Pratite nas

„Do istrage (istrebljenja ) naše i vaše „

Objavljeno

na

Još 1902. G. velikosrpski ideolog Nikola Stojanović prijeti Hrvatima i proriče im status naroda pa kaže: Bitna slabost Hrvata dolazi od njihove nečistoće, oni su plod miješanja svega i čega god, oni su križanci sinovi Judini.“ Pa  zbog toga  „do istrage (istrebljenja ) naše i vaše „

Potom Stojanović u Srpskom književnom glasniku i u časopisu Srbobranu piše o Hrvatima i Srbima gdje navodi: „Hrvati nisu narod i nema nikakvog razloga za njihovo postojanje pa će tako nestati kao narod, jer nemaju ni svog jezika, ni svoje kulturne ni svog teritorija zato su na putu da postanu srpska narodnost „

Godine 1907.god velikosrpski ideolog Jovan Cvijić kaže : „Srbi žive i izvan tadašnjih granica Srbije. Svet treba da zna i da se uveri da Srbija može da operiše s mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svest, ako je korisno za naše nacionalne interese. „

Dakle , Jovan Cvijić već jasno govori o nasilju i agresiji u cilju proširenja srpskog teritorija.

Velikosrpski ideolog Stevan Moljević, 1941. god postaje glavni politički savjetnik četničkog vođe Draže Mihailovića. Iste godine objavljuje memorandum-proglas pod imenom „Homogena Srbija „ u kojem između ostalog navodi :

1.      Srbi moraju stvoriti homogenu Srbiju

2.      Taj prostor mora obuhvatiti cijelo etničko područje Srba

3.      Pristupiti preseljenju naroda kako bi novi srpski prostor postao etnički čist.

Paralelno s velikosrpskim planovima osvajanja tuđih-susjednih teritorija razvijala se i velikosrpska mržnja prema neprijatelju kao sredstvo realizacije velikosrpskih planova. Tako, velikosrpski ideolozi u koje je pripadao i Milovan Đilas, tvrde da se ciljevi osvajanja i vladanja mogu nasilno ostvariti samo ako se neprijatelj mrzi. Zato je srpsko vodstvo zahtijevalo od svog naroda, pa od svojih boraca da razvijaju mržnju prema neprijatelju, a to su u ovom slučaju Hrvati.

Tako Đilas daje savjete za širenje mržnje prema neprijatelju pa navodi :

 Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas dubina mržnje prema neprijatelju. Svaka sentimentalnost i kolebanje prema okupatorima i njihovim slugama-uvijek su se ljuto svetili. Tražiti u ovim zvjerovima ma što ljudsko, znači dati im ono čega nemaju ni po svom društvenom biću mogu imati;to znači zaboraviti da si ti čovjek plemeniti, veliki, pozvan da oslobodi ljude, svoj narod od zvjerova u ljudskom obliku. Mrzjeti okupatora, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje-to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećajem osvetnika naroda, to znači biti vjeran svom narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. Imati milosti i sažaljenja prema tim krvoločnim zvijerima-zar to ne znači iznevjeriti ono za što se dižeš u borbi ? Mržnja bez milosti prema njima to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koje se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođa naprednog čovječanstva drug Staljin rekao : neprijatelj se ne može pobijediti dok se ne nauči mrzjeti ga „ (članci Borbe, Beograd 1947.god )krv srbadija

Kasnije u borbama srbočetničko-partizanskih jedinica u svom izvješću od 31.05.1945.god. sekretar KPH Četvrte udarne brigade, Stanko Obradović piše i traži: „Mržnja kod naših boraca postoji dosta slaba naročito kod novih boraca koji su u zadnje vrijeme ušli u naše jedinice, naročito Mađari i drugi novaci. To se očitovalo prilikom pratnje zarobljenika (u kolonama smrti na križnom putu ) iz Maribora prema Slavoniji. Mi smo s naše strane poduzeli preko partije da se ta mržnja poveća održavajući kratke sastanke sa rukovodiocima i ukazujući da su to najveći krivci našeg naroda i da treba prema njima postupati oštro i oprezno da ne bi koji utekao. Uspjeli smo podići mržnju prema toj bandi i u zadnje vrijeme borci ih ubijaju kada koji ostane iza kolone tj. koji ne može da ide, ali još uvijek postoji pomirljivaca koji ih vole dajući im vodu, kruha itd „srbi krv

