Dominika Andrijanić: Poštujmo tuđe, volimo i promičimo svoj hrvatski jezik

    1

    Osvrt Dominike Andrijanić, profesorice hrvatskog jezika i književnosti, na ovdašnji položaj hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini

    dominikaŽivot hrvatskog jezika u današnjoj Bosni i Hercegovini osjetno je u zabludi. Hrvati se premalo osvrću na njegov, sve više, rasapni položaj.

    Stanovnici su preokupirani osobnim poteškoćama, egzistencijom, pa rijetko posvećuju vrijeme materinskom jeziku; do njihovih misli skoro i ne dopire. Smatra se da je to “posao” jezikoslovaca ili pak političkih dužnosnika.

    Nije se svjesno da je to problem svakog pojedinca, Hrvata koji živi u toj državi, pa i onoga koji je napustio majčinsko ognjište.
    Svaki jezik je istovrijedan, stoga ga treba poštovati, ali svoj promicati, ne dopuštati nametanje tuđega. I boriti se, u tom duhu, umnim snaga za svoju djedovinu, baštinu. Ako čovjek izgubi svoj jezik, izgubit će i sebe.
    Od vremena do vremena glumi se sljepoća pored zdravih očiju. To svojstvo nalik je hrvatskom jeziku i većini žitelja Bosne i Hercegovine.

    Potraga za lektorima hrvatskog jezika u javnim ustanovama svedena je na zanemarivost. Uobičajena lektura je svake knjige, dok za administrativnu dokumentaciju se puno ne mari. Pogreška u knjizi odmah je uočljiva, a u dokumentaciji se ne osvrće kojim jezikom je što napisano. I tako svaka riječ prolazi.

    Stariji naraštaji često spominju da su oni nekada govorili tim, danas, nehrvaticama te ih i dalje svakodnevno rabe. U čudu su, a ponekad i s podsmijehom, kada im se na njih ukazuje. Teško prihvaćaju promjene te ne shvaćaju njihovu težinu, prijenos mladima.

    Iz prošlost se uči, u sadašnjosti živi, a o budućnosti razmišlja. Ako se to dubokoumno prouči, shvatit će se današnji položaj hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini, odnosno ispravak riječi i u govoru, i u pisanju, kako mladih tako i starijih.
    Na Međunarodnoj znanstvenoj konferenciji Identiteti – kulture – jezici, održanoj na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, 5. i 6. lipnja 2014., doktoranti i doktori znanosti Novinarstva i Odnosa s javnošću iznijeli su opažanja o premaloj, sekundnoj uporabi hrvatskog jezika na javnom RTV sustavu BiH. Također, pokazuje se slična situacija i u službenim glasilima i novinama.

    Svaki jezik je istovrijedan, stoga ga treba poštovati, ali svoj promicati, ne dopuštati nametanje tuđega. I boriti se, u tom duhu, umnim snaga za svoju djedovinu, baštinu. Ako čovjek izgubi svoj jezik, izgubit će i sebe.

    Pod hrvatskim jezikom se namjerno ili nenamjerno provlače riječi koje nisu hrvatice. Aktiviraju se lektori koji se u potpunosti ne koriste hrvatskim standardnim jezikom. Time se gubi svaki trag i podastiru noviteti, neodgovarajući i neprihvatljivi. Zaključuje se da ovdašnji korisnici hrvatskog jezika, osim nekolicine tiskovnih i elektroničkih medija, nemaju svoje medije, a posebice televiziju koja je, još uvijek, vodeći medij.

    Svijet današnjice teško je zamisliv bez medija; uvučeni su u sve atome društva. Predstavljaju komunikacijske kanale preko kojih milijuni ljudi primaju poruke, čime je još više istaknuta važnost uporabe hrvatskog jezika. Manipulacija medija istovjetna je manipulaciji hrvatskog jezika.

    Sve su te činjenice pozornijim razmišljanjem, rasuđivanjem shvatljive i prihvatljive, odnosno lako uočljive. Često je ravnopravnost hrvatskog jezika, u odnosu na ostala dva jezika u državi, vidljiva samo na zakonskom papiru.
    Puževim koracima blago hrvatskog jezika se potiskuje. Ako se sadašnjim i budućim naraštajima ne ukazuje na njegovu jezičnu posebnost, a u istom trenutku prigušenost, odmicanjem vremena ti koraci će postajati zečji.

    Vraćajući se unatrag nekoliko stoljeća, hrvatski jezik je često u poteškoćama. Razmišljajući o njima, prihvaća se i Beženovo stajalište iz članka “Lička ikavica – nesuđeni hrvatski književni jezik” 2009., usvajanja ikavice kao jezičnog standarda u 19. stoljeću. Navod Ante Bežena o ikavici je izgleda najpogodnija osnova hrvatskog književnog jezika “jer je to samo hrvatski oblik koji nemaju ni Srbi, ni Slovenci, ni Bugari te bi hrvatski jezik po njoj bio prepoznatljiv, samosvojan, ali i znatno zaštićeniji od pritisaka drugih nego što je to s ijekavskim izgovorom”,i ova promisao potiče svakog čovjeka na dublje razmišljanje. Tvrdi da ijekavskom “pobjedom”, iako je ikavica bila istovrijedna, Hrvati ulaze u probleme, odnosno raščlanjeno upućuje da “Srbi nikad ne bi pristali u ime zajedništva prihvatiti ikavicu, a njihovi udari na izjednačavanje hrvatskog i srpskog jezika bili bi znatno neučinkovitiji jer bi u tome upravo ikavica bila nepremostiva zapreka”. Dijele se njegove misli, posebice s današnjeg stajališta i s obzirom na položaj jezika u Bosni i Hercegovini. Beženov navod nije doslovan jezičnoj situaciji u BiH, ali ukazuje na pogreške iz prošlosti, koje bi nemalo nalikovale izražajnoj današnjici u državi. Iz tog primjera se može izvući pouka.

    Lakše je razvezati čvoriće nego čvor. Prepreke prelaze u poteškoće, pa nadalje u teško razrješive probleme. Stoga je nužno što ranije posvetiti pažnju neispravnostima, poteškoćama koje široko obuhvaćaju hrvatski jezik. Na vrijeme reagirati, poduzeti određene korake da se čvorići i problemi ne zapletu u krug. Iz kolotečine se teško izvlači bez većih potresa.

    Ne postoji nijedan san bez budnosti. Probudimo se, krenimo vlastitim stopama nabolje, u sutra, hrvatskim perom i za djedove, i za sinove.

    Dominika Andrijanić, profesorice hrvatskog jezika i književnosti

    izvor:Pogled.ba

    facebook komentari

    • peppermintt

      Bravo Dominika bravo. Tako je, idemo intelektualci nije vrime za šutnju.
      vrime je za glasan , jasan i nedvojben stav.
      Onaj hrvatski.