Dokumentarac o zločinima Udbe: ‘Ubojstvo u Titovo ime’

6

Bonn je vrlo dobro znao da Udba likvidira hrvatske emigrante i da su ubojice nakon izvršene likvidacije bježale u smjeru Jugoslavije. Zašto njemačke vlasti nisu spriječile ubojstva?

Povodom početka suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu, u Njemačkoj se prikazuje dokumentarni film o seriji ubojstava za koja je odgovorna Udba. Mi smo film pogledali uoči premijernog emitiranja.

Šalica čaja je ostala na stolu. Netaknuta. Đuro Zagajski te je večeri u ljeto 1983. godine iznenada napustio stan u Münchenu i krenuo u nepoznatom smjeru. Sljedeće jutro prolaznici su u predgrađu bavarske metropole otkrili leš 43-godišnjeg hrvatskog emigranta.

Robert ZagajskiRobert Zagajski

Robert Zagajski nikada neće zaboraviti trenutke u kojima je posljednji put vidio svog oca. Živog. «Ubojica nije bilo, oni su se izgubili, nije bilo nikoga tko je zapovjedio ubojstvo, službeno se nikoga nije moglo okriviti za to. I policija je na koncu bila nemoćna.» Za Roberta Zagajskog nema sumnje. On kaže da zna tko mu je ubio oca. Udba.

„Nije ubijen nitko nedužan“

Đuro Zagajski je samo jedna od žrtava «zacijelo najduže nerazjašnjene serije ubojstava u njemačkoj poslijeratnoj povijesti». Tako je Prvi program njemačke javne televizije (Das Erste/ARD) najavio emitiranje 45-minutnog dokumentarnog filma «Mord in Titos Namen» («Ubojstvo u Titovo ime») u kojem autori Philip Grüll i Frank Hofmann pokušavaju objasniti pozadinu egzekucija desetaka hrvatskih emigranata u Zapadnoj Njemačkoj. Film je nastao u koprodukciji BR-a i DW-a.

Potraga Roberta Zagajskog za ubojicama njegovog oca i istinom je crvena nit koja se provlači kroz dokumentarac. Tijekom filma Zagajski otkriva tko je sve špijunirao njegovog oca u Njemačkoj. A jednoga od tih agenata Udbe osobno susreće u bavarskom Fürthu. Dokumenti otkrivaju da je taj čovjek bio dvostruki agent. Radio je i za jugoslavensku tajnu službu, ali je informacijama opskrbljivao i Nijemce. „Nije ubijen nitko nedužan“, tvrdi on.

Intervju s Perkovićevim doušnikom Krunoslavom Pratesom

„Ubojstvo u Titovo ime“ je plod jednogodišnjeg istraživanja o temi o kojoj većina Nijemaca ne zna puno. Autori filma povodom početka minhenskog suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zato žele senzibilizirati širu javnost za razmjere zločina koji su se događali u njihovom susjedstvu.

Film postavlja puno pitanja. Na većinu njih odgovori nisu ponuđeni, nisu mogli biti ponuđeni. Ali to autorima ionako nije bio primarni cilj. Oni su htjeli pokrenuti moralnu debatu o počinjenim zločinima.

Bonn je znao za likvidacije

Njemačke su vlasti naime znale za Udbine aktivnosti na njemačkom tlu. Bonn je vrlo dobro znao da Udba likvidira hrvatske emigrante i da su ubojice nakon izvršene likvidacije bježale u smjeru Jugoslavije. Na sigurno. Zašto njemačke vlasti nisu spriječile ubojstva? Zašto nikada nisu pronađeni izvršitelji zločina? Zašto ubojice nisu uhićeni na njemačkom tlu?

«Jugoslaviju smo mogli kritizirati kao autoritarnu državu baš kao što smo kritizirali DDR, Poljsku ili Sovjetske republike. Ali bili smo suzdržani. Na Jugoslaviju se pazilo, zato što nam je Jugoslavija trebala.» Ovo su riječi bivšeg njemačkog ministra unutarnjih poslova Gerharta Bauma.

Bivši član savezne vlade tako po prvi put priznaje javno: u Bonnu su već krajem 70-ih godina bili potpuno svjesni toga da je jugoslavenska tajna služba počinila brojna ubojstva u Njemačkoj. Ali vladao je Hladni rat. Jugoslavija je bila strateški važna, tadašnji njemačke kancelar Willy Brandt htio je tu zemlju tješnje povezati sa Zapadom.

Tito i Willy Brandt, snimka iz 1970. godineTito i Willy Brandt (d.), snimka iz 1970. godine

„Muško prijateljstvo“ Brandta i Tita

Dok je Brandt njegovao «muško prijateljstvo» s Josipom Brozom Titom, dok su uživali u cigarama i piću, jugoslavenski agenti su progonili hrvatske emigrante. One koje su smatrali opasnima. One za koje su tvrdili da su radikalni, one koji su htjeli «srušiti Jugoslaviju». One koje su nazivali «teroristima».

Ljude poput Đure Zagajskog. Ili Stjepana Đurekovića. Bivši menadžer INA-e ubijen je također 1983. godine. U Wolfratshausenu u blizini Münchena. 31 godinu kasnije njemačko pravosuđe još uvijek traži odgovore: tko je ubio Đurekovića? Tko je organizirao ubojstvo?

Je li to možda bio Josip Perković? On bi 17. listopada trebao sjesti na optuženičku klupu jednog minhenskog suda, društvo bi mu trebao praviti Zdravko Mustač. Dva visokorangirana obavještajca, ljudi koji su bili na samom vrhu jugoslavenske Službe državne sigurnosti ili Udbe. Optužnica ih tereti za organizaciju Đurekovićeva ubojstva, odnosno za pružanje pomoći.

Perković u intervjuu za DW o optužbama za ubojstvo

Perković poriče vezu s ubojstvima

«S ubojstvima nisam imao nikakve veze. Već sam ranije rekao da apsolutno nemam nikakve veze s ubojstvo Đurekovića i s bilo kojom drugom smrću», tvrdi u dokumentarcu Perković.

Ali njemački istražitelji mu ne vjeruju. Savezno državno odvjetništvo još uvijek istražuje 13 atentata nad hrvatskim emigrantima. Većina osumnjičenika je i dalje na slobodi. Oni žive u Hrvatskoj. Bosni i Hercegovini. Srbiji.

 

>>Titovi odredi smrti: Njemački film uoči suđenja Mustaču i Perkoviću

 

Termini emitiranja:

Das Erste: srijeda, 1. listopada 2014., 00:20 sati (link na video: http://story.br.de/titoskiller/)

Bayerisches Fernsehen (BR): srijeda, 15.10.2014., 21.00 sat („Kontrovers extra“)

Deutsche Welle (DW) : četvrtak, 16.10.2014. (vrijeme emitiranja ovisno o regiji)

 

Njemački mediji vrlo se intenzivno pripremaju za veliko muenchensko suđenje bivšim udbinim čelnicima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, kojima je Vrhovni zemaljski sud potvrdio optužnicu zbog umiješanosti u ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Ujedno je njegov predmet spojen u jedan postupak, te će suđenje obojici u Muenchenu započeti 17.listopada.

Za njemačke medije i brojne novinare koji će pratiti suđenje sada je posebno zanimljivo da je Vrhovni zemaljski sud od hrvatske strane zatražio pružanje međunarodne pravne pomoći za šezdesetak osoba koji se navode kao potencijalni svjedoci u slučaju svirepe likvidacije Ininog direktora Stjepana Đurekovića 1983. godine u Wolfrathausenu, pokraj Muenchena.

Većinom je riječ o agentima nekadašnje Službe državne sigurnosti, njihovim doušnicima i tadašnjim istaknutim političkim pojedicnima od kojih su neki već mrtvi. A oni koji su još živi morat’ će se pojaviti u Muenchenu kao svjedoci tog nemilog događaja.

perković mustač

Njemačka je strana po tom pitanju tražila suradnju s Hrvatskom, Uredom predsjednika, tajnim službama, DORH-om i tajnim arhivama, no zbog još uvijek snažnog utjecaja bivših udbaša od nadležnih institucija nije dobila nikakav odgovor, pa mnogi smatraju kako je ovaj film još jedan njemački pokušaj koji bi napokon mogao rezultirati uspjehom, jer glavni udbin dvojac ipak leži u muenchenskom zatvoru i po svemu tu će ostati još jedno dulje vrijeme pa ne mogu izravno utjecati na hrvatske institucije koje su prisiljene na aktivniju suradnju s njemačkim pravosuđem zbog utjecaja EU. Naime, Unija vrši pritisak na hrvatske vlasti da se u Hrvatskoj poštuje vladavina prava i ljudskih sloboda.

Rasvjetljavanje ubojstva Đure Zagajskog

Kao što je i nedavno prikazani film “Hrvatska i sjene prošlosti” zagolicao njemačku javnost i upoznao je s terorom i ubojstvima koje je jugoslavenska tajna policija Udba počinila na njemačkom teritoriju nad nedužnim hrvatskim emigrantima, tako će i dokumentarni film “Ubojstvo u Titovo ime” koji se večeras na ARD i BR prikazuje 20 minuta nakon ponoći (u terminu 0.20 sati) razjasniti udbino djelovanje u Njemačkoj od početka šezdesetih pa do kraja osamdesetih godina. Posebno zanimljivo u filmu biti će pojavljivanje Roberta Zagajskog, sina ubijenog hrvatskog emigranta Đure Zagajskog, rodom iz Zagreba kojega su u noći sa subote na nedjelju, 26. na 27. ožujka 1983. likvidirali udbini krvoločni agenti u Muenchenu. Njegovo mrtvo tijelo, razmrskane lubanje, pronađeno je na otvorenom polju u muenchenskom parku “Vrt fazana”.

Dokumentarni film “Ubojstvo u Titovo ime” čiji su autori Philipp Grüll i Frank Hofmann pun je novih otkrića o udbašima i njihovim dijelima iz tog vremena, a traje 45 minuta.

Mijo Marić, donedavno predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa već duže vrijeme senzibilira medije i njemačku javnost da se utvrdi istina svirepih udbinih likvidacija nedužnih hrvatskih emigranta na njemačkom tlu od 1967. pa do 1989. godine.

– Pod naslovom “Ubojstvo u Titovo ime, tajni kiler komandosi u Njemačkoj” prvi put se na njemačkoj glavnoj televiziji ARD i BR emitira duži dokumentarni film o državnom teroru nad hrvatskim iseljenicima, emigrantima koji su živjeli u ovoj zemlji i bili progonjeni samo zato što se nisu slagali s Titovim režimom. Interesantna je i perspektiva njemačkih političara koji dolaze do riječi u ovom dokumentarcu kao što su bivši njemački ministar unutarnjih poslova Gerhart Baumm i bivši državni sekretar u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova Klaus von Dohnany. Prvi puta bivši članovi njemačkih vlada javno su priznali, kako su u Bonnu bili već krajem 70-ih sasvim svjesni da je jugoslavenska tajna policija provodila mnogobrojna ubojstva u Njemačkoj. Ali ta djela nisu javno tematizirana da u hladnom ratu ne razljute vodstvo strateško važne Jugoslavije i Tita.

Titova Juga dobila više novca od Zapada od Njemačke

U ondašnjem blokovskom svijetu Jugoslavija je bila Zapadu važna čimbenik. SAD je po nekim procjenama financirala Jugoslaviju s više financijskih sredstava po stanovniku, nego što je dobila Njemačka kroz Marshal plan. Nada je bila Zapada da će Jugoslavija slabiti Varšavski pakt, zato su je podržavali i akceptirali Titove zločine i njegov državni teror, te nisu u potrebitoj mjeri štitili hrvatske emigrante. To bi bilo dosta delikatno reći javno, ali je istina.

Autorima filma dosta su pomogli hrvatski iseljenici poput Zorana Paškova, koji i danas tamo žive kako bi uspostaviti kontakte sa hrvatskim emigrantima koji su bili svjedoci zbivanja, odnosno žrtve.

Film slijedi priču Roberta Zagajskog i njegove potrage za istinom o ubojstvu njegovog oca, pa čak i Josip Perković s jednim osumnjičenikom za ubojstva koji danas slobodno živi u BiH svjedoči o tom vremenu.

– Očekujem interesantan, poučan i uzbudjiv film koji će rasvijetliti tamni kapitel europske prošlosti, pokazati krvoločnost jugoslavenskog režima. Procesi u Njemačkoj, izručenja, medijska pozornost pomažu Hrvatskoj da se prepozna neljudskost Titovog režima, da se hrvatski narod suoči s prošlošću, ujedno je to pomoć demokratizaciji hrvatskog društva i doprinos jačanju neovisnog sudstva. Ima raznih naznaka, da ćemo doživjeti i daljnje procese za druga ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj. Stav hrvatskih iseljenika po tom pitanju je vrlo jasan. U tom je vremenu ubijeno na desetke nedužnih Hrvata samo zato što su bili politički neistomišljenici sa ondašnjim Titovim režimom. Radi se o najduljoj neistraženoj seriji ubojstava u poslijeratnoj Njemačkoj. Zato je sasvim razumljivo da se Njemačka tako angažira za procesuiranje tih ubojstava. U međuvremenu je njemačka javnost shvatila da je Jugoslavija bila diktatura, da je bilo krvavog terora i nema ozbiljne osobe u Njemačkoj koja danas u pozitivnom svjetlu govori o nekadašnjoj Jugoslaviji. Slabljenjem postkomunističkih struktura ujedno se stvaraju pretpostavke za bolji gospodarski razvoj RH, a najbolji primjeri su Poljska, Mađarska i druge postkomunističke zemlje koje su provele lustraciju i mnogo bolje su se gospodarski razvile, tvrdi Mijo Marić, koji je u Njemačkoj proteklih godina dao svoj doprinos rasvijetljavanju ubojstva nedužnih hrvatskih emigranta, o čemu je već javno govorio u emisijama “Konrtovers” na Bayrischer Rundfunk.

Udba nije mrtva

– 2010. god. javno smo pozdržali zahtjev za oduzimanje odličja Bundesverdienstkreuz Josipu Brozu. Također smo tom prilikom u utjecajnom SPIEGEL-u plasirali jako zapaženi tekst “Titos geheime Mörder” krajem 2010. Nakon toga uslijedila su upozorenja i prijetnje, da “svaka država ima svoje tajne”, da to djelovanje može imati “ozbiljne posljedice” za mene, te da ljude poput Josipa Manolića ostavim na miru, jer su stari i bolesni. Tražio sam od njemačke Vlade da izvrši pritisak na hrvatsku Vladu, da izruče osobe koje su bile uključene u ubojstva nad nedužnim hrvatskim političkim emigrantima.

U emisijama na Bayrischer Rundfunk “Kontrovers” jasno sam zauzimao stav u korist žrtava, kao i u raznim drugim medijskim člancima, radijskim i televizijskim intervjuima sam branio stav njemačkog pravosuđa, jer sam mišljenja da je Hrvatskoj potrebna ta konfrontacija sa mračnom prošlošću. U Kanzleramtu Angele Merkel sam tražio da se za hrvatske žrtve Udbe postavi spomenik u Njemačkoj; da se imenuje pravobranitelj za žrtve, te da se etablira fond za odštetu žrtvama, kao i da se dalje procesuiraju neistražena ubojstva nedužnih Hrvata, a bilo ih je u samoj Njemačkoj jako puno. Početkom 2013.godine organizirao sam peticiju HSK za izručenje Perkovića i Mustača. U Hrvatskoj se unutar određenih interesnih skupina stvorio dojam, da sam upravo ja imao znatni utjecaj na njemačku poziciju, za Haftbefehle, “lex Perkovic”, jer sam kao istaknuti zastupnik vršio pritisak na njemačke institucije. Tako da sam u zadnjih godinu dana doživio osvetu tih struktura, koji su me htjeli diskreditirati pomoću raznih svojih produženih ruku u Njemačkoj. Kao što se Udba nekada koristila svojim kriminalnim miljeom za ubojstva za vrijeme Juge, tako i danas određene interesne skupine koriste kriminalce i nasilnike da odrađuju taj posao i pokušavaju diskreditirati osobe, koje su se angažirale za prava žrtava Titove ubilačke mašinerije.

Njihova poruka je i danas razumljiva, a glasi: Tko se zauzima za žrtve Udbe i traži procesuiranje komunističkih zločina, odnosno izručenje, dobiti će po glavi, kazao nam je Mijo Marić, koji vjeruje da je pravda spora ali dostižna i da će sve počinitelje zločina nad nedužnim hrvatskim političkim emigrantima stići zaslužena kazna. Vrijeme je da se društvo obračuna sa svima koji su počinili i sudjelovali u počinjenju zločina i likvidacija nedužnih ljudi, ističe Marić.

DW/Dnevno/kamenjar

facebook komentari

  • peppermintt

    možeš ti podastirat dokaze, pisat,, objavljivat činjenice ali zadrtim slijepcima je tito i partija -zakon
    Zar će doista biti ejdino rješenej čekati dok biološki ne nestane cijela generacija takvih, zar ih se doista nije moguće riješiti civiliziranim metodama ????

  • peppermintt

    sjetim se kako je perica govorio nema više Udbe, bome perice ima je više nego ikad…

    • Rado Pejic

      Koji Perica?

      • Rado Pejic

        Ah Đuro Perica, pa taj je odma po ulasku na kapiju zatvora pristao raditi za UDBU. Zato je i cjelo vrijeme protiv lustracije !

        • peppermintt

          :))) nije taj jedan moj frend forumaš 🙂