Dobar platiša

0

Vraški je to meštar, taj Anto Nobilo!  Jugoslaveni mu pljeskahu zbog „uspješne“ optužbe protiv Andrije Artukovića, a eurohrvati zbog „umješne“ obrane generala HVO-a Tihomira Blaškića. Političke mu gabarite točnije određuju osebujna stajališta: Tuđman i Milošević bili su strateški partneri; Hrvatska je napala Bosnu i Hercegovinu; u muslimansko-hrvatskom ratu u srednjoj Bosni odlučna je bila „paralelna linija zapovijedanja“; Oluja je bliža genocidu nego Vukovar.

nobiloTaj i takav Nobilo ovih je dana zatražio da njegovu branjeniku Josipu Perkoviću troškove obrane pred sudom u Münchenu plaća Republika Hrvatska.

 – Što je tom čudaku?! – pita se zgranuti potrošač vijesti. – Haaški je tajkun očito skroz-naskroz pomahnitao! Zar je smetnuo s uma za što je Perković optužen? To ne zaboravljaju ni vrapci na grani. Perković je bio visoki dužnosnik jugoslavenske Udbe. Nijemci su ga optužili da je pripremio ubojstvo hrvatskoga političkog emigranta Stjepana Đurekovića i pomogao u  izvršenju toga zločina god. 1983. u Wolfratshausenu kod Münchena. A sad, veli Nobilo, Hrvatska je dužna plaćati troškove njegove obrane?!

To je, vrišti hrvatska domoljubna logika, i etička i politička stranputica! Ako ćemo tako, jednako smo dužni snositi troškove haaške obrane Vojislava Šešelja i Ratka Mladića.

No, dobro, logika je u redu. Ali nije pomahnitao Nobilo, pomahnitale su okolnosti. Ne treba naime ispuštati iz vida ono što je prethodilo Nobilovu zahtjevu. Nije li Zoran Milanović bio dao izraditi, nisu li saborski „kukurikavci“ bili prihvatili, nije li Ivo Josipović bio žurno potpisao posebni zakon – famozni „lex Perković“?

Taj su zakon bili skrpili SDP-ovci. Njime su izuzeli od kaznenoga progona one zločince koji su u ime Jugoslavije progonili, pa i ubijali politički samosvjesne Hrvate. Zakon je donesen gerilski, „iz zasjede“, u petak 28. lipnja 2013. – zadnjega radnog dana prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju! Drugovi su očito htjeli predusresti izručenje Josipa Perkovića njemačkomu pravosuđu po jedinstvenom europskom uhidbenom nalogu. No, samo su se temeljito obrukali – svi po redu: i Josipović, i Milanović, i DORH, i saborski „kukurikavci“ i njihovi medijski dodvorice. Pola su se godine natezali s luksemburškom Bruseljkom  Viavianeom Reding, pa na posljetku digli ruke: povukli zakon i izručili Perkovića, a malo zatim i  Zdravka Mustača.

Nobilo je i izvana i iznutra pomno promatrao taj neuspješni otpor Perkovićevu izručenju. Štoviše, u njemu je strastveno  sudjelovao. On vrlo dobro zna i iz osobnoga života i iz društvenih kontakata koliko su i zašto sadašnjoj vlasti u Hrvatskoj dragocjeni ljudi poput njegova branjenika Perkovića. Ima Nobilo i dobrih iskustava u poslovima s državom. Nije za čavle tužio Artukovića, nije za brokve branio Blaškića. Optužbe su protiv Perkovića vrlo teške, pa bi postupak mogao biti dugotrajan, a troškovi obrane visoki. Perković je sada posebnik, umirovljenik. Po svoj prilici nije siromašan. Ali Nobilo više voli da iza njegova branjenika, makar je obiteljski usidren na samom Pantovčaku, stane država. Sigurno je naime – sigurno.

Možda je malo nezgodno to što je država za koju je Perković u Udbi stjecao zasluge onako krvavo propala. Ali, misli Nobilo, ni to ne bi smjelo biti nepremostivo. Ne ćemo valjda, ustrajući na tom diskontinuitetu, sada kočiti Josipovićevu „regionalnu politiku“, odnosno „proces Brdo – Brijuni“? To bi bilo vrlo nezgodno, jer sada taj proces podupire i najmoćnija zemlja u Europi.

Nije dakle Nobilo pomahnitao, Nobilo oduvijek tako mahnita. Vidi što se zbiva, pa u skladu s time misli. Hrvatska vlast voli svoje ljude. Sigurno ima i nekakav fond za njihove posebne potrebe. Pogledajte kako, na primjer, žive Stjepan Mesić i Milorad Pupovac! Ako je fond prazan, ništa zato. Lako ga je napuniti – može se uzeti zajam, mogu se izdati obveznice, može se provesti “monetizacija“ državne imovine.

Tako smo, uostalom, obnovili kuće, tako vratili zakonito izgubljene društvene stanove, tako isplaćujemo nezarađene mirovine onima koji su nam u ime Jugoslavije (ili Srbije) ubijali ljude i razarali domove. Pa što? Važno  je samo da Hrvatska ne izgubi glas dobra platiše. Za to smo, ako je vjerovati analizi Hrvatske narodne banke, predodređeni i u Europskoj uniji i u njezinu „regionu“.

Benjamin Tolić/hrsvijet

facebook komentari