Pratite nas

Dodik: BiH je “neodrživa zemlja”, a u Srebrenici nije bilo genocida

Objavljeno

na

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik rekao je kako Srpska ima više potencijala da ode iz BiH, nego što predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović ima resursa da joj to zabrani.

“Narodna izreka kaže – nikad ne reci nikad. U nekom razdoblju pred raspad bivše Jugoslavije svi su se kleli da je to nemoguće i zato ne bih preporučio Izetbegoviću da bude toliko uvjeren da je BiH održiva. BiH je neodrživa zemlja, a posebno ne može biti održiva na sugestijama Bakira Izetbegovića, koji spašavanje BiH povezuje s događanjima u Srebrenici”, rekao je predsjednik Srpske na pitanje Srne da prokomentira Izetbegovićevu izjavu da “Republika Srpska nikada neće biti nigdje drugo nego u BiH i da to ne mogu promijeniti nikakva odcjepljenja ni referendumi”.

Milorad-DodikDodik je rekao kako je imao sreću da živi u nekadašnjoj Jugoslaviji i da mu je tada bilo žao zbog njezinog raspada, ali da je promijenio mišljenje, te da sada misli da je ta zemlja bila grobnica srpskog naroda u političkom smislu i da je srpski narod mnogo za nju žrtvovao.

Komentirajući Izetbegovićeve tvrdnje iznesene u Londonu, povodom obilježavanja 19. godina od genicida u Srebrenici, da “Europa ćuti na užasne izjave predsjednika Srpske da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić heroji”, Dodik je rekao kako su Mladić i Karadžić ljudi koji su vodili Republiku Srpsku i da Srbi i Republika Srpska nemaju potrebe da se snebivaju ili da se odriču jednog vodstva koje je dovelo do njenog formiranja.

“Da li su oni prekršili zakone ili nisu – odgovarat će za to, ali ne može odgovarati Republika Srpska. sviđa li se Izetbegoviću ta činjenica ili ne to me uopće ne zanima. Karadžić i Mladić su tek optuženi i njihova krivica nije utvrđena, a ne vjerujem da Bakir Izetbegović ne zna da je njegov otac isto tako bio osumnjičen i da je tek na dan kada je umro priopćeno da se odustaje od istrage prema njemu. Bakir Izetbegović ne smatra da je loše što netko podiže spomenik Aliji Izetbegoviću u Sarajevu, ali mora znati da nijedan Srbin, bar mi iz Republike Srpske, na to ne gledamo blagonaklono i s toga ne znam zašto bi njega iritiralo ako netko spominje Radovana Karadžića ili Ratka Mladića”, naglasio je predsjednik Srpske.

“Narodna izreka kaže – nikad ne reci nikad. U nekom razdoblju pred raspad bivše Jugoslavije svi su se kleli da je to nemoguće i zato ne bih preporučio Izetbegoviću da bude toliko uvjeren da je BiH održiva. BiH je neodrživa zemlja, a posebno ne može biti održiva na sugestijama Bakira Izetbegovića, koji spašavanje BiH povezuje s događanjima u Srebrenici”

Istaknuo je kako su Mladić i Karadžić ljudi koji su u jednom povijesnom trenutku bili na čelu pokreta koji se borio za slobodu, prije svega, srpskog naroda i u tom pogledu srpski narod će u budućnosti morati i Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću i plejadi mnogih odati određeno priznanje i odužiti se na pristojan način za njihov doprinos.

“Jesu li oni prekršili međunarodno pravo i jesu li počinili zločine to tek treba utvrditi sud, mada smo imali brojne situacije gdje smo se uvjerili da sud radi vrlo selektivno. Ne može se vjerovati odlukama suda koji očigledne zločine nad Srbima nikada nije procesuirao ili osudio ili koji Antu Gotovinu prvostupanjskom presudom osudi na višegodišnju kaznu zatvora, a samo nekoliko mjeseci nakon toga, uz očigledno lobiranje i značajnu podršku hrvatske države, oslobodi te kazne. U pravdu te vrste apsolutno se ne može vjerovati”, naglasio je Dodik.

Ponovio je se u Srebrenici dogodio značajan i veliki zločin i da svi pojedinci koji su to činili trebaju odgovarati.

“Pozivam pravosudne institucije da utvrde krivicu i izražavam sućut obiteljima svih žrtava koje su stradale u proteklom ratu, ali nemoguće je prihvatiti kvalifikaciju ‘genocida’ na način kako to misli Bakir Izetbegović ili neki od stranaca koji su požurili dati tu vrstu kvalifikacije. Prema tome, tu se on i ja apsolutno ne možemo suglasiti”, poručio je Dodik i dodao da u Republici Srpskoj nijedan Bošnjak nije ugrožen, nema nasilja, posebno etnički motiviranog, ljudi slobodno žive i organiziraju svoje živote bez bilo kakvog ugrožavanja.

“Sve to o čemu je pričao Bakir Izetbegović je potreba nekog njihovog plakanja po svijetu za nečim što ne postoji”.

“U Srebrenici nije bilo genocida. RS se ne treba odreći Karadžića i Mladića!”

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je uoči obilježavanja 19. obljetnice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici ponovo u srijedu zanijekao takvu kvalifikaciju ovog zločina unatoč činjenici da je ona potvrđena presudama Međunarodnog suda pravde (ICJ) i Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

“Nemoguće je prihvatiti kvalifikaciju genocida samo zato što to misle (predsjedatelj Predsjedništva BiH) Bakir Izetbegović ili neki od stranaca koji su požurili da daju tu vrstu kvalifikacije”, izjavio je Dodik novinarima u Bijeljini.

Po njegovu sudu u Srebrenici se dogodio “veliki zločin” za što trebaju odgovarati pojedinci.

Dodao je međutim kako bivši vojni i politički vođe bosanskih Srba Radovan Karadžić i Ratko Mladić kojima se u Den Haagu sudi i pod optužbom za genocid u Srebrenici nisu osobe kojih bi se u RS-u trebali odreći jer su oni doprinijeli uspostavi tog entiteta.

“Da li su oni prekršili zakone ili nisu, odgovarat će za to, ali ne može odgovarati RS”, izjavio je Dodik.

Sve je zaključio ponavljajući ranije izrečenu konstataciju kako je BiH “neodrživa zemlja”.

Srna

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Objavio

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati