drugog naroda.

      Evo nekoliko kratkih ulomaka iz Gorkog vijenca koji to dokazuju.

      Crnogorski vojvoda Batrić obraća se Turcima (koji su došli na pregovore), postavljajući svoje
      uvjete za mir:

      ” No primajte vjeru pradjedovsku
      da branimo obraz otačenstva.

      ……Ne šćete li poslušat Batrića,
      kunem vi se vjerom Obilića
      i oružijem, mojijem uzdanjem,
      u krv će nam vjere zaplivati,
      biće bolja koja ne potone!
      ‘Jel’ ovako, braćo Crnogorci?

      (svi iz glasa: ‘Tako il’ nikako’)……

      Vuk Mićunović (također jedan od crnogorskih prvaka), sve sažeto i uvjerljivo izražava riječima:

      …..borbi našoj kraja biti neće
      do istrage Turske ali naše… ”

      Slijedi krvavi obračun. Pri kraju spjeva, vojvoda Batrić izvješćuje episkopa Danila i igumana Stefana o onome što se događalo u vrijeme bitke:

      “….. I što ću ti duljiti pričanje?
      koliko je ravnoga Cetinja,
      ne uteče oka ni svjedoka,
      ni da kaže kako im je bilo,
      te pod sablju svoju ne metnusmo
      koji mi se ne kće pokrstiti;
      koji li se pokloni božiću,
      prekrsti se krstom hristjanskijem,
      uzesmo ga za svojega brata.
      kuće turske ognjem izgorjesmo,
      da se ne zna ni stana ni traga
      od nevjerna domaćega vraga
      Iz Cetinja u Ćeklić pođosmo;
      ćeklićki se razbježaše Turci,
      malo koga od njih posjekosmo,
      ma njihove kuće popalismo;
      od mečeta i turske džamije
      napravismo prokletu gomilu,
      neka stoji na uklin narodu…… “.

      Stihovi srpskih epskih pjesama, inače su prepuni groznih opisa klanja i prizora raznovrsnih mučenja i ubijanja. Jezovita prijetnja izražena upravo citiranim stihom:

      “U krv će nam vjere zaplivati, biće bolja koja ne potone”

      zorno pokazuje koliko je to mračno razdoblje bilo ispunjeno otrovnom mržnjom i željom za osvetom po svaku cijenu. Jedna od sukobljenih strana mora podleći

      “borbi našoj kraja biti neće, do istrage Turske ali naše… “;

      ona se vodi do iskorjenjivanja – “iskopa” , ili potpunog istrebljenja neprijatelja što shvaća se na samo kao nužnost, nego i logička neminovnost i jedini mogući način opstanka.

      U srpskoj crkvenoj i narodnoj “predaji” i literaturi, najveći osvajači uzdignuti su na razinu svetaca, što je stvaralo posebno duhovno ozračje, pa je i velikosrpska ekspanzionistička ideologija u tomu dobila čvrst oslonac za provođenje svojih zamisli.

      Spregom religije i mitologije, kod Srba nastaje jedan specifičan ideologijski kompost, koji sazrijeva stoljećima i postaje duhovna hrana i nepresušno nadahnuće generacijama koje dolaze.

      Upravo je takav slučaj s velikosrpskom idejom, koja za temeljno polazište ima mitove, odn. “istorijsku svest” , umjesto “svest o istoriji” . Iza svega stoji težnja za stalnim proširenjem teritorija (kako bi se dostigao ideal stvaranja “moćne i jake Srbije” – po uzoru na “Dušanovo carstvo” ). Generirana i uvjetovana ovim povijesnim naslijeđem, ta “istorijska svijest” (kod jednog dijela srpskog naroda i njegove inteligencije), tijekom stoljeća prerasta u svojevrsnu patološku opsesiju koja zadržava svoje sasvim prepoznatljive oblike sve do današnjih dana.

      Odgoj brojnih srpskih naraštaja na ovakvom “etičko-moralnom” diskursu rezultirao je time da se srpski narod uspjelo uvjeriti u njegovu najprije ratničku, pa potom i na intelektualnu i kulturološku superiornost i nadmoć nad svim drugim narodima, poglavito onima u bliskom okruženju. Budući da “nad-ljudima” pripadaju i posebna prava, njima je dozvoljeno i ono što drugim “običnim smrtnicima” nije, pa su i prijevara, laž, lukavstvo i krivokletstvo dopuštene i sasvim legitimne metode kojima se svaki “patriot” u ostvarenju “svetog cilja” i u borbi za Otadžbinu može služiti.

      Iracionalni poriv, da se fiktivni “status žrtve” iz prošlosti sustavno i trajno koristi za političke i teritorijalne probitke u sadašnjosti i budućnosti, pa da se još k tomu, ovo shvaća i prihvaća kao sasvim normalna i prirodna stvar, jeste onaj najopasniji oblik te patološke svijesti, i on predstavlja još jedan korak dalje u ovom mračnom tunelu iz kojega nema izlaza.

      Zabluda o posebnim zaslugama srpskog naroda, iz kojih onda “logički” proističu i posebna prava, predstavlja kamen su temeljac velikosrpske ideologije i u isto vrijeme kamen spoticanja u odnosima između Srba i njihovog okruženja. Kako inače razumjeti da se ostvarenje prava drugih može smatrati “otkidanjem” vlastitih prava?* Trebaju li se svi drugi narodi odreći svojih prava, da bi onaj jedan, koji drži da je u nečemu “zakinut” , ostvario to što smatra da mu pripada?

      Megalomanske tvrdnje o tomu kako su Srbi
      srušili tri carstva – Bizantsko, Tursko i Austro-ugarsko, kao i one po kojima su najstariji narod na svijetu koji je napučio cijeli planet i predstavljaju “etnogenetski pupak Evrope i sveta” (zanimljivo baš Cvijić ) , te čitav niz drugih, sličnih, poptuno se uklapaju u ovaj nakaradni svjetonazor, koji na kraju najveću štetu donosi upravo srpskom narodu.

      Kad smo već kod Cvijića samo po neka opaska. Treba znati da je bio jedan od članova srpske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu, prigodom donošenja tzv. Versailleskog ugovora, koji je, među ostalima, utvrdio granice prve Jugoslavije 1919. godine.

      Stoga ne čudi, da su njegovi podaci i zemljovidi o “razmještaju i rasprostranjenosti srpskog narodnog elementa na Balkanskom poluotoku” završili i u vrlo cijenjenoj, uglednoj i utjecajnoj francuskoj Općoj enciklopediji Larousse.

      Ukratko rečeno, smatrao je da je gotovo cijeli Balkanski poluotok nastanjen Srbima, te je pojam “Sloven” i “čovek dinarskog tipa” poistovjećivao s nacionalnom odrednicom “Srbin” .

      Svojim najpoznatijim djelom Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje. Osnovi antropogeografije, Beograd, Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije, 1966., str. 366-371., on je detaljno obrazložio svoje glavne postavke.

      Treba istaknuti neke od njegovih “antropoloških” teza iz navedenog izvora:

      ” .. čovek dinaskoga tipa se oseća duboko vezan za svoje nacionalne pretke; smatra da ima još jednu stariju i slavniju lozu, onu svojih kraljeva i careva, svojih slavnih junaka iz doba Nemanjića i Kosova, velikih vitezova, hajduka i uskoka iz turskog vremena …

      …..Ima krajeva u kojima čak osećaju rane kosovskih junaka. Pogubiti mnogo Turaka, za dinarskog čoveka znači ne samo osvetiti svoje pretke, već i ublažiti njihove bolove koje i on oseća …

      ….. Nacionalni moral i nacionalna misao nasleđe su duge istorijske prošlosti: oni su se učvrstili kao instikti koji automatski određuju ponašanje svakog građanina i čitavog naroda. Iskrsne li kakav bilo događaj, svaki dinarski Srbin zna šta treba da čini, i čini to tačno; svi rade u najvećoj suglasnosti, seljaci i svi oni (uostalom vrlo retki) koji nisu degenerisani političkim strastima i drugim uticajima …
      … U odlučnim trenucima nema savijanja, nema popuštanja, nema srednjeg puta:

      ‘U krv će nam vjere zaplivati, bit će bolja koja ne potone’. (ovdje i Cvijić citira stih iz Njegoševog Gorskog vijenca nikako slučajno ). Naše je da ginemo i krv prolivamo, da junački amanet čuvamo, divno ime i svetu slobodu…

      Među njima ima ljudi najvećeg požrtvovanja, koji lako i kao nesvesno daju svoj život za moralne ideje i plemenite pokrete; utiču zarazno na okolinu i na ljude manje jakog temperamenta, silinom jedne povuku, druge ućutkaju. Jedni ‘pravedni k’o bog’, drugi mogu mrzeti usijanom mržnjom, jarost može dospeti do belog usijanja, a ovi glavni nosioci i raznosači dinarske devize: sveta osveta. Mogu se izmetnuti i u razvratne interezdžije, koji ne prezaju ni od kakvih podvala i smicalica. Ali, glavni pravac … jeste srpska nacionalna ideja…”

      Jedna od uistinu unikatnih teza Jovana Cvijića, koja je zaživjela u dijelu srpskog naroda i njegove intelektualne elite i održala se do danas, jeste ona o “Srbima katoličke vere” . Razrađujući model svoga prethodnika Vuka Karadžića koji je pisao i govorio o “Srbima tri zakona: pravoslavnom, muhamedanskom i katoličkom” , on je sve narode katoličke vjere koji su živjeli na Balkanu, jednostavno “posrbio” .

      Ova teza, kao i brojne druge velikosrpske krivotvorine, našla je svoje mjesto čak i u školskim udžbenicima, iz kojih su svoja znanja i saznanja o svijetu crpile brojne generacije srbijanskih đaka.

      Stoga ne treba čuditi što i danas postoje “Srbi katoličke vere “

    • Daran

      Malo kada se dublje zakopa ispod površine i Stojanović je imao gotovu matricu .

      Godine 1846. izlazi Njegošev Gorski vijenac (tiskan u Beču 1847.) u kojemu je na uvjerljiv i živopisan način opisao rat Crnogoraca protiv Turaka i metode te borbe, koja je podrazumijevala međusobno klanje do potpunog istrebljenja jednog ili drugog naroda.

      Evo nekoliko kratkih ulomaka iz Gorkog vijenca koji to dokazuju.

      Crnogorski vojvoda Batrić obraća se Turcima (koji su došli na pregovore), postavljajući svoje
      uvjete za mir:

      ” No primajte vjeru pradjedovsku
      da branimo obraz otačenstva.

      ……Ne šćete li poslušat Batrića,
      kunem vi se vjerom Obilića
      i oružijem, mojijem uzdanjem,
      u krv će nam vjere zaplivati,
      biće bolja koja ne potone!
      ‘Jel’ ovako, braćo Crnogorci?

      (svi iz glasa: ‘Tako il’ nikako’)……

      Vuk Mićunović (također jedan od crnogorskih prvaka), sve sažeto i uvjerljivo izražava riječima:

      …..borbi našoj kraja biti neće
      do istrage Turske ali naše… ”

      Slijedi krvavi obračun. Pri kraju spjeva, vojvoda Batrić izvješćuje episkopa Danila i igumana Stefana o onome što se događalo u vrijeme bitke:

      “….. I što ću ti duljiti pričanje?
      koliko je ravnoga Cetinja,
      ne uteče oka ni svjedoka,
      ni da kaže kako im je bilo,
      te pod sablju svoju ne metnusmo
      koji mi se ne kće pokrstiti;
      koji li se pokloni božiću,
      prekrsti se krstom hristjanskijem,
      uzesmo ga za svojega brata.
      kuće turske ognjem izgorjesmo,
      da se ne zna ni stana ni traga
      od nevjerna domaćega vraga
      Iz Cetinja u Ćeklić pođosmo;
      ćeklićki se razbježaše Turci,
      malo koga od njih posjekosmo,
      ma njihove kuće popalismo;
      od mečeta i turske džamije
      napravismo prokletu gomilu,
      neka stoji na uklin narodu…… “.

      Stihovi srpskih epskih pjesama, inače su prepuni groznih opisa klanja i prizora raznovrsnih mučenja i ubijanja. Jezovita prijetnja izražena upravo citiranim stihom:

      “U krv će nam vjere zaplivati, biće bolja koja ne potone”

      zorno pokazuje koliko je to mračno razdoblje bilo ispunjeno otrovnom mržnjom i željom za osvetom po svaku cijenu. Jedna od sukobljenih strana mora podleći

      “borbi našoj kraja biti neće, do istrage Turske ali naše… “;

      ona se vodi do iskorjenjivanja – “iskopa” , ili potpunog istrebljenja neprijatelja što shvaća se na samo kao nužnost, nego i logička neminovnost i jedini mogući način opstanka.

      U srpskoj crkvenoj i narodnoj “predaji” i literaturi, najveći osvajači uzdignuti su na razinu svetaca, što je stvaralo posebno duhovno ozračje, pa je i velikosrpska ekspanzionistička ideologija u tomu dobila čvrst oslonac za provođenje svojih zamisli.

      Spregom religije i mitologije, kod Srba nastaje jedan specifičan ideologijski kompost, koji sazrijeva stoljećima i postaje duhovna hrana i nepresušno nadahnuće generacijama koje dolaze.

      Upravo je takav slučaj s velikosrpskom idejom, koja za temeljno polazište ima mitove, odn. “istorijsku svest” , umjesto “svest o istoriji” . Iza svega stoji težnja za stalnim proširenjem teritorija (kako bi se dostigao ideal stvaranja “moćne i jake Srbije” – po uzoru na “Dušanovo carstvo” ). Generirana i uvjetovana ovim povijesnim naslijeđem, ta “istorijska svijest” (kod jednog dijela srpskog naroda i njegove inteligencije), tijekom stoljeća prerasta u svojevrsnu patološku opsesiju koja zadržava svoje sasvim prepoznatljive oblike sve do današnjih dana.

      Odgoj brojnih srpskih naraštaja na ovakvom “etičko-moralnom” diskursu rezultirao je time da se srpski narod uspjelo uvjeriti u njegovu najprije ratničku, pa potom i na intelektualnu i kulturološku superiornost i nadmoć nad svim drugim narodima, poglavito onima u bliskom okruženju. Budući da “nad-ljudima” pripadaju i posebna prava, njima je dozvoljeno i ono što drugim “običnim smrtnicima” nije, pa su i prijevara, laž, lukavstvo i krivokletstvo dopuštene i sasvim legitimne metode kojima se svaki “patriot” u ostvarenju “svetog cilja” i u borbi za Otadžbinu može služiti.

      Iracionalni poriv, da se fiktivni “status žrtve” iz prošlosti sustavno i trajno koristi za političke i teritorijalne probitke u sadašnjosti i budućnosti, pa da se još k tomu, ovo shvaća i prihvaća kao sasvim normalna i prirodna stvar, jeste onaj najopasniji oblik te patološke svijesti, i on predstavlja još jedan korak dalje u ovom mračnom tunelu iz kojega nema izlaza.

      Zabluda o posebnim zaslugama srpskog naroda, iz kojih onda “logički” proističu i posebna prava, predstavlja kamen su temeljac velikosrpske ideologije i u isto vrijeme kamen spoticanja u odnosima između Srba i njihovog okruženja. Kako inače razumjeti da se ostvarenje prava drugih može smatrati “otkidanjem” vlastitih prava?* Trebaju li se svi drugi narodi odreći svojih prava, da bi onaj jedan, koji drži da je u nečemu “zakinut” , ostvario to što smatra da mu pripada?

      Megalomanske tvrdnje o tomu kako su Srbi
      srušili tri carstva – Bizantsko, Tursko i Austro-ugarsko, kao i one po kojima su najstariji narod na svijetu koji je napučio cijeli planet i predstavljaju “etnogenetski pupak Evrope i sveta” (zanimljivo baš Cvijić ) , te čitav niz drugih, sličnih, poptuno se uklapaju u ovaj nakaradni svjetonazor, koji na kraju najveću štetu donosi upravo srpskom narodu.

      Kad smo već kod Cvijića samo po neka opaska. Treba znati da je bio jedan od članova srpske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu, prigodom donošenja tzv. Versailleskog ugovora, koji je, među ostalima, utvrdio granice prve Jugoslavije 1919. godine.

      Stoga ne čudi, da su njegovi podaci i zemljovidi o “razmještaju i rasprostranjenosti srpskog narodnog elementa na Balkanskom poluotoku” završili i u vrlo cijenjenoj, uglednoj i utjecajnoj francuskoj Općoj enciklopediji Larousse.

      Ukratko rečeno, smatrao je da je gotovo cijeli Balkanski poluotok nastanjen Srbima, te je pojam “Sloven” i “čovek dinarskog tipa” poistovjećivao s nacionalnom odrednicom “Srbin” .

      Svojim najpoznatijim djelom Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje. Osnovi antropogeografije, Beograd, Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije, 1966., str. 366-371., on je detaljno obrazložio svoje glavne postavke.

      Treba istaknuti neke od njegovih “antropoloških” teza iz navedenog izvora:

      ” .. čovek dinaskoga tipa se oseća duboko vezan za svoje nacionalne pretke; smatra da ima još jednu stariju i slavniju lozu, onu svojih kraljeva i careva, svojih slavnih junaka iz doba Nemanjića i Kosova, velikih vitezova, hajduka i uskoka iz turskog vremena …

      …..Ima krajeva u kojima čak osećaju rane kosovskih junaka. Pogubiti mnogo Turaka, za dinarskog čoveka znači ne samo osvetiti svoje pretke, već i ublažiti njihove bolove koje i on oseća …

      ….. Nacionalni moral i nacionalna misao nasleđe su duge istorijske prošlosti: oni su se učvrstili kao instikti koji automatski određuju ponašanje svakog građanina i čitavog naroda. Iskrsne li kakav bilo događaj, svaki dinarski Srbin zna šta treba da čini, i čini to tačno; svi rade u najvećoj suglasnosti, seljaci i svi oni (uostalom vrlo retki) koji nisu degenerisani političkim strastima i drugim uticajima …
      … U odlučnim trenucima nema savijanja, nema popuštanja, nema srednjeg puta:

      ‘U krv će nam vjere zaplivati, bit će bolja koja ne potone’. (ovdje i Cvijić citira stih iz Njegoševog Gorskog vijenca nikako slučajno ). Naše je da ginemo i krv prolivamo, da junački amanet čuvamo, divno ime i svetu slobodu…

      Među njima ima ljudi najvećeg požrtvovanja, koji lako i kao nesvesno daju svoj život za moralne ideje i plemenite pokrete; utiču zarazno na okolinu i na ljude manje jakog temperamenta, silinom jedne povuku, druge ućutkaju. Jedni ‘pravedni k’o bog’, drugi mogu mrzeti usijanom mržnjom, jarost može dospeti do belog usijanja, a ovi glavni nosioci i raznosači dinarske devize: sveta osveta. Mogu se izmetnuti i u razvratne interezdžije, koji ne prezaju ni od kakvih podvala i smicalica. Ali, glavni pravac … jeste srpska nacionalna ideja…”

      Jedna od uistinu unikatnih teza Jovana Cvijića, koja je zaživjela u dijelu srpskog naroda i njegove intelektualne elite i održala se do danas, jeste ona o “Srbima katoličke vere” . Razrađujući model svoga prethodnika Vuka Karadžića koji je pisao i govorio o “Srbima tri zakona: pravoslavnom, muhamedanskom i katoličkom” , on je sve narode katoličke vjere koji su živjeli na Balkanu, jednostavno “posrbio” .

      Ova teza, kao i brojne druge velikosrpske krivotvorine, našla je svoje mjesto čak i u školskim udžbenicima, iz kojih su svoja znanja i saznanja o svijetu crpile brojne generacije srbijanskih đaka.

      Stoga ne treba čuditi što i danas postoje “Srbi katoličke vere “