Pratite nas

BiH

Dogodila se senzacija: jedan hrvatski sudac nasilniku je dosudio maksimalnu kaznu

Objavljeno

na

Članak 118. Kaznenog zakona Republike Hrvatske – po kojemu će se onaj “tko drugog teško ozlijedi ili mu naruši zdravlje, a to djelo počini iz mržnje, prema članu obitelji (…), kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina” – godinama se smatrao urbanim mitom, piše Boris Dežulović u kolumni za Slobodnu Dalmaciju

dinko_mesin5-23051_694723S1Neki su pravnici, istina, objašnjavali kako juristička znanost općenito ne isključuje postojanje takvog članka – mada su i oni tvrdili da je dio “… do osam godina” pretjeran i da ne može biti teži od tri, maksimalno četiri godine – a poznat je i detaljno dokumentirani slučaj studentice prava iz Belišća koja je članak 118. svojim očima vidjela u sveučilišnoj knjižnici u Osijeku. Pa ipak, uvriježeno je bilo mišljenje kako famozni paragraf u prirodi ne postoji, i kako je riječ o pučkoj legendi, poput poticaja za male obiteljske tvrtke.

Mitološki “članak 118.”, tvrdila je znanost, nastao je kao blef advokata obrane, koji je kasnije u neupućenoj javnosti prihvaćen kao gotova, neupitna činjenica. Uzalud su ugledni hrvatski pravnici, odvjetnici, tužitelji i suci pitali zašto bi, zaboga, za neko kazneno djelo koje ne uključuje pušenje marihuane zakon predviđao kaznu veću od šest mjeseci: javnost i neuki laici, a osobito lajave kokoši iz ženskih udruga, zaklinjale su se kako zakon predviđa kaznu “do osam godina”, kao da su famozni članak 118. vlastitim perima pisale. Adamovo rebro kao dokaz

Najzad, pune dvadeset četiri godine hrvatski su muževi svim raspoloživim sredstvima “teško ozljeđivali” svoje žene, stare roditelje i vlastitu djecu, svim su im raspoloživim sredstvima sustavno “narušavali zdravlje”, i ako je koji među njima i završio u zatvoru, kod kuće je bio već do tri ujutro. U Hrvatskoj, naime, gostionice rade duže nego zatvori.

Vijest je stoga odjeknula poput ručne bombe u kuhinji: četrdesetšestogodišnji neki siledžija iz Biskog kraj Trilja zbog obiteljskog je nasilja na Općinskom sudu u Splitu osuđen na osam godina zatvora! Sudac splitskog suda Dinko Mešin okončao je tako dvadesetčetvorogodišnju potragu i pred zapanjenim Bišćaninom i njegovim odvjetnikom pokazao Kazneni zakon Republike Hrvatske, i u njemu, zaista – između članka 117. i 119. – članak 118., koji jasno kaže kako će se onaj “tko drugog teško ozlijedi ili mu naruši zdravlje, a to djelo počini iz mržnje, prema članu obitelji (…), kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina”!

Nacija je bila u šoku, najveći umovi domaće juristike sumnjičavo su vrtjeli sijedim glavama, a slavni hrvatski muževi blijedih su se lica raspitivali kod svojih odvjetnika je li tako nešto uopće moguće.

Nakon pomne analize, međutim, stručnjaci Pravnog fakulteta na Zagrebačkom sveučilištu potvrdili su kako je članak autentičan, star više od dvadeset godina, i da je nastao iz članka 99. Krivičnog zakona RH objavljenog u Narodnim novinama davne 1993., kada je – vjerojatno greškom – prenesen iz Krivičnog zakona SFRJ.

Dogodilo se tako nešto uistinu senzacionalno: jedan hrvatski sudac – a valja nam zapamtiti to ime, Dinko Mešin, jer vjerovalo se kako u hrvatskom pravosuđu samo žene imaju muda – obiteljskom je nasilniku dosudio maksimalnu zatvorsku kaznu.

Rmpalija pri tom svoju žrtvu nije okrutno silovao i ubio, što je do sad – a i to svega par puta u svih dvadeset četiri godine – bio jedini uvjet da hrvatski sud izrekne maksimalnu zatvorsku kaznu: lola iz Biskog zbog nasilja je u obitelji do sad prekršajno kažnjavan sedam puta, uvjetno osuđen u još četiri navrata, a s osam godina zatvora kažnjen je samo zato što je nakon svega suprugu – kad mu nije dodala cigarete – nekoliko puta udario šakom u leđa. I dobro, jednom u trbuh.

Ženi su, istina, slomljena dva rebra, ali sudac Mešin nije uzeo u obzir niti u Hrvatskoj znanstveno dokazanu i prihvaćenu činjenicu kako je Dragi Bog ženu napravio od Adamova rebra, te bi u ovom slučaju mogla biti riječ tek o samoozljeđivanju. Za što, kako znamo, u Kaznenom zakonu nema ni članka, ni potkoljenice, a kamoli rebra.
Brak opasniji od rata

Ispalo je, međutim, da famozni članak 118. stvarno postoji i da je prilično neumoljiv, a sudac Dinko Mešin još neumoljiviji, pa je junak iz Biskog završio u zatvoru na osam godina. Jednako koliko je, recimo, dobio onaj iz Hrastove Grede kraj Kalinovca, što je rođenu majku ubio udarivši joj desetak puta glavom o zid staje.

Na osam godina robije prije nekoliko mjeseci osuđen je tako zapovjednik sisačke policije, odgovoran za ubojstvo dvadeset četvero Srba u Sisku 1991. godine, a za jedva koji mjesec više, ukupno osam i pol godina zatvora, Ivo Sanader je morao pobijediti na izborima i tražiti deset milijuna eura mita od mađarskog MOL-a.

Do otkrića članka 118., ukratko, hrvatski se muž i vitez za osam godina zatvora morao potruditi malo više od nekoliko udaraca šakom.

Ništa stoga karitativni karakter hrvatskog pravosuđa ne opisuje preciznije od šoka kojim je dočekana presuda Općinskog suda u Splitu: novinski izvještači zabilježili su kako su se u nevjerici pogledavali čak i pravosudni policajci što su u sudnici čuvali bišćanskog kabadahiju. U svih petnaest godina staža na splitskom sudu nisu oni valjda čuli da je neki sudac izgovorio “osam godina”.

Po tradicionalnom hrvatskom penološkom kalendaru jedan je dan, kako znamo, kad se žena udari u leđa tako da se okrene oko svoje osi i dočeka šaku u trbuh, trideset takvih udaraca čini mjesec dana uvjetno, i nije se do sad ni znalo da se kazna zbog obiteljskog nasilja može mjeriti u godinama.

Statistički, hrvatskoj je ženi mnogo opasnije udati se nego otići u rat – četnici su u cijelom Domovinskom ratu ubili stotinu dvadeset sedam žena u uniformi Hrvatske vojske, a muževi i partneri u miru su ih ubili šest stotina, dakle ravno pet puta više – pa svejedno nikad nije zabilježeno da je neki muškarac zbog nasilja u obitelji dobio maksimalnu kaznu. Konačno, šupku koji je čak sedam puta kažnjavan zbog premlaćivanja žene, osmi put sudac je dosudio maksimalnu kaznu, i vijest je, eto, u novinama objavljena kao senzacionalna.

Istinska je stoga panika zavladala među hrvatskim mužjacima: priča se, naime, da u Kaznenom zakonu postoji i drugi jedan članak, navodno 154., koji za kvalificirano djelo silovanja navodno predviđa kaznu do petnaest godina zatvora, piše Boris Dežulović u Slobodnoj Dalmaciji .

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Bakir Izetbegović: Moj otac Alija je pred smrt ostavio BiH Erdoganu u amanet, da skrbi o njoj

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović ponovo je u četvrtak eksploatirao problematičnu tezu po kojoj je njegov pokojni otac Alija prije smrti sadašnjem predsjedniku Turske Recepy Tayyipu Erdoganu povjerio ulogu svojevrsnog skrbnika nad BiH.

Sudjelujući u obilježavanju četrnaeste obljetnice smrti Alije Izetbegovića koji je bio prvim predsjednikom Predsjedništva BiH kao samostalne države, njegov sin je novinarima u Sarajevu kazao kako je veza između njegova oca i sadašnjeg turskog predsjednika bila veoma važna, a o tome svjedoči kako je Erdogan bio jedna od posljednjih osoba s kojom je razgovarao prije smrti.

“On (Alija) je u njemu je prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu u amanet brigu za BiH. Ja mislim da Erdogan itekako dobro nosi taj amanet”, kazao je Bakir Izetbegović.

Na reakcije u povodu konstatacije o Erdoganu kao osobi kojoj je BiH ostavljena na skrb nije trebao dugo čekati a prvi je to učinio Izetbegovićev ogorčeni politički protivnik Milorad Dodik.

Kazao je kako je ta izjava “skandalozna i opasna” poručivši kako Bakir Izetbegović Erdoganu može dati na čuvanje samo ono što je katastarsko vlasništvo njegove obitelji.

“U BiH žive dva kršćanska naroda u čije ime Alija nikada nije govorio niti je imao mandat govoriti”, kazao je Dodik.

Sam Bakir Izetbegović u stalnim je kontaktima s Erdoganom, a jedan drugoga redovito oslovljavaju s “brate”. Zbog tako bliske suradnje Izetbegović je često izložen kritikama i optužbama da BiH dovodi u poziciju turskog vazala na Balkanu.

Turska se posredstvom svog veleposlanstva u Sarajevu izravno uključila u obilježavanje ovogodišnje obljetnice smrti Alije Izetbegovića i to ponudivši u četvrtak sarajevskoj publici premijeru turskog televizijskog dokumentarca pod naslovom “Alija, posljednji bedem islama”.

U filmu se veliča lik i djelo pokojnog bošnjačkog lidera, no čak je i njegovu sinu koji je nazočio projekciji zasmetao naslov koji je ocijenio “malo pretencioznim i jednodimenzionalnim”.

“Alija je naravno čovjek koji je borac za obranu islama na ovim prostorima, ali je bio i borac za demokraciju, slobodu, uvođenje višestranačkog sustava te obranu multietične supstance u BiH”, kazao je Bakir Izetbegović komentirajući film.

Začudio se ipak što se nitko u BiH nije sjetio snimiti film o njegovu ocu pa su to morali učiniti Turci koji su otišli i korak dalje jer njihova državna televizija TRT producira igrani serijal o Aliji Izetbegloviću koji se još snima.

Višnja Starešina: Pomozimo Bakiru vidjeti mudžahedine

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Iz ovih krajeva otići će još 100 000 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nezaposlenost mladih od kojih stvaramo izgubljene generacije najveći je od bezbroj problema s kojima se bori Bosna i Hercegovina, a za koje političke elite niti imaju rješenje niti žele raditi na poboljšanju.

Podaci CIA-e za 2017. godinu vrlo su jasno i govore o današnjoj katastrofi BiH – BiH je vodeća po ovom statističkom podatku sa 62,8 posto nezaposlenih mladih.

Isto tako, podaci govore kako je populacija mladih mnogo bliža granici siromaštva nego populacija odraslih te da oni koji nisu nastavili školovanje čine najveći udio u siromašnoj populaciji – njih 57 posto! Naravno, nikoga u takvim okolnostima ne treba čuditi situacija u kojoj iz BiH posljednjih godina mladi i školovani ljudi bježe “glavom bez obzira”.

O tom problemu govorio je i predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider HDZ-a BiH Dragan Čović prigodom sastanka s predstavnica vlasti u USŽ-u rekavši kako je taj problem prisutan u svakom dijelu BiH, a u Krajini možda izraženije jer je granica EU pred vratima.

Mladi bježe u inozemstvo

– Kako bi se to promijenilo moramo stvoriti ambijent tim ljudima da vjeruju u svoju državu. Ovo je naša domovina i ovdje treba živjeti, ali ni to neće biti dovoljno. Premoćna je zapadna ponuda koja se nudi, prije svega u Austriji i Njemačkoj. Njima naši ljudi trebaju, oni su dio snažne industrijske i obrazovne kulture, a mi smo dio europske tradicije, kazao je Čović. Isto tako, jasno navodi kako će se negativni trendovi nastaviti ukoliko država nešto ne uradi.

– Što je najgore poticat će ga upravo te zemlje jer njima naprosto treba takva kadrovska struktura. Ukoliko ste pratili plan njemačke kancelarke za iduću godinu, i to uz uvjetovanje novih partnera u vlasti, jeste novih 200 tisuća ljudi izvana. Računamo kako će tu biti bar 100 tisuća iz ovih krajeva. Ako ne napravimo strategiju onda ćemo biti u velikim problemima. To što mladi ljudi odlaze više nije političko pitanje, nije pitanje jednog naroda, jedne politike. Jednostavno, odlaze svi. Čak i investitori koji dolaze iz tih krajeva kod nas ne daju takve uvjete radnicima kakvi su u Švicarskoj ili Austriji, istakao je Čović.

Zapošljavanje mladih

Problem zapošljavanja mladih bio je i tema dvodnevne  međunarodne konferencije “Program garancija za mlade kao prevencija nezaposlenosti mladih” na kojoj se razgovaralo o mogućim rješenjima problema koji muči čitavu regiju.

– Zapošljavanje mladih, kao jedne od ugroženih grupa na tržištu rada, predstavlja izazov za sva regionalna i nacionalna tržišta rada, rekao je Muamer Bandić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH. Dodaje da zbog toga sve javne službe za zapošljavanje veliki dio svojih aktivnosti usmjeravaju na povećanje zapošljavanja ove populacije jer je to preduvjet za kvalitetan život i napredak mladih u svim zemljama.

Cilj konferencije je razmjena najboljih praksi u zapošljavanju mladih među zemljama članicama Svjetske asocijacije javnih službi zapošljavanja (VAPES), sa posebnim naglaskom na prenošenje iskustava i praksi u zapošljavanju mladih u EU putem programa “Garancija za mlade”. Konferencija, koju su organizirali Agencija za rad i zapošljavanje i VEPES, prilika je da se usporede raznovrsne mjere, utjecaj koji na definirane mjere imaju politike, odobreni proračuni, sustav obrazovanja, sustav rada službi za zapošljavanje.

Isto tako, tijekom konferencije bit će predstavljeni dosadašnji rezultati i iskustva o provođenju mjera za zapošljavanje mladih, a poseban naglasak bit će na programu “Garancija za mlade” koji se sprovodi u EU.

Na konferenciji sudjeluju predstavnici službi za zapošljavanje Austrije, Azerbajdžana, Belgije, Bugarske, Crne Gore, Estonije, Francuske, Hrvatske, Kine, Mađarske, Slovenije, Švedske, Turske, kao i zavoda za zapošljavanje RS-a, FBiH i Brčko distrikta, te županijskih službi.

BiH na trećem mjestu po nezaposlenosti u svijetu

facebook komentari

Nastavi čitati