“Dokle će nam ti komunisti krojiti budućnost i uništavati Hrvatsku?”

    4

    Nije tajna da bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić i dan danas izaziva kontroverze oko svoje prošlosti, uključujući i vrijeme njegovog mandata, ali i svoje sadašnjosti budući da se često nađe prozvanim komentirati aktualne političke događaje. Mi vas podsjećamo na intervju g. Branka Stojkovića koji je svojedobno dao portalu WordPress.com i koji je napisao knjigu “Je li Stipe Mesić ratni zločinac”. Mnoge stvari na koje Stojković upozorava još nisu odgovorene, štoviše, pale su u zaborav. Prisjetite se nekih afera koje se povezuju s ovim ‘popularnim’ političarem.

    Tko ste Vi, g. Stojkoviću?

    Ja sam Branko Stojković. Rođen sam 26. lipnja 1958. godine u Bjelovaru, znači rođeni sam Bjelovarčanin. Osnovnu i srednju školu pohađao sam u Bjelovaru. Završio sam Tehničku školu (četiri godine) usmjerenja alatničar. Izvanredno sam studirao u Križevcima na Poljoprivredno- stočarskom fakultetu. Nisam do danas završio studij.

    Pravi ste Bjelovarac?

    Samo donekle. Sin sam majke Drine rođene Pezer, koja je rodom iz Donjih Mamića kraj Širokog u Hercegovini. Moja obitelj po majci još uvijek tamo živi. Pitanje:

    Onda, ne treba Vas pitati na kojoj ste strani.

    Suvišno. Eto, na primjer, ministar NDH Andrija Artuković naš je rođak. Od moje mame sva rodbina bila je u regularnoj ustaškoj vojsci. Majčin brat Franjo Pezer bio je predstojnik ustaškog ureda u Mostaru. Njen drugi brat Ante Pezer ubijen je u Grubišnom Polju 1943. godine kada su partizani to mjesto napali. On i još desetak ustaških mladića tada su ubijeni. Bratić od mame Rade Pezer živi u Njemačkoj u Bremenu, ustaški je satnik.

    Dobro. Sve je jasno. Međutim, kako su se Pezeri našli na sjeveru Hrvatske?

    Moja mama doselila je iz Hercegovine u Grubišno Polje za vrijeme NDH, i to odmah 1941. godine sa svojom majkom Danicom i sestrama Dragicom, Katom, Ivankom, Šimicom i bratom Antom. Tu su živjeli do 1943. godine kada su se preselili u Bjelovar.

    I ostali su u Grubišnom Polju?

    Ne. Moja mama upoznala se s ocem Milanom (Dimitrijević) Stojkovićem u Bjelovaru, gdje su se onda i vjenčali u rimokatoličkoj župi 1945. godine. Moj otac je rođen u Makedoniji, u Belovištu općina Tetovo. U Bjelovar se doselio 1945. godine.

    Nastavila je mirno živjeti u Bjelovaru?

    Mirno, ali politički jasno određena. Biila je, uz ostalo, sudionik Hrvatskog proljeća 1971. godine (kada su redom zatvarali). Obitelj mi je vrlo religiozna. U bivšoj državi nitko nije obnašao nikakvu društvenu funkciju. Bili smo žrtve učestalog provjeravanja policije i UDBA-e.

    Vratimo se Branku Stojkoviću, jer zbog njega i vodimo ovaj razgovor. Što ste Vi tada radili?

    Bio sam 1978. godine suđen za neprijateljsko djelovanje. Sudio me – zamislite samo – Miroslav Čačija. Taj drug danas je župan Bjelovarsko-bilogorske županije. Čak je bio i saborski zastupnik, a bio je glavni bjelovarski komunist.

    Sigurno Vas je i tada pratila policija, pardon milicija?

    Dakako. U dosijeu te milicije vođen sam kao crnokošuljaš. Izbjegao sam služiti JNA 1977. godine, jer nisam htio nositi petokraku na čelu tj. na glavi. Zbog toga su me u partizanskokomunističkom sustavu stalno proganjali, mene i moju obitelj.

    Ljudi poput Vas teško su u Jugi zarađivali svoj kruh. Jednako kao i danas?

    Tako je. Čovjek sam s bogatim i sadržajnim životopisom, ali uvijek čistim. U poduzeću Proizvodnja opruga POB, vlasništvo Stjepana Babića i Franje Fofonjke, zaposlio sam se 1978. godine. Tu sam radio godinu i pol dana, a onda sam prešao raditi u metalsku industriju, točnije rečeno u poduzeće „Tehnika” Bjelovar, gdje sam radio punih 12 i pol godina, sve dok se to poduzeće nije raspalo u pretvorbi i privatizaciji.

    Jeste li stranački određeni?

    Jedina stranka u kojoj sam bio je Hrvatska stranka prava, i to od 15. veljače 1991. do kraja 1999. godine. Bio sam predsjednik HSP-a u Bjelovaru tri godine i povjerenik za Bjelovarsko-bilogorsku županiju. U osiguranju Dobroslava Parage bio sam 1991. godine. Upoznao sam se sa najširim krugom hrvatskih političara. O meni su tada pisale brojne novine i tjednici. Između ostalog davao sam izjave za naše iseljenike u SAD preko radija u Chichagu, pa za iseljenike u Njemačkoj za radio VDR.

    Jeste li sudjelovali u Domovinskom radu?

    Naravno. Među prvima u Bjelovaru obukao sam 1991. godine odoru Zbora narodne garde (ZNG). Proveo sam u njoj oko osam mjeseci. Bio sam u antiterorističkom odredu koji je nadzirao punktove koje su naši branitelji postavili. Na ratištu sam bio u Gradištu, Privlaci, Otoku (u istočnoj Slavoniji). Kad sam shvatio da to nije moja borba za onakvu Hrvatsku za kakvu se ja zalažem, tražio sam da me razduže, oružje i opremu. Učinio sam to časno i pošteno.

    Bili ste dosljedni?

    Uvijek. Od najranije mladosti posjedovao sam i razvijao crtu pravednosti u svojoj duši. Inače, sve o meni stoji i na internetskim stranicama http://www.stitbjelovar. hr . Vjerujem u nezavisnu Hrvatsku i za takvu ću se i dalje boriti svim svojim dostojanstvom i čašću.

    Jeste li oženjeni?

    Oženjen sam. Supruga Živka rođena je 1967. godine u Bjelovaru. Ranije je živjela u Starim Pavljanima. Imamo petero djece: Andrea ima 17 godina i pohađa 3. razred srednje škole, Aleksandar ima 16 godina i učenik je 2. razreda srednje škole, Andriana ide u osnovnu školu u 7. razred. Mateo i Antiša su učenici 6. razreda osnovne škole. Sva moja djeca su dobri i primjerni učenici. Aleksandar se bavi košarkom, a Andriana igra nogomet za Bjelovar.

    Čime se sada bavite?

    U Bjelovaru sam 2000. godine osnovao sam Udrugu građana za ostvarenje i praćenje građanskih prava „ŠTIT”. Bila je to prva udruga na ovom području koja se borila za ljudska prava. U Bjelovaru imamo ured u Ulici Ivana Viteza Trnskog 12, gdje nam dolaze ljudi tražeći razne vrste pomoći. Humanitarno sam pomogao mnoge ljude, osobito one slabijeg imovnog stanja i sirotinju.

    Na kraju ovog dijela razgovora jedno aktualno hrvatsko pitanje. Drogirate li se, jer bez toga se izgleda ne može naprijed?

    Dajte, molim Vas. Ta ja sam osoba koja ne konzumira ni kavu ni alkohol, a kamo li drogu. Bavim se športom. Velika smo mi obitelj u Bjelovaru. Imam prijatelje i poznanike u inozemstvu, u emigraciji. Poznaje me široki krug ljudi. Dodat ću još nešto. Mislim da sam najveći borac za nezavisnu Hrvatsku, jer sam svih ovih zadnjih 11 godina bio vrlo aktivan. Nepristran sam i pravedan. Istina mi je iznad novca i ona mi je jedini cilj.

    Idemo sad malo u politiku. Postali ste specijalist za mesićizam.

    Kako i zašto?stjepan-mesic-sleep

    Desetljećima je Stipe Mesić bio poznat (samo) kao „čovjek bez lica i morala”, jer u Hrvatskoj još nizi jedna tajna služba (policija) nije uspjela sastaviti mozaik, tj. sliku njegovih zlodjela i tako otkriti pozadinu te osobe. A to bi bilo vrlo jednostavno, uz baratanje istine. Da bi (se) raskrinkalo Stipu Mesića, trebamo prikazati sve njegove (ne)stvarnosti, mistifikacije, prijevare, laži i krvarine… Moramo otkriti kako je on nastao, …, instrument njegove vlasti. Ovaj problem je postao vrlo osjetljiv nakon što hrvatski narod (osjeća) to zlo na svojim leđima, i to neprestano. Stalno se suočava s tim problemom.

    Napisali ste i knjigu o predsjedniku RH Stjepanu Mesiću?

    Knjigu i pol. Zove se “JE LI STIPE MESIĆ RATNI ZLOČINAC?” Ona daje nam konačan odgovor na postavljeno pitanje. Mesićeva diktatorska vlast samo je prerušena u demokratsko ruho, ali se iza nje kriju najveća zlodjela. To je najgrublji poraz demokracije u Hrvatskoj.

    Grubi ste. Zašto?

    Godinama se održavaju tobože „legalni” izbori, a u stvari krivotvore se, namještaju, kao da je to tobože (sve) volja građana. Zapravo to je nametnuta diktatura. Bivši špijuni Ureda državne (bez)bijednosti (UDBA-e) SRJ-a postali su glavna kralježnica Hrvatske. Narodu ne preostaje ništa osim lažnog predstavljanja „istih”, koji manipuliraju i lišavaju narod stvarnosti. Građani su postali žrtve iskorištavanja i obmana takve nasilničke politike. I to je ta tradicijska demokracija uz propagandu medija.

    Čekajte malo.

    Nemojte me prekidati. Znam što govorim. Zbog čega su se onda hrvatski branitelji krvavo i mukotrpno borili u Domovinskom radu. Za ostvarenje vjekovnih težnji hrvatskog naroda ili da opet glavni činitelji u društvu i državi budu bivši komunisti, tj. krivci za mnoge zločine protiv Hrvata i Čovječanstva. Stoga je neshvatljivo, da sada Hrvatskom predsjedava Stipe Mesić, bivši predsjednik Jugoslavije i Vrhovni komandant JNA. Užas.

    To ipak prolazi, ne čini li Vam se tako?

    To je zastarjela i otrcana teorija i praksa lažne i namještene demokracije, odnosno, ovo je najsurovija diktatura. Za cilj ima razbijanje temelja hrvatskog naroda i uništiti svaki plan koji služi njegovu napretku. Često izmicanjem stolice na kojoj Hrvati sjede, da bi na njihovo mjesto došli tamničarski šefovi.

    Kao da postoji neki sotonski plan?

    Upravo tako. Oni se služe skrnavljenjem i omalovažavanjem svojih protivnika, politički, socijalno i ekonomski ruše život društva, po onoj staroj latinskoj uzrečici: zavadi pa vladaj. Očito je da je Mesićeva stranačka igra plitka i prevarantska. Zasniva se na pljačkanju hrvatskog puka, na sebičnosti i vlastoljubivosti. Putem mađioničarskih trikova, upravlja se magijom, u interesu Mesića i njegovih sljedbenika. U Hrvatskoj ne postoji ni jedna prava „hrvatska stranka”, nego su sve one povezane radi svojih interesa. Oporba nije narodni nadzornik nad takvom imaginacijskom vlašću, već je „korumpirana” izdajnička „nevjesta”, koja se koristi da bi se takva režimska vlast održala. Hrvatskom vlada politička prostitucija i mitomanija… I crkva u tome posreduje, u svoju korist.

    Ispada kao da je Stjepan Mesić u izravnoj svezi sa samim Luciferom?

    Ne samo to. On je nadzornik koji sve nadzire. Iz toga se vidi obmana, laž i besmislenost ovog društva, koje iz dana u dan sve više propada. Prevarantske stranke vladaju umjesto naroda. Istina se i danas ne smije čuti, niti je dobro došla. Društvo u kojem vlada „koma”, jedan je kolektivni “ošamućeni” mozak, koji ne funkcionira. Kao što smo vidjeli iz mnogih raznih primjera, iz njegovih rušilačkih utjecaja. Komunističke metode nimalo se nisu promijenile. Prihvaćanje takvog načina društvenog života i takvih postupaka ne koristi ljudskim pravima i građanskim slobodama. Nema slobodnog razvitka, djelovanja, ili bolje rečeno, mora se likovati – kao neizlječivi bolesnik. To, dakako, nije pošteno, nije u interesu cijelog društva, nego služi samo interesu jednog klana na vlasti. Takav eliminirajući postupak u osnovi je zločin protiv čovjeka i čovječnosti. Ako nasljeđe (opet) nama ne da slobodu, mi nismo slobodni ljudi, već smo robovi staro – novog sustava. I tako se obavlja borba za vlast nad društvom, bez vječne (ne)odgovornosti. Materijalna osnova društva nije čvrsta, stabilna, i ona je sirotinjskog karaktera. Nema stvaranja novih proizvodnih vrijednosti,…, tjelesnih i duhovnih,…, možemo zaključiti da vlada surovost, da ona predstavlja ismijavanje naroda. To je ta “lažna demokracija” koja je, tobože, volja većine.

    Uh, uh!

    Nego što? Građani su zapravo ušutkani tim novim oblikom demokracije. Dakle, kojim putem mora ići Hrvatska da bi se zauvijek oslobodila tiranije, režima i ugnjetavanja? Moramo se najprije riješiti svih bivših komunista, i to posebno onih koji nikada nisu odgovarali za svoja zlodjela. Time bi se za ljudsku zajednicu okončala epoha najrigoroznijeg i najopasnijeg režima, tj. uspostavila bi se (naša) narodna vlast. Mesićevom bezakonju trebao bi doći kraj. Proglašavanjem tajnosti njegovog ratničkog postupka protiv Hrvatske 1991. godine je „magnum krimen” protiv svake slobode i prava čovjeka, protiv nacionalnog rugla i ponižavanja. Mesić i vojska JNA su radili zločine nad Hrvatima pod simbolom “crvene petokrake”. Ovo je strašna stvar. Stipe Mesić je vršio pokolje i rušio je Hrvatsku, a sada je (njen) legitimni hrvatski predsjednik.

    Smeta Vas to?

    Jako. Kakva je danas Hrvatska, nakon ratne invazije? Prekršeni komunizam, danas nas “opet” uče pameti, te govore da: “Tuđman je stvorio Hrvatsku sa svojim lopovima i ubojicama…” A Mesićevo zlo, u svetoj mantiji, postala je hrvatska kultura i prosvjetiteljstvo? Postoje izvješća haaških istražitelja Reynauda Theunensa i Allena Borrellia iz kojih se vidi da je to opsežni materijal protiv cijelog vojnog vrha SFRJ-a s kojim je rukovodio Stipe Mesić gotovo sedam mjeseci. Nedvojbeno je, međutim, djelovanje Vrhovnog komandanta JNA Mesića, kao i vojne operacije protiv Hrvatske. Bilo bi za očekivati da će Međunarodni sud podići generalnu optužnicu protiv jugoslavenskog vojnog vrha, ali to još nije učinjeno. Ukoliko se to dogodi na optuženičkoj klupi bi se našao glavni šef Stipe Mesić, Veljko Kadijević, ministar obrane, i drugi jugoslavenski generali i odgovorni političari.

    Što kad se to dogodi, a nadamo se da hoće?

    Svi pošteni hrvatski građani, preko osnovnih hrvatskih institucija, trebali bi zauzeti mjesta u vladanju državom, odnosno trebali bi zbaciti sve Mesićeve (ne)ljude. Tako bi administracija postala narodna, a i nadzor bi bio narodni. To bi dobilo konačni svoj oblik. Time bi automatski nestali problemi u Hrvatskoj i okončala bi se diktatura zla. Počele bi se ispunjavati demokratske norme, zakonodavstvo, pravda i pravednost… Činjenica je, da bi život zaživio pravim životom.

    Što reći na kraju?

    Samo jedno. I to pitanje nad pitanjima. Dokle će nam ti komunisti krojiti budućnost i uništavati Hrvatsku?

    Intervju preuzet s bloga Wordpress.com.

    facebook komentari

    • Dragi Branko nisi ti sam koji si patio za Hrvatsku. Pročitao sam tvoj članak u kojem sam sebe vidim. Ti kažeš da nisi htio staviti “petokraku” na čelo i da si zato bio proganjan. Da ni iđem u detalje i kronologiju mojih muka koje sam propatio upravo zato što nisam htio 1956. godine na predvojničkoj u Tihaljini nositi “petokraku” na glavi. To me je mnogo koštalo.

      Dragi Branko prilažem ovdje za čitatelje portala kamenjar.info tvoj članak iz uzdanica forum frees. Pozdrav. Milan.

      JOSIP MANOLIĆ I NJEGOVA BANDA ZA MOJU
      MAJKU DRINU PEZER TRAŽILI SU SMRTNU KAZNU

      Pismo
      OZN-e (za bjelovarsku) oblast upućeno je Oblasnom komitetu KPH i
      komesaru X. korpusa „Zagrebačkog“, u kojem se izražava nezadovoljstvo
      radom Vojnog suda Komande bjelovarskog područja. (Br. 145 / 29. rujna
      1944.) „Dragi drugovi! Vojni sud komande bjelovarskog područja pokazao
      se skroz oportunistički čak toliko daleko, da to ide na štetu naše
      borbe. U posljednji mjesec i pol dana isti sud nije izrekao ni jednu
      smrtnu kaznu, premda je bilo više slučajeva, da su optuženi zaslužiti
      smrt. Za slučajeve špijunaže, posve dokazane, sudi isti sud na šest
      mjeseca prisilnog rada u logoru s gubitkom građanskih prava i zapljenom
      jednog svinjčeta npr. slučaj Pezer Drine. Svaki sud u mirno doba sudi
      &sc aron;pijunažu smrću, odnosno teškom i dugogodišnjom robijom, a
      ovaj sud može da si priušti da sudi špijunažu sa jednim debelim
      prasetom. Osim toga ovih dana zapaženo je bezbroj neprijateljskih
      zbivanja. Smrt fašizmu – sloboda narodu!“

      Tako je stajalo u
      pismo: Osjek Zaštite Naroda, kojime je rukovodio za bjelovarsko područje
      major OZN-e Josip Manolić. U sistemu partizansko-komunističke
      okupacijske uprave Josip Manolić provodio je okrutna ubojstva i brutalna
      mučenja. Optuživani su ljudi iz čistog mira. Ovaj prikaz obuhvaća sve
      one zaboravljene slučajeve pod kategorijom ubojstava i zarobljenika i
      talaca, u vrijeme Drugog svjetskog rata. Kad je u vojnim akcijama
      istrebljivanja HDH, na našim prostorima stradalo puno nevinih ljudi.

      U
      svakom ratu su pobjednici useljavali se u kuće svojih protivnika, tj.
      neprijatelja, odnosno prisvajali su njihovu imovinu… Moja majka Drina
      Pezer, rođ. 09. 02. 1920. doselila je kao Hercegovka iz Cerovog Dolca
      kod Ljubuškog, točnije rečeno iz Donjih Mamića (Grude) Bosna i
      Hercegovina, u Grubišno Polje 1941. godine.

      Ustaške porodice iz
      Hercegovine naselili su srpske kuće: Cremušinu, Ivanovo Selo, Grubišno
      Polje, itd. To je bilo 04. 08. 1941. godine. Sve je počelo kada je mamin
      rođak dr. Andrija Artuković, postavio maminog brata Franju Pezera rođ.
      09. 09. 1913, za predstojnika ureda NDH-a u Mostaru. Koji je tako rečeno
      gurnuo svoju obitelj u smrt. Da bi se on (na skromnom hercegovačkom
      imanju) proširio sa svojom ženom i brojnom djecom, poslao je svoju majku
      Pezer Danicu i sestre: Drinu, Ivu, Dragicu, Katu i Šimicu,…, i brata
      Pezer Antu u tuđu kuću. Moja majka kao djevojka tek od 21 godinu, sišla
      je na kolodvoru u Grubišnom Polju sa (parnog) vlaka sa svojom obitelji.
      Ona se doselila na „Bilogoru“, među četničko leglo.

      U napadu
      partizana na Grubišno Polje (1944. – 1945.), Manolić i njegove formacije
      NOB-a ubile su moga ujaka Antu Pezera, maminog brata. Partizani su
      zaklali Antu, koji je bio u ustašama i desetak drugih zarobljenih
      ustaša. Oni su ih pogubili bez suđenja, bacili su ih u jednu rupu.
      Bratić od moje mame Rade Pezer, Ustaški bojnik uspio se je spasiti, jer
      je pobjegao u Njemačku. Ovo su sjećanja na partizanske zločine i logore…

      Komunisti
      su u svim vidovima izobličavali istinu. Kruna svega je – što danas,
      dokaz je, da njihov lažni sustav je propao. Trebala je pobijediti
      Njemačka i njeni saveznici, sigurno bi danas svi zajedno bolje živjeli.
      Još uvijek na vlasti imamo prikrivene komuniste, koji nikada za ništa
      nisu odgovarali. Na pragu tobožnje Hrvatske demokracije 1989. nije
      donesen Zakon o lustraciji i nije učinjena revizija.

      HRVATSKI POKRET „ŠTIT“
      Branko Stojković

      • Nek Vas Bog čuva i tebe Milane i Branka i sve nas! ZD

    • Dragi Branko nisi ti sam koji si patio za Hrvatsku. Pročitao sam tvoj članak u kojem sam sebe vidim. Ti kažeš da nisi htio staviti “petokraku” na čelo i da si zato bio proganjan. Da ni iđem u detalje i kronologiju mojih muka koje sam propatio upravo zato što nisam htio 1956. godine na predvojničkoj u Tihaljini nositi “petokraku” na glavi. To me je mnogo koštalo.

      Dragi Branko prilažem ovdje za čitatelje portala kamenjar.info tvoj članak iz uzdanica forum frees. Pozdrav. Milan.

      JOSIP MANOLIĆ I NJEGOVA BANDA ZA MOJU
      MAJKU DRINU PEZER TRAŽILI SU SMRTNU KAZNU

      Pismo
      OZN-e (za bjelovarsku) oblast upućeno je Oblasnom komitetu KPH i
      komesaru X. korpusa „Zagrebačkog“, u kojem se izražava nezadovoljstvo
      radom Vojnog suda Komande bjelovarskog područja. (Br. 145 / 29. rujna
      1944.) „Dragi drugovi! Vojni sud komande bjelovarskog područja pokazao
      se skroz oportunistički čak toliko daleko, da to ide na štetu naše
      borbe. U posljednji mjesec i pol dana isti sud nije izrekao ni jednu
      smrtnu kaznu, premda je bilo više slučajeva, da su optuženi zaslužiti
      smrt. Za slučajeve špijunaže, posve dokazane, sudi isti sud na šest
      mjeseca prisilnog rada u logoru s gubitkom građanskih prava i zapljenom
      jednog svinjčeta npr. slučaj Pezer Drine. Svaki sud u mirno doba sudi
      &sc aron;pijunažu smrću, odnosno teškom i dugogodišnjom robijom, a
      ovaj sud može da si priušti da sudi špijunažu sa jednim debelim
      prasetom. Osim toga ovih dana zapaženo je bezbroj neprijateljskih
      zbivanja. Smrt fašizmu – sloboda narodu!“

      Tako je stajalo u
      pismo: Osjek Zaštite Naroda, kojime je rukovodio za bjelovarsko područje
      major OZN-e Josip Manolić. U sistemu partizansko-komunističke
      okupacijske uprave Josip Manolić provodio je okrutna ubojstva i brutalna
      mučenja. Optuživani su ljudi iz čistog mira. Ovaj prikaz obuhvaća sve
      one zaboravljene slučajeve pod kategorijom ubojstava i zarobljenika i
      talaca, u vrijeme Drugog svjetskog rata. Kad je u vojnim akcijama
      istrebljivanja HDH, na našim prostorima stradalo puno nevinih ljudi.

      U
      svakom ratu su pobjednici useljavali se u kuće svojih protivnika, tj.
      neprijatelja, odnosno prisvajali su njihovu imovinu… Moja majka Drina
      Pezer, rođ. 09. 02. 1920. doselila je kao Hercegovka iz Cerovog Dolca
      kod Ljubuškog, točnije rečeno iz Donjih Mamića (Grude) Bosna i
      Hercegovina, u Grubišno Polje 1941. godine.

      Ustaške porodice iz
      Hercegovine naselili su srpske kuće: Cremušinu, Ivanovo Selo, Grubišno
      Polje, itd. To je bilo 04. 08. 1941. godine. Sve je počelo kada je mamin
      rođak dr. Andrija Artuković, postavio maminog brata Franju Pezera rođ.
      09. 09. 1913, za predstojnika ureda NDH-a u Mostaru. Koji je tako rečeno
      gurnuo svoju obitelj u smrt. Da bi se on (na skromnom hercegovačkom
      imanju) proširio sa svojom ženom i brojnom djecom, poslao je svoju majku
      Pezer Danicu i sestre: Drinu, Ivu, Dragicu, Katu i Šimicu,…, i brata
      Pezer Antu u tuđu kuću. Moja majka kao djevojka tek od 21 godinu, sišla
      je na kolodvoru u Grubišnom Polju sa (parnog) vlaka sa svojom obitelji.
      Ona se doselila na „Bilogoru“, među četničko leglo.

      U napadu
      partizana na Grubišno Polje (1944. – 1945.), Manolić i njegove formacije
      NOB-a ubile su moga ujaka Antu Pezera, maminog brata. Partizani su
      zaklali Antu, koji je bio u ustašama i desetak drugih zarobljenih
      ustaša. Oni su ih pogubili bez suđenja, bacili su ih u jednu rupu.
      Bratić od moje mame Rade Pezer, Ustaški bojnik uspio se je spasiti, jer
      je pobjegao u Njemačku. Ovo su sjećanja na partizanske zločine i logore…

      Komunisti
      su u svim vidovima izobličavali istinu. Kruna svega je – što danas,
      dokaz je, da njihov lažni sustav je propao. Trebala je pobijediti
      Njemačka i njeni saveznici, sigurno bi danas svi zajedno bolje živjeli.
      Još uvijek na vlasti imamo prikrivene komuniste, koji nikada za ništa
      nisu odgovarali. Na pragu tobožnje Hrvatske demokracije 1989. nije
      donesen Zakon o lustraciji i nije učinjena revizija.

      HRVATSKI POKRET „ŠTIT“
      Branko Stojković

      • Nek Vas Bog čuva i tebe Milane i Branka i sve nas! ZD