Jedan od realizatora velikosrpske politike i poticanja mržnje je i Slobodan Milošević koji nastavlja tu velikosrpsku politiku i potencira mržnju, pa navodi kako su Srbi ugrožen narod u Jugoslaviji. 28.7.1989. na Gazimestanu kaže:

“ Srbi  se nalaze pred bitkama iako ovo nisu oružane mada i takve nisu isključene, pa naglašava osnovu svog programa“ Svi Srbi u jednoj državi, Srbija će ostati cijela gdje je srpski grob tamo je Srbija.“

To je govor mržnje i huškanja prema svemu što je nesrpsko, a posebno prema Hrvatima-katolicIma.

 Otuda je krenula „jogurt „ revolucija u Vojvodini i „balvan revolucija“ iz Knina. Kako su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj govore mnoge povijesne činjenice. Tako npr. u Željezari Sisak bilo je 14.000 zaposlenih od čega 33 direktora 1 makedonac ostali Srbi. Iako je u Hrvatskoj bilo oko 12 % Srba u policiji ih je bilo oko 75 % a u njihovim rukama je bila cjelokupna državna uprava posebno tužilaštvo i sudstvo. Dva srbina kao što su Dušan Dragosavac i Milutin Baltić bili politički jači od cijelog CK SKH.

Mnogi hrvatski branitelji koji su prošli golgotu srpskih koncentracijskih logora, pitaju se otkud Srbima tolika mržnja prema Hrvatima, a ove činjenice im daju odgovor na ta i takva pitanja.

Realizacija mržnje prilikom „oslobođenja“ Hrvatske 1945.god

Srbo četničke jedinice dobile su pisani nalog da prolaskom kroz hrvatska sela i gradove ne smije biti zarobljenih. Dolaskom u Zagreb tih oslobodilaca iz tadašnjih jedanaest bolnica pokupili su 4.791 ranjenika i se bez ikakva ispitivanja i suđenja likvidirali. Što se tiče žrtava Zagreba i okolice, danas imamo više od 180 masovnih grobnica od Medvednice do Sošica.

Aleksandar Ranković jedan od prvih Titovih suradnika, 25.5.1945. nakon titina rođendana organizirao je likvidaciju hrvatskih mladića rođenih između 1924-1927 god, na način da ih je proglasom pozvao da se odazovu jer će biti unovačeni. Zborno mjesto bila je vojarna u Zagrebu, maksimirska 63. Kako se ubijalo na sve strane, na sve načine i sve nepoćudno, da bi izbjegli smrt, tom pozivu za novačenje odazvalo se 7.800 hrvatskih mladića. Potom su ih odveli u sabirni logor Maksimir i Prečko a zatim u kolonama smrti kroz Slavoniju prema Vojvodini u logor Kovin. Usputni masakr bio je strašan i zvjerski, tako da ih je do tamo živo stiglo oko 2.200 mladića. Zvjerstva su i tamo nastavljena, tako da se kroz neko vrijeme u Zagreb vratilo 58 od tih mladića. O zvjerstvima na Blajburgu i Križnom putu danas postoji puno napisanog. O sveopćim masovnim likvidacijama, a posebno nepoćudnih Hrvata, sami su se hvalili i zapisivali te uspjehe. Tako Ranković podnoseći izvješće u Saveznoj skupštini Jugoslavije u Beogradu kaže: Kroz naše logore i zatvore između 1045. I 1951. God. Prošlo je 3.777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijatelja iznosi 586.000. Unutar zadnjeg broja preko 500.000 žrtava su Hrvati.

Ivan Runje, HS

kučibaba/kamenjar.info

//

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Objavio

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati