Dobro situirani predsjednik

1

Veli drug Josipović da neki kolovođe protesta jesu dobro situirani i da su samim time “nevjerodostojni” kao predstavnici invalida. Koliko li debilizma treba imati pa da se nasjedne na ovakve jeftine fore balkanskog kompozitora?

Zar oni koji su se situirali, dok su njihovi očevi drmali i klanjali se zločincu Titu, imaju ikakvo moralno pravo predbacivati bilo kome činjenicu da je situiran?

Kojim to zakonom je zabranjeno da dobro situirani ratnici smiju govoriti javno o pravima prezrenih? Po kojem to zakonu, moralnom ili pravnom, branitelj mora biti gladan kruha da bi smio javno govoriti?

Stalno i sustavno podmetanje o materijalnom stanju branitelja od strane onih koji pripadaju interesnoj skupini partizanskih umirovljenika je perverzija i pljuvanje u obraz moralu, istini i pravdi. Kao da hrvatski branitelj mora biti il jeste prosjak?

Zar oni, koji i 80 godina nakon okupacije države imaju beneficije od te iste države i naroda koji su masovno ubijali, imaju ikakvo pravo govoriti o nekakvoj moralnoj i političkoj odgovornosti? Zar oni koji posjeduju konfiscirane stanove i stanarska prava imaju ikakvo pravo čitati lekcije bilo kojem hrvatskom branitelju o materijalnom stanju?

Kolika li je doza prezira i bezobrazluka kad se netko s takvim backgroundom i situiranošću javlja i drži moralke herojima osloboditeljskog rata.

Kolika doza gluposti i naivnosti je potrebna da bi se takve moralne veličine smatralo rješenjem u ovoj skoro bezizlaznoj situaciji?

No očito još uvijek postoje i Hrvati i Hrvatice, ne samo građani i građanke, koji su uvjereni da ovakve moralne kreature imaju legitimitet i sposobnost da govore o moralu, pravdi, budućnosti i da svakome drugačijem očitavaju lekcije.

Očito je da izdanici proleterskih brigada i poklonici regije nikada nisu intimno prihvatili samostalnu hrvatsku državu. Ona je njima bila država samo ako je bila dio njihove domovine Jugoslavije. Zato je njima hrvatski branitelj kao pojam suspektan. Oni taj pojam vežu automatski uz negativne emocije i to izražavaju kad o njima govore. To se vidjelo i pod šatorom. Kolike li razlike između osmijeha pod braniteljskim invalidskim šatorom i orgazma sreće u zagrljaju olinjale partizanke s petokrakom na čelu.

Izdanici partizanskih korijena nikada nisu, niti će, shvatiti hrvatskog vojnika i domoljuba jer je njima hrvatsko domoljublje od djetinjstva predstavljano kao opasnost. Njihovi drugovi s fakulteta su bili pripadnici jugoslavenske elite, a ne hrvatskog naroda. Oni su se spremali na diplomatske karijere u ime Tita i Jugoslavije, a morat će ostarit u samostalnoj hrvatskoj državi zahvaljujući hrvatskim braniteljima.

Kolika mora biti tuga i razočaranje, uz sve materijalne probitke, kad vidiš da ti je san djetinjstva propao, da tvoji drugovi nisu više tu za istim stolom, a sve to možeš zahvaliti onima koji su bili spremni dati živote za slobodu države koju ti i tvoji niste htjeli kao samostalnu. Stariš i vidiš da si sam, nema Jugosalvije, nema drugova, Tito je crko, a Bog ne postoji. Jebena situacija.

Zato oni tako uporno pokušavaju upravo borce, ratnike i branitelje omalovažiti, učiniti ih beznačajnima, parazitima, suspektnima. Samo da nebi slučajno branitelji postali ono što jesu: neupitni kamen temeljac hrvatske dražve. Zato je bitno sustavno i postojano u javnosti promovirati laži i polulaži o stvarnim ili lažnim privilegijama. Zato je važno održavati pomoću raznih udruga srbske i jugoprovenijencije teze o hrvatskim zločinima, o “objektivizaciji” krivnje te istovremeno težiti poistovjećivanju partizanskih okupatora i hrvatskih vojnika.

Oni stvarno imaju moralnog bezobrazluka da vojsku koja je poklala pola milijuna Hrvata nazivaju oslobodilačkom, narodnom i antifašističkom. Oni stvarno imaju obraza govoriti o poveznicama onih koji su svoj narod oslobodili i onih koji su taj isti narod bacali u jame.
Njih je očito jako strah da bi narod kad tad mogao shvatiti, a onda bi oni morali nestati i napustiti dobro situirane krugove.

No narod je očito još uvijek nijem i slijep, još uvijek opčaran lijepom muzikom lovaca štakora. Još uvijek narod misli da je kruh jedino što mu treba i zaboravlja da kruh drže upravo oni, da nikada nisu ni otišli od pećnice.

Tko preživi, preživi, no nije još kraj koncerta.

Vinko Vukadin

facebook komentari