Domagoj Vidović, Rodu o jeziku

0

– Prvi su dani u Podzemlju Perzefoni bili najteži. Naviknula se bila na osjećaj bezvremenosti (jer nitko je nije pitao kad će se vratiti domu) i slatke samoće (jer nitko je nije ometao dok je gledala u pučinu). Od onoga dana kad su je oteli s Krete lišila se zauvijek osjećaja bezvremenosti, ali joj je barem u tih nekoliko mjeseci ljeta ostao osjećaj slatke samoće, čak i sad kad je se ljudi boje i zovu je kraljicom sjena. No, da su je ljudi mogli pogledati u oči tih prvih dana u podzemlju, teško da bi je se bojali. Lutala bi tako podzemljem tražeći zrake svjetlosti. Njezine su oči bile naviknute na tople boje cvjetnih livada kojima je hodila i na opojne mirise ljekovitih trava koji su joj dražili nosnice. Njezino je uho bilo naviknuto na šum mora. U podzemlju je svjetlo tek rijetko prodiralo kroz duboke jame, jedva bi se razabiralo je li dan ili noć, dotjecalo bi tek toliko da joj oči ne usahnu. Na Otoku su, gdje je boravila dok nije oteta, zime bile teške, pogotovo kad bi tmasti oblaci zaklonili Sunce, no Vjetar bi se uvijek izborio da je ono pomiluje, da je poljubi i dade joj do znanja da će ponovno doći ljeto. U podzemlju nije gledala u krošnje, motrila je tek korijene dubokih stabala, a jedini zvuk koji ju je podsjećao na ono što gore osta bijaše zvuk kapljica vode koje su se cijedile u crna podzemna korita. Vidiš, Tješidruže, kad je neko vrelo puno mjehurića, kad iz njega izlazi voda koja ti nagriza grlo, znaj da je to od slanih suza Perzefone koja plače za ljetom. – zborio je Grk Kalojanis Tješidrugu dok je Tješidrugov otac Svebor hladno jeo veprovinu jednoga kišnog jesenjeg dana na obali Crvenoga mora. Bože, kako se ovdje brzo smrkava! – više za sebe prosikta Svebor kao da je upravo on poslušao Kalojanisovu priču. 

 

Vratimo se sad stvarnosnoj prozi. Kako se posljednjih dana ponovno bavim Popovom, prisjetio sam se napisa nekih zapadnohercegovačkih intelektualaca na privremenome radu u Hrvatskoj koji su „duhovito“ pisali kako se za oca Ruđera Boškovića ne zna je li Hrvat ili Srbin, ali se zna da je Hercegovac i pritom se zapitali je li uopće Hercegovcima potrebno hrvatstvo. Kad bi se nekad provezli krajevima pro Neretve (koje katkad zovu DDR-om), krajevima u kojima su njihovim sunarodnjacima na glavnim prometnicama i na natpisima na ulazima u njihova naselja (poput Neuma u kojemu je ćirilica materinsko pismo možda tek pokojega doseljenog carinskog ćate) postavljeni ćirilični natpisi, da ne govorimo o mjestima u kojima ni danas ne živi nitko osim Hrvata u tzv. Republici Srpskoj, čijega despota ti isti intelektualci javno hvale, kad bi se prisjetili i vlastita djetinjstva kad su prije latinice morali učiti oslobodilačku ćirilicu, možda bi shvatili da Hrvati u tim krajevima izvan njihova dosega opstaju upravo radi ideje hrvatstva. Uostalom, što bi Hercegovci (dakako i Dalmatinci, Slavonci, Istrani i stanovnici svih drugih hrvatskih pokrajina) bili da hrvatstvo ne postoji? Nije ni ovako bajno, ali tko bi onda obranio Bosance i Hercegovce od istočnih susjeda, Istrane i Dalmatince od talijanskih nasrtaja? Nevladine udruge? Udruge neovisnih kolumnista?

 

Popovo je ujedno veoma važno čak i za suvremene jezične pravopisne prijepore u Hrvata. Već duže vrijeme nastojim napisati nekoliko suvislih misli o onome što se u kroatistici nazivlje pokrivenim r, dakle o tome kako se kratki jat odražava ako je ispred njega suglasnički skup u kojemu je posljednji član suglasnik r. Načitao sam se, naime, raznoraznih mišljenja. Krenimo od onih koja se tiču hrvatskoga standarda. Na jednome sam predstavljanju čuo kako Hrvati od 1892. do novijih izdanja Babić-Finka-Moguševa pravopisa ni u jednome pravopisu nisu pisali je iza pokrivenoga r. Netočno! Po Cipra-Klaićevu se pravopisu (1944.) je piše u izvedenicama od riječi grijeh (npr. grjehota, grješan, grješnik, pogrješka), ali se ne piše nigdje drugdje (npr. bregovi, uvreda, napredak). Druga je zabluda da je dosljedno pisanje je iza pokrivenoga r bilježito hrvatska tradicija i da su ga dosljedno provodili autori jezikoslovnih djela izvan vukovske škole. Za ovaj sam članak pregledao nekoliko hrvatskih rječnika i usporedio ih s Karadžićevim srpskim rječnikom. Kako vas ne bih pretjerano opteretio, proučio sam primjere s pokrivenim r u izvedenicama od riječi grijeh i strijela te izvedenice od imenice brijeg i dugu množinu iste imenice. Broz-Ivekovićev rječnik (1901.) bilježi je u većini izvedenica od riječi grijeh (grjehota,  grješnik, pogrješka), ali katkad piše i ije (griješan). Uglavnom se je dosljedno bilježi iza pokrivenoga r u izvedenicama od riječi strijela (strjelica, strjeljač, strjeljački), no i tu postoje iznimke (npr. strelimice). Jat se iza pokrivenoga r dosljedno ne bilježi u izvedenicama od riječi brijeg (brežuljak, breščić) i u dugoj množini iste riječi (bregovi). A kako se jat iza pokrivenoga r drži u rječniku Dragutina Parčića (1901.), rječniku ponajudaljenijemu od vukovske tradicije, rječniku kojega ljube i pobornici korijenskoga pravopisa? Parčić preporučuje griešan ‘griješan’ (ali dopušta grješan i grešan) i pogrješka (ali dopušta i pogreška). U izvedenicama od riječi strijela poprilično je nedosljedan. Piše tako isključivo strjelica, ali strelovit i streljana, liku strjeljač daje prednost pred likom streljač, ali strelomet pretpostavlja strjelometu. U izvedenicama od riječi brijeg prednost daje likovima bregovit i brežuljak te dopušta samo množinu bregovi. A znate li koja su jedina dva leksikografa u regionu koja u svim odabranim primjerima bilježe likove s je (dakle, grjehota, strjelica i brjegovi, pa čak i brježuljak)? Jedan je Joakim Stulli, a drugi je (… trotočje je ovdje da vas malo zadrži u napetosti…) Vuk Stefanović Karadžić.

 

Kako su me poznavatelji Talijina dvora (znaš li, Mira, da je Talija, tako se piše, a čita Tolija, pučiška četvrt, a baš mi se svidio jedan tvoj nadnaslov) i Jinxi naučili da treba znati stati kad je najbolje, u maniri vas autora krimića ostavljam u napetosti do idućega broja u kojemu ćete doznati kako se jat iza pokrivenoga r odrazio u hrvatskim govorima, čega to ima u Popovu što je toliko bitno za hrvatski standardni jezik, u kojemu ću nastojati ponuditi i neka rješenja te ćete ujedno gratis (kako se suvremeno reče tursko badava, džabe i mukte ili na našu besplatno) dobiti odgovor na pitanje je li rodni zaselak Stipana Crnčevića Brestica zapisan srpskom grafijom. Potonje je pitanje tako nebitno za kretanje nebeskih tijela, ali je svojedobno bilo neobično važno za Stipu.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 18. listopada 2013

facebook komentari