Đoka Balaš, relativno ljigav tip

4

Zagreb i Balašević vole se javno. Naslovi u novinama nisu skrivali oduševljenje gostom: “Ne morate ga voljeti, ali ga morate cijeniti”, napisao je Večernjak, dok ostali mediji ionako ne skrivaju oduševljenje gotovo bilo čime što dolazi iz Srbije – bilo čime osim Bore Čorbe, reklo bi se. No ja bih ipak mnogo radije otišao Bori na koncert. Zašto? I kao prvo, zašto uopće petljati politiku u muziku? Pa jer se neki muzičari, kako ćemo vidjeti, bave politikom.

“Đole je legenda, Đole nikad nije huškao na rat i bio je uvijek za mir, Đole je bježao kada su ga htjeli poslati u taj suludi rat”. “Đole nikad nije mrzio nikog, išao je i u ratu pjevati svugdje, u Bosnu, Sloveniju…”, tako otprilike ide mit o Balašu. Đoka Balaš je jedan od onih ljudi koji su stekli auru pomiritelja, mirotvorca: za kartu za njegov prošlotjedni koncert – zapravo seriju od tri koncerta, se u Zagrebu čekalo u redovima. Planirani broj nastupa je povećan, kako nitko ne bi ostao bez karte. Reklo bi se, opušteni ljudi koji nikog ne mrze, poruke mira, zezancija…

No postoji i druga strana fenomena Balaš, koja se danas namjerno prešućuje. Nekim ljudima se, ako su dovoljno oportuni, manipulativni i spremni okrenuti se kako vjetar puše, oprašta sve: Balaš, baš kao i Severina, spada među takve. Neki drugi, poput spomenutog Bore Čorbe, su upravo poput lika iz njegove pjesme: “Žika Živac je dežurni krivac, on je obeležen i negativac”. Taj Balašević – mirotvorac, multikulturnjak i poštenjak koji voli sve narode svijeta, a naročito ex-jugoslavenske je u osvit rata spjevao pjesmu koje se danas odriče, no srećom ostala je zabilježena na audio-snimci dostupnoj na internetu:

[vsw id=”tlM0z5XYF9s” source=”youtube” width=”625″ height=”370″ autoplay=”no”]

Tekst ove nacionalno-ljubavne pjesmice, izvođene u dvorani Sava Centra i Srpskom Narodnom Pozorištu 1991. godine, kako bi se ohrabrilo i dalo moral hrabrim srpskim ratnicima koji su se spremali na pohode protiv “severozapadnih republika koje pljačkaju Srbiju i oće da se otcepe” (primijetite kontradikciju) glasi ovako:

Laku noć braćo Janezi
Shvatam vas, sve su to geni
Mame vas habsburški kavezi
Neko je rođen da šeni

Malo ste plebiscirali
Pre tog ste puno rovarili
Tovariši, dugo ste svirali
Dok se niste natovarili

‘Ajte vi, braćo Slovenci,

Nemojte s tim da se šalite
Samo vas čekaju Nemci
Samo im vi još falite

Kvarni ste, jadna vam majka,

Nismo iz istog filma

I dečki iz treceg rajha
Za vas su GG firma

Ne kunem, ne kunem i ne pretim

Sve ovo smatrajte šalom
Ja neću da vas se setim
Ni kad budem gledao slalom

Na nama svako ućari

I vi ste tako odlučili
Laku noć braćo smučari
Dobro ste mi se smučili

Želim vam mir i spokojstvo

I slavu vašoj zastavi
Bilo je zadovoljstvo
Jeb’o nas ko nas sastavi

No, nakon svega tri godine, kad je u Srbiji zavladala glad i bijeda, Balašević se ipak sjetio onih kojima je obećao da ih se neće sjetiti ni “kad bude gledao slalom” i uzeo državljanstvo Slovenije! Dakle: postao je sugrađaninom ljudi za koje je tri godine ranije tvrdio da su genetski predodređeni da šene kao psi, da su gori od nacista, i na čiji je račun općenito istresao plejadu uvreda iz najgorih šovinističkih propagandnih šema.

Mislite li da je to vrhunac licemjerja? 6.12.1991. dao je intervju pod nazivom “relativno rodoljubiv tip” za Beogradski NIN. O da, i tada je imao imidž mirotvorca, jer, kao, protivio se ratu, bio za mir, nije se odazvao mobilizaciji JNA – pljunuvši time zapravo na vlastitu superpopularnu, režimsko-ulizičku jugodomoljubnu pjesmu “računajte na nas”. No, o kakvom se “zalaganju za mir” radilo? Najbolje da kliknete na gornji plavo označeni link i pročitate ga cijelog, no ako vam se ne da evo nekoliko izvoda:

– “…neprimereno mi je da svi mi, koji smo bili veliki Jugosloveni, sada budemo veliko – nešto drugo. Ne prihvatam ono: morali su da pevaju, naterali su ih. Mene niko nije terao, ali i da jeste, zar bi trebalo da pevam „ajmo u boj, za narod svoj”, kao onaj talog tamo u Zagrebu?

– “Srećom, na vreme ste se odrekli pesme ,,Računajte na nas”, inače, mogla je sad da vas ubije prejaka reč?

— U toj pesmi napravio sam samo jednu grešku – pomenuo sam Tita. Ja nikada nisam bio komunista, niti prokomunista(…)  Tako napišeš pesmu devojci koja to nije zaslužila, ali to se nikada ne sazna. Zbog tog „Tito-Tito”, ja sam pesmu mnogo ranije prestao da pevam. A upravo sam ponosan što sam, kao nepodoban, sklonjen i tu pesmu nisam pevao na sletu kome je Tito poslednji put prisustvovao.

– Na kraju krajeva, armiju kojoj sam se zakleo – u kasarni „Maršal Tito” u Zagrebu! – činio je različit svet. Bila su tu tri Šiptara, tri Muslimana, jedan Hrvat, ja iz Novog Sada i Sekula iz Beograda. Ispada da ta zakletva još važi samo za mene i Sekulu. Napravljena je velika greška u koracima, ja sam za to da branimo domovinu, kao i svaki relativno rodoljubiv tip, ali neko prvo mora da mi kaže šta je moja domovina. Ne bih voleo da odem u okolinu nekog Đakova, da tamo izgubim uvo ili nogu, pa da mi onda dođe gospodin Karington i kaže da moram da se vratim stotinak kilometara.

I potom, najjači od svih bisera:

– Za to sam da više ne živimo zajedno. Mislim da je reč o dva naroda koji su genetski beznadežno zavađeni. Među njima vlada iracionalna mržnja, koja je nama, koji smo drugačije učeni, tek sada postala jasna, kao što nam je jasno da Jugoslavije nikada i nije bilo, da u pitanju nisu šake ekstremista kako su ih nama predstavljali, već milionske mase koje se nisu trpele, pre svega na račun religije, koja je pokretač svega toga. Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice one časne sestre, koja je u celoj toj situaciji bila apsolutno bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša, kod oslobodilaca, kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i s druge strane, svuda se videlo nešto ljudsko na facama – mržnja, radost, strah, histerija – sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj.

Mislite da ćete opet imati orkestar sastavljen od Srba i Hrvata?

— Pa, ne znam. Da se pita samo Srbija – tu ne bi bilo problema. I sada, kada bi Elvis i Tonči došli da sviramo u Sava-centru, mislim da u toj masi sveta tamo ne bi bilo tipova koji bi vikali: „Idite kući, ustaše!” Naravno, pod uslovom da oni lično to u međuvremenu nisu zaslužili. Ali, zato bi oni imali problema kod kuće, što su bili ovde i svirali Srbima. Neko od njih bi zbog toga možda imao sukob sa ćaletom ili zetom, koji su verovatno članovi HDZ ili Paragine stranke. Sve u svemu, bojim se da takav orkestar više nikada neću imati.

Dakle, mirotovorac Balašević nije imao sumnji tko su u Vukovaru “ustaše” a tko “oslobodioci”. On nikad krivca nije vidio tamo gdje je jedino bio – u Srbiji, u imperijalnim ambicijama srpskog nacionalnog bića i njegove elite. Ne, za rat su krive časne sestre, a ne onaj autohtoni, samonikli srpski fašizam koji je izrodio Slobu, koji je slao emisare u Krajinu s rakijom, puškama, i pričama o slavi Srbije, koji je Srbiju sukobio sa svim narodima ex – Yu i većim dijelom planete. Za njega je za rat kriva “vjera” – što je samo po sebi dovoljno glupo, ali onda dodaje i točno koja, katolička, dodajući pokvarenost na glupost. Ne slučajno njegova komunistička vjera / ideologija koja je izrodila Slobu, ne slučajno pravoslavna jer je ona “naša” domaća”. JNA kojoj je pjevao pjesmice isto nije ništa kriva. To je na neki način i klasika: i danas je antifašistima “katolička vjera” kriva za sve od Staljinovih gulaga i Drugog svjetskog rata do svjetske ekonomske krize i Sirije. Za njega su krivci za rat bili – na “ustaškoj”, “šiptarskoj” i “balijskoj” strani. Srbija tu ništa nije kriva, možda neki tamo zli ljudi poput Slobe koje eto u Srbiji nitko ne podržava. Ako netko i psuje mater ustašku Hrvatima u Vojvodini, pa to je jer su zaslužili. Kao što su zaslužili i granate, i sve ostalo. Tko im kriv. Srbi su samo htjeli zadržati Jugoslaviju. Za njega, Srbija je jedna tolerantna i mirotvorna zemlja, ljudi nikog ne mrze, samo je problem u tim Hrvatima, ustašama, Hadezeovcima.

Ne treba misliti da danas Balašević misli išta drugo – kao, uostalom, i velik dio njegove publike. Srpski šovinizam spram drugih naroda je tu latentan, ali ništa manje maligan nego kod onih koji su otvoreno zastupali veliku Srbiju. Možda i opasniji, jer ima veću moć mimikrije. On se danas odriče svoje pjesmice o “konjušarima”, kao što se devedesetih odrekao svoje pjesmice o drugu Titu. On se danas odriče svojih izjava iz devedesetih kao što se devedesete odrekao Hrvata i Slovenaca, i mogućnosti da ikad više svira s njima.

Ali licemjerje Đoke Balaša, dobrog lale koji ujedinjuje narode, ne staje tu. Osim što je prevrtljivi beskičmenjak, on je lopov. Velik dio svojih pjesama jednostavno je pokrao od američkih blues i country autora. U Jugoslaviji je tada ta muzika bila slabo popularna, ploče se nisu baš lako nabavljale – uvoza nije bilo, a domaći izdavači takvu muziku nisu izdavali, a internet je bio nešto iz Zvjezdanih staza, u rangu s teleportom i replikatorom. U takvim uvjetima, nije bio nikakav problem publici podvaliti tuđu pjesmu pod vlastitu. Samo kao primjer: njegov “Božo zvani Pub”, pjesma kojom je lansirao svoju solo karijeru 1982., je doslovno ukradena “Boy named Sue” Johnny Casha iz 1968. Ako ne vjerujete, usporedite:

[vsw id=”-1BJfDvSITY” source=”youtube” width=”625″ height=”370″ autoplay=”no”]

[vsw id=”U201CYlcICY” source=”youtube” width=”625″ height=”370″ autoplay=”no”]

Slika u javnosti o popularnim osobama rijetko kad odgovara stvarnosti, a to naročito važi za Balaševića. U počecima karijere, on i Bora Čorba svirali su zajedno, neko kratko vrijeme, u bendu zvanom “Rani mraz”. Bora je napustio band, jer je Đole odbio svirati njegovu “Lutku s naslovne strane”. Ulizičke ljige poput “Računajte na nas”, ili “Triput sam video Tita” koja je na razini Sjeverne Koreje i tamošnjeg besramnog i besprizornog kulta ličnosti, Đoletu nisu smetale. Niti otvoreno plagiranje, zapravo krađa tuđih pjesama. Ali buntovna “lutka” koja baš nije ružičastim bojama slikala jugoslavensko društvo, mu nije sjela.

Bora je otišao iz benda, i postao jedini pravi i autentični buntovnik jugoslavenske rock scene. On nije, poput Štulića, nakon “bunta” odlazio u topli stan tatice generala JNA i dobivao nagrade “7 sekretara SKOJA”, nije se poput Prljavaca priklanjao ovoj ili onoj struji kako već vjetar puhne, a kamoli da bi poput Balaša ili danas Seve uvijek bio na “pravoj” strani, strani “zdravih snaga društva”. Njega je SUBNOR izbacio iz svih umjetničkih udruga, i iako je punio dvorane bio je proklet od tadašnjeg socijalističkog režima zbog otvorenog antikomunizma – nešto kao danas MPT u Hrvatskoj (nadam se da nitko neće naći uvredljivom usporedbu dotičnog s jednim notornim četnikom: govorimo o principima i prinicipijelnosti). Balašević zapravo predstavlja svu onu titoističku trulež bivše države koja ju je i odvela prvo u krizu bez kraja i konca, potom u rat, čudeći se otkud sad to i kriveći sve druge od “nacionalista” do časnih sestara, ali se nikad nije pogledala u ogledalo i rekla “da, mi smo vam ovo ostavili u naslijeđe”.  

Pa ako i danas ponekad pustim neku Borinu pjesmu, to nije samo zato jer je on žestok. A njegove šovinističke izjave o Hrvatima iz devedesetih? on je otovreno i iskreno, kao i uvijek, rekao što misli o nama, i ostao je dosljedan sebi. On je možda razočarao svoje poklonike u Hrvatskoj kad je devedesete osvanuo intervju u “Startu” u kom je otvoreno podržao srpsku stvar, ali Bora je tada govorio isto što je govorio i prije, i poslije, i što govori i danas. Dosljednost i iskrenost, ipak, treba uvažavati: naročito na brdovitom Balkanu, gdje je bizantinska prevrtljivost uvijek bila obilno nagrađivana, a bilo kakav oblik iskrenosti strogo kažnjavan. 

A dio Hrvata koji misli da je liberalan i tolerantan jer stoji u pet ujutro da bi kupio kartu po cijeni od 280 kuna za Balaša zapravo su samo beskičmenjaci bez svojeg “ja”.  To je publika koja vrišti od oduševljenja kad Balaš u Opatiji razvije crveno-plavo-bijelu zastavu, ali se nikad ne pita zašto nikad u Novom Sadu ne razvije crveno-bijelo-plavu: to bi mu vjerojatno bio kraj karijere u Srbiji. U stvari, kad bolje razmislim, da pred svojom publikom u Hrvatskoj razvije hrvatsku zastavu, vjerojatno bi mu publika u Hrvatskoj zviždala. 

Pa da parafraziram Đoletovo “Jebo nas ko nas sastavi”: “Jebo ga ko ga dovede”.  Nadam se da sad ipak razumijete zašto više držim do četnika Čorbe koji nikad nije skrivao što je, nego do dobrog lale Balaševića: Bora nikad nije bio licemjer, što go da je bio. A isto tako, ne očekujem da će spoznaja da je njihov idol davao izjave dostojne vojvode Šešelja i krao tuđe pjesme odvratiti široke antifašističke mase koje i dalje žive u svojim mitovima o dobrom životu u Jugoslaviji, o zlim nacionalistima koji su razbili Jugoslaviju, od idoliziranja Balaševića. Jer, njima uvijek treba  “dobri Srbin”, koji nije sudjelovao u ratu, koji nije “nikog mrzio”, kako bi održali vlastite iluzije. Kad biste im oduzeli iluzije i suočili ih sa stvarnošću, vjerojatno bi poludjeli. Ne, za rat i dalje moraju biti krivi katolici i nacionalisti svih boja, s tim da u konačnici ipak to budu ustaše. Malo se pucalo, ne zna se tko je prvi počeo, ali sad je sve u najljepšem redu. Balaš je, sa svojim beskrupuloznim oportunizmom, idealan da ih odvede u ljepšu prošlost i relativizaciju zla. I zato, Đole, bar se postidi kada nas vidiš: ostani đubre do kraja. 

Al’ ja sam video visoke peći

fabrike dim, široke njive

gradove što slobodni zive

decu i mir i jato ptica

I opet sam video Tita Maršala

legendu tu, slobodotvorca

čoveka tog, druga i borca

opet sam svud video Tita

Fizzit.net,  napisao/la M. Holjevac

facebook komentari

  • peppermintt

    E neka je Holjevac lipo napravio kvalitetan uradak o ovom petliću, vrijedno za one kraćeg pamćenja 🙂

  • peppermintt

    E neka je Holjevac lipo napravio kvalitetan uradak o ovom petliću, vrijedno za one kraćeg pamćenja 🙂

  • EMINƎM

    i previše je prljave srbijanske opančarske politike u ‘ševiću’bala, vrlo ružan je on političar-pevac

  • EMINƎM

    i previše je prljave srbijanske opančarske politike u ‘ševiću’bala, vrlo ružan je on političar-pevac