Pratite nas

Herceg Bosna

Dokumentirana lekcija povijesti javnim medijima, „antifašistima“, patriotama, „nezavisnim“ intelektualcima, komunistima i ostalim nacional socijalistima

Objavljeno

na

Dana 09.05. od strane javnih elektroničkih medija, ali i svih drugih koji su u službi bošnjačke politike, iznesena je nevjerojatna količina neistina vezanih za rat u Mostaru, i to koristeći nevjerojatnu ratnohuškačku retoriku. Do te mjere da se čovjek upita je li danas 1992. godina ili 2017. Očigledno je kako su pojedinci prespavali i rat, i poraće, pa im je potrebno malo taksativno osvježiti memoriju, sa dokumentima u prilogu.

  • Rat u Mostaru nije počeo 09.05.1993.g., nego se kao početak rata u Mostaru uzima datum 04.1992.g. kada je u naselju Zalik eksplodirala cisterna, nakon koje je Momčilo Perišić naredio totalni napad-agresiju na Mostar, koja je rezultirala neviđenim rušenjem i devastacijom grada;
  • HVO ne mogu biti i nisu „fašisti“ i/ili „ustaše“ kako su ih novinari i njihovi sugovornici nazvali, jer HVO je prva i jedina organizirana vojna formacija koja je stala u obranu BiH 1992.g. Kao jedinoj vojnoj formaciji u Mostaru, tadašnje Predsjedništvo BiH na čelu sa Alijom Izetbegovićem dana 04.1992. povjerava obranu grada (dokument 1,2,3 iz priloga). To se kasnije ispostavilo državničkom i izvrsnom odlukom jer je akcijom „Lipanjske zore“ HVO oslobodio Mostar 1992. g.
  • Muslimansko-hrvatski sukob u Mostaru nije počeo 09.05.1993. kao datum početka sukoba uzima se 04.1993. kada je u noći 17. na 18. travnja iz zasjede ubijen Ivica Talić, pripadnik HVO-a. Do spomenutog 09.05. dogodilo se više incidenata, s kojima se kršio sporazum Boban – Izetbegović, potpisan u Zagrebu, o čemu svjedoči i dopis Jadrana Topića tadašnjem vodstvu SDA, nakon što je tzv. ABiH zatvorila most kod Bristola (dokument 4 iz priloga).
  • Ne postoji niti jedan pisani dokument, niti službena zabilješka koja bi ne samo potvrdila i dokazala, nego i minimalno dala naznaku kako su HZHB i HVO strateški i unaprijed planirano pristupili sukobu sa tzv. ABiH. S druge strane, postoje brojni dokumenti koji govore kako je muslimansko vodstvo sustavno pristupilo sukobu sa Hrvatima i HVO-om. Samo ćemo navesti pojedine (svi datiraju prije 09.05.1993.):
  1. Direktiva Sefera Halilovića od 25.02.1992. koja govori o „ekstremnom krilu HDZ-a“ kao agresoru (dokument 5);
  2. Službena zabilješka općinskog štaba Kiseljak od 05.08.1992. koja naređuje „pojačanu kontrolu, praćenje, izviđačke radnje“ kako protiv agresora, tako i HVO-a“ (dokument 6);
  3. Zapovijed Envera Hadžihasanovića iz 20.01.1993. koja naređuje pripadnicima ABiH da se ne bave politikom i ne iniciraju sukobe sa HVO-om prije vremena. „Za  sukobe u svim gradovima HZHB je još preuranjeno“(dokument 7);
  4. Izvješće Arifa Pašalića od 02.05.1992. koje govori o „uvezivanju sa spavačima iz redova HVO-a“, s ciljem onemogućavanja dovođenja pojačanja protiv agresora (srpskog), a u cilju slabljenja drugog agresora (hrvatskog) „vis a vis“ budućih vojnih aktivnosti (Dokument 8 i 9)
  5. Zamolba za neometan prolaz „humanitarnim organizacijama“ arapskog porijekla na lijevu obalu grada, za koje se kasnije ispostavilo da su kriomice dostavljale naoružanje i uvozile mudžahedine i na područje Mostara (dokument 10).
  • Apsolutna je izmišljotina zapovijed sa radija o „isticanju bijelih čaršafa i traka“ muslimanima. Za nju ne postoji niti pisani, niti zvučni dokument. Tu izmišljotinu je izrekao kontroverzni novinar Jeremy Bowen u svom propagandističkom filmu o ratu u Mostaru. Da se radi o jednostranoj propagandi u njegovom filmu je potvrdio i sud u Haagu nakon njegovog svjedočenja prigodom unakrsnog ispitivanja generala Praljka. Da se radi o pristranom novinaru potvrdio je i BBC otkazavši mu suradnju nakon njegovog izvješćivanja iz Izraela 2014.godine. Uostalom, sama teza o hrvatskom radiju koji poziva na vješanje „čaršafa“, a ne „plahti“, bi sama po sebi morala biti sumnjiva
  • Neistina je u Dnevniku javnih TV izrečena teza kako je „lijeva strana grada nakon 09.05. više od godinu dana bila zarobljena u jedan ogromni logor“. Naime, nakon povlačenja HVO-a iz Sjevernog logora 06.1992. cijelom duljinom lijeve obale grada odvijala se neometan promet i komunikacija sa ostalim teritorijem pod kontrolom ABiH (Jablanica, Konjic, itd.) sa „ogromnim problemom“ od 150 m makadamske ceste kod srušenog mosta Bijela. Do tog datuma, humanitarna pomoć je na dnevnoj osnovi pristizala na lijevu obalu grada, preko desne obale (pod kontrolom HVO-a), o čemu je posvjedočio u Haagu i Seid Efendija Smajkić.
  • Mediji spominju Heliodrom i Dretelj, zaboravivši kako je u istočnom dijelu grada tzv. ABiH uspostavila više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojarna JNA “Sjeverni logor”, 4. osnovna škola, osnovna škola u Potocima , SDK Mostar kod robne kuće “Razvitak” i dr., u koji su dovedeni prvi zarobljenici još 06.05. Dakle, prije 09.05. U logorima na istočnoj strani bilo je ukupno 672 Hrvata, a živote izgubilo njih 77 (Dokument 11)

Moglo bi se citirati još nebrojeno mnogo dokumenata koji dokazuju kako sukob HVO-ABiH nije bio sustavan i osmišljen od strane HZHB. Nitko nije danas toliko lud da će negirati zločine počinjene pod odorom HVO-a, kao što se prikrivaju zločini počinjeni pod odorom tzv. ABiH, niti itko zdravog razuma može poistovjećivati rat 1945 i tadašnje dihotomije fašizma/antifašizma sa današnjim vremenom. Želimo samo poslati poruku da se konačno okrenemo budućnosti, a prošlost ostavimo povjesničarima koji će je pisati na osnovu dokumenata i istine. Ne postoje po definiciji loši, kao što ne postoje po definiciji oni dobri. Ostavimo se propagande. Pružimo konačno jedni drugima ruku i okrenimo se budućnosti, na temeljima istine i bez skrivenih namjera. Ratno huškanje neće nikome donijeti mir.

GO Mostar HRS

Ps. U jednom od Dnevnika smo načuli kako Safet Oručević od građana traži dokumente iz ratnog perioda. Evo mi sudjelujemo u akciji i stavljamo se na raspolaganje, jer ukoliko bude čekao na kolege i poslovne partnere iz zgrade kraj hotela Mostar da mu ih dostave, načekati će se.

Kamenjar.com

Prilozi:

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

U Jablanici ubijena 172 imenom poznata Hrvata od strane četnika i partizana

Objavljeno

na

Objavio

U Doljanima je 19.7.2017 god., otkriveno spomen obilježje poginulim Hrvatima općine Jablanica u Prvom i Drugom te Domovinskom ratu.

Na spomeniku su uklesana sva imena poginulih Hrvata, i to 11 imena poginulih u Prvom svjetskom ratu, 172 imena ubijenih od strane četnika i Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu, te 52 poginula Hrvata iz općine Jablanica u Domovinskom ratu.

Idejni tvorac spomenika je fra Vendelin Karačić, a izvedbeni projekt potpisuje tvrtka Urbis 86 iz Širokog Brijega. Spomenik je isklesan iz kamena domaćim radnim snagama kompanije MT “Gabro”, Jablanica a pripremu terena i uređenje okoliša uradili su mještani Doljana. Blagoslov spomenika i misno slavlje predvodio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH.

Spomenik-u-doljanima-1Drugi svjetski rat:

O stradanju Hrvata Jablanice u dugom svjetskom ratu malo je  tko pisao. U drugom mjesecu 1943.g. Partizani provaljuju od Drežnice na Glogošnicu prema Jablanici s jedne strane, a od Prozora s druge strane. Osvajaju Jablanicu te vrše likvidacije civila i zarobljenika. U narednom periodu vode se borbe između partizana, četnika i Talijana te Jablanica pada sad u jedne sad u druge ruke, dok nije stigla hrvatska legija s Nijemcima i protjerala i jedne i druge. Sve su zgrade u Jablanici bile porušene u tim borbama. Partizani i četnici su tri puta pljačkali župnu kuću. Na kraju je oštećena  i crkva. U trećem mjesecu 1943.god., četnici haraju Glogošnicom i spale 12 kuća i 6 štala, te pobijaju 22 čeljadi. Grozno su prije izmasakrirali i izmučili te ljude i naposljetku ispekli ih. Četnici su svo blago otjerali. Najgori su bili Bjelopoljski četnici. Evo najcjelovitijeg popisa Hrvata stradalih u Drugom svjetskom ratu:

proleterske divizije u osvojenom italijanskom uporištu kod Jablanice
Na slici: Partizani 2. proleterske divizije u osvojenom uporištu kod Jablanice 23. 2. 1943.

Cjeloviti popis žrtava možete vidjeti na Komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